REPORTAŽA: Neizvjesna sudbina samostana „Marija Zvijezda“: Kome će ostati tajna pripreme čuvenog sira „trapista“?

U nekada najvećoj trapističkoj opatiji na svijetu koju je prije 150 godina osnovao Franz Pfanner u Delibašinom Selu pored Banjaluke danas se i dalje prodaje nadaleko poznati sir, ali i jednako čuveni rukama pravljeni pripravci od ljekovitog bilja. Posjećuju ga svake godine tisuće turista, zbog čega se svrstao na listu top destinacija ove regije.

Mr. mons. Ivica Božinović, župnik u Presnačama, za portal Dnevnik.ba priča kako se broj redovnika trapista unazad nekoliko desetljeća drastično smanjio, zbog čega se razmišlja o drugim načinima preživljavanja ovog svetog mjesta i njegovog pretvaranja u centar za mir i pomirenje, uz postojeće u turističke kapacitete.

Sudbina u Božijim rukama

„Samostan  i tradicija trapista će biti nastavljeni, ako ne kroz samu prisutnost redovnika, onda kroz očuvanje baštine. Odgovor na pitanje što će biti sa samostanom ukoliko im se uskoro ne pridruže nova braća je u Božijim rukama. Inače, trapisti poštuju uobičajene redovničke zavjete među kojima je poslušnost, siromaštvo, celibat, ali i jedan posebni, zavjet stabiliteta. To znači da kada redovnik uđe u samostan, on ostaje vezan za njega i teško može biti premješten do kraja života. To objašnjava zašto nam se ne može pridružiti netko iz nekog drugog samostana“, objašnjava Božinović.

Zbog toga što je samostan ostao bez svoga posjeda nakon Drugog svjetskog rata, a time i bez mogućnosti životne egzistencije, biskup im je povjerio početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća vođenje župe. O svemu se brinu preostala dvojica braće, jedan kao svećenik vodi župu, a drugi je brat redovnik i on dočekuje goste. Pomažu im i vjernici, kako tko može.

Nažalost, danas su sve župe u ovom kraju male, a ova broji jedva 200 vjernika, dok ih je prije rata bilo preko 2500. Nekada je ova velika crkva bila prvenstveno namijenjena redovnicima i mještani su na misu mogli ući samo do postavljene ograde, dok su klupe ispunjavali stanovnici samostana. Danas u nju dolazi jedva 40 do 50 vjernika na nedjeljnu misu. Od države uglavnom nemaju neke pomoći, osim one koju su dobili prošle godine prilikom obilježavanja 150. obljetnice kada je uz pomoć više donatora, među kojima su bili Vlada Republike Srpske i grad Banja Luka, te Vlada Republike Hrvatske, postavljena povjesna izložba u kripti crkve.

„Na zapadu je čest slučaj kada se neki samostan zatvori ili mu padne broj redovnika, dati mu novi smisao u duhu onoga što on stvarno predstavlja i reda koji ga je stvorio. Za nas ovdje samostan bi trebao postati centar susreta, pomirenja, učenja i njegovanja dobrih odnosa. Već i sama postavka naše izložbe je uvod u takav rad“, kaže monsinjor Božinović.

Asketski život

Red trapista jedan je od najstrožih, odmah iza kartuzijanaca. Strogost ovih redovnika se ogleda u njihovom neumornom asketskom načinu života. Naš domaćin je ispričao da se u ovom samostanu ustajalo ujutro u pola dva i išlo se na molitvu. Nedjeljom i blagdanom ustajali su još ranije, u pola jedan. Dan u samostanu je bio podijeljen na tri puta po osam sati. Za rad, molitvu i spavanje, a sve pod motom „Ora et labora“ (Radi i moli).

„Lijegalo se u sedam navečer, pola osam najkasnije, a ustajalo u pola dva ili pola jedan. Onda bi išli na molitvu do četiri ujutro kada bi svećenici odlazili u sakristiju i opremali se za misu. U šest sati bi opat slavio misu za braću koja nisu svećenici i tek onda bi oni išli na rad. Sedam puta na dan se išlo u crkvu, a braća koja su radila molila su se gdje bi se zatekli. Ima jedna fotografija na kojoj se vidi kako braća kleče u sijenu i mole se. Trapisti su molili iz brevijara ili časoslova kako ih zovemo, molitvenika ogromnog formata i fonta. I to sa razlogom. Kako su ustajali usred noći radi molitve, trebalo je vidjeti šta u njima piše. Nije bilo jake rasvjete i onda su se dosjetili velikih fontova i formata. Inače, bili su čuveni nadaleko po svom koralnom pjevanju“, kaže Božinović.

Strogost trapista posebno se vidjela u hrani koju su jeli. Nikada nisu konzumirali meso, riba se davala samo bolesnima. Jeli su mliječne proizvode, povrće i voće. S obzirom na tako naporan rad, a nisu jeli meso, imali su obavezu svakog dana popiti jedno pivo koje su sami prozvodili u pivovari, a koja i dan danas radi i gdje se proizvodi banjolučki Nektar.

„Ovdje je živio pater Salez, sjećam ga se dobro, umro je devedesetih. Bio je mali i sitan. Svaki dan bi uzeo jedno pivo, popio malo za doručak, stavio čep i odnio ga u svoju sobu. Popodne za ručak bi popio još malo i završio ga tek za večeru. On je to smatrao svojom redovničkom obavezom i nikada nije od nje odstupao jer se pivo smatralo hranom“, kaže on.

Priče i legende o trapistima

Oko trapističkih redovnika kroz povijest isplele su se razne priče, neke od njih su istinite, a neke druge, kaže monsinjor Božinović, bile su izmišljene. Strogi u hrani i predani u molitvi, govorili su malo ili nikako, tek ako nisu imali znak za ono što trebaju pokazati znakovima. Ipak, o njima je kružila legenda o pozdravljaju izrazom „Memento mori“ (Sjeti se smrti).

„Spadalo je u monašku disciplinu da se ne razgovara i oni su to veoma poštovali. Molilo se na latinskom jeziku. Kada je nešto baš trebalo, onda se komuniciralo i znalo se tko može govoriti. Našli smo pored zvona jedan plakat na kojem je pisalo ako trebaš poglavara, zvoni toliko puta, ako trebaš brata zaduženog za konje, zvoni ovako i tako dalje. Druga legenda je govorila da spavaju u mrtvačkim sanducima, što je također glupost. Naravno da nisu, ali jesu spavali u habitima, svojim odijelima. Jer, redovnik je čovjek koji je trajno spreman odmah otići na onaj svijet“, priča on.

Interesantna je anegdota o brijanju brada 1918. godine. Do tada su svi redovnici nosili brade, a onda su se svi obrijali u istom danu.

„Ne znam zašto su se odlučili da to urade, ali znam da nitko nikoga nije prepoznao na noćnoj molitvi i priča se da je to bio takav smijeh. Poslije su neki nosili brade a neki ne, to je pitaje osobnog izbora“, kaže Božinović.

Svi trapisti u svijetu nešto proizvode i uzdržavaju se svojim radom. Jedan samostan u Češkoj, koji bilježi veliki rast u svom redu, živi od proizivodnje senfa. Neki drugi rade pivo, treći čokoladu i tako dalje. Naša samostanska braća žive veoma skromno, a od prodaje sira uspiju pokriti troškove. Međutim, sigurno nemaju dovoljno sredstava za kvalitetno održavanje samog samostana. Nekada ranije, oni su bili „Službeni dobavljači sira za bečki i beogradski dvor“. Danas se proizvede i do 50 kolutova sira u jednom danu u mljekari „Livač“ u Aleksandrovcu koja je u vlasništvu Caritasa.

Trapisti su u Banjaluci upalili prvu žarulju strujom koju su dobijali iz svoje hidrocentrale i proizveli pivo koje se i danas radi. Gradili su neprestano, a jedna od zanimljivih priča vezana je za Ortopediju, koja je i danas smještena u nekadašnjem njihovom novom samostanu.

„Trapisti su sagradili novi samostan 1911. godine, a samo nekoliko godina kasnije počeo je Prvi svjetski rat. Zgradu je zauzela vojska i tu otvorila Ortopediju. Nakon rata, ustanovljena je Kraljevina SHS koja je u toj zgradi opet otvorila Ortopediju. Godine 1923. trapisti su konačno uspjeli da uđu svoju zgradu i tu su bili do 1945. godine, a onda je, po završetku Drugog svjetskog rata, treći put otvorena Ortopedija, koja je tu i ostala do danas“, priča Božinović.

Poraće gore od rata

Samostan je ipak najviše uništen u Drugom svjetskom ratu i nakon njega kada su redovnici bili izloženi progonu novih vlasti.

„Najviše ga je unazadilo poslijeratno vrijeme. Odnos komunističkih vlasti prema redu je bio veoma rigidan, gotovo svi svećenici koji su ostali ovdje, osuđeni su na prilično duge robije, pateri Anto, Valerijan, Tiburcije… Mnogi su otišli nazad u svoje zemlje, jer tu je nekada bilo braće iz 16 nacija. Nakon oduzimanja imovine samostanu je ostao samo krug posjeda na kojem nije moguća ni poljoprivreda. Naravno, dobijali smo obećanja da će nešto biti i vraćeno, ali do sada nije ništa. Na 140. obljetnicu samostana su nam obećali da će biti vraćeno barem ono gdje nije građeno, poput šume, ali do sada se to nije dogodilo. Prošla je i 150. obljetnica, a osim obećanja ništa još nije dobijeno“, kaže on.

Inače, trapistička crkva je izgrađena 1925. godine i prva je crkva u Krajini u koju je ugrađen cement i čelična armatura. I nije to prva inovacija koju su donijeli i kojom su zapanjili mještane i carinike.

„Negdje 1870. godine na carini u Gradišci, gdje je bila granica između Osmanskog carstva i Austrougarske, trapisti su za potrebe gradnje prvi uvozili čavle, a carinici su se našli u čudu kada su ih vidjeli, jer nisu znali što je to. Još jedna zanimljiva priča vezana je za zvona koja su inače bila zabranjena u Otomanskom carstvu. Dobročinitelji su poklonili zvona i ona su dovezena do Slavonije. Tu ih je Pfanner potopio u neko kiselo vino i tako prevezao ih preko granice. Okačio ih je na gredu u sobi za pjevanje i tek pomalo zvonio. Kada je banjolučki paša čuo za zvona, zabranio ih je. Međutim, jednom zavlada suša i narediše da se svi mole za kišu. Tada mu je Pfaner je rekao: „Moji srčanije mole uz zvona“, na šta mu je ovaj odgovorio: „Zvoni, a kad padne kiša, onda više nemoj“. Kad je kiša pala, on je nastavio zvoniti, pa onda je zbog toga došlo i do jednog dugog sudskog procesa“, ispričao je Božinović.

Osnivanje samostana nije teklo nimalo jednostavno. Ostalo je zapisano da je Pfanner dugo pregovarao sa Tomom Radulovićem o kupovini zemlje i da je prvobitnu cijenu od 3000 dukata uspio spustiti na 1400 dukata. Redovnici su prva tri mjeseca živjeli u maloj drvenoj kolibi koja i danas postoji u dvorištu samostana i koju zovu kolijevka.

„Kad je Pfanner pozvao braću i doveo ih na tek kupljenu zemlji, pitali su gdje je samostan, a on je pokazao na drvenu kućicu u koju praktično nisu mogli ni ući. Ipak tu su živjeli tri mjeseca ljeta, ali sa dolaskom zime, postalo je neophodno da se izgradi stabilniji objekat. To su učinili kod potoka Raškovca gdje su sagradili privremeni samostan. Bio je toliko ‘kvalitetan’ da je kroničar zapisao: ‘Kada smo ujutro ustali, prvo smo stresli snijeg sa brada’“, kaže monsinjor Božinović.

Šok zbog rakije

Ostalo je zapisano i da je osnivač samostana bio je šokiran saznanjem koliko je rakija obožavan napitak u ovom kraju. U pismu se požalio bratu Ivanu na navike mještana koji uživaju u „cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom”. Da bi ih spriječio da se toliko opijaju. učio ih je da se šljive mogu sušiti i od njih praviti kompot, pa je čak otkupio sav urod, osušio šljive u sušnici koju su napravili i podijelio im na poklon. Međutim, duboko se razočarao kada su i od poklonjenih suhih šljiva počeli da peku rakiju.

„Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere – neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma prevrelog voća izvući dvadeset litara otrova koga nitko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. Jednoga dana dolazi samostanu brojno izaslanstvo. I nose darove… svi pijani da ne mogu pijaniji biti i govore: ‘Dok vi, sveti oci, ne dođoste, mi smo, bijedni, ujesen rakiju pekli, popili bi je do iza Božića, a onda cijelu zimu suha grla tugovali. Neka vam Bog da zdravlja i veselja, jer sada, i u pola zime, mi rakiju od suhih šljiva peći moremo! I bolja je, oče duovniče, od one sirove, jesenske. Ilija dodaj-de našem premilostivom i učevnom pater Vranji plošku da se i on pričesti ovom blagoslovljenom mučenicom od njegovih suhih šljiva!’“, napisao je pater Franz.

Dnevnik.ba/https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo