I. Bekavac: Hrvatsko paradno europstvo

Hrvatsko paradno europstvo

Kako razgovarati o komunističkom totalitarizmu, kako se suprotstavljati manifestacijama i širenju te ideologije kad jedne od središnjih nacionalnih dnevnih novina, u veljači 2020. donose ovu tvrdnju: “Cijela demokratska Europa osuđuje nacizam i fašizam kao najmračnije razdoblje u njezinoj povijesti, a u Hrvatskoj ima nostalgičara, starih i novih, koji vjeruju – i druge u to uvjeravaju – da se najgore hrvatskom narodu nije događalo u ratu, nego u miru.” (M. Galić, Vl. 1.2.2020.). Ne samo što tvrdi da ‘demokratska Europa’ među ‘najmračnija razdoblja’ ne ubraja komunizam, nego pokušava protumačiti da zlodjela političkih režima koja su se događala u miru, kao što iznose europske deklaracije i rezolucije, ne spada u najmračnija razdoblja europske povijesti. To je hrvatska stvarnost. Prije nego što o tomu progovorimo još koju riječ, pogledajmo što piše u Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, od 19. rujna 2019. U njoj se između ostaloga podsjeća “da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”. Rezolucija “najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi (t.3); poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim (t.5).” U Deklaraciji piše i to “da su sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinoga naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje.”

Petokraka nad Trgom bana Jelačića

Zločini fašizma i nacizma i u našoj su se zemlji ‘principijelno’, preispitivali od 1945. do 1990. Zločini komunizma od 1945. do 1990. u našoj se zemlji nisu nakon 1990. ‘preispitivali’ ni načelno ni nenačelno. O tomu svjedoči citirana tvrdnja Titova novinara i Tuđmanova diplomata, bivšega direktora HRT-a M. Galića, o tomu govore aktualne političke prilike i ukupna atmosfera u hrvatskom društvu. Galićeva ideologija i njezini današnji protagonisti sve uzde uzimaju u svoje ruke. Po našem paradnom europstvu reklo bi se da je ta tema posve irelevantna. U čemu je prijepor, kako to da prilike oko nas vidimo tako različitim? Zaboraviti i šutjeti ili pokorno iščekivati dan kad će petokraka osvanuti i nad Trgom bana Jelačića.

Da bi koliko-toliko razumjeli, što Titovi ljudi zagovaraju, u raspravu ćemo uvesti i dva istaknuta prvaka hrvatskoga komunizma (Savku Dabčević Kučar i Miku Špiljka) ne bi li nam pomogli u razumijevanju nekih bitnih značajki poretka koji je jednima zločinački, a drugima najpoželjniji od svih. Usput: zašto je, po mišljenju pisca nedavno objavljene biografije M.Š.-a, revolucionara i državnika, Tito bio sklon Miki, toliko da ga je 1967. ‘bez konzultacija’ s bilo kim, postavio za predsjednika jugoslavenske vlade? Jedan od razloga, piše biograf, profesor povijesti na Sveučilištu u Zagrebu, “sigurno je bilo i njegovo skromno radničko podrijetlo i skromno obrazovanje”. (Biografija, str. 164). Dobro, kad smo već tu u srcu revolucije, što je Državnik važnoga za sobom ostavio? Biografov odgovor: 300 foto-albuma, ‘od kojih je dio privatnih, a dio službenih’. Aktualne bi prilike, u jednom vrlo važnom segmentu, mogla dodatno osvijetliti sličica na kojoj ćemo malo kasnije u ovom tekstu vidjeti trojicu prokomunističkih nasljednika Franje Tuđmana na čelu države.

Protivljenje politikama totalitarnih sustava

I prije nego što je Hrvatska postala članicom Europske unije ta je zajednica država uporno pozivala da novooslobođene članice s jednakom odlučnošću otklanjaju ostatke i fašizma i nacizma i komunizma kao protudemokratskih ideologija. Treba podsjetiti zaboravne da je definitivni kraj hrvatske šutnje i novi pokret hrvatskoga antitotalitarizma, nakon pada Berlinskoga zida, bio u sjeni oslobodilačke borbe na stvarnim ratištima. Osim jedne saborske deklaracije, nema znaka da je politička Hrvatska te pozive čula, iako se suvremena europska povezivanja temelje “na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava”, što je sve suprotno iskustvima stečenim pod vlašću totalitarnih sustava. Te su vrijednosti “zajedničke svim državama članicama” zajednice europskih država koje se izgrađuju na protivljenju politikama totalitarnih sustava iz prošloga stoljeća. Opravdano je pitati: čuje li naša politička klasa taj europski glas ili im je za vlastite svrhe dovoljno samo paradno europstvo. O baštini komunističkoga totalitarizma danas u našoj zemlji ništa ne govore ni ‘desnica’ ni ‘ljevica’, a evo je već nekoliko mjeseci, s porastom utjecaja ljevičarskoga ekstremizma, utišan govor o hrvatskom ustaštvu i ‘fašizmu’ koje su neokomunisti vidjeli na svakom koraku u demokratskoj Hrvatskoj. Htjeli su skrenuti pozornost s teme koja govori o komunističkom totalitarizmu. Čak sebe više nisu htjeli nazivati komunistima ili neokomunistima nego – antifašistima. Pa ako su oni antifašisti onda negdje moraju postojati i fašisti. A ako su komunisti, onda bi se mogli naći i na udaru prodemokratskih rezolucija.

Proizvodnja fašista

Tko bi u današnjoj Hrvatskoj mogli biti fašisti? Nije baš precizno odgovoreno na to pitanje ali to bi, uz ustaše mogli biti i svi – desničari. Gdje su ustaše, jesu li organizirani, imaju li stranku, kako djeluju, ili su to i svi koji priželjkuju reviziju povijesti koju su pisali komunisti? Tako izgleda pojednostavljena shema izbjegavanja bilo kakvoga suočavanja sa posljedicama komunističkoga totalitarizma. Što bi danas radili antifašisti, kako sebe sada nazivaju Titovi ljudi, kad u Hrvatskoj ne bi bilo fašizma. A ako ga nema, postoje metode i ljudi koji znaju što treba učiniti da bi ga bilo. Snimka iz Novske nastala 1992. pokazuje kako se to radi. S. Mesić brani ustaškoga ministra A. Artukovića, pa navodi i to da je Tito znao da je Jasenovac falsifikat “jer je trebalo prikazati što veće žrtve” pa ga zato nikad nije posjetio, kao i da je bila riječ o “radnim pogonima” te da tamo nije bilo plinskih komora. Tko, dakle, iznosi ‘ustaške teze’? S. Mesić, visoki dužnosnik HDZ-a i Tuđmanove države. Zašto? Zato da bi svijet ‘vidio’ tko je na vlasti u Hrvatskoj, s jedne strane, a s druge da bi namamio ‘prikrivene ustaše’ da i oni guknu. Već je sljedeće godine (1993) pokazao svoje pravo lice, kad je s Manolićem krenuo rušiti Tuđmana. Nakon dvadesetak godina i njegovi tajnici izlaze na javnu scenu služeći se starom Šefovom metodom. Oko sebe su počeli okupljati proustaški raspoložene ljude. I opet su ‘antifašisti’, koji su ih morali loviti, imali pune ruke posla. Izgleda da ćemo uskoro gledati sličnu političku predstavu.

Lustracija na komunistički način

Na javnoj sceni demokratske Hrvatske nema, niti je bilo ‘fašista’ koji bi zagovarali fašističku ideologiju i ubojstva ideoloških protivnika, ali zato ljevicom odjekuju uzvici o ubojstvima, kao metodi političke borbe, u kojoj oružje ima prednost pred svakom lustracijom. Metak. Tvrde da je ubijeno ‘očigledno nedovoljno’ hrvatskih emigranata, kao osvjedočenih protivnika jugoslavenskoga komunizma. Prvi je hrvatski predsjednik bio i za pomirbu i za lustraciju, a njegovi kritičari danas optužuju Udbine ubojice “za šlampavost” i “nedovoljno” ubijenih emigranata. ‘Pomirba’, u njihovoj svijesti ne postoji niti je postojala, a lustrirati se smije samo desničare, kao što ih se i ‘lustrirao’ od 1945. do 1990.

Tuđmana nije dočekala ni država ni demokracija, ni vladavina prava, sve je to morao graditi i istovremeno ratovati. Za sobom je ostavio mir, hrvatsku policiju na hrvatskim granicama i gnjev poraženih, od jugoslavenskih komunista do srpskih agresora a u nekim važnim strukturama vlasti i ljude nesklone hrvatskoj državi i demokratskom poretku. A što su za sobom ostavili njegovi nasljednici i nasljednica na predsjedničkoj dužnosti? Nasljednici ništa dobra, nasljednica više dobroga nego lošega. Prva su tri mandata učinili protutuđmanovskim i ‘proregionskim’. Nakon toga hrvatska je predsjednica na dobar način pronosila hrvatsko ime po cijelom svijetu. Pred nama je peti mandat po ustavnom redu. Predsjedničku lentu ponovno preuzima čovjek ‘ljevice’. Ne treba ga već na početku mandata opterećivati negativnom ostavštinom dvojice prethodnika.

Država u državi

Pokušaji detuđmanizacije kao dekroatizacije, nakon 2000. godine ipak nisu uspjeli, iako se njezini zagovornici i dalje jako trude. U međuvremenu, zbog promjene taktike, i dio antituđmanovaca, navodno se, preobratio (od Karamarka, do Dujmovića i Malića). Među njima je i D. Hudelist koji je 2004. objavio knjigu nazvanu Tuđmanovom biografijom u kojoj je Tuđmana nastojao (‘hipotetički’, jer tada se tek očekivala vrlo loša presuda Haaškoga tribunala koja bi osudila i Hrvatsku i Tuđmana ) prikazati zločincem proustaške orijentacije. “Mi u ovoj knjizi možemo hipotetički govoriti o Tuđmanu kao ratnom zločincu, ali to ne mora značiti da je on ratni zločinac i u pravnom značenju te riječi.” (str. 670). Osnovna svrha ‘biografije’ bila je prikazati prvoga hrvatskoga predsjednika luburićevcem, kome je glavni cilj podjela BiH i protjerivanjem Srba iz Hrvatske. Knjiga je, pisana s pozicija komunističkoga agitpropa, uz ocrnjivanje Tuđmana, morala pridonijeti i revidiranju najnovije hrvatske povijesti, prema haaškim, predmeronovskim i beogradskim, ćosićevskim ciljevima. Bila joj je određena vrlo važna detuđmanizacijska uloga. Danas taj čovjek u seriji na HRT-u tumači tko je bio Tuđman. Ne ćemo ovdje ispitivati relaciju takva djelovanja, nekritičkoga odnosa prema komunističkom poretku i ostatcima totalitarnoga komunizma, prema europskom vrijednosnom usmjerenju naše zemlje. Ipak, uvjereni smo da se lažima kako Europa ne progoni i komunistički totalitarizam vrata budućnosti Hrvatskoj ne će otvoriti. Više nam je stalo do napuštanje modela upravljanja državom opterećena komunističkim moralom i političkim ciljevima, nego do okajavanja komunističkih grijeha pojedinih ljudi. Stigmatizacijom pojedinaca zbog protudemokratsko djelovanje danas se ništa bitnoga ne može postići. Za početak pogledajmo praksu drugih postkomunističkih država koje su uspjele odvojiti državu od protudemokratskoga nasljeđa. Čini nam se da baš ostatci totalitarizma predstavlja državu u državi ili, jasnije, ‘socijalističku republiku’ u hrvatskoj državi?

Hrvatska država = Republika Hrvatska

Ozbiljnu pozornost zaslužuju tvrdnje ljudi bliskih revolucionarnoj ljevici u našoj zemlji, da je u predizbornim govorima izabranoga hrvatskoga predsjednika ‘zagovaranje republike’ bila “jedna od njegovih temeljnih” poruka. Što, dakle, poručuje izabrani predsjednik? Možda je već razumio kako republika ne može počivati na antagonizmu ‘mi ili’ oni nego na pluralizmu i ljudskim pravima, i mi i oni, ako mislimo na demokratski ustrojenu zajednicu. Komunistička ‘republika’ računa samo na istomišljenike, a onima drugim koji bi htjeli iskazati svoj stav ili se u krajnjem slučaju i organizirati u političku stranku ostaje zatvor, ili ono najgore, prema Stazić/Beljakovoj metodi. Treba li zagovaranje republike u spomenutom govoru razumjeti kao konačno svrstavanje uz hrvatsku državu, u kom je riječ republika istoznačna s riječju država? Ili naši ‘ljevičari’ govore jezikom koji se ne da razumjeti. I pored svoje ideološke baštine danas su neokomunisti po govoru navodno pravi pronositelji pluralizma, ljudskih prava, sloboda. Samo po govoru. Tvrde da komunistička država nije počivala na državnom teroru. U praksi stvari stoje drukčije. Kako od Republike učiniti jednu od republika (‘Regiona’, ili kako bi se već to nešto zvalo). Petokraka, bratstvo i jedinstvo, ‘građanski rat’, ‘region’, ‘Jugoslovenka’? Povremeni prijepori između globalista i patriota, između lijevih i desnih samo služe maskiranju onoga bitnoga: državom upravlja neiskorijenjena svijest zadnjega totalitarizma. Ovo što gledamo oko sebe njegov je novi, modernizirani lik koji totalitarnu misao izgovara drukčijim jezikom.

Zle slutnje – šifrirani govor

Kći prvakinje hrvatskih komunista nedavno je upoznala javnost sa sadržajem šifriranih poruka koje je njezina majka priopćila ukućanima prije odlaska u Karađorđevo 1971.: “Ako kaže boli me koljeno, da to znači još smo prošli, boli me glava smijenio nas je, ali još nije dotukao, ako kaže boli me srce – neće se vratiti. Oni su otišli znajući da se neće vratiti, a kad je nazvala i rekla ‘boli me glava, ali doći ću doktoru u Zagreb’, bili smo sretni jer smo znali da će doći živa”. (RTL, 6.8.2019). To je svjedočenje u javnosti jedva primijećeno, što bi moglo biti novim znakom da europske prodemokratske rezolucije Hrvatsku ostavljaju posve indiferentnom u odnosu na obveze koje su iznesene i pred nju. ‘Ruža hrvatska’ koja je smijenjena nakon ‘kružoka’ u Karađorđevu, prema tim svjedočenjima, niti je vjerovala Titu, niti je vjerovala komunističkoj vlasti kojoj je bila na čelu. Bojala se za vlastiti život, znala je da živi u svijetu laži. Ali to nije bila zločinačka država (u miru), piše M. Galić. I prije povratka u Zagreb iz toga Titova lovišta, komunistički su prvaci iz Hrvatske, nakon što je Tito ‘promijenio mišljenje’ o njihovoj politici, svom snagom nasrnuli na navodni hrvatski šovinizam i kontrarevoluciju, posebno u Matici hrvatskoj. Počeli su silno ponižavati i sebe i Hrvatsku. I ostavili na milost i nemilost ‘revoluciji’ ljude koji su im vjerovali, a to više nisu bili samo članovi Saveza, nego i ne-članovi zbog kojih je to kratkotrajno hrvatsko ‘proljeće’ i nazvano ‘maspokom (masovnim pokretom). “Ja bih ovdje (Savka u Karađorđevu, op.IB) sada i govorila još nešto o tome hrvatskom šovinizmu i to u prvom redu zbog toga jer je ovdje konkretno došlo do takve jedne eskalacije od strane tog šovinizma, jer je on u Hrvatskoj, rekla bih, najvirulentniji ili osobito značajan, jer je hrvatski šovinizam, obzirom na to što su Hrvati dominantni u Socijalističkoj Hrvatskoj, u svakom slučaju onaj nacionalizam sa kojim se moramo konfrotirati.” (Sječa Hrvatske u Karađorđevu 1971, autorizirani zapisnik, Zagreb, Meditor, 1994., str. II). Umjesto obrane prava i sloboda svoga naroda, umjesto opiranja klevetama, ‘Ruža’ se nakon prvih kritika žestoko obrušava na – ‘hrvatski šovinizam’, čak nudi “ogromnu dokumentaciju u tom pogledu”, kako bi progon ‘kontrarevolucionara’ bio što uspješniji. Neokomunisti danas govore isto drukčijim riječima. Sve je to skrivano od javnosti, ali je, očigledno došlo do V. Pusić i drugih obožavatelja Savkina preokreta. Ni to neokomunistima nije glas i praksa totalitarne države koja je mljela sve pred sobom,

Jezik revolucije

Sljedbenici komunističkih ‘reformi’ u Hrvatskoj 1971. morali su se nakon Karađorđeva suočiti s okrutnom osvetom protivnika reformi. Svjedokinja iz doma Kučarevih iznosi da su vođe komunista u Hrvatskoj, koji su smijenjeni nakon ‘Karađorđeva’, znali da to što govore ne spada u sferu realnoga. Jezik ‘revolucije’ u onom bitnom je meta-jezik koji se služi posebnim simbolima (razumljivim samo unutar ‘revolucionarnoga’ mišljenja). Prvaci ‘Proljeća’ su, navodno, samo poticali “pravo nacionalno buđenje”, a ti su njihovi ‘poticaji’ , kako je iskustvo pokazalo, vrlo uspješno otvarali vrata tamnica u Lepoglavi i Staroj Gradiški. Poticatelji, srećom, nisu završili u zatvorima niti su napustili svoje vile i ljetnikovce. Znali su da za kritičku riječ i prigovor Njegovu režimu mogu ostati ‘bez prava povratka u Zagreb’. Znali su za zločinačku narav svoje partije i prilagođavali svoje ponašanje iskustvima koja su ostala iza ubojstva, ne samo tisuća i tisuća političkih neistomišljenika nego i, primjerice, Andrije Hebranga i mnogih ‘ibeovaca’. Znali su da se to može dogoditi i njima, ako On okrene palac prema dolje. Neokomunisti ni danas ne pitaju kako je to moguće, zašto za izneseno mišljenje, dvojbu ili kritičku prosudbu, strijepiti za život? Prvaci su se ‘maspoka’ odlučili bez ikakva otpora pokoriti Titu i spasiti sebe.

Šlampavost pobjednika

Savka je znala više i znala je zašto se boji, jer je Udba uvijek radila za Partiju. Komentirajući tvrdnju da je tajna politička policija ubila više od 100 hrvatskih ljudi koji su pobjegli pred komunističkim progonom, jedan ljevičarski ekstremist, saborski zastupnik, piše: “Preko 100?? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio s*anja i tko je uzrokovao ratove od ’91. do ’99. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su nažalost pobjegli UDBA-i.” To je napisano u u siječnju 2020. Na govor mržnje i neukost toga čovjeka upozorio je na svom Twitter profilu i Luka Mišetić pišući da je pred Sudom u Haagu za zlodjela u ratovima na području bivše federacije osuđeno najviše časnika JNA koji su uz to bili i članovi komunističke partije. O nedovoljnom broju ubijenih političkih neistomišljnika nedavno je pisao još jedan glasnogovornik mržnje, ali ni njega u tomu ne sprječava ni zastupnička prisega u hrvatskom Saboru: “izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!«. U svibnju 1945. pred pobjednicima su bili civili i vojska koja je predala oružje. Stazić i Beljak saborski su zastupnici u ‘ustaškoj’ zemlji hrvatskoj. Ako zanemarimo presude haaškoga sudišta ostaje pitanje optužbe o fašizmu u Domovinskom ratu. Kako se, primjerice, manifestirao fašizam pobijenih civila u Škabrnji? Koji su ’emigrantski fašisti tamo činili zlodjela? Lustracija ne će dohvatila ni te sijače govora mržnje, ni strukture vlasti koje su uz njih. Sve to, od 1945. do Savkine 1971. pa onda šutnjom do 1990. nije bio svijet totalitarizma tvrde zagovornici jugokomunizma u Hrvatskoj. Valjda ni šifra o ‘bolesnom srcu’ ne govori dovoljno o naravi toga poretka? Za ‘lijeve’ je samo komunistička Hrvatska – prava Hrvatska. Ali, opet, pitanje je na što mislimo pod tim imenom.

Revolucionarna borba i hrvatska zemlja

“Nema prave Hrvatske, postoji hrvatska republika, republika svih građana, ravnopravnih građana, republika mira, sreće, blagostanja, otvoreno i dobro društvo.” Citirali smo nedavno izgovorene riječi izabranoga hrvatskoga predsjednika. Govornik je u pravu – nema prave ni krive Hrvatske, postoji samo ona jedina i neizreciva Hrvatska – i u toj riječi, ‘ono’ što je dublje od riječi. I to nas, prema riječima pjesnika D. Ivaniševića, s njom veže. Ta ‘neizreciva’ Hrvatska, ni prava, ni kriva, iznad je svih poredaka, režima, monarhija i republika, u srcima i duhu njezine djece kroz tisuće godina. Eternal Croatia. Na političkoj sceni svijeta to je danas – hrvatska država. Ni socijalistička, ni federalna ni monarhistička. Ime te države je Republika Hrvatska. “Hrvatska je prošla kroz krvavo ratište da bi danas postala samo srce Europe … Trebat će nam ta odlučnost, jedinstvo i energija po čemu su Hrvati poznati”, rekla je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen početkom 2020. u Strasbourgu, pred Europskim parlamentom. Nasuprot takvu pristupu bivši diplomat M. Galić, u prije spomenutom tekstu piše “da Hrvati u političkim borbama nisu bili značajniji od magarca preko koga se konji tuku”. Opaža razmimoilaženja o tomu “jesu li uopće politički postojali bez vlastite države koju je isforsirao Franjo Tuđman”. Tko se to razmimoilazi? Galić i velikosrbi znaju da Hrvati nisu politički postojali prije Tuđmana. Njihovi neistomišljenici znaju da su Hrvati svoj, u zbilji ‘neprekinuti poseban državnopravni položaj Kraljevine Hrvatske i Slavonije’ od 1102., zasnivali na hrvatskome državnom pravu do 1918. Svojom su slobodno izraženom voljom 1991, uspostavili, obranili i oslobodili i tako ‘isforsirali’ vlastitu državu.

A taj narod, narod Hrvata koga ljevičarski ekstremisti i velikosrbi uporno optužuju za fašizam, opet se na predsjedničkim izborima odlučio za kandidata ljevice, pa ispada prema klevetničkim prikazima da i ‘fašisti’ za svoje vođe biraju ‘neokomuniste’! Nakon Tuđmanove ere to je treći put. I te klevete pripadaju valerijanskom fundusu velikosrpskih obmana, koje su se svidjele i agitpropovskom ogranku Titove revolucije. Da su Hrvati fašisti, dokazivati ne treba, dokaz je već to što klevetnici tvrde da je tako kako kažu, a kad je tako onda su u obračunu s fašistima sva sredstva dopuštena. Komunistima treba ‘revolucionarna borba’, velikosrbima hrvatska zemlja. Eto razloga za optuživanja i klevete. Opravdani progon fašističkog i nacističkoga totalitarizma, nakon njihova poraza 1945. nije se zaustavljao ni 1989. kad je pao i onaj treći – komunistički.

Klevete zbog vlasti i osvajanja zemlje

Ni nakon nelegalnoga zaposjedanja hrvatske zemlje 1918. srpska monarhija nije imala važnijega cilja od uništavanja svakoga traga hrvatskoga državotvorstva koje je do tada kontinuirano trajalo više od tisućljeća. Taj su ‘posao’ prihvatili i komunisti 1945. Staljinsku totalitarnu ideologiju digli su na razinu državne dogme, ukinuli parlamentarizam, višestranačje, ljudska prava i slobodne izbore, ozakonili vlast komunista na svim razinama i vladali do 1990. s osloncem na tajni policijski aparat. Tvrdili su da novoj klasi ne treba država. I dok su parolaški zagovarali odbacivanje ‘klasne’ države s jedne strane, s druge su glorificirali jednu stvarnu državu (jugoslavensku) kao najveću zamislivu vrijednosti. Zbog toga im je hrvatska država – antivrijednost. Zapravo, što će država ‘politički nepostojećem’ narodu? Neokomunisti ne dijele Hrvate, recimo, ni prema moralnim kriterijima, na poštene, radišne, plemenite nego po ideologijskim – ili su crveni, ili su crni. Mi ili oni!? ‘Mi’ samoproglašeni antifašisti i ‘oni’ koje smo proglasili fašistima. Druga je stvar što velika većina toga naroda nisu ni crveni, ni crni. ‘Mi’ (ili oni) u spomenutoj dvojbi bili bi marksisovci, globalisti, progresisti, komunisti, ljevičari, internacionalci, projugoslavenski šovinisti, protivnici europskih deklaracija o osudama totalitarnih sustava vlasti, a ‘oni’ su konzervativci, desničari, protukomunisti, ognjištari, katotalibani, ukratko samo bijedni patriotski (prohrvatski) raspoloženi Hrvati.

Globalisti su tu pred nama, na javnoj sceni. Oni odlučuju o javnim interesima. Promijenili su taktiku, ali ideologiju ne mijenjaju. Korijenje je nakon 1990. bilo tek površno zatrpano, već su iznikle i nove grane. Ipak je paradoksalno da su bitnu novčanu i organizacijsku potporu ”detuđmanizaciji’ Hrvatske uz Sorosa davali baš inozemni, navodni borci za demokratizaciju dojučerašnjih komunističkih država. Oni su podupirali Tuđmana u jednoj etapi hrvatske borbe, a kad je pobijedio nisu očekivali da će reći nešto kao: ‘vi zastupate interese svojih država a ja svoje Hrvatske’. Otvorilo se neizgovoreno pitanje o tomu tko će upravljati oslobođenom državom, kakva je važnost volje naroda u odnosu na ‘gospodare svijeta’. Petoj koloni u Hrvatskoj potpora više nije stizala samo s Istoka. Kako pokazuju i novootkriveni izvori, ovdašnji su ‘veliki’ borci, posebno za medijske slobode stalno bili na izdašnim stranim jaslama. Neki su se tako i obogatili. Danas su na domaćim. O čemu se u nedavno završenoj izbornoj kampanji govorilo? Što se otkrivalo a što prikrivalo, što je i za koga tko radio? Kakav je odnos kandidata prema europskom pristupu poraženim totalitarnim sustavima? Kako funkcionira ‘država’ u državi?

Tuđmanovi nasljednici na čelu države

Kao u nekoj drevnoj grčkoj drami, na imaginarnoj sceni pred nama se najedanput pojavljuju sva tri postuđmanovska predsjednika (dva bivša i jedan koji još nije prisegnuo). Oni se ne zauzimaju za obračun s ostatcima protudemokratskih režima. Pozornica je jedna uvala (Vruja) na Dubcima pod Adrionom (Biokovom) koja se spominje u mnogim pučkim legendama. U Vruji uvijek vrije iz dubina, kroz more, na površinu izbija slatkovodna ponornica. Uvodnu rečenicu izgovara ovovremeni politički komentator (Ž. Puhovski). “Ako je doista mislio ozbiljno (Z. Milanović, op.IB), onda ćemo, uskoro svjedočiti redukciji dvorske atmosfere na Pantovčaku, izbjegavanju tajnih sadržaja i inzistiranju na vladavini prava.” (Vl.13.1.2020). Pred nama su četiri bitne riječi: tajni sadržaji i vladavina prava. Odbacujemo kondicional i uzimamo nespornim da je izabrani predsjednik ‘mislio ozbiljno”, jer je već je počeo otkrivati tajne o tomu, što je, kako i s kim radio i zarađivao prije ulaska u kampanju za predsjednika. I jedna nas otkrivena tajna vodi baš pod Dubce. Kad je u Vruju došao treći hrvatski predsjednik, tamo ga je dočekao, kako mediji javljaju, kum drugoga predsjednika, uzurpator cijele te uvale. A javnost je već znala da nije Vruja jedino mjesto njegovih uzurpacija. Kumova je, uz ostalo, i tvornica obuće iz Šestanovca kojoj je vlasnikom od 1989. Ostalo je zapisano da je treći hrvatski predsjednik (Josipović) utrku za svoj drugi mandat započeo baš posjetom Vruji. “Ne birajući sredstva da bude sveprisutan u medijima, brodicom je doplovio u ljetni studio Tv Jadran, smješten u rezidenciji kontroverznog poduzetnika Stipe Latkovića. A da bi do tamo doplovio predsjednik je prešao preko bespravno sagrađenog lukobrana, kojega inače Ministarstvo graditeljstva ima na popisu objekata za rušenje.” Drugi mediji javljaju da je “Latković godinama bio u središtu skandala oko uvale Vrulja, gdje je izgradio nelegalni lukobran, objekte, vodospremu, a probio je i navodni “protupožarni put”. Iako je građevinska inspekcija u više navrata donosila rješenja o uklanjanju, objekti su još uvijek tamo, ali mu je zato Županijska skupština u prosincu prošle godine oduzela koncesiju za dio uvale i plaže na tom prekrasnom dijelu naše obale.” (Sl.Dalmacija,4.11.2019.)

Tajni sadržaji

Sad možemo ući u vrijeme “izbjegavanja tajnih sadržaja i inzistiranja na vladavini prava”. Izabrani predsjednik je prilikom televizijskog sučeljavanja u siječnju 2020. rekao kako je usluge njegove konzultantske tvrtke koristila i tvornica obuće iz Šestanovca, prva privatna tvrtka registrirana na području Splitsko-dalmatinske županije, po ‘Markovićevu zakonu’ još u kolovozu 1989. Preuzela je prostore nekadašnje tvornice Obuće u Šestanovcu i počela proizvoditi obuću za tržišta istočne i srednje Europe. Vlasnik te tvornice je, prema zapisima u medijima, bio upleten u dugogodišnji spor s općinom Šestanovac oko vlasništva općinskog Doma i načina na koji je ta atraktivna nekretnina došla u njegove ruke. Vlasnik se “čitav niz godina spominjalo u kontekstu sprege s visokom politikom, a svojevrsna ironija cijele priče da je takvom nezahvalnom statusu poduzetnika kumovalo upravo kumstvo s bivšim hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem”. Kako vidimo, na zamišljenoj sceni u Vruji nema desničarskih ognjištara, samo antituđmanist do antituđmanista i ‘inzistiranje na vladavini prava’. Mediji znaju sve o imovini jednih, a ‘ne znaju’ ništa o imovini nekih drugih. Čak ni to kako su stjecali imovinu. Tko su konačno ti moćni ‘ljevičari’ i protutuđmanisti? Po čemu su ljevičari, tko su, osim Tita, njihovi preteče i uzori revolucionarnosti?

Revolucionari, državnici i profesori povijesti

Sredinom 2019. objavljena je knjiga o jednom Titovom bliskom suradniku. Mika Špiljak. Revolucionar i državnik. Pred kraj političke karijere 1985, u vrijeme kad je obnašao dužnost predsjednika države stiže mu tajno izvješće o stanju u državi (YU). Povjesničar iznosi da tamo piše kako raste nezaposlenost, posebno među mladima i obrazovanim ljudima, a problem koga su se najviše pribojavali bio je osjetni pad životnoga standarda. “Rast cijena i niski osobni dohoci rezultirali su dovođenjem velikoga broja stanovništva do granica egzistencijalnoga minimuma.” Znatno se povećava inflacija i gubitci, šire se štrajkovi, rastu cijene, inozemna su zaduženja veoma visoka. Istraživač se poziva na tajni dokument HR-HDA 1220, 24.6.1985. (str. 226). Vidjeli smo kako je Titovim dekretom postao ‘državnik’, a kako je postao revolucionar? Organizatori nekoga prosvjeda u Sisku daleke su 1935. opazili među prosvjednicima, koji su se sukobili s policijom, borbenoga i hrabroga mladića koji još nije imao ni dvadeset godina. Doznali su kako se zove i da uči za postolara pa su ga odmah primili u SKOJ (udrugu komunističke omladine). Dovoljan razloga da ga prime u svoje redove, starijim je skojevcima, kako je napisao 2019. njegov biograf, sveučilišni profesor povijesti (H. Klasić), bilo to što se “isticao hrabrošću i borbenim duhom.” (str. 30). Bilo je dovoljno gledati i razumjeti taj duh. Tako je, piše profesor, “započela politička karijera, koja će bez prestanka trajati nešto više od pedeset godina.” (str. 31). Pisac sluti da već tada, “kao budući radnik i ratnik Partije, svu svoju energiju i entuzijazam počinje usmjeravati na promjenu svijeta koji ga okružuje.” (str. 31). Revolucija će, kako je to razumio biograf “iznjedriti potpuno novo društvo.” (str. 94). Povijesno iskustvo pokazuje drukčije rezultate. Revolucija je u smrt odvela više od sto milijuna ljudi širom svijeta, milijuni su zbog verbalnoga otpora takvoj ‘promjeni svijeta’ prošli kroz različite koncentracijske logore od Soloveckoga do Gologa otoka. ‘Delikt’ mišljenja mnoge je Hrvate zatvorio u strašne tamnice, od Stare Gradiške do Lepoglave.

Ivan Bekavac

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo