Bh. Hrvati iza željezne zavjese, NATO zaustavljen, otvoren Mini Schengen

Hrvatski tjednik ekskluzivno predstavlja sadržaj dokumenta ‘Bosansko-hercegovački program reformi’ koji BiH treba predati u sjedište NATO-a

Otkako je Hrvatska pristupila NATO savezu, a kasnije postala i punopravna članica Europske unije, prvi put nakon gotovo stoljeća Hrvati iz Bosne i Hercegovine našli su se s druge strane kao dio projekta čija je sudbina krajnje neizvjesna, a čiji je kratkoročni cilj stvaranje mini unije koja podsjeća na Jugoslaviju minus Hrvatska i Slovenija. U tom pravcu unutar zemlje događaju se procesi vezani za NATO savez dok se srpska politika snažno protivi ovom zagrljaju i otvoreno podupire savez s Moskvom, a bošnjačka strana jedine motive suradnje s najmoćnijim vojnim i političkim savezom vidi u činjenicu da se ondje nalazi i Turska. Bosansko-hercegovački Hrvati, jednako kao i kosovski Albanci, trenutačno su najveće žrtve novoga pokušaja preslagivanja karata, europskoga nesnalaženja s ovim područjem, te potrebom Amerikanaca da imaju globalni antipod uvriježenom osjećaju među muslimanima da diljem svijeta vode protumuslimanske ratove, te novim suludim europskim planom čekaonice za preostale zemlje zapadnoga Balkana.

Ustav BiH izbrisan

U Bosni i Hercegovini nakon punih 14 mjeseci postignut je dogovor o izboru novoga saziva Vijeća ministara BiH, a kao cijena za to bio je dogovor o dokumentu koji zemlja mora predati u sjedište NATO-a, na čemu je inzistirala bošnjačka strana, a protivila se srpska. Postignuti je kompromis istodobno dobar i loš za sve strane u bosansko-hercegovačkom loncu. Za Hrvate je loš jer zamrzava status zemlje prema NATO savezu, a istodobno je dobar jer je uklonio nekoliko nagaznih mina poput presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučaju manjinaca Roma i Židova Derve Sejdića i Jakoba Fincija, čiju je apelaciju financirala bošnjačka politika kako bi pokušala slomiti Hrvate u toj zemlji. Za Bošnjake je jednako loše udaljavanje od NATO saveza, a istodobno Milorad Dodik kao čelnik Srba u BiH ostvario je ono što je tražio. BiH sada doslovno ima status neutralne zemlje čija se veza s NATO savezom ne će moći ostvariti bez potpore srpske strane. To doslovno znači da će time sada Beograd imati više aduta u rukama za trgovinu oko Kosova, a Rusija pak prostor za igre na balkanskome tlu. Doduše, na sličan način već se ponaša i Turska. U BiH u javnosti još uvijek nije predstavljen dokument Bosansko-hercegovački program reformi (BHPR) umjesto ranijega Godišnjeg nacionalnog programa (ANP) koji će ova zemlja poslati u NATO onoga trenutka kada se ustroji Vijeće ministara BiH, a to se očekuje u tjednu neposredno prije Božića. Hrvatski tjednik ekskluzivno predstavlja sadržaj dokumenta koji svi komentiraju iako ga oporba ni ‘neovisni’ mediji nisu vidjeli, a što u biti govori o tomu kako su mediji i društvo pod nadzorom političkih elita.

Razlika između BHPR-a i ANP-a sadržajno je golema. Kada se promatra sadržaj obaju dokumenata, oni se ne razlikuju po kazalu tek u simboličnim izmjenama. No kada se površinski zagrebe ispod dokumenta, upada u oči kako je dokument ANP-a od 165 stranice teksta smanjen na 53 stranice BHPR-a. U usuglašenom dokumentu temeljito je ‘počišćen’ ustavni temelj za pristupanje zemlje NATO-u pa se od dokumenta koji je sadržajno zemlju usmjeravao prema Sjevernoatlantskome savezu sada dobio dokument koji doslovno uopće ne definira njezin status niti očekivanja.

‘Ustav BiH ne ograničava pristupanje BiH NATO-u, niti sprječava slanje pripadnika Oružanih snaga BiH u odgovarajuće vojne operacije, a posebno na osnovu odredbe člana 5. Sjevernoatlantskog ugovora, koja se odnosi na tzv. kolektivnu obranu’, navodi se u starome dokumentu koji je posve izbrisan. Jedno posebno poglavlje, koje se odnosilo na ustavne aspekte, takođr je nestalo. Umjesto toga, tek jedna rečenica daje smjernice budućim pravnim aspektima s krajnje neizvjesnim ishodom.

Izbačen i Sejdić-Finci

‘BiH će nastaviti s pregledom zakonodavstva kako bi osigurala da je kompatibilna s NATO pravilima i propisima kao što se navodi u ovome dokumentu’, stoji pak u BHPR-u koji je ispisan na engleskom jeziku, a metapodatci dokumenta pokazuju kako je u pitanju američka jezična inačica. Pa ipak najvažnija rečenica zbog koje je srpski čelnik Milorad Dodik mjesecima odbijao dogovor stoji u dokumentu, a to je da se ne prejudicira budući status u članstvu.

‘Suvremena osnova partnerstva BiH s NATO-om službeno je započela u prosincu 2006. godine potpisivanjem Okvirnoga dokumenta s NATO-om. Nakon toga uslijedilo je uspostavljanje diplomatske misije u sjedištu NATO-a u Bruxellesu, ured za vezu u Vrhovnom stožeru Allied Powers Europe (SHAPE) u Monsu i jedan službenik u Savezničkom zapovjedništvu zajedničkih snaga u Napulju. Od tada BiH sudjeluje u nekoliko NATO programa. U prosincu 2018. Sjevernoatlantsko vijeće navelo je da je spremno prihvatiti Godišnji nacionalni program iz Bosne i Hercegovine. BiH se zalaže za poboljšanje odnosa s NATO-om, ne prejudicirajući konačnu odluku o članstvu. Sve su aktivnosti u skladu s prethodnim odlukama Predsjedništva, Vijeća ministara i Parlamenta BiH, te s ustavnim ovlastima Predsjedništva BiH’, navodi se u novome dokumentu, te se jedino u ovome dijelu spominje ustavna ovlast, ali Predsjedništva u kojoj Srbi uvijek imaju legitimnoga predstavnika. No s obzirom na agresivnu potrebu bošnjačke politike da presudom Suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučaju Sejdić-Finci pokuša do kraja obespraviti Hrvate, veliki je napredak u ovome dokumentu činjenica da se u njemu uopće ovaj slučaj ne spominje. U starom ANP-u tražilo se izbacivanje odredaba konstitutivnih naroda iz daytonskog Ustava, što bi na izravan način otvorilo vrata da se u cijelosti poništi pozicija Hrvata. Da se takvo što ne bi dogodilo, očito su se pobrinuli srpski političari.

Mini Schengen (Jugoslavija)

I dok se novi dokument koji se šalje NATO-u, na različite načine interpretira kao iskorak u suradnji ili pak zaustavljanjem suradnje, dotle tzv. inicijativa Mini Schengena, iza koje stoji Berlin, o povezivanju ‘regije’ Srbije, Makedonije, Albanije, BiH, Crne Gore i Kosova, nosi najlošije poruke Hrvatima. Prve su simbolične naravi da ih se potpuno odvaja od Hrvatske i smješta ondje gdje su bili samo u vrijeme režima i tiranija poput dviju Jugoslavija, Austro-Ugarske ili pak najstrašnijem 500-godišnjem razdoblju pod Osmanlijama. Umjesto projekta Cefte, regionalne zone slobodne trgovine, nakon carinske unije se s novim Mini Schengenom planira i korak dalje. Stoga su smiješna obećanja kako Cefta treba dogradnju zbog slobodnoga protoka roba, ljudi i kapitala jer sve to je sada sadržano u tome dokumentu i odnosu. Naime, za sada je taj dio posve ostavljen po strani, ali sporazum koji su potpisali Beograd, Skopje i Tirana na kraju predviđa stvaranje zajedničkoga ekonomskog prostora. To, međutim, nisu samo carinske stope nego i vanjska te obrambena politika. Zbog toga bi takav proces vodio stvaranju mini Jugoslavija bez Hrvatske i Slovenije. U takvim okolnostima 400.000 Hrvata u BiH bili bi uvjerljivo najveća manjina bez ikakve mogućnosti utjecaja na kreiranje ekonomskih, ali i svih drugih mjera s mjestom većinskog odlučivanja ondje gdje je to bilo prije 30-ak godina. Jedini izlaz za Hrvate u BiH doslovno je prepustiti zemlju svih pradjedova ili pak ojačati unutarnju poziciju stvaranjem autonomije te biti lokomotiva euroatlantskoga puta. Uloga Hrvata počesto se marginalizira, kako od najutjecajnijih međunarodnih predstavnika, do njih samih, ali i Zagreba, što zbog sebičnosti ili pak ‘geostrateških politika’. Marginalizira ih se čak i unatoč tomu što su oni najvažnija veza zapadne civilizacije i ove regije.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik