24. GODINE OD PARAFIRANJA SPORAZUMA: Od ratnih pobjednika do političkih Daytonu je počela pacifikacija Hrvata u BiH

U subotu, 14. studenog, navršit će se 24 godine od kako je u Parizu parafiran Daytonski mirovni sporazum kojim je i službeno okončan rat u BiH. Potpisnici sporazuma, Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, Alija Izetbegović, predsjednik BiH i Slobodan Milošević, predsjednik Srbije, preminuli su. Preminuo je i arhitekt Daytona, Richard Holbrooke, tadašnji međunarodni izaslanik za Balkan i američki diplomat.

Daytonski mirovni sporazum imao je dvije osnovne zadaće: okončati rat i uspostaviti trajni mir i obnoviti državu kao održivu demokratsku i političku zajednicu.

Međutim, dogodilo se samo jedno – rat je okončan, a država je, i 24 godine kasnije, u političkoj i ustavnoj krizi. S vremena na vrijeme pojave se i medijsko-politički spinovi o reviziji DMS-a, potrebama za “Daytonom 2”.

Bošnjačka politika Daytonom nije zadovoljna, prije svega, zbog postojanja Republike Srpske, građanskog entiteta s nacionalnom, srpskom većinom u kojem su Hrvati i Bošnjaci puke statističke greške i obespravljena manjina. Srpska politika jest najveća zagovornica Daytona upravo zbog tog što je položaj RS-a samim Sporazumom zacementiran, a zbog kasnijih intervencija i “razvlašćivanja” entiteta prizivaju izvorni Dayton, odnosno, vraćanje nadležnosti entitetu naspram države.

Hrvati konstitutivni samo na papiru

Osim toga, za srpsku su politiku neprihvatljive i pravosudne institucije na razini BiH – Sud BiH i Tužiteljstvo BiH, osnovane nakon Daytona. Hrvatska politika podržava Dayton, iako je njegova sama provedba, mnogo puta išla na štetu Hrvata. Još samo Dayton, odnosno, Ustav BiH, njegov Aneks IV, Hrvatima, barem na papiru, jamči konstitutivnost.

Međutim, dvije su stvari sigurne: Daytonom danas nitko nije u potpunosti zadovoljan, ni Hrvati ni Srbi ni Bošnjaci, a njihove službene politike predvođene HDZ-om BiH, SNSD-om i SDA-om, nemaju ni minimum političke volje i snage da bilo što, s tim u vezi, promijene.

Status Hrvata u daytonskoj BiH prodan je za mirnu reintegraciju Podunavlja

Iako je Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, potpisnik Daytonskog mirovnog sporazuma, njegovi bivši najbliži suradnici, poput Ivića Pašalića, to smatraju “najvećom pogreškom”.

„U Hrvatskoj je stvarana histerija oko toga što Tuđman petlja po Bosni i Hercegovini. Unutar Vlade je bio ogroman broj ljudi ministara koji su smatrali da nikoga ne bi trebala biti briga za Hrvate u BiH. I on je u tim okolnostima sam našao i jednoj vrlo teškoj situaciji: podrška javnosti za politiku i prisutnost bilo kakvog utjecaja Hrvatske u BiH nije postojala, međunarodni pritisak je bio ogroman da je Hrvatska agresor. I onda je on pokušao izvući maksimum i to je potpisao“, rekao je Ivić Pašalić nedavno medijima u Zagrebu.

Mirna reintegracija Podunavlja, praktično, je zamijenjena za status i položaj Hrvata u BiH koji već u samom Daytonu, u odnosu na druga dva naroda, Bošnjake i Srbe, neravnopravan.

Glavni nesrazmjer: Tri naroda i dva entiteta

Daytonska arhitektura BiH jest država od tri konstitutivna naroda, svih njenih građana i dva entiteta – Republike Srpske i Federacije BiH.Iako su Hrvati u BiH u Dayton otišli kao vojni pobjednici, nakon Sporazuma, postali su politički gubitnici.

Hrvatsko izaslanstvo u Daytonu dalo je mandate OESS-u da izradi Izborna pravila, tj. Izborni zakon BiH. Takav Izborni zakon BiH na snazi je i do dan-danas, a tzv. posebne veze s Republikom Hrvatskom, također, nikada nisu niti će zaživjeti.

Samim Daytonom omogućeno je preglasavanje Hrvata

Prema tome, s teritorija Federacije BiH biraju se dva člana Predsjedništva – hrvatski i bošnjački. Već tada je bilo posve jasno i realno da Bošnjaci, kao i tada brojčano dominantniji, u odnosu na Hrvate, mogu nametnuti hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Taj se scenarij dogodio već kada je Gradimir Gojer, ’98. osvojio oko 100 tisuća bošnjačkih glasova kao SDP-ov kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Nametanje hrvatskog člana Predsjedništva BiH nastavljeno je i kroz slučaj Križanović, te kasnija tri mandata Željka Komšića, sva tri puta nametnutog bošnjačkim glasovima.

Od ratnih pobjednika do političkih gubitnika: Predali Vitorog, nisu tražili općinu s hrvatskom većinom u RS-u

Hrvati su do Daytona kontrolirali oko 26 % teritorija BiH. U Daytonu su predali Srbima i Bošnjacima 5 % svog teritorija. Izgubili su stratešku točnu Vitorog, prometnicu koja spaja teritorij pod kontrolom HVO-a u Bosni s Hercegovinom, odnosno, Jajce – Kupres.

Zauzvrat su dobili spoj kod Orašja, odnosno, diplomatski oslobodili Odžak. U RS-u, Hrvati nisu dobili, a očigledno, ni tražili općinu s hrvatskom većinom koja bi sigurno pomogla u povratku Hrvata koji su iz Bosanske Posavine protjerani 1992. godine.

Osim toga, Hrvati su prepustili dijelove svog teritorija u RS-u Bošnjacima za deblokadu Sarajeva, pa je tako, glavni grad BiH, ostao bez oko 150 tisuća Srba što je doprinijelo gubitku njegovog “multietničkog karaktera”. U Federaciji BiH, Hrvati su sačuvali zapadnu Hercegovinu, dijelove hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni (Lašva, Kiseljak, Žepče i Usora), te dijelove teritorija u dolini Neretve.

Srpski je postotak narastao do 49% u RS-u, odnosno, 5 % u Federaciji – Hercegbosanskoj županiji i općinama Drvar, Glamoč i Grahovo.

Od svih sporazuma tijekom rata, Dayton je za Hrvate – najgori

U odnosu na ranije mirovne sporazume tijekom rata u BiH (‘91.-‘95.), Dayton je, barem što se tiče, položaja Hrvata u BiH – najgori mogući.

Richard Holbrooke, njegov tvorac, za života se u svojim knjigama ismijavao ranijim mirovnim sporazumima za BiH, konkretno, onim Vance-Owenovom (ljeto ’93.) nazivaju ga “nakazanim” prema kojem bi BiH bila decentralizirana u 10 kantona, jer bi njime navodno Srbi dobili teritorijalnu i političku prevlast. Iako prema Vance-Owenovom planu, u BiH ne bi bilo entiteta, a tako ni Republike Srpske, nego isključivo 10 kantona, a postotak teritorija kojeg bi kontrolirali Srbi bio je 43 %. No, Holbrooke je Daytonom, ne samo zacementirao položaj Republike Srpske, nego i etničko čišćenje Hrvata i Bošnjaka, kao i genocid u Srebrenici.

Hrvati su tijekom rata prihvaćali i potpisivali sve i jedan mirovni plan za BiH, dok je Alija Izetbegović, ratni lider Bošnjaka, ili potpisivao pa naknadno odbijao, ili u startu odbijao. Tako je bilo i s Vance-Owenovim planom koji je, na neki način, Hrvatima davao više nego im je objektivno pripadalo pa se slobodno može tvrditi kako je bio mamac rata HVO-a i Armije RBiH koji je okončan u proljeće 1994. potpisivanje Washingtonskog sporazuma.

Oven-Stoltenbergov plan za BiH, uniju triju republika, Izetbegović, je također odbio. Bila je to BiH s tri etničke republike, u kojoj bi Srbi kontrolirali 52 %, Bošnjaci 30 %, a Hrvati 18 %. Izetbegović je krajem kolovoza ’93. odbio ovaj plan.

Jednako tako, i tzv. Lisabonski sporazum iz veljače 1992. godine čiji je cilj bio spriječiti rat u BiH, Izetbegović je odbio u ožujku te godine, iako ga je ranije potpisao. Lisabonskim sporazumom bila je previđena etnička konsolidacija na svim administrativnim razinama s velikim ovlastima lokalnim zajednicama i smanjenim institucionalnom prevagom središnje, državne, vlasti. Svi, uvjetno rečeno, kantoni bili bi određeni kao bošnjački (tada muslimanski), srpski i hrvatski. Međutim,tim planom bi Srbi u BiH imali kontrolu oko 2/3 teritorija BiH, a čime bi bošnjačke i hrvatske enklave u cijeloj BiH ostale bez kontrole i povezanosti.

Narodna skupština Republike BiH, entiteta pod kontrolom Armije BiH, jednoglasno je odbacila plan. Mate Boban, Alija Izetbegović i Radovan Karadžić tzv. Lisabonski sporazum potpisali su 18.ožujka 1992. godine, a Izetbegović je 10 dana kasnije potpis povukao uz obrazloženje kako ne pristaje na podjelu BiH.

I tada, kao uostalom i danas, najveći je problem – unutarnje ustrojstvo BiH i vizije o budućnosti te zemlje. Hrvati u BiH žele višenacionalnu BiH u kojoj će im biti omogućeno legitimno predstavljanje, Bošnjaci građansku državu po principima – jedan čovjek – jedan glas i volju demografske većine, a Srbi, odcjepljenje Republike Srpske iz BiH.

Intervencije visokih predstavnika

Dayton je, također, intervencijama međunarodne zajednice i jednostranim odlukama visokih predstavnika, a koji su vrhovni tumači Ustava u BiH, promijenjen.

Hrvatska pozicija, iako već u samom Daytonu, neravnopravna, dodatno je narušena intervencijama međunarodnih visokih predstavnika (Robert Berry, Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown) na Izborni zakon BiH i Ustav Federacije BiH. Najdalekosežnije posljedice imaju tzv. Petritschevi amandmani, tj. Zubakov sporazum iz 2002. godine, kojim je izgubljen paritet Hrvata i Bošnjaka u Parlamentu Federacije BiH, zajedničkog hrvatskog bošnjačkog entiteta. Tim se sporazumom i Petritschevi amandmanima, implementirala odluka o konstitutivnosti svih naroda i građana na cijelom teritoriju BiH po apelaciji Alije Izetbegovića. Broj izaslanika s po 30 u Klubove Hrvata i Bošnjaka je smanjen na po 17, a uvedeni su Klubovi Srba i Ostalih. Tim je, zapravo, legalizirano nametanje hrvatskih izaslanika u federalni Dom naroda bošnjačkih glasova iz onih županija u kojima Hrvata gotovo da i nema.Također, ukinuti su i paritet u Vladi FBiH, kao i paritetne županije.

Pacifikacija Hrvata počela je ’95.

Danas, kada se Hrvati u BiH suočavaju s demografskom kataklizmom i kada, praktično, kao suveren i konstitutivan narod na državnoj razini u BiH ne postoje, a hrvatska politika predvođena HDZ-om BiH, ne samo da ne čini ništa, nego po treći put, planira sudjelovati u vlasti bez izmjena Izbornog zakona BiH, a ustavne promjene, u HNS-u BiH, krovnoj političkoj organizaciji, i ne spominju.

Jasno je kako su Hrvati već u Daytonu postali “bosanska raja” u Federaciji BiH i kako njihov “slobodan pad”, u političkom smislu, zadnjih 15-ak godina, teško više bilo tko može zaustaviti. Pacifikacija Hrvata u BiH počela je još 1995. godine.

hms.ba/ https://hms.ba/Hrvatsko nebo