M. Jović: Bitka za koeficijente

 Dijeljenje novca kojega nema

Prosvjetni su djelatnici legitimno tražili povećanje koeficijenata složenosti posla kako bi postali ravnopravni drugim zaposlenicima koji osobni dohodak primaju iz državnoga proračuna. Time bi im, osim dostojanstva, svakako porasle i mjesečne plaće, čemu se nitko racionalan nije protivio, s obzirom na važnost obrazovnoga sustava za državu. Nitko osim Vlade Republike Hrvatske, koja nije uvažavala niti sugestije HNS-ove ministrice zadužene za provedbu reforme školstva, koja je unaprijed odbijala svaki razgovor sa sindikalnim predstavnicima. U svome maksimalnom nastojanju očuvanja iskrivljenoga sustava plaća u javnom sektoru, pokušali su tako minirati zahtjeve prosvjetara obećanjem rasta osnovice plaća svih državnih i javnih djelatnika, što je u međuvremenu već i dogovoreno. Danas imamo činjenicu kako će plaće u školstvu rasti i za osnovicu i za koeficijente te će prosvjetari primati preko dvanaest posto višu plaću. Tako se od tvrdnje kako nema novca u proračunu, došlo do povećanja plaće od dvanaest posto u manje od dva mjeseca!

Val nezadovoljstva

Ono čega su se bojali – zahtjeva i drugih za rastom koeficijenata – već se događa. Čak i sindikat policije najavljuje štrajkove koji će paralizirati zemlju. Predsjednik Sindikata pravosudne policije Hrvatske Armin Tatarević podsjeća kako su 30. rujna pravosudni policajci prosvjedovali ispred Ministarstva pravosuđa, i to zbog plaće i alarmantnoga stanja u sustavu, te da im je tada ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković obećao ponuditi rješenja za dva mjeseca, koje nije održao. Strukovni sindikat medicinskih sestara i medicinskih tehničara još od 2013. godine traži veći koeficijent. Obećano im je kako će po završetku pregovora za granski kolektivni ugovor te onih o osnovici u sklopu pregovora o Temeljnom kolektivnom ugovoru doći na red, što je već početkom sljedeće godine, a riječ je o 30.000 medicinskih sestara. Petnaest tisuća policajaca sada također traži veći koeficijent jer i njihov posao vrijedi više od plaće koju dobivaju.

Najveći problem u cijeloj situaciji i u teškoj sljedećoj godini koja Vladu očekuje je u tome što su svi javni djelatnici subjektivno u pravu jer su njihove plaće premale za normalan život koji bi željeli. Činjenica je, također, kako novca u proračunu nema da bi im se svima moglo udovoljiti jer se i trenutačne plaće isplaćuju uz pomoć rasta zaduženja države. Radnici u privatnome sektoru u još težoj su situaciji i nemaju se kome požaliti.

Gašenje požara

Uzrok općega nezadovoljstva u jednostavnoj je činjenici da hrvatska ekonomija, usprkos bajkama o rastu BDP-a, nazaduje iz godine u godinu zato što sve prošle vlade, kao ni ova sadašnja, nisu vodile racionalnu politiku, niti ekonomsku niti bilo koju drugu, a nezadovoljstvo se dugoročno ne će riješiti dijeljenjem novca kojega nema. Umjesto samohvale, bilo bi bolje da se predoči realna slika hrvatskom pučanstvu pa bi i apetiti bili manji. Vlada jasno pokazuje apsolutnu nesposobnost upravljanja državom. Očito je kako neuspješno vodi dijalog s bilo kojim granskim udruženjem, već uglavnom mandat provodi skrivanjem, odbijanjem razgovora, a potom gašenjem najhitnijih požara udovoljavanjem zahtjevima kada ih netko, poput prosvjetara, dovoljno pritisne. Tako je to kada se obnašanje odgovorne funkcije upravljanja državom provodi samo s ciljem što duljega ostanka na vlasti. Postoje li uopće nekakva načela pri donošenju odluka, ili se sve svodi na plivanje po površini, dok svi ne potonemo?

Jedini izlaz za sve vođenje je iskrene i racionalne politike na svim razinama. Situacija s neuređenim koeficijentima identična je u gotovo svakom aspektu društva i traži žurno analizu te postavljanje stvari na svoje mjesto. Nije logično da industrija plaća višu cijenu energije od domaćinstava, da je povoljnije primati socijalnu naknadu od pokretanja svoga posla, da se subvencije u poljoprivredi dijele bez razloga, a istodobno nema uređenoga tržišta poljoprivrednih proizvoda, itd. Gotovo svi se žale kako ne mogu dogovoriti razgovor s resornim ministrima, niti prijevoznici niti zdravstveni radnici, a kvalitetan razgovor prvi je korak k dogovoru i donošenju dobrih odluka. Stav Vlade kako nekomu nešto daje pogrešan je, ona samo treba usmjeravati tijekom našeg novca u pravom smjeru, a odgovor koji je pravi smjer jedino mogu dobiti od interesnih strana, poslodavaca i sindikata zajedno.

Nova pravila igre

Ako se vratimo na koeficijente koji su trenutačno najveći problem, zar nije najjednostavnije pozvati predstavnike svih sindikata državnih i javnih službenika na dogovaranje novoga sustava koeficijenata u cijeloj državi. Jednom kada se usuglasi pravedan sustav koeficijenata, treba odbaciti sve naknadne dodatke na plaću, osim izvanrednih uvjeta rada ili postizanja izvrsnih rezultata unutar vlastitoga koeficijenta. Koeficijent za određeno radno mjesto treba, dakle, u sebi sadržavati sve aspekte toga posla, stručnu spremu, težinu posla, eventualne opasnosti u radi i slično.

Kada se dobije jasan sustav koeficijenata, tada plaće treba isplaćivati po kliznoj osnovici koju država ima na raspolaganju, primjerice u određenom šestomjesečnom postotku u odnosu na BDP. Tada nitko ne bi morao tražiti dostojanstvo, pravdu i slično, a dobio bi onoliko koliko mu država može platiti. Ako tko s takvim rješenjem nije zadovoljan, uvijek može potražiti sreću u privatnome sektoru. Sličan se pristup treba primijeniti na ekonomiju u cjelini, i jednom kada se budu znala pravila igre, uspješniji će prosperirati.

Marijan Jović
Hrvatski tjednik

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo