G. Borić: Laži, poluistine i neke istine u njemačkom dokumentarcu o ratu u Jugoslaviji

 Potpuno promašeni i projugoslavenski dokumentarac njemačke televizije ZDF i izvrsna reakcija hrvatskoga ministra Gordana Grlića Radmana

Dokumentarac od tri dijela pod naslovom Balkan u plamenu – Jugoslavija bure baruta reprizno je emitiran po treći put na Drugome programu njemačke televizije ZDF (dokumentacija) prije tri tjedna. Nisam siguran je li tko od službene Hrvatske reagirao na prvo i drugo emitiranje, ali što je tu je, sad je reagirao s Otvorenim pismom hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman na adresu šefa i glavnog urednika ZDF Thomasa Belluta i Petera Freya. Evo nekoliko ključnih rečenica iz njegova pisma, prema izvješću Večernjega lista: Sve do završne faze jugoslavenske krize, Socijalistička Republika Slovenija bila je pokretačka snaga u borbi za veću samostalnost republika i jasan otpor politici dominacije srpskoga komunističkog vodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem budući da je komunistički režim u Hrvatskoj bio mnogo rigidniji u odnosu na onaj u Sloveniji i da je u Savezu komunista Hrvatske utjecaj Srba bio nadproporcionalan… Kao de facto nenaoružana zemlja, Hrvatska poduzima sve što je u njezinoj moći kako bi izbjegla oružani sukob…

U Pismu ministra Grlića Radmana odbacuje se tvrdnja u dokumentarcu o podijeljenoj odgovornosti Tuđmana i srbijanskoga predsjednika Slobodana Miloševića za koje se kaže da su ideološki potpaljivači, a što ne odgovara realnosti. Ministar dalje ustvrđuje: Nedvojbeno je da ni Franjo Tuđman, ni hrvatska vlada u tim teškim vremenima nisu uvijek činili sve ispravno, ali Franju Tuđmana izjednačavati sa Slobodanom Miloševićem kao potpaljivačem krvavoga raspada Jugoslavije znači uspoređivati ih bez uporišta u činjenicama. Kao posvema promašenu odbacuje tvrdnju u filmu da je uzor novoj hrvatskoj državi bila neovisna Hrvatska iz 1941., Hitlerova marionetska država u kojoj su vladali ustaše i upućuje na životni put predsjednika Tuđmana koji je bio partizan i zauzeo se za to da se hrvatski Ustav izravno poziva na odluke Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (iz 1943.) kao najvišega nositelja državne suverenosti. Odbacuje tvrdnju da je nova hrvatska država preuzela fašističko znakovlje te da je šahovsko polje za Srbe u mnogim aspektima imalo značenje slično kukastom križu… Šahovsko je polje u svom obiteljskom grbu rabila i srpska kraljevska obitelj…

Legenda: Hrvatski grbovi u Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji, NDH, SR Hrvatskoj i Republici Hrvatskoj Gdje su tu kukasti križevi?

Netočna je i tvrdnja iz filma da Tuđman želi otpustiti sve srpske policajce u Kninu i zamijeniti ih Hrvatima. Nije bilo posrijedi pitanje etničke pripadnosti, nego pitanje priznaju li policajci novoizabranu hrvatsku demokratsku vlast u Zagrebu. Ministar zamjera što je iz dokumentarca izostavljena važna činjenica da su međunarodno priznanje Slovenije i Hrvatske podržali njemački kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. Ta inicijativa presudno je pridonijela okončanju agresije Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku. Tvrdnja iz filma da su Tuđman i Milošević zajedno dijelili BiH opovrgavaju mnoge činjenice, piše ministar i dodaje kako je Hrvatska bila među prvim državama koje su priznale neovisnost Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu spominje kako je zbog rata i etničkoga čišćenja broj bosansko-hercegovačkih Hrvata najviše smanjen, za trećinu. U dijelu koji govori o genocidu u Srebrenici autori filma propuštaju reći kako je vojno-redarstvena akcija Oluja spriječila u posljednjem trenutku da sličnu sudbinu doživi Bihać – zaštićena zona UN-a smještena na granici s Hrvatskom i opkoljena srpskim snagama. Ističe kako je operacija Oluja zapravo omogućila hrvatsko-srpsku ofenzivu u Bosni i Hercegovini, a zatim i mirovne pregovore u Daytonu. Odbacuje kao netočnu tvrdnju kako se u Hrvatskoj nisu sudili zločini koje je počinila hrvatska strana i spominje za primjer i presuda visokom časniku, generalu Mirku Norcu.

U zaključku pisma šef hrvatske diplomacije odbacuje i pojednostavljen prikaz Tita jer se u seriji osjećaju gotovo jugonostalgični ton i simpatiziranje Josipa Broza. On je prikazan kao superzvijezda nakon rata gdje je Tito pozitivan i karizmatičan lik koji je uspješno potiskivao stara neprijateljstva. Ministar Grlić Radman naglašava kako je Tito bio komunistički diktator koji je likvidirao građanske intelektualce različitih nazora, umjetnike, poduzetnike, nekomunističke radnike i seljake, svećenike i muslimanske vjerske vođe te demokratske političare i onemogućio razvoj slobodnoga demokratskog društva. S našeg gledišta, Tito i četrdesetpetogodišnji komunistički sustav vladavine bili su jedna od osnova za Miloševićev uspon i kravi raspad Jugoslavije, zaključio je šef hrvatske diplomacije.

Dokumentarac o raspadu SFRJ gori nego što je prikazan u pismu ministra Grlić Radmana

Prateći sva tri dijela dokumentarca, pravili smo bilješke od kojih ćemo citirati najvažnije, a kao crvena nit proteže se cijelom reportažom da je svjetska javnost bila naveliko iznenađena ratom u bivšoj Jugoslaviji, što je tek poluistina, i da su odlučujuće velesile zatajile glede sprječavanja rata, no nije dan odgovor kako bi to trebalo biti u zbilji, kao što je prešućena važna odluka posredničke misije pod vodstvom bivšega predsjednika francuskoga Ustavnog suda Roberta Badintera da se republičke granice proglase granicama budućih neovisnih država što je bila jedna rijetko pametna odluka svjetske zajednice. Glavni, ali pristrani komentatori filma bili su engleski novinski izvjestitelj Misha Glenny, njemačka povjesničarka sa Sveučilišta u Münchenu Marie-Janine Calic i britanska novinarka Laura Silber. Objektivni su bili njemački povjesničar i sociolog Herfried Münkler i britanski povjesničar James Gow. Glenny je izvješćivao za engleske novine i napisao nekoliko više-manje površnih knjiga o Balkanu, od kojih je najgora ona pod naslovom The Fall Of Yugoslavia: The Third Balkan War, u kojoj pokazuje veliko razumijevanje za tzv. srpsku stvar, a putovanje u Hrvatsku počinje u – Kninu! U ovom dokumentarcu Glenny tvrdi kako je Milošević htio samo zgrabiti što više vlasti, dok je Tuđman htio stvoriti veliku Hrvatsku. To je primitivna laž. Tuđman je jednom izjavio kako će Hrvati, ako Srbi uzmu svoj dio Bosne i Hercegovine, uzeti svoj, a to bi bilo u granicama Banovine Hrvatske, administrativne jedinice u Kraljevini Jugoslaviji uspostavljene nakon hrvatsko-srpskoga Sporazuma između Mačeka i Cvetkovića. Banovinu nikako nije moguće proglasiti nekakvom velikom Hrvatskom.

General Draža Mihailović, suradnik njemačkih okupatora

Kvisling general M. Nedić u razgovoru s Adolfom Hitlerom

U prvome dijelu filma naveliko se prikazuju scene iz NDH, govori se o Paveliću i ustašama kao fašistima, što je vrlo upitno, o progonu Židova, Srba i komunista, ali ni riječi o kvislinškome režimu Milana Nedića u Srbiji s Beogradom kao prvim Judenfrei gradom, to jest slobodnim od Židova u Hitlerovoj Europi, kao i o činjenici da je vođa srpskoga pokreta otpora, general Draža Mihailović, bio vrlo pasivan, dok su njegovi podređeni u NDH i talijanskom dijelu Dalmacije naveliko surađivali s talijanskim i njemačkim okupatorima, koljući katolike i muslimane hrvatske nacionalnost, sve dok ih nije pobijedio Tito na Neretvi sa svojim dalmatinskim partizanima. Autori filma trebali su spomenuti da su Židovi u Hrvatskoj imali nekoliko mogućnosti da spase glavu time što su bili proglašeni počasnim arijevcima, bili pod zaštitom Katoličke crkve, odlazili u talijansku utjecajnu zonu i bježali u partizane, dok su u Srbiji bili izloženi progonima bez zadrške u zajedničkim njemačkim i srbijanskim pothvatima. Njemački povjesničar Holm Sundhausen citira u svojoj knjizi Geschichte Jugoslawiens da su američki tužitelji na procesu nacistima u Nürnbergu ustvrdili kako su posljednju riječ, i time najveću odgovornost za prilike u NDH, imali njemački generali, dakle Pavelićev režim je i tu bio drugorazredan, pogotovo u talijanskoj utjecajnoj zoni.

Prešućeni najvažniji događaji u Hrvata u prvoj i drugoj Jugoslaviji

U dokumentarcu se dalje tvrdi kako je u BiH bilo oko 40 posto Srba, a nije toliko nego po prilici oko 32 posto. Vidimo scenu ubojstva kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu, ali ni sekunde prethodnoga srpskog smrtonosnog ubojstva trojice hrvatskih narodnih zastupnika pacifističke Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj Skupštini i smrt vođe hrvatskoga naroda Stjepana Radića od posljedice ranjavanja, s kojim je pri kraju života surađivao i predvodnik Srba u Hrvatskoj Svetozar Pribićević. Kolportira se izmišljotina da je Aleksandar prije izdahnuća rekao Čuvajte mi Jugoslaviju. Tek nakon ubojstva Radića i drugova, zastupnik Hrvatske stranke prava u Skupštini, dr. Ante Pavelić, osniva u egzilu Hrvatski ustaški pokret koji su ponekad simpatizirali i komunisti. Glenny vidi nacionalizam u Kraljevini Jugoslaviji samo u Hrvata i Makedonaca, a ne kaže da je Aleksandar proglasio osobnu diktaturu i zabranio sve nacionalne posebnosti osim srpskih jer su one bile i vjerske, pravoslavne. Ne spominje se propast Konkordata između Beograda i Svete Stolice pod pritiskom srpskih nacionalista pa su tako katolici u Jugoslaviji ostali u neravnopravnom položaju sve do njezina sloma u travnju 1941.

Diktator kralj A. Karađorđević

Prof. Calic oduševljena je Titom, da je lijepo izgledao, imao plave oči itd., ali ne kaže ni riječi o tomu da ga je Kominterna postavila na čelu KPJ nakon što je njegovim denunciranjem likvidirano gotovo sveukupno vodstvo Partije u sovjetskom izbjeglištvu i da je odgovoran za sve zločine komunističkih partizana za vrijeme rata kao i u svojstvu vječnoga šefa jugoslavenskoga totalitarnog režima sve do svoje smrti.

U filmu nije bilo ni riječi o tomu da je komunistički režim za vrijeme rata i u poraću pogubio više od 600 hrvatskih katoličkih svećenika, redovnika i redovnica, izveo pred sud i osudio na 16 godina zatvora zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, zabranio rad svim katoličkim laičkim organizacijama, ukinuo sve nekomunističke stranke, uveo komunističku indoktrinaciju u medije, škole i sveučilišta, stavio pod svoju kontrolu sve društvene organizacije itd. Doduše, posvećena je velika pozornost Golome otoku, ali uopće nisu spomenuti Bleiburg i Križni put! U filmu je kao jedini iz Hrvatske nastupio prof. Ivo Goldstein sa svojom lažnom pričom o Jasenovcu, ali nije smatrao potrebnim reći ni slova o istim takvim „jasenovcima“ u anonimnim grobištima od slovensko-austrijske granice do duboko u Srbiju, ispunjenim leševima hrvatskih ratnih zarobljenika, civila, djece i staraca, što je sramota za jednoga intelektualca koji bi trebao svjedočiti istinu bez obzira na ideologije i politike.

Zanimljivo je da se u filmu Tita stalno „titulira“ da je diktator, ali da je bio vrlo omiljen u narodu, pogotovo nakon što je umro, da je izigrao Istok i Zapad, čak prije Kominforma; hvali se njegova „politika trećega puta“, tzv. pokret nesvrstanih i radničko samoupravljanje, potonje uz nekoliko kritičkih primjedaba kako to ipak nije funkcioniralo. Ni riječi o kritici sustava iz pera kasnijega disidenta Milovana Đilasa koji je bio omiljen u zapadnim intelektualnim krugovima. O hrvatskome proljeću govori se vrlo šturo, a uopće se ne navodi nesretna „hrvatska šutnja“ koja je trajala od Titova političkoga likvidiranja hrvatskog partijskog i državnoga vodstva u Karađorđevu god. 1971. do sloma jugokomunizma dva desetljeća kasnije. Za to su vrijeme Slovenci i Srbi izgrađivali svoje projekte za postjugoslavensko vrijeme dok je Stipe Šuvar u Hrvatskoj tražio „jugoslavensku sintezu“. Također nije rečeno ni slovca o povijesnoj Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, spominje se samo nekakav nepostojeći srpskohrvatski jezik. Isto tako potpuno je prešućen zloglasni Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti koji je bio podlogom za kasnije razbuktavanje srpskoga nacionalizma u Jugoslaviji, također ništa o nošenju Moštiju cara Lazara uz granice buduće Velike Srbije. Isto tako nije opisano buđenje ne samo srpskoga nego i slovenskog nacionalizma, u Partiji i izvan nje, koji je prethodio komadanju Saveza komunista Jugoslavije na posljednjem izvanrednom kongresu koji su napustili Slovenci i veći dio delegata iz Hrvatske. Rečeno je da se JNA sve više srbizirala, ali nije navedeno da su hrvatski komunisti oružje Teritorijalne obrane SR Hrvatske, plaćeno novcem hrvatskih građana, predali u ruke JNA i tako Hrvatsku izložili dodatnim gubitcima i troškovima u Domovinskome ratu.

Gospodarski problemi u Jugoslaviji uočeni, ali nedovoljno analizirani

Govori se o „privrednom čudu“ u Jugoslaviji šezdesetih godina prošloga stoljeća, pogotovo glede turizma, ali i ustvrđuje da su mnogi proizvodi bili subvencionirani i da je industrija najkasnije 90-ih godina bila tehnički zastarjela te da je zaduženost u inozemstvu bila golema, vladala je nezaposlenost i velika inflacija. S druge strane „cvjetala“ je samo tajna služba Udba koja je u Njemačkoj pogubila oko 30 disidenata (zapravo mnogo više, oko 70), a u inozemstvu, kako je rečeno, sveukupno preko stotinu. Početak nacionalnoga sukobljavanja Hrvata i Srba bila je utakmica Dinamo-Crvena Zvezda 13. svibnja 1990. kada su jugoslavenski milicionari (tako ih nazivaju u dokumentaciji) batinali Dinamove navijače, a oni su se njima suprotstavili, u čemu su sudjelovali i neki Dinamovi igrači.

Nekoliko istina i mnogo poluistina o ratu u Hrvatskoj i BiH

Za Miloševića se u 3. dijelu dokumentacije veli da je htio stvoriti Veliku Srbiju, a Radovan Karadžić ostvariti etnički čistu Republiku Srpsku. O tomu možemo reći da Miloševićev plan nije uspio, dok je Karadžićev realiziran i radi neučinkovitosti Zapada koji je spriječio Hrvatsku vojsku, postrojbe HVO-a i bosansku armiju da oslobode Banju Luku jer, kako su tvrdili zapadni moćnici, da bi to izazvalo bijeg nekoliko stotina tisuća bh. Srba koji bi srušili režim Slobodana Miloševića, koji je tada bio cijenjeni sugovornik zapadnih posrednika! To je bila potpuno kriva odluka NATO-a, što su nedavno Amerikanci priznali.

Također se navodi kako je ubojstvo više od 8.000 Bošnjaka kraj Srebrenice najveći masovni zločin nakon Drugoga svjetskoga rata u Europi, što nije istina, bili su to poslijeratni zločini nad Hrvatima od Bleiburga do unutrašnjosti Srbije, koje se u brojkama može procijeniti na više od 100.000 ubijenih ratnih zarobljenika i civila, no to u svijetu nije poznato i zbog hrvatske nesposobnosti u širenju istine o svojim stradanjima, primjerice u Domovinskom ratu, u čemu su mnogo uspješniji Bošnjaci. Naravno, zločini u BiH, većim dijelom protiv Bošnjaka, bili su masovniji, računa se s oko sto tisuća ubijenih i preko dva milijuna prognanih od kojih su se kasnije mnogi vratili u svoju postojbinu, a na žalost autori filma ne navode hrvatske žrtve bh. rata, podižući autora Islamske deklaracije Aliju Izetbegovića na pijedestal ujedinitelja Bosne i Hercegovine, a to nije bio, kako je kasnije i rečeno u filmu jer da se uglavnom brinuo za svoje Bošnjake.

Izjave svjedoka u dokumentaciji često su proturječne i jednostrane, posebice kad je riječ o Bosni i Hercegovini. Tako Nusreta Sivac govori o 20.000 silovanih Muslimanki, dok nitko ne spominje takve žrtve hrvatskih žena. Govori se o oko milijun bosanskih izbjeglica u Njemačkoj, a prešućuje više od pola milijuna u maloj Hrvatskoj koja im je, premda zahvaćena ratom, pružila hranu i krov nad glavom u jadranskim hotelima. Navodno su Hrvati podijelili Mostar, istina je pak da je veliki priljev bošnjačkih bjegunaca promijenio etničku sliku grada i time ga temeljito razlučio na dva dijela sve do danas krivnjom Bošnjaka koji se u BiH ponašaju kao nekoć Srbi u Jugoslaviji. Isto je bilo i s hrvatski naseljima u središnjoj Bosni o kojima ni riječi u filmu. Naravno, ponovljeno je da su glasoviti most u Mostaru srušili Hrvati, no to nije dokazano.

Po mišljenju autora dokumentacije, Sud u Haagu okrenuo je stranicu povijesti nabolje, pa premda nije obavio sav posao kako treba, ipak da je pridonio osvjetljavanju istine. Kad se govori o Oluji, spominje se bijeg Srba koji su se, tvrde u dokumentaciji, bojali osvete, ali je izbjegnuto reći da ih je predsjednik Tuđman cijeli prvi dan vojne operacije uvjeravao preko radija i televizije neka ostanu u svojim domovina i da im se ništa zla ne će dogoditi, ali to se nije posve ostvarilo, bilo je incidenata, no u filmu nije spomenuto da je hrvatsko pravosuđe prema navodima ministra vanjskih poslova Mate Granića izvelo krivce pred sudove, njih oko tisuću, i da je njih više od 600, među njima i branitelj Gospića general Mirko Norac, bilo osuđeno.

U njemačkoj dokumentaciji nema jedinstvene ocjene rata u Hrvatskoj i BiH

Kod prof. Calic ne zna se kad iznosi svoje mišljenje, a kad citira srpsku propagandu. Tako tvrdi da je odlaskom Tita izbilo srpsko pitanje u prvi plan jer da trećina Srba živi izvan Srbije, dok isti takav problem Hrvata, kojih je jedna četvrtina živjela izvan Hrvatske, ne spominje. Prof. Gow bio je objektivan kad navodi da su Slovenci i Hrvati napustili posljednji kongres SKJ jer su odbijeni svi njihovi reformistički planovi o modernizaciji gospodarstva u zapadnom smislu, a prof. Münkler tomu dodaje svoju raščlambu psiholoških uzroka otuđenja među narodima zbog guranja problema pod tepih. Znakovito je da o problemu Knina govori samo njegov posljednji srpski gradonačelnik Drago Kovačević, dok hrvatsko mišljenje o tomu uopće nije uzeto u obzir. Do riječi dolazi i tadašnji pukovnik Ratko Mladić koji je svoju zločinačku karijeru započeo u Hrvatskoj, a u filmu se vidi kako selektira muškarce od žena prije pokolja u Srebrenici.

Ratni zločinac Ratko Mladić pred Sudom u Haagu

Za srpske zločine u Vukovaru, veli njegov hrvatski stanovnik Stjepan Vidaković, nitko nije osuđen. Srbi su napali grad na Dunavu s 30.000 vojnika, dok je hrvatskih branitelja bilo samo tri tisuće. Srpski pobunjenici stavili su trećinu Hrvatske pod svoju kontrolu, no nije rečeno da su s tog područja protjerali više od 200.000 uglavnom Hrvata, te isto toliko iz „Republike Srpske“. Dayton je okončao rat u BiH, ali i cementirao srpske ratne dobitke, veli se u dokumentarcu, koji je mnogo bliži istini kad je u njemu riječ o Kosovu.

Autori filma tvrde kako je bila sporna ratna intervencija NATO-a, (nije ju odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a, a i ne bi jer su protiv toga bile svojim vetom Rusija i Kina) radi srbijanskoga masovnog protjerivanja kosovskih Albanaca, na što je pristala i inače suzdržana Njemačka sa „zelenim“ ministrom vanjskih poslova Joschom Fischerom, pri čemu je sa srpske strane u zračnim napadima NATO-a bilo 1500 kolateralnih žrtava.

Dijelovi reportaže odnose se na albanski otpor srbijanskoj ofenzivi na Kosovu pri čemu je iz te bivše srpske pokrajine izbjeglo oko 200.000 Albanaca. Spominju se i ratni zločini kosovsko-albanske vojske UCK. Milošević je nakon izgubljenih izbora izručen Haagu gdje je umro, a na pogrebu mu je bio i ovogodišnji književni nobelovac Peter Handke. Rečeno je da Srbi i dalje simpatiziraju svoga Slobu, no to se u tolikoj mjeri ne može reći za Mladića i Karadžića koji su osuđeni na doživotni zatvor. Statistički je Međunarodno sudište za bivšu Jugoslaviju osudilo dvije trećine Srba od njihova ukupnoga broja optuženih, dok se jedna trećina osuđenih odnosi na Hrvate i Albance. Za generala Slobodana Praljka navodi se da je naredio zatvaranje putova za humanitarnu pomoć, no ne spominje se njegovo djelovanje u korist ugroženih Muslimana i Srba.

Ukupno uzevši, ovaj se njemački dokumentarac može označiti jednostranim, nepotpunim, površnim i stručno na vrlo niskoj razini. Odabir komentatora i svjedoka bio je vrlo selektivan u korist „jugoslavenskih pozicija“, osim dviju iznimaka. Komentatori su baratali uglavnom propagandističkim klišejima o nacionalizmima svih sudionika u jugoslavenskim ratovima, namjerno ne razlikujući agresore od napadnutih. Ukratko: promašen je i ne pridonosi osvjetljavanju stvarnih prilika tijekom krvavoga raspada Jugoslavije, te miljenice istoka i zapada, države posve protivne interesima svojih naroda koji su dva puta bili ugurani u nju, a da nisu imali priliku izraziti se o tomu na referendumima. Obje Jugoslavije nisu bile demokratske države, no imale su potporu niza zapadnih velesila u kojima i danas postoje pojedinci koji žale za propašću svoje miljenice upravo u kolonijalnome uvjerenju da oni bolje znaju što je dobro za južnoslavenske narode nego oni sami. Šteta je što Hrvatska nije snimila vlastite dokumentarce o sudbini svoga naroda u Domovinskom ratu, tijekom Drugoga svjetskoga rata i nakon raspada Austro-Ugarske, i te uratke ponudila stranim distributerima za filmove i televizijske programe. Možda nije prekasno, trebalo bi uspostaviti odgovarajuću instituciju koja bi preko medija svih vrsta širila istinu o nama, svakako i sa samokritičnim primjedbama, onako kako je to učinjeno u dvjema rečenicama u Otvorenome pismu hrvatskoga ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik