Oni koji govore kako su Milanović i Predsjednica isti, neodgovorni su prema Hrvatskoj

Slobodni izbori imaju svoje posljedice

U političkoj borbi, nažalost, nekad se vuku potezi koji bivaju destruktivni prema konačnom cilju koji se želi postići. U Hrvatskoj nas sve, naravno, ponajviše potiče želja za državom koja će biti slobodna i ravnopravna u punom smislu te riječi, jer današnja Hrvatska to nije. Gotovo četvrtina hrvatskih državljana koji su izišli na izbore zato je glasovala za Miroslava Škoru i time jasno uputila poruku da nije zadovoljna načinom na koji Hrvatsku vode ljudi koji su u nasljeđe dobili Tuđmanovu stranku.

Smjerom kojim se danas vodi Hrvatska ne možemo nikako biti zadovoljni ni mi sami, jer se malo što od „trećejanuarskog“ prevrata prije dvadeset godina u njezinu ustroju promijenilo. Hrvatska je jednako detuđmanizirana, a oni koji vole Hrvatsku marginalizirani. Nikakvi to bruxelleski celofani ne mogu skriti, i nikakva isprazna pozivanja na prvoga hrvatskog predsjednika popraviti. Hrvatskoj zato trebaju ozbiljne korekcije smjera u obliku nove političke opcije ili da napokon netko čuje što mu narod poručuje. Taj netko trebao bi biti svjestan da mnogi glasači koji su glasovali za aktualnu predsjednicu u prvom krugu također nisu ništa manje razočarani opskurnim, da ne uporabimo teže riječi, vidljivim i manje vidljivim koalicijskim partnerima s kojima se danas obnaša izvršna vlast u Hrvatskoj, upravo po mjeri duboke države.

No teška je pogrješka otići sada u krajnost i tvrditi da su dva preostala kandidata za funkciju predsjednika Republike Hrvatske na predstojećim izborima ove nedjelje ista. Nisu ista, čak ne pripadaju istom civilizacijskom krugu.

Nemamo namjeru ovdje zato previše duljiti nego ćemo samo podsjetiti kratko na nekoliko činjenica u svezi s osobama na slici u opremi ovoga teksta, zbog kojih nam je zapravo nevjerojatno da politička opcija koju predstavlja kandidat Socijaldemokratske partije Hrvatske (u genitivu), duboko u 21. stoljeću, ima mogućnost zasjesti na Pantovčak sada već četvrti put. Sama ova činjenica krajnje je porazna i pokazuje koliko je Hrvatska duboko zaglibila u svojim političkim maglama i kompromisima.

Ivica Račan, prva osoba sa slike, ničim izazvan, darovao je susjednoj državi sporazum kojim dobiva kvadratne kilometre i kilometre hrvatskog mora, uz nakaradni dimnjak koji, koliko god je to teško, vjerojatno nije zabilježen u dosadašnjoj povijesti međunarodnih odnosa od kada je civilizacije. Taj sporazum jedna je od najvećih hrvatskih sramota i slabosti s kojima nas se ucjenjivalo na međunarodnoj sceni od trenutka od kada je parafiran do danas. Ivica Račan predao je oružje teritorijalne obrane u ruke JNA i povukao Hrvatsku iz spora s Haaškim sudom oko nadležnosti za Bljesak i Oluju,da bi onda širom otvorio vrata sebi i Stjepanu Mesiću za obračun sa svima koji su sudjelovali u stvaranju hrvatske države.

Ivo Josipović, druga osoba sa slike, predavao je „hrestomatije“ srpskom veleposlaniku za vrijeme pripremanja hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije. Ivo Josipović izrekao je najstrašniju optužbu protiv naše zemlje optuživši, s pozicije predsjednika Republike, današnju Hrvatsku za ustaštvo u izraelskom Knessetu. Od toga jednostavno nema gorega.

Zoran Milanović nasilnim metodama i na temelju namještenog popisa stanovništva uvodio je ćirilicu. Gdje? U Vukovaru. U gradu koji je simbol mučne hrvatske borbe za preživljavanje 1991. protiv mnogo nadmoćnijeg neprijatelja, Jugoslavenske narodne armije i četničkih banda. Mnoge majke još danas traže kosti svojih sinova koji su dali živote za obranu toga grada i tek začete hrvatske države. Zoran Milanović uvodio je policijskom represijom ćirilicu u grad u kojem te ćirilice nikad nije bilo, čak ni za Jugoslavije. Radi se o toliko politički perverznoj ideji da nam i danas nije jasno kako je nekome mogla pasti na pamet, da o šteti za međunacionalne odnose u ispaćenom Vukovaru i ne govorimo. I sada ta osoba, Zoran Milanović, kaže da bi napravila isto.

Zato ne može biti govora o tome da su Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović isto. Nisu ni po čemu. Aktualnoj predsjednici može se zamjeriti što nije dovoljno napravila u ispravljanju svih ovih šteta, i mnogih drugih koje nismo nabrojili, koje su njezini prethodnici napravili. Može joj se prigovoriti da je podlegla pritiscima i da se mogla dati bolje savjetovati. Ali se njezin politički angažman ničim ne može poistovjetiti s angažmanom udarnih kadrova SDP-a, niti sa štetom koju se Zoran Milanović sprema napraviti ako na nedjeljnim izborima dobije većinu glasova onih koji su izišli na izbore.

Situacija u Hrvatskoj veoma je teška. Iselio se vitalni dio stanovništva. Zato Hrvatskoj trebaju ozbiljne promjene, što prije. No ne kaže se uzalud da je put u pakao popločen dobrim namjerama. Razlika između Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović golema je i dalekosežna.

O. Barišić/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo