D. Pejčinović: Priča o Europi

Priča o Europi

Na Hrvatskoj televiziji odnedavno se prikazuje dokumentarna serija „Priča o Europi“ u produkciji ZDF-a, snimljena 2017. godine. Autori spomenute nizanke zadali su si smion zadatak – „ispričati priču o Europi, te istražiti više od 2000 godina njene povijesti!“

Koliko su u tome uspjeli mogli se vidjeti u posljednjoj epizodi „priča“ pod nazivom „Europeizacija svijeta“, čiji sadržaj ukratko opisuje teletekst HTV-a: „Od 15. stoljeća Europljani osvajaju svijet sve do duboko u 20. stoljeće… Konkvistadori divljaju Novim svijetom, donoseći bolesti i razaranje, dok Europljani porobljavaju milijune Afrikanaca radi jeftine radne snage. Europa uživa u „zlatnome dobu“ na grbači svojih kolonija“. (HTV, 7.2.2020.)

Priča o Europljanima

Osnovni je problem kod ovakvog pristupa povijesnim činjenicama nepotrebno uopćavanje. Kada kažemo „Europljani“ vjerojatno mislimo na sve stanovnike Europe a ne samo na nasljednike nekadašnjih kolonijalnih velesila. Kakve veze imaju Česi ili Poljaci s kolonijalnim grijesima Nizozemaca i Portugalaca? Kakve veze imaju današnji Englezi i Francuzi sa svojim dalekim predacima? Autori u besmislenoj generalizaciji idu još korak dalje, pa tako na jednom mjestu ističu kako su „bijelci crnce smatrali jednakima stoci“. Jedan od stručnih sugovornika smiono tvrdi kako i danas „mnogi u Europi teško prihvaćaju taj aspekt svoje prošlosti“. Čije prošlosti? Kad su to Hrvati ili Slovenci imali robove? Povijest različitih europskih naroda toliko je različita da se ni u kakvim okolnostima ne može promatrati kao nekakva „zajednička“ povijest iz koje proizlazi i „zajednička“ krivnja. Razdjelnicu treba povući ne samo kad su u pitanju kolonijalisti i „ostali“, nego i unutar svake pojedine države. U inkriminiranom razdoblju, od 17. do 19. stoljeća, u gotovo čitavoj Europi prevladavaju feudalni odnosi. Većina Europljana su kmetovi, a samo uski sloj plemstva i građanstva uživa kakvu-takvu slobodu. Kako je to izgledalo u stvarnosti?

Priča o kmetovima

„Ruska carica Katarina iskreno se slagala s prosvjetiteljskim idejama i gnušala se ropstva. Sjećala se kako su iza fasada baroknih palača, osobito u Moskvi, kmetovi bili zatočeni u smrdljivim podrumskim tamnicama. „Tamo u svakoj kući drže željezne ovratnike, lance i sprave za mučenje za one koji su učinili i najmanji prekršaj.“ U najgorim bi slučajevima to dovelo do niza ubojstava, kao što je bilo s Darijom Saltikovom, mladom udovicom .. koja je mučila i smaknula na stotine kmetova.“ (Simon Sebag Montefiore: Romanovi, str. 250.) Spomenuti užasi događali su se sredinom 18. stoljeća, no ni kasnije nije bilo puno bolje. Nakon treće podjele Poljske, krajem 18. stoljeća, „položaj seljačkih masa u ruskom dijelu uvelike se pogoršao. Počela je prodaja seljaštva bez zemlje, tzv. „seljačkih duša“. Oko 165.000 seljaka je dano – zajedno s konfisciranim imanjima poljske aristrokracije i plemstva – na uživanje ruskim generalima i miljenicima dvora… Novi su feudalni gospodari bili izrazito nasilni, a po zlu je glasu bio poznat Platon Zubov, koji je dao pogubiti brojne seljake protivne porastu podavanja.“ (Damir Agičić: Podijeljena Poljska, str. 28.) I tako su poljski seljaci, uz nacionalno i vjersko, mogli uživati i u „klasnom“ ugnjetavanju. Ni u prosvijećenim monarhijama stanje nije bilo sjajno. Sve do 1770-tih u Habsburškoj monarhiji visoko je plemstvo imalo pravo osuditi svoje kmetove čak i na smrt (tzv. „ius gladii“ – pravo mača), što je ukinula tek Marija Terezija. Realno gledano, položaj robova u kućanstvu prvog američkog predsjednika Georgea Washingtona vjerojatno nije bio ništa lošiji od položaja kmetova na vlastelinstvu Franje Tahija, ili kmetica pod vlašću legendarne grofice Bathory. Zašto se danas svi ispričavaju robovima, odnosno njihovim potomcima, a za kmetove nikoga nije briga?

Nizozemska priča

Autori nizanke „Priča o Europi“ posebno su se okomili na nekadašnju kolonijalnu velesilu Nizozemsku, za koju zlurado ističu da je među posljednjima u Europi ukinula ropstvo i zabranila trgovinu robovima. Na ovom mjestu bilo bi pošteno istaknuti hvalevrijednu povijesnu činjenicu da je Dubrovačka Republika, na poticaj Svete Stolice, prva u Europi ukinula ropstvo početkom 15. stoljeća, dakle 400 godina prije većine europskih zemalja. Čini se da autori serije o tome ništa ne znaju (ili ne žele znati?!) Osim toga, samozvani stručnjaci ZDF-a smatraju da se Nizozemci previše fokusiraju na „lijepe posljedice kolonijalizma“, kao što su slavni amsterdamski kanali ili čuveno flamansko slikarstvo, koje se, kako tvrde, razvilo zahvaljujući kolonijalizmu i ropstvu: „Bez toga bi kulturno nasljeđe kojim se Europa ponosi bilo sasvim drukčije.“ I eto nas opet kod drske generalizacije; kakve veze imaju, primjerice, bugarski ili ruski ikonopisci s flamanskim noćnim stražama? Umjesto politički korektnih naklapanja autori „Priče o Europi“ mogli su posegnuti i za nekim suvremenijim primjerom ropstva, poput „crvene četvrti“ u Amsterdamu, u kojoj se stotine žena, mahom iz istočne Europe, prostituiraju naočigled prolaznika, izložene poput robova u staklenim izlozima. Zaista, divan primjer „europske“, „bjelačke“ povlaštenosti!

Dinko Pejčinović

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo