Marija Dubravac: Čuj, ori poklik k’o i nekad prije: ‘Hrvata ima, ima Kroacije!’

Dragi prijatelji,
primjećujem kako se od tek minulih izbora do sada, pririječiše, pa čak i zaozbilj posvadiše dosta naših dobrih Hrvata, prijatelja na feisu. I mene, kao i ostale, boli duša zbog neostvarenih snova, ali mili moji, pamet u glavu: Političari će jedni drugima javno govoriti svega i svašta, i opet će skupa surađivati i (uglavnom) u istu tikvu puhati, a mi ćemo jadnici ostati posvađani možda i godinama, nazivajući najpogrdnijim imenima svoju poštenu braću i sestre, s kojima smo kroz teška vremena ustrajali u zlu i dobru. Kud nas je malo, tud se još svađamo i dijelimo, a komunjare se raduju.

Zbog ispaćene Domovine koja zbilja polagano izdiše, ukrotimo malo svoj ego, pružimo si ruku i pokušajmo naći zajedničku riječ. Nije naš narod toliko pokvaren ni zao, a nije se ni od Boga potpuno odbio, nego jednostavno usljed teških nepravdi moćnika, pao je u depresiju, od koje se, htio ne htio, mora otresti, inače ćemo biti tuđi sluge do groba.

UZ POMOĆ BOŽJU OŽIVIMO SVETU SLOGU, JER TI BRATE I TI SESTRO, SKUPA SA MNOM, DJECA SMO NAJLJEPŠE ZEMLJE NA SVIJETU – NAŠE MAJKE HRVATSKE. MOLIMO ZA NJU SVAKI DAN, A MOLIMO I JEDNI ZA DRUGE. NEKA DOBRI BOG BLAGOSLOVI NAŠE PRIJATELJSTVO I PODARI NAM VIŠE RAZUMIJEVANJA I OPRAŠTANJA U VREMENU KAD NAM JE SVIMA ‘KRATAK FITILJ’.

(Pjesma niže, upravo je nastala zbog učinjene nepravde našemu narodu, a uglazbiti će ju, ako Bog da, naš poznati domoljub glazbenik – sin ravnice.)

CROATIA VIVA – BUDI NAM ŽIVA!

Vješali su je, tko zna po koji put’
I pljuvali joj obraz nevin, čist.
Kopljem zadaše srcu ubod ljut,
Al’ Ona čudom uskrsne ko Krist.
I svine k sebi krila svetog, Plod –
Sinove, kćeri, svoj hrvatski Rod.
I klikne: Djeco, ja sam još živa!
A glas odjekne: ‘CROATIA, VIVAAAA!’

Pripjev:

Viva, o viva, budi nam živa,
Predaka slavnih još ori glas.
Viva, o viva, Hrvatska naša,
Ti mrijeti nećeš, dok ima nas!

Raspinjahu je tko zna po koji put,
I rušiše joj stare slave, hram.
Al’ zalud bjehu kob i udes krut
I vjekovječnog zmaja mržnje, plam.
Ponosna, diže, Ona barjak svet,
I grli opet Roda svojeg cvijet.
Klik njezin ori: Djeco, ja sam živa!
A glas odjekne: ‘CROATIA VIVAAA!’

Pripjev:

Viva, o viva, budi nam živa,
Predaka slavnih još ori glas.
Viva, o viva, Hrvatska naša,
Ti mrijeti nećeš, dok ima nas!

I danas za njom hlepi isti zmaj,
Ljepote čarne žudeći joj slast,’
Al’ ona pamti zlatne krune, sjaj –
Duvanjsko polje i kraljevsku čast.
I narod moćan, djeda hrabrog, kras,
Kom Bog, stijeg i mač, stoljetni su spas.
Čuj, ori poklik k’o i nekad prije:
‘Hrvata ima, ima Kroacije!’

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo