Šutnja je zlo Z. Miliša: Koliko su naša i tuđa iskustva vodiči u odgoju i osobnom rastu?

Koliko su naša i tuđa iskustva vodiči u odgoju i osobnom rastu?

U odgojnom procesu je važno znati kako je pozitivno iskustvo prihvaćanje negativnog iskustva! Mudrost je dar sinteze relativnosti i/ili relevantnosti činjenica, znanja i stečenog iskustva. Sa životnim iskustvom ljudi se prestaju baviti nevažnim stvarima i počinju uviđati ono što je esencijalno. Moja iskustva u nevoljama pomogla su da spoznam dvije vrste ljudi. Prvi su oni koji su u teškim trenucima bili ili ne uz mene, a drugi su oni koji su me, svjesno ili ne, vodili do nevolje. “Nikad ne žalite što ste upoznali neku osobu. Dobre osobe ti donose sreću, loše iskustvo, zle lekcije, a najbolje – uspomene.” (Selimović) Svatko od nas ima prilike učiti iz vlastitog iskustava i tako korigirati sadašnje i buduće odnose. Prije par mjeseci sam na ovom portalu pisao, a prošlog tjedna na radiju Međugorju u emisiji Agape fra Marija Knezovića govorio o svojim iskustvima u borbi bolesti karcinoma grla. Govorio sam i pisao da bi druge ohrabrio druge i ukazao na važnost simbioze vjere i medicine. Konstatirao sam da je govor o bolesti pretpostavka ozdravljenja! (Dostupno na internetu: Svjedočanstvo znanstvenika koje vas neće ostaviti ravnodušnim!)

Jedan je mlad čovjek sjajno opisao svoje iskustvo boli (dostupno na poveznici). Donosim tek manji dio njegova zapažanja: “Život bez boli i izazova jest život bez rasta. Gdje nema rasta postoji ustajala, nepokretna energija, a tako živi većina ljudi… Završava ovim apelom: “When life puts you in tough situations don’t say why me, just say try me” (Kada te život stavi u tešku situaciju, nemoj reći zašto ja, nego reci iskušaj me). Taj je mladi čovjek uspio zato što, za razliku od većine, na bol nije gledao kao na zlo. “Prosvjetljenje ne ukida bol, ali ukida patnju” (Bruno Šimleša). Zato psihoterapeuti ne koriste termin problem nego zapreke ili izazovi.

Književnik i sociolog Đuro Šušnjić u tekstu “Tko sam zapravo ja?” (u časopisu Ideje, 1981.) otkriva da više “nepoznatih ja” stanuje u nama: 1. iskustveno ja, 2. uzvišeno ja (kakav želim biti), 3. pravo ja (kakav sam u društvenom i privatnom životu) i 4. potlačeno ja (ugušeno konformizmom). Ako ja nisam samo ono što mislim da jesam, onda nisam ni što mislim da drugi misle ja jesam. Slično je zapisala i psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross: “The opinion which other people have of you is their problem, not yours.” (Mišljenje koje drugi imaju o vama je njihov problem, ne vaš.)

Dobre odluke donosimo kada postanemo svjesni kuda želimo ići. Na osobnom planu, najvažnija je iskrena i motivirajuća samokritika, kao putokaz što trebamo mijenjati, a koje probleme prioritetno rješavati. Tek kad razlučimo (naj)važnije od sporednih problema dolaze željeni odgovori. Do otkrivanja onoga što nam se događa možemo doći rekonstrukcijom iskustva, osobnog i/ili društvenog. “S kakvom se god situacijom u životu suočavali, možemo stvoriti pozitivno iskustvo. Kak(v)o? Zahvaljujući – moći izbora” (J. M. Templeton).

Većina ljudi zauzeta je sobom i/ili pitanjem što im se događa (Zašto baš meni?), i istodobno se ne pitaju reagiraju li i kako na sve što im se događa?! Problem je kada ne učimo iz iskustva i kada živimo samo od očekivanja drugih. Svi ljudi imaju probleme, a razlikuju se kako se nose s njima. Britanski pjesnik John Donn u pjesmi Otok kaže “Ne pitaj kome zvono zvoni, tebi zvoni.” To neki nazivaju obraćenje, a neki prosvjetljenje. Ivo Andrić je zapisao: “Dobra iskustva varaju, a zla nikad nisu uzaludna.” Slično mi je izrekla i prof. dr. Loretana Farkaš: “Svako iskustvo je dobro, a loše najbolje”.

Portugalska poslovica kaže: “Čuvaj se čovjeka kojega iskustvo nije poučilo”. Joe Dispenza u knjizi Placebo ste vi upozorava: “Isti odabiri stvaraju ista ponašanja. Ista ponašanja vode istim iskustvima. Ista iskustva izazivaju buđenje istih emocija, a te iste emocije pokreću iste misli.” Kada se loše osjećamo, možemo nastaviti s istim mislima ili promijeniti misli, doživljaje, namjere i postupke. “Na putu prema istini čovjek može napraviti samo dvije greške – da ne prođe cijelim putem ili da ni ne krene” (Buda). Da nemamo problema ne bismo imali ni prigode za njihovo rješavanje. Svatko je zadužen za otkrivanje smisla, koji se ne može “dati, već se mora pronaći. Patnja ima smisao ako postaneš drukčiji” (Viktor Frankl).

Iskustvo se stvara spoznavanjem svojih i tuđih pogrješaka. “Iskustvo je ime koje dajemo svojim pogrješkama” (Oscar Wilde). Nije važno koliko smo životnih lekcija imali, nego jesu li one promijenile naše ponašanje. Nije presudno ono što su nam drugi uradili, nego što smo učinili u svezi s promjenom svojih (ranijih) odnosa.

Alice Miller u knjizi Drama djetinjstva objašnjava kako osjećaj neprivrženosti u djetinjstvu ostavlja traumatska iskustva tijekom čitava života. Naši doživljaji sadašnjosti i/ili naša ponašanja su određena i transgeneracijski. Naša loša iskustva iz djetinjstva transgeneracijski utječu na sadašnjost, određujući našu svakodnevnicu i/ili raspoloženja. U odgojnoobrazovnom procesu važno je naglašavati potrebu spajanja duhovnosti, iskustva i znanja. Trebamo znati da za (društvene i osobne) promjene nikada nije kasno. Nažalost, većina ljudi se ne žele mijenjati, ali očekuju od drugih promjene. “Onako kako su se prema nama ponašali kad smo bili mali, ponašamo se mi prema sebi ostatak života.” (Alice Miller)

Povijest je sve ono što nam se događalo, a tradicijom smo odabrali pozitivna iskustva iz prošlosti. Povijesno nas iskustvo upozorava da bez hrabrosti čovjek nikada “ne bi dostigao ono što je moguće kada ne bi stalno iznova posezao za onim što je nemoguće” (M. Weber). Jedna od najvažnijih preporuka u odgoju mladih je da se u njihovim životnim izborima što prije odrede za hrabrost.

Viktor Frankl u knjizi Nečujan vapaj za smislom iznosi slično iskustvo iz nacističkog koncentracijskog logora – da mu je život pod stalnim prijetnjama smrću i mučenjima otkrio smisao vjere. Patnja ne priznaje ovozemaljske teškoće. Nebrojni prognanici života otkrivaju da im je prošlost upropastila sadašnjost i budućnost. S druge strane, Oscar Wilde provocira konstatacijom da prošlost ni sadašnjost nisu važne: “Prošlost nam kazuje što nismo napravili, a sadašnjost što ne trebamo raditi. Onaj kome je sadašnjost samo nešto što je sada i ovdje, ne zna ništa o vremenu u kojemu živi. Budućnost je to čime se trebamo pozabaviti”. Na osobnom planu trebamo raditi odbacivanju razarajućih misli i navika, negativnih emocija i ružnih sjećanja, jer samo tako možemo živjeti sadašnjost za svjetliju budućnost. “Samo ako budućnost postane jača od prošlosti, pokrene se sadašnjost” (E. Fischer).

I za kraj ovog donosim tri intrigantna citata: “Ono što je prošlo, više ne postoji. Ono što će biti još nije došlo. Postoji samo ona točka u kojoj se sastaju prošlo i buduće. U toj točki cijeli je naš život” (L. N. Tolstoj). Kada čovjek u paklu života pronađe smisao života, tada otkriva anatomiju ljudske destruktivnosti i misterij života. “Uzdisati nad prošlim jadom siguran je način da se privuče novi” (William Shakespeare). Kako možemo na prošlost i sadašnjost gledati s podozrenjem, a očekivati vedriju budućnost? U ovu zamku upao je i P. I. Čajkovski kada je opisao svoje stanje: “Žalim prošlost, nadam se budućnosti, nezadovoljan sam sadašnjošću.”

prof. dr. sc. Zlatko Miliša