Damir Pešorda: Godina na izmaku

Kada bih trebao izdvojiti neki osobito važan događaj iz godine na izmaku, našao bih se u škripcu. Ništa mi posebno ne pada na um. Više se radi o stanovitom procesu nego, da tako kažem, konkretnom događaju. Taj proces je na globalnoj razini nastavak zaobilaženja i dalje erozije demokratskog sustava odlučivanja, dok je na nacionalnoj razini taj proces ujedinjen s procesom jugoslavenske rekonkviste. Svjedočimo tomu koliko se tzv. ”duboka država” odupire glasu naroda i pokušava izmijeniti već donesene narodne odluke, bilo da se radi o neviđenoj medijsko-političkoj harangi na Donalda Trumpa ili preceduralno-birokratskim akrobacijama kako bi se izbjegla ili barem odgodila odluka britanskih glasača da Velika Britanija izađe iz Europske unije. U Hrvatskoj pak svjedočimo poplavi čudnovatih pjevača i vijorenju zločinačkih zastava sa zvijezdom petokrakom.

   Evo već dva desetljeća traje svojevrsno hrvatsko uzmicanje pred sad već vidno osokoljenim i nevjerojatno drzovitim snagama jugoslavenskog preporoda. Groteskno je što se taj obnovljeni jugoslavenski nacionalizam garnira partizanskim floskulama i anakronim ljevičarenjem. Dobra ilustracija toga jest video na kojemu vidimo kako pripadnici balkanske elite uživaju uz ritmove partizanske poskočice Po šumama i gorama. U tom pomaknutom svijetu moguće je da stanovita Katarina Peović, na čiju bi glavu i frizuru baš nekako lijepo sjela kapa partizanka, na javnoj dalekovidnici proglasi Tomislava Merčepa ubojicom 43 civila, a da joj nitko suvislo ne odgovori. A kako bi joj tko i odgovorio kada je naše precizno navođeno pravosuđe Merčepa uistinu i osudilo za ubojstvo 43 civila. To što Merčep nijedno od tih ubojstava nije počinio niti naredio nekome drugom da ih počini, našem pravosuđu nije važno. Imaju oni za takve slučajeve famoznu zapovjednu odgovornost, zgodnu pravosudnu alatku Haaškog suda za suđenje politički nepoćudnim akterima ratova na području bivše Jugoslavije tijekom devedesetih. Zapovjedna se odgovornost, naravno, ne primjenjuje bivše časnike JNA, njima se Hrvatska za agresiju odužila lijepim mirovinama.

   Spomenuta Katarina Peović, inače kandidatkinja Radničke fronte i Socijalističke radničke partije na predsjedničkim izborima, sljedeći taj šumsko-gorski narativ, lupeta o velikom rastu BDP-a Titove Jugoslavije u odnosu na današnju Hrvatsku. Pri tomu, naravno, zaboravlja da je s niske startne pozicije kakva je bila u poslijeratnoj Jugoslaviji svaki rast relativno visok, dok nakon dosezanja određene razine BDP-a dalji rast u postocima ne može biti velik. Zato je nizak postotni rast u razvijenom gospodarstvu u stvarnim iznosima puno veći od visokog postotnog rasta u nerazvijenom gospodarstvu. Ali otkud bi to predavači na kulturalnim studijima znali!? Oni znaju samo da je, kako veli, Boris Dežulović ”Hrvatima više ili manje bilo dobro uvijek kad je netko drugi vladao njima”. O tomu se, dakle, radi, o tomu se uvijek radi. Ne briga njih kakva je Hrvatska, oni su protiv Hrvatske kao takve. Sve drugo je mimikrija.

  Tuđmanu su se potkraj devedesetih podsmjehivali kad je upozoravao na opasnost povratka Hrvatske u jugoslavenske okvire. Govorili su da su to njegove opsesije bez utemeljenja u stvarnosti. Danas vidimo koliko je dalekovidan i mudar u odnosu na svoje suvremenike bio. Danas je svima u Hrvatskoj, bez obzira na dob, postalo normalno da je velikoj većini medija, pa tako i u onima koje oni preferiraju, postalo normalno da je barem pedesetak posto vijesti i tema iz tzv. Regiona. Hrvatski političari, lijevi i desni podjednako, kao mantru ponavljaju kako je ”hrvatski interes da Srbija što prije uđe u EU”. Hrvatska kultura kao da postoji samo zato da bi se bratimila i jedinila sa srpskom. Sve ono što nije na tom fonu proglašava se rigidnim, anakronim, manje vrijednim i gura na marginu.

  Zapanjujuće je koliko je hrvatska javnost, koliko je hrvatski čovjek oguglao na svu tu presiju i apatično prihvatio stanje onakvim kakvo jest. Poznajem dosta dobrih Hrvata kojima je postalo prihvatljivo i normalno da to svoje hrvatstvo prigušuju i odlažu za neko bolje vrijeme. Kao kaput koji je lijep, ali nije u modi, pa ga odlažemo u ormar za vrijeme kada možda opet uđe u modu. Najtužnije je što tu svojevrsnu autocenzuru Hrvati primjenjuju i kada glasuju na izborima. Kao da se boje i izabrati one koji glasno govore što možda i sami osjećaju. Da ne bi nekoga uvrijedili, izazvali, što li? Pa desetljećima strepe, izgaraju za manje zlo, a ono je u međuvremenu metastaziralo, naraslo kao slon. Kojega jaše Milorad Pupovac ili Ivan Vrdoljak. A sutra ako nešto ne promijenimo, možda i Katarina Peović, to zna?

  Stoga neka s ovom godinom na izmaku završi i jedno razdoblje kojega ćemo se po malo čemu dobrom sjećati. 

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo