Brisani prostor – N. Piskač: „Blagovremeno“ čišćenje palube hrvatskoga identiteta

Je li Pravopisni rječnik najbolji izbor za naše oči?

Kad su se tri Hrvata našla na kavi jugokomunistički režim je taj neprijateljski čin pravodobno – odmah proglasio kontrarevolucijom. Bez obzira na to što je jedan od trojice u pravilu bio doušnik režimskoga represivnog aparata. Puno je od toga totalitarnoga poretka ostalo zacementirano i u demokratskoj Hrvatskoj. Jučer je u more pao helikopter (vrtolet, vrtložnjak, zrakomlat) ratnoga zrakoplovstva. Policija je o tragediji izjavila: „Nakon dolaska na mjesto događaja o svim poduzetim mjerama i radnjama ćemo blagovremeno obavijestiti javnost“. „Blagovremeno“? Da, na vrijeme, pravodobno, ali srpski. I na planu hrvatskoga jezika srbizmi s ostalim sadržajem jezičnog unitarizma zacementirani su u nas unatoč članku 12. Ustava. Postavlja se uz brojna druga i pitanje o tomu koji pravopis, čiji rječnik, ili jezični kišobran koriste hrvatske ustanove, mediji…? I očekuju li nas jezični svjetlosni bljeskovi, moguće i suncobrani?

Tko je pod čijim kišobranom?

Hrvatski jezik i kišobran? Da. Na posljednjem Interliberu, međunarodnom sajmu knjiga, nove naslove predstavilo je više od 380 izlagača. Sajam je obilovao događajima. Tako je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje umjesto postignuća na području znanosti reklamirao kišobrane nepoznatoga mi proizvođača. Jasno je da to nije posao državne znanstvene ustanove. Nigdje se u svijetu jezikoslovci ne bave kišobranima. Zar je onda čudno da službenici pišu „blagovremeno“? IHJJ dokazuje kako je mali korak između znanstvenika i poduzetnika.

No, kišobranarstvo pod okriljem, nažalost, državne znanstvene ustanove nije zabrinulo mjerodavnu ministricu znanosti, Blaženku Divjak. Naime, kaj. Evo kaj: „Jutros mi je dobro poslužio poklon koji sam dobila od Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kojem ovom prilikom želim čestitati na Povelji Republike Hrvatske koja će im se danas uručiti. Upravo zahvaljujući tom Institutu danas po prvi put obilježavamo Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva, simbola naše kulturne baštine i nacionalnog identiteta” (objava ministrice Divjak). Dobro ste shvatili – ministrica znanosti dobila je od jezikoslovne znanstvene ustanove na dar – kišobran, umjesto, recimo, kajkavskoga ili čakavskoga rječnika, ili znanstvenu monografiju nekog postignuća IHJJ-a, ili napokon samostalne knjige ravnatelja IHJJ-a. Kišobran je ravnatelj uvalio i predsjednici na odlasku, pa će ga pretpostavljam „blagovremeno“ rastvoriti i pred izabranim predsjednikom, ta ipak je on bio šef Jovanoviću, a Jovanović šef ravnatelju, kao što je to sada ponosna vlasnica kišobrana ministrica Divjak. Omiljena koliko je bio i Jovanović.

Možemo zaključiti da je ministrica bez demokratskog legitimiteta „blagovremeno“ otvorila kišobran IHJJ-a i nastavila posao ministra Jovanovića. Kao i Jovanović pod svoj kišobran stavila je IHJJ. Ona je u ozbiljnoj vladi s punim legitimitetom već odavno trebala pokisnuti. Ali nije. Kisnu drugi ministri i ministrice. Uglavnom iz Mosta i HDZ-a. Sad je na red inkluzivne politike, koja, drugovi, ne smije stati!, stigao ministar Kujundžić. Jučerašnji JuL posvetio je nekoliko uvodnih stranica na orkestriranu hajku na njega, a onda je prešao na politiku ulizivanja, pardon, utiranja puta za novi izbor Plenkovića na čelu HDZ-a, ideološkim koračnicama gazeći pritom Plenkovićevu alternativu u HDZ-u.

Povećalo je najbolji izbor za oči Pravopisnog rječnika

Sve me to vratilo nekoliko dana unatrag kad je JuL objavio Pravopisni rječnik kao prilog svojemu izdanju. Zato sam ga ujutro i kupio, na blagajni raspakirao, list ostavio blagajnici a zadržao Pravopisni rječnik („normativni priručnik hrvatskoga pravopisa – 35 000 riječi na jednome mjestu“). Ako ste poštovani čitatelji propustili ovaj „historijski“ trenutak, nastavite čitati. Ustanovio sam, naime, da je riječ o kamenom dobu hrvatskoga nakladništva: Navedeno izdanje nema impresuma. Nema kataloški broj. Nema barkod. Nema imena autora, nakladnika, urednika… Ima Predgovor nepoznatoga ili nepoznatih autora. Ima i Popis odrednica. Na naslovnici su otisnuta četiri logotipa: Jutarnjeg lista, IHJJ-a, Sveučilišta u Zagrebu i privatne klinike „Svjetlost“. Tako velika četiri rigoroza, a tako jadno izdanje! Gotovo pa piratsko. Sinergija „znanosti“ i „udruženog rada“ rekao bi Stipe Šuvar, prethodnik inkluizirane Blaženke Divjak.

Oskudnost naslovnice i nedostatak osnovnih informacija koje svako knjiško izdanje mora imati (vidjeti pri NSK što je sve potrebno da bi izdanje bilo izdanjem) nadomješta zadnja stranica mekanih korica. Ona nam daje ukupno petnaest pisanih informacija i osam dokumentarnih fotografija na kojima dominira šef klinike Svjetlost Nikica Gabrić (na šest fotografija jest, na dvije ga nema). Krenimo redom u tu avanturu.

Objavljene informacije na zadnjici pročitao sam kao impresum novog doba starog poretka, što i čitateljima preporučam. Prva pisana informacija: „I zvijezde su odabrale Svjetlost…“. Druga: „135.000 operacija“. Treća: „400.000 pacijenata“. Četvrta: „60 oftalmologa“. Peta: „23 godine najbolji izbor za vaše oči“. Šesta – broj brzoglasa. Sedma – adresa elektroničke pošte. Osma – adresa internetske stranice klinike Svjetlost. Od devete do petnaeste informacije nalazi se popis gradova: Zagreb, Split, Sarajevo, Banja Luka, Novi Sad, Budva i Skoplje (ne Skopje, nego baš Skoplje). Primijetili ste da nedostaje Beograd. Podjelom rada složene organizacije udruženoga rada „na ovim prostorima“ Beograd (Singidunum pov.) je pripao klinici „sv. Vid“, Dobrašina… (za punu informaciju pogledajte epepe tv N1).

Na dokumentarnim fotografijama stoje potpisi pod fotografije: Tim Roth, Franco Nero, Cassandra Gava, Joseph Cinque, Rade Šerbedžija, Lepa Brena, Ivana Trump i Armand Assante. Ne, nije riječ o jezikoslovcima. Mislim da je riječ o pacijentima. Klinike Svjetlost, dakako. Nijedan nije zaposlen u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. I svi su se fotografirali bez IHJJ-ovih kišobrana! „Blagovremeno“, da stignu ukrasiti Pravopisni rječnik. Među jezikoslovce moguće ipak spadaju Lepa Brena („nije važno dal se pjeva ili peva“) i Lepi Rade, ali ne hrvatske. Što se pak tiče veličine slova kojima je otisnut Rječnik urešen Brenom i Radetom, ona su izvan svakoga standarda vidljivosti, stoga postoji opasnost za čitatelja da će pročitavši ga morati potražiti pomoć u klinici Svjetlost ili Sv. Vid. Stoga sam uz dvoje naočale koristio i povećalo.

Vodili se idejom koja nije uspjela

U reklamnom članku JuL-a  vezanom uz Pravopisni rječnik stoji: „Pravopis koji uz Jutarnji list izlazi sutra nakon brojnih godina uspio je u onome što se dotad činilo gotovo nemogućim: pomirio je pravopisno suprotstavljene jezikoslovne strane i dokinuo dotadašnju praksu tiskanja novih i novih izdanja pravopisnih knjiga …“ Kako je taj Pravopis pomirio pravopisno suprotstavljanje? I gdje? Na koji način? I sada jedni koriste Babić, Finka, Mogušev, drugi Matičin, a neki i Silić – Anićev. Pismeniji pišu i ne gledajući u bilo koji pravopis. Na koji je pak način dokinuo dotadašnju praksu novih i novih pravopisa? Uz pomoć Jovanovićeva dekreta za škole! Pa, da. Već ranije, na „dan oslobođenja Zagreba“ raspustio je Vijeće za normu kako ne bi došlo do znanstvenoga protivljenja poznatih jezikoslovaca, dakle, raščistio je palubu da na nju postavi novi pravopis. A onda je još i poslao cirkularno pismo (okružnicu, depešu) nakladnicima i školama da ga imaju prihvatiti po kratkom postupku premda još nije bio ni tiskan.

Navodi se i ovo: „…vodili su se idejom da je hrvatskome jeziku potrebno ujednačavanje pravopisne norme.“ Je li ideja uspjela, ako svatko koristi svoj pravopis? Nije. Ako i sada imamo nekoliko inačica u pravopisu, možemo li govoriti o ujednačavanju norma? Ne možemo.

Nadalje: “Sredinom 2012. godine institutski su znanstvenici odlučili stati na kraj hiperprodukciji hrvatskih pravopisnih knjiga jer je ona, zbog raznih (treba – različitih, nap. NP) pravopisnih pravila, za posljedicu imala poprilično kaotičnu situaciju u školskome sustavu. Već je tada najavljen pravopis kojemu će rok upotrebe biti neograničen, a danas, sedam godina nakon toga, pokazalo se da su pravila koja su donesena u Hrvatskome pravopisu Instituta potpuno nepromijenjena i da nakon 2013. godine nije otisnuto nijedno novo pravopisno izdanje nekog drugog izdavača”, kaže Željko Jozić. Ma, institutski znanstvenici ništa nisu odlučili! Odlučio je Željko Jozić, prihvativši političku odluku (Ž. Jovanovića na prijedlog tadašnjega posebnoga savjetnika S. Goldsteina) o pisanju novog pravopisa. Napokon, zar su sada u pravopisu ujednačena pravila, ako je dopušteno neka od njih pisati i na jedan i na drugi način? Je li norma – i ovako i onako? Ako postoji politički „pravosnažni“ dekret, ima li smisla bilo što novoga tiskati? Ovako glupim pitanjima bez odgovora propagandni odjeli nikad se nisu zamarali. Još od 1937. kad je formiran partijski Agitprop.

Evo još jednoga „jakoga“ argumenta: „Posjećenost stranica pravopisa na internetu (pravopis.hr), od samoga početka kad su postavljene, od lipnja 2013., iznimno je visoka. U početku su mjesečno bilježili više od 30.000 korisnika, a danas je taj broj utrostručen, približava se brojci od 100.000 korisnika mjesečno“. A ima li korisnik mogućnost pogledati neki drugi pravopis na Internetu? Nema. Kad bi postojao na mreži i jedan i drugi pravopis, te kad bi korisnik izabrao baš Institutski, tada bismo mogli reći da mu se više dopada upravo Institutski. Ako pak nema izbora, o čemu onda razgovaramo, ako li ne o kontinuiranome čišćenju palube na planu hrvatskoga jezikoslovlja i pravopisanja?

Pogrješka ili pogreška ako ne ću i neću Institutski?

A i ovo je simptomatično: „Pravopisni rječnik donosi 35.000 primjera, što ga čini dosad najobuhvatnijim pravopisnim rječnikom“. Koliko riječi imaju drugi pravopisi? Bilo bi dobro saznati taj podatak zbog komparacije, a svako prije pisanja o količini Institutskoga. Ali, to bi izbrojao sve riječi u svim rječnicima? Jutarnji, IHJJ, Sveučilište u Zagrebu ili klinika Svjetlost? Možda Rade Šerbedžija i Lepa Brena? Ili svi dosadašnji nositelji kišobrana IHJJ-a?

Nije kraj: „Građu za Hrvatski pravopis, čiji je dio Pravopisni rječnik, crpili smo iz svih hrvatskih pravopisa te iz različitih normativnih priručnika, u prvome redu onih nastalih u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje: velikoga Hrvatskoga jezičnog savjetnika objavljenoga 1999. godine (izdavača Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“. Pa, dobro, zavirimo i u to. Gdje su autori pronašli kolhoz, sovhoz ili boljševik? U kojem izvoru? I misle li da su te natuknice potrebne hrvatskim učenicima? Kako se moglo dogoditi da u vrelima nisu našli, primjerice, kako se piše Krist? Gdje su pak pronašli da Hrvatska vojska mora imati odrednicu pov. (povijesni), pa ispada da HV više ne postoji. Ili zašto je ZAVNOH u rječniku? On kao da i 2020. godine postoji, jer uz sebe nema odrednice pov. Ispričavam se, ipak u pretiskanom je izdanju ispravljeno i sad stoji odrednica pov. Ima toga još… Na cijelu se problematiku vezanu uz IHJJ i njegovu goldsteinizaciju i jovanovićevizaciju upozoravalo „blagovremeno“, još u doba ministra Jovanovića, ali se do danas ništa nije pomaknulo ni za milimetar. To jest – jest. Ustoličena je partijski disciplinirana praksa da se za božićne blagdane raspisuje natječaj za izbor ravnatelja IHJJ-a. Nekako u to doba (do Svijećnice) pojačavaju se akcije s kišobranima i svjetlosnim pravopisima, propagandnim intervjuima i člancima koji dokazuju da je IHJJ na pravome „kursu“.

I ovo je zanimljivo: „Dakle, kako je ispravno pisati: neću ili ne ću? Pravopis Instituta odlučio se za oblik neću jer je češći u upotrebi, ali je zbog niza povijesnih okolnosti kao dopušten ostavio oblik ne ću. Tako su zapravo pomirene obje strane. I u primjeru pogrešno – pogrješno preporučen je oblik pogrešno, a oblik pogrješno dopušten je u upotrebi. Za školsku upotrebu vrijede preporučena pravila pa je na taj način napokon pravopisno pitanje iz obrazovnoga sustava nakon dugog niza godina potpuno iščeznulo”. E sad, što ako korisnik kaže ne ću Institutski, pa upotrijebi neki drugi pravopis, hoće li tad napraviti pogrješku ili pogrešku? Ako pripadnik hrvatske jezične zajednice i korisnik Institutskoga pravopisa može pisati ovako i onako, čemu onda taj pravopis (i koga je on s kime pomirio?), posebice stoga što korisnik može pisati kako god želi i prema drugim pravopisima? Ako pravopis dopušta jednu i drugu normu, zašto onda samo učenici u obrazovnom sustavu moraju prihvatiti preporučenu? Ispada da učenici nisu naša djeca, pa moraju pisati na neki poseban način za razliku od onih koji pišu ne ću. Dakle, partije se uz pomoć „znanstvene“ suradnji igraju s našom djecom, što je nedopustivo, osim u duhu Istambulske konvencije.

Zaključimo: Hrvati se, za razliku od Istanbulske s interpretativnim dodatkom, nisu odrekli ni svojega jezika, ni pravopisa, a niti mogućnosti donošenja Zakona o hrvatskom jeziku. Oni koji već tri desetljeća izbjegavaju zakon o hrvatskome jeziku ne rade na korist hrvatskoj jezičnoj zajednici i ne poštuju duh, svrhu i smisao Ustava Republike Hrvatske. U kojoj mjeri poštuju ZAVNOH kao sastavni dio konstrukcije AVNOJ-a? U kojoj mjeri plaćamo stanje kontinuiranoga jezičnoga nereda i kaosa, bez obzira tko je na čelu vlasti, SDP ili HDZ? I dokle ćemo i na tom području ostati na razini države u istodobnom nastajanju i nestajanju? U međuvremenu očekujem da će se ravnatelj IHJJ-a dosjetiti novom poduzetničkom potezu i da će za ljetnu sezonu promovirati suncobrane. Kako suncobrana nemam, preporučam se za jedan reklamni primjerak, da mi ljeti moj pesek Hos u hladovinu gurne rep i nos.

Nenad Piskač

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo