M. Bogović: Vjerujem da će se moj narod doista pokazati kao „narod nade“

Veliki Božićni razgovor s biskupom u miru
mons. dr. M. Bogovićem

Za početak ovoga božićnog razgovora s posebno nam dragim sugovornikom i članom naše udruge od osnutka, biskupom Bogovićem, krenuli bismo od jednoga šireg okvira. Naime, istraživanja pokazuju da je u posljednjih dvadesetak godina broj vjernika u Hrvatskoj u padu i da je povjerenje vjernika u Crkvu bilo veće u vremenu komunizma.

Kršćanstvo je uvijek optimistično; ono uči da nema prilike i neprilike u kojima ne bismo mogli rasti u dobru. To vrijedi i danas i za ove prilike.

Zamke slobode i demokracije

Može se reći da je uspostavom hrvatske države naš čovjek stekao više slobode (a neki i više novca i moći), ali nije naučio kako bi se trebalo koristiti tim „viškom“, tom dodatnom slobodom. Sloboda je čarobna riječ i najdragocjenija ljudska vrlina. Isus je bio spreman ostati i bez moći i bez imanja, ali ne bez slobode. Bio je slobodan i na križu! No ono što je najuzvišenije znade se okaljati u najdubljem blatu. SlobodaČovjeka se može dovesti uzicom (varave) slobode do ponižavajućeg ropstva i nasilja. Tu je zamka liberalizma. Misao slobode mučila je i sv. Augustina. Izlaz je našao u izrazu: Ljubi pa čini što hoćeš! Bez ljubavi sloboda se može pretvoriti u čistu samovolju i nasilje.Znademo što se sve ne naziva ljubavlju! Zato su se mnogi dragovoljno (slobodno) odricali nekih sloboda. Klasičan primjer je sv. Franjo koji je dobro uočio kako se ljudi loše koriste slobodom, moći i imanjem (novcem) pa je položio zavjet poslušnosti i siromaštva i tako postao dobrotvor čovječanstva. Čovjeka se može dovesti uzicom (varave) slobode do ponižavajućeg ropstva i nasilja. Tu je zamka liberalizma. Misao slobode mučila je i sv. Augustina. Izlaz je našao u izrazu: Ljubi pa čini što hoćeš! Bez ljubavi sloboda se može pretvoriti u čistu samovolju i nasilje.

Slično se može reći za demokraciju. Ona je dobar osigurač da se zaštiti osnovna prava čovjeka, ali je opasno kad se demokratskim metodama od ljudi napravi brojeve. A i to je moguće! Na izborima jednako vrijedi glas poštenjaka i nekog razbojnika. Ta dva glasa u izbornoj kutiji jednako su teška i vrijedna. I na takvim zbrajanjima leži cijeli politički sustav. Tu njegovu slabost svi osjećamo. Već su Rimljani govorili da u Senatu znade veći broj pobijediti onaj dio koji je bolji (Maior pars meliorem vicit). A i pobjednici na izborima znaju se poslije prema ljudima odnositi kao prema brojevima.

Kada krenemo u našu povijest, posebno u ovu najnoviju, naići ćemo na brojne slučajeve dvoznačnoga govora o slobodi i demokraciji, ali i mnoge odgovore na pitanja koja nas danas muče.

Istina je da je liberalizam bio uvijek u sukobu s Crkvom pa i onda kada nije bio ateistički. Sjetimo se kakva se bitka između katolika i liberala, odnosno Hrvatskoga katoličkog pokreta i liberalizma, vodila prije sto godina u vrijeme biskupa Mahnića. Komunisti su se danas prerušili u liberale i u toj novoj odjeći dobro se snalaze; tim više što misle da mogu ostati uz istu ideologiju bez odgovornosti što je po njoj činjeno u prošlosti. Tako je liberalno-ateistički front kod nas ojačao. Sada zajedno šire nepovjerenje u Crkvu. Oni isti koji su nemilosrdno gazili ljudsku slobodu, sada prigovaraju Crkvi da ne poštuje ljudsku slobodu. Važno im je čuvati poziciju vlasti i moći u društvu.

Kao naručeni pridružiše im se bivši udbaši. Oni znaju način kako se do vlasti dolazi i kako se ona čuva. Taj tip ljudi može odigrati svaku ulogu, već prema prilikama. Odjednom se stvoriše na čelnim pozicijama hrvatske države i u prvim redovima u crkvama. Takvih često treba svaka država (ali Crkva nikada!). Tuđman je mislio da su potrebni i za stvaranje hrvatske države, a nije našao pogodnu priliku da se te pomoći na vrijeme oslobodi. U crkvama nisu dugo ostali, ali su se ugradili u strukturu hrvatske države tako da neki govore da su je oni izgradili.

Jedni i drugi i treći, i komunisti i liberali i bivši udbaši, promicatelji su bezboštva, odnosno uvjerenja da iznad čovjeka nema neke instancije o kojoj on ovisi i koju treba uvažavati. Oni preko medija stvaraju za vjeru nepovoljnu klimu u društvu pa se može govoriti da su za Crkvu i vjeru nastale danas na neki način u društvu nepovoljnije prilike od onih u vrijeme komunizma. Uz to, jedni i drugi i treći bili su „u ona vremena“ protiv stvaranja samostalne hrvatske države i ta ih narav nije ni danas napustila. Oni se ni danas ne bore za to da se Hrvatska kao država učvrsti, nego za to – već kada Hrvatska postoji kao država – da bude što više u njihovim rukama.

I takve prilike mogu biti poticaj Crkvi da bude jača u svojoj poruci i životu, kako bi mogla odgovoriti na izazove vremena. Sjetimo se Isusovih riječi: Ne boj se, stado malo! (Lk 12,32).

Novo okružje za Crkvu

U zapadnoj Europi svjedočimo vrlo snažnim procesima dekristijanizacije. Čini se da u mnogim aspektima možemo govoriti o otvorenim protukršćanskim političkim, kulturnim i društvenim sadržajima. Možemo li reći da je današnji liberalni poredak u neku ruku opasniji za katoličke vrijednosti i od samoga komunizma koji je otvoreno promicao ateizam? Jesu li upravne strukture Katoličke Crkve našle učinkovit odgovor na nove okolnosti?

U vrijeme komunizma bilo je svim vjernicima, pogotovo svećenicima, jasno da je on protiv Crkve i vjere pa se tada s rezervom ili čak s protivljenjem dočekivao službeni govor državne vlasti o vjeri. Vjerovalo se u narodu da će oslobođenjem od komunizma i vezanjem na Europu i Crkva i vjera u javnosti dobivati svekoliku podršku. Međutim, europski Zapad zahvatila je jaka dekristijanizacija pa se doista može reći da je u jeku relativizacije svega i svačega relativizirana također vjera i Crkva. Narod je zapljusnuo materijalistički mentalitet kapitalističkog tipa od kojega se teže sačuvati nego od onoga komunističkog.

To je novo okružje za Crkvu, u kojem se ona prije nije našla. Nakon što je tijekom povijesti proživjela progone od države, nakon što su se savezom trona i oltara Crkva i država međusobno približile – u neku ruku i poistovjetile svoje ciljeve – došlo je vrijeme razlikovanja i razilaženja. Čini mi se da je danas vrijeme da i s crkvene strane dođe do razvrgavanja saveza trona i oltara i da se Crkva počne pomicati prema onakvoj ulozi u društvu koju je imala prije 313. godine: okrenuti se naviještanju Radosne vijesti siromašnima, slabima i marginaliziranima. Takvi će je razumjeti, kao što su je razumjeli ribari, radnici i seljaci u Isusovo vrijeme i u vrijeme prije spomenute 313. godine. U tom smislu papa Franjo učinio je neke odvažne korake, ali još je daleko vrijeme da prihvatimo tip Crkve koji može funkcionirati bez saveza s ustanovama svjetovne vlasti i gospodarstva, da ona postane skup jakih duhovnih jezgri, poput onih „malih stada“ u prostranom Rimskom Carstvu. Crkvu u prva tri stoljeća nije činio čvrstom jak pravni sustav, nego jaka želja da svagdje nastavlja spasiteljsku ulogu Isusa Krista. To je vizija prema kojoj se Crkva kreće. Ona se ne će ostvarivati protestnim manifestacijama, nego molitvama i žrtvama te naviještanjem Božje riječi. Tom vizijom htio sam kako-tako odgovoriti na drugi dio Vašeg pitanja. To znači da se još uvijek ne mogu formulirati neke konkretne mjere koje bi ujedno bile i konkretan odgovor na opisanu krizu, nego tek skicirati smjer u kojem treba tražiti odgovore.

Europa sve više gubi kršćansku dušu

S druge strane, u trenutku dok Europa gubi kršćanske vrijednosti kao duhovno središte koje je stoljećima predstavljalo kohezivno tkivo Staroga kontinenta, svjedočimo snažnim migrantskim procesima afroazijskog, dominantno muslimanskog stanovništva u Europu. Kako gledate na sve te procese? Je li ugrožen europski identitet i kako će svijet izgledati ako zapadna civilizacija propadne?

Prirodno je da se ljudi kreću od siromašnijih krajeva prema bogatijim, od napučenih prema manje napučenim. To je pokrenulo i veliku seobu naroda od četvrtog stoljeća na dalje. Razlika je u tome što smo tada na području Rimskog Carstva imali jako kršćanstvo koje je već integriralo grčko-rimsku kulturu i tu vjeru i kulturu prenijelo na nove narode. Tako je nastala Europa koja će se nametnuti kao središte svijeta. Danas je nešto drugo. Europa je sve manje osjetljiva na kršćanske vrijednosti, poput bolesnika koji je postao neosjetljiv na neke lijekove (rezistentan). Dapače, ona se nerijetko vlada tako da i ne govori o pozitivnim stranama kršćanstva (lijeka), nego samo o onim nuspojavama, o kojima treba voditi računa da ne dođe do štete.

Nedavno me je jedan novinar pitao je li Hrvatska i danas predziđe kršćanstva. Začudio se kad sam odgovorio da nije. A nije zato što iza toga „zida“ ne živi kršćanstvo koje očekuje da ga mi Hrvati branimo. Dapače, slušali smo i takve govore kako nije dobro da Hrvatska postane država jer bi to bila kršćanska država. Ova Europa sve više gubi svoju (kršćansku) dušu koja više otvara vrata svakoj vjerskoj orijentaciji i ideologiji nego kršćanstvu iz kojega je nikla i s kojim je dosegnula svoje povijesne vrhunce. Sada se prazni od same sebe. Kršćanstvo se, istina, nije uvijek predstavilo u idealnom obliku i ima razloga da ga se kritizira. Jasno da je gledanje samo na ono negativno znak ograničenosti i nedobronamjernosti, ali može pomoći dobrim snagama da lakše spoznaju ono čega se valja osloboditi.

U Hrvatskoj stanje rasapa mnogih vrijednosti traje sada već punih dvadeset godina. Napisano je pregršt članaka i objavljeno pregršt knjiga koje analiziraju uzroke postojećega stanja. Međutim, do promjena dolazi puževim korakom. Hoće li i hrvatski put izlaska iz ropstva trajati 40 godina kao izraelski?

Sjećam se jedne karikature Ota Reisingera u kojoj njegov Pero iza ugla gleda kako se neki siromah muči s teretom i ne može ga podići na kolica. Pero kaže da zna deset načina kako bi se teret lako podigao na željeno mjesto, ali se nije pomaknuo da čovjeku pomogne. Zabluda je da se teorijama i pisanim riječima (zakonima) može riješiti probleme. Kad bi bilo tako, onda bi Bog spustio s neba knjigu odgovora na probleme. Međutim, Sin Božji spustio se na Zemlju i ne samo da je progovorio ljudski, nego je imao sve ljudske osobine. Svijet je teorijski mnogo toga riješio, ali nema realizacije dobrih rješenja, malo je svetaca, malo je mučenika koji su spremni ginuti za spasenje ljudi. Najrazrađeniju teologiju ima Njemačka, ali ondje najviše ljudi napušta Crkvu, kako čitamo.

Ništa veliko ne nastaje na preskok. Ratne prilike donekle zavaravaju jer su svi bili obuzeti osjećajem životne opasnosti pa se stekao lažni dojam da smo dozreli i za suživot u normalnim prilikama. Dug je put do toga da dobijemo izgrađeno hrvatsko zajedništvo.

Dobro ste spomenuli primjer iz Biblije. Put do slobode Izraelaca trajao je 40 godina. Koliko je trebalo lekcija (kušnja) pa da se svlada škola slobode! Po našem, Bog je trebao Izraelce odmah prebaciti u Obećanu zemlju.  Bez pravoga vođe (Mojsija) ili bi se vratili u ropstvo ili bi izginuli. A pravi vođa spreman je saditi i ono čijim se plodovima ne će koristiti (Mojsije je umro pred ulaskom u Obećanu zemlju!). Hvala Bogu, mi smo ga imali kad nam je bio najpotrebniji. No i sada, iako ne idemo brzo kako bismo željeli, ipak se kreće. Makar i puževim korakom.

Najbolnija točka je škola

Obično se kao uzrok problema detektiraju političke, intelektualne i društvene elite. No vrlo se rijetko ističe da moralno-etički kriteriji nisu osobito visoki niti kod tzv. običnog puka. Tako se često kod mnogih ljudi može čuti ona izjava „a, ti kao ne bi ukrao da si mogao?!“, koja ukazuje na posvemašnji moralni relativizam. Treba li hrvatskomu narodu, nominalno većinski katoličkomu, duhovno osnaživanje i što tu obitelj, Crkva i školstvo mogu učiniti?

Ne bih se složio da je u narodu „posvemašnji moralni relativizam“, ali je istina i to da je prilično raširen. Uvijek sam govorio da u narodu ima toliko za društvo neiskorištene dobrote da bi se ono boljim odnosom prema narodu moglo okoristiti za zajedničko dobro. Čini mi se da najbolju sliku naroda imaju svećenici (Crkva). Oni pojedinca i društvo gledaju u cjelini, a ne pod određenim vidom (kao: koliko troše, kupovna moć i sl.). Svećenici će vam lako nabrojiti mnogo primjera ljudi koji na druge gledaju s ljubavlju i dobrotom, daleko od moralnog relativizma. Sjećam se i danas nekih primjera iz vremena kada sam bio – samo jednu godinu – župnik u Krivom Putu. Takvih u narodu ima mnogo i treba im dati veću ulogu u društvu i izvući ih iz zaborava. Crkva ih okuplja i pomaže, ali ne u onoj mjeri u kojoj je potrebno.

Istina je da se narod dade zavarati i slijediti i one koji to ne zaslužuju. To me potaknulo da objavim knjigu: „Žao mi je naroda“. Najbolji je primjer pogledati tko je Isusa najbolje razumio i slijedio – oni iz običnog puka. Ima i danas takvih u narodu, ali se premalo s njima računa. Elite nisu Isusa slijedile. One rado traže da se njih slijedi. One traže od naroda podršku, ali se ne muče jednako kako podržati potrebe naroda. S druge strane, dakako, treba naglasiti da je narodu potrebna elita, ali ona „dobrih pastira“.

Najbolnija točka je škola. Ona danas ima pretenzije preuzeti veći dio uloge koju je nekada imala obitelj, zajedno s Crkvom, ali nema niti može imati one odgojiteljske osobine koje ima skladna obitelj. Društvo i Crkva trebali bi više pomoći da obitelj dobro odigra svoju ulogu. Tu je rješenje. Često se o obitelji govori kao o leglu zločina i to mediji stavljaju na udarne stranice. I crkvene škole lako podlegnu pritisku da budu prvenstveno škole (tehničkog) znanja, a manje obrazovanja (odgoja).

U rujnu ove godine apelom ste još jednom pozvali na izgradnju Svehrvatskog groba u Udbini kao čin ljudske i kršćanske obveze prema žrtvama. Ne znamo što ima plemenitije od ideje da sve žrtve dobiju svoj mir i da jedan takav grob bude vječna opomena svim budućim naraštajima što se dogodi kada se brat okrene protiv brata. No, iako ste ideju iznijeli sada već davno, bojimo Vas se uopće pitati ima li kakvih pomaka…

Mi moramo govoriti i svjedočiti istinu, a svijet će to zaobilaziti, odgađati, zataškavati, nijekati pa katkada i izrugivati. Rekao sam da to nije samo borba za ljudski degradirane Hrvate, nego za čovjeka. Ako netko ima pravo oduzeti bilo kojem čovjeku njegovo ljudsko dostojanstvo i svesti ga na razinu smeća koje treba zatrpati u bilo kakvu jamu, onda je to pripremljeno polazište za svako ubijanje od začeća pa do smrti. Ne treba zaboraviti činjenicu iz vremena Francuske revolucije. Kada je na oltar crkve Notre Dame u Parizu stavljen čovjek kao vrhovno biće (namjesto Boga), tada je izumljen stroj za „humano“ ubijanje ljudi (giljotina). Ne pripada više čovjeku neotuđivo dostojanstvo, nego ono koje mu drugi čovjek – onaj na vlasti – odredi. I prvi kršćani bili su izloženi takvim gledanjima rimske vlasti, ali su mogli tijelo pokojnika dobiti i pokopati.

Ponosan sam na to što sam bio inicijator Crkve hrvatskih mučenika. Dobivam sa svih strana zahvale i čestitke. Ali bitka da ljude pokopamo ljudski još je teža. Dopustite mi da ponovim što sam rekao 14. rujna, na Dan hrvatskih mučenika na Udbini:

Već je početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo govora da uz nju ide i Svehrvatski grob ili groblje, mjesto gdje bismo pokopali ponajprije žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, koje su bačene i zatrpane kao štetni otpad u jame, rovove i napuštene rudnike. I danas se ondje nalaze, kao i u doba komunizma koji im je tako presudio.

Naraštaj koji sada živi u slobodnoj hrvatskoj državi, baš zato što živi u slobodi, ima obvezu da svim tim mrtvima javno prizna ljudsko dostojanstvo i pokopa ih kao ljude. Tu svoju ljudsku i kršćansku obvezu do danas nismo ispunili. A još je žalosnije da se pitanje pokopa svih tih žrtava više uopće ne spominje ni u Hrvatskom saboru ni u Vladi i njihovim tijelima. Istina, radi se dosta na manjim grobištima u Hrvatskoj, ali prema najvećima, pogotovo prema hrvatskim grobištima u Sloveniji, odnosimo se kao da nisu naša briga.

Osjetio sam da naš narod jednako očekuje izgradnju Svehrvatskog groba kao što je očekivao i dočekao Crkvu hrvatskih mučenika, da ima gdje za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se. Zato s ovoga mjesta apeliram na državne i crkvene vlasti da, svaka na svom području, odlučno pokrene to pitanje i počne ga napokon sustavno rješavati. Crkva je tu bez države nemoćna.

Naša braća u Bosni i Hercegovini već imaju u tome rezultate i iskustva. Oni su nam ponudili idejni nacrt Svehrvatskog groba na Krbavskom polju.

Dakako, žrtve kojima se otkrije ime i podrijetlo, pokopat će se na obiteljskom groblju, no malo je vjerojatno da će takvih biti mnogo.

Krbavsko polje samo je po sebi svojevrsni svehrvatski grob. Zbog blizine Crkve hrvatskih mučenika i općenito zbog lake pristupačnosti, tu je najlakše osigurati žrtvama dužno i trajno poštivanje, te to može postati – zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika – središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava.
Nije, dakako, isključeno neko drugo rješenje, iako osobno ne vidim neko bolje.

Htio bih još naglasiti da ovo nije bitka „krajnje desnice“ za „poražene snage“ u ratu, nego je to „krbavska“ bitka za ljudsko dostojanstvo svake žrtve, bez obzira na kojoj strani je poginula i kojem narodu je pripadala. Još uvijek vjerujem da u toj bitci ne ćemo doživjeti poraz. Bio čovjek domobran, ustaša, partizan, četnik, fašist, komunist – on nikada i nigdje nije otpad, a smrću se gubi svaki razlog neprijateljstva i osvete.

To nije revizija povijesti, nego „spašavanje povijesti“, kako sam nazvao jedan zbornik radova. Vjerujem da sam izrazio ne samo svoje, nego i vaše mišljenje.

Ne obeshrabruje me neosjetljivost mnogih za tu bitku pa i nekih u Crkvi. To bojno polje ne ću napustiti „dok mi živo srce bije“. Vjerujem da će se moj narod doista pokazati kao „narod nade“. Njegov glas je tu, samo treba povećati glasnost jer naši političari često bolje „hvataju“ neke druge valove nego one na kojima se narod čuje. Molimo se za njih da se ne „odnarode“, kako dobro reče jedan biskup.

Snažni znakovi mladosti

Papa Ivan Pavao II. govorio je o Hrvatima kao o „narodu nade“, no čini se da je Hrvatima danas najviše potrebna upravo ta nada. Narod je demoraliziran, frustriran, apatičan i bez vjere da se išta može promijeniti na bolje. To, uz ekonomske motive, dovodi do sve većega iseljavanja iz Hrvatske. Božić je blagdan obitelji i zajedništva, ali i mira i nove nade. Kako narodu vratiti nadu?

Papa je mislio da Hrvati mogu ojačati nadu Europi i svijetu. Vidio je kod nas da smo sačuvali neke ljudske i kršćanske vrjednote koje je Zapad već potrošio. Kada se ovdje govori o nadi, misli se na one kojima pripada budućnost, kojima nacionalni organizam nije ostario, nije se istrošio, jaka je povezanost dijelova.

Nabrojit ću neke znakove nade.

Vidjeli smo da je u nevoljama (u ratu) vjerski simbol (krunica) postao znak međusobne povezanosti i zajedništva; prisutan je u našem narodu i osjećaj grješnosti, što pokazuje i činjenica da se ljudi kod nas više ispovijedaju nego na Zapadu. Gdje se blagdani svečanije i ljepše slave, gdje se ljudi više ispovijedaju i mole? Gdje ljudi dolaze na zornice više nego Hrvati?

U našem su narodu odnosi među ljudima osobniji; ne svode se na službene odnose i službena prijateljstva. Još je relativno jaka obiteljska povezanost. Ljudi su motivirani i poučljivi; više nego drugdje zalažu se za dobro obitelji. Pokazali smo u Domovinskom ratu da osjećamo naciju kao jaku cjelinu,da za zajedništvo znamo osobno mnogo podnijeti, a poznata nam je jakost povezanosti između Hrvata u domovini s onima u dijaspori. Naši ljudi poznati su u svijetu kao oni koji se rado međusobno druže; jaka je solidarnost u potrebi; međusobni kontakti ne trebaju biti motivirani materijalnim interesima. Našega čovjeka još pokreću ideali, znade se oduševiti, radovati. Jaka je osjetljivost za istinu pa i onda kada ona boli.

To su snažni znakovi mladosti!

Reći ćete da sam nabrojio djetinje i mladenačke vrline. I sam sam to prepoznao. Pa pred djetetom je nada i budućnost. Prisjetimo se da je Isus rekao da u kraljevstvo nebesko ne ćemo ući ako ne budemo kao djeca, ako upropastimo te djetinje vrline¸ ako ne bude životnosti, one otvorenosti prema životu kakva je kod djece. Oni znaju voljeti pa se onda zaljubiti, zagledati s divljenjem u nekoga: čovjeka, Boga. (Ima jedna knjiga o Srećku Badurini pod naslovom „U Krista zagledan“).

Sjećam se svojega profesora iz Rima, Engelberta Kirschbauma, koji je govorio da civilizacije, kao i ljudi, imaju svoje doba djetinjstva, doba odraslosti i doba starosti. Europa je već u svojoj staračkoj dobi, a – po onome što je gore rečeno – naš narod gaji još mnoge djetinje i mladenačke osobine. Nada se jača zagledanošću u te mladenačke vrline! Ako se nada drži u bankomatima, u vilama, u luksuzu i lagodnosti, u sebičnosti, u nadmetanju s drugima – onda smo na pragu beznađa. Budimo „narod nade“, kako nas je pročitao veliki papa Ivan Pavao II.

Njegova će veličina postajati sve očitija

Ovaj razgovor bio bi nepotpun da Vas ne pitamo o kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca, koja je izazvala velike prijepore i sumnje u hrvatskom narodu, ponajprije zbog uključivanja Srpske pravoslavne Crkve (SPC) u čitav proces, što je bez presedana u povijesti. Kako danas, nakon proteka vremena, gledate na cijeli proces?

Da se nadovežem na misao koju sam gore rekao. Potezi ovoga svijeta protiv dobra mogu uvelike pomoći da dobro ojača. Možda izgleda nezgrapno kada kažem da su u konačnici umišljeni farizeji, pokvareni Herod i korumpirani Pilat pridonijeli pobjedi dobra – pobjedi Isusovoj. Da su Isusa dočekivali svuda kao Marta i Marija, kao rimski časnik itd., ne bi on mogao pokazati veličinu i snagu svoje ljubavi prema čovjeku, ne bismo imali prilike znati da je on ljubio i svoje mučitelje (Oče, oprosti im, ne znaju što čine! /Lk 23,34/), da je on bio svjestan da ga nebeski Otac ljubi i onda kada je dopustio njegovu osudu (Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj! /Lk 23,46/).

Kako kažu Latini: Si licet parva componere magnis (ako je dopušteno uspoređivati malo i veliko), možemo pod nekim vidom u Kristovoj osudi i proslavi gledati i Stepinčevu osudu i proslavu. Zar bismo imali ovakvoga velikana Stepinca, u ovom „izdanju“ u kakvom ga imamo, da nije bilo osuđivanja, progona i mučenja kojima je bio podvrgnut. Tu je on rastao i svjedočio veličinu, možda veću od bilo koje veličine među biskupima ondašnje Europe. Zato me ne zbunjuju osporavanja i napadi na Stepinca jer će time njegova veličina i u ljudskim očima samo rasti. A onda i svi mi koji vjerujemo u njegovu svetost možemo biti radosni jer će njegova veličina postajati sve očitija, a njegov narod još bolje svjedočiti da je „narod nade“.

Iluzorno je misliti da će Stepinčevi tužitelji odustati. Poznato nam je da je nakon Isusova uskrsnuća s Kalvarije krenula u svijet Radosna vijest o nemoći zloće svijeta da pobijedi ljubav i dobrotu, ali su tužitelji smislili drugu parolu: Nije uskrsnuo, nego su apostoli ukrali njegovo tijelo, a sada lažu da je uskrsnuo. Ni ta Zla vijest ne će izgubiti snagu dok bude svijeta i vijeka. Ne smije nas to sablazniti.

Za kraj ovog razgovora iskoristit ćemo priliku i od srca Vam čestitati Božić te Vas upitati što biste poručili našim čitateljima ususret Božiću.

Kao svoju božićnu čestitku ispričat ću čitateljima jedan događaj.

Našao se brod na širokoj pučini, u jakoj oluji tako da su se svi mornari prestrašeno hvatali sad ovoga, sad onoga posla, ne bi li izbjegli katastrofu. Jedino se palubom šeće jedan dječak i znatiželjno gleda što se sve oko njega događa.Upita ga jedan mornar: „Pa zar tebe nije strah kad vidiš u kakvoj smo opasnosti?“

„Ne bojim se ja ništa. Vidiš, onaj gore na zapovjednom mjestu je moj tata“ – odvrati dječak i nastavi se mirno šetati po palubi.

Eto, tu sigurnost i mir želim i ja svima vama koji čitate ove retke. Radosno pjevajte naše tako lijepe božićne pjesme! Ne samo u crkvi, nego u obitelji, u društvu prijatelja, s vjerom da je na naš životni brod došao naš Spasitelj koji je preuzeo u svoje ruke našu plovidbu prema vječnosti.

U ime čitatelja Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća, zahvaljujem urednicima i suradnicima za dobro štivo koje nam preko godine pružaju, nastojeći nas obavijestiti o događajima kroz koje plovimo i dati nam korisne upute kako nastaviti tu plovidbu do cilja.

Svima čestit Božić i blagoslovljenu 2020. godinu želi član Hrvatskoga kulturnog vijeća, gospićko-senjski biskup u miru + Mile Bogović.

D. Dijanović, O. Barišić

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo