20. obljetnica smrti prvoga hrvatskog predsjednika (II.)

Dr. Franjo Tuđman bio je čovjek koji je uspio potpuno ujediniti hrvatski narod u borbi za nacionalnu slobodu i državnu neovisnost, i, što je još važnije, ostvariti taj cilj. Osoba koja je imala osjećaj za povijest, a ujedno i viziju budućnosti. Bio je osoba koja je najspremnije dočekala povijesnu priliku ostvarenja demokracije i hrvatske neovisnosti. Narod je odavno shvatio njegovu veličinu i iskazuje mu poštovanje, dok politika sve više shvaća njegovu povijesnu ulogu i važnost.

Što je danas ostalo od njegovoga naslijeđa? Ostalo je njegovo razumijevanje države, nacije, Europe, našega identiteta i povijesne uloge koja na ovom geopolitičkom prostoru i danas opstoji kao okvir u kojemu se hrvatska državna politika mora promišljati želi li biti uspješna. Ostale su vrijednosti koje je on promicao: državotvorstvo, domoljublje, pomirba, zajedništvo, nacionalno dostojanstvo i vjera u sebe, ali i ideja neovisne i demokratske hrvatske države, nacionalna pomirba i jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske, moralno čist i briljantno dobiven Domovinski rat i europska perspektiva Hrvatske.

Stjepan Tuđman, sin prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana: Na žalost, trebat će još mnogo vremena da se ostvari želja moga oca i Hrvatska bude po želji hrvatskoga naroda

Otkad je moj otac otišao, na žalost, prerano, često se sjetim jedne njegove rečenice koju je izrekao s mnogo ushita i vjere. Rečenica glasi: Sad imamo svoju državu i učinimo je onakvom kakvu sami želimo! Te njegove izjave sjetim se kad god se događaju stvari koje nikako ne mogu biti po volji i želji hrvatskoga naroda. Prvo smo dopustili da se Oluja i naši generali procesuiraju u Haagu. Pa gdje to ima da se sudi jednoj pobjedničkoj vojsci u pravednome obrambenome ratu!? Do danas se ubilo više od tri tisuće hrvatskih ratnika. Strancima smo rasprodali većinske udjele najvrjednijih tvrtki, gotovo sve banke u rukama su stranaca, poljoprivreda i stočarstvo nam propadaju. Premda bi po svojim prirodnim predispozicijama Hrvatska mogla hraniti više od 10 milijuna ljudi, mi hranu uvozimo. Po nekim procjenama, najmanje 150 tisuća Hrvata otišlo je tražiti sreću i posao negdje izvan Domovine, a sve su to mladi, potentni ljudi i Bog zna kada će se vratiti. Posljedica svega ovoga je i negativni demografski trend.

Na žalost, po svemu sudeći, trebat će još mnogo vremena da se ostvari želja moga oca i da Hrvatska konačno bude po želji hrvatskoga naroda.

Zlatko Mateša, predsjednik Vlade RH od 1995. do 2000. godine, danas predsjednik Hrvatskoga olimpijskog odbora: Nemamo državnika kakav je bio Tuđman, i to se danas vidi u svakome segmentu života!

Tko je, dakle, bio dr. Franjo Tuđman?

Bitna karakteristika dr. Tuđmana jest da je on bio lider, državnik. Danas imamo mnogo političara, ali nemamo državnika i to se vidi u svakom segmentu našega djelovanja. Što znači državnik – lider? To je osoba koja ima jasnu stratešku viziju oko Hrvatske kao države oko smjera u kojem ona ide, oko toga što su glavni prioriteti njezina razvoja. Sve je to predsjednik Tuđman imao, on je točno znao strateški promišljati, od stvaranja hrvatske države, novih demokratski izabranih institucija, obrane i pobjede u Domovinskom ratu, euroatlantskih integracija – ono što mi danas prepoznajemo kao NATO i članstvo u EU… Dakle imao je potpuno jasno stratešku viziju za Hrvatsku kao jednu europsku državu i to je pokušao ostvariti svom svojom snagom i moći sa svojim suradnicima.

Što je danas ostalo od njegove politike i filozofije u Hrvatskoj, odnosno u njegovoj stranci HDZ-u?

Ostalo je ono najvažnije – ostala je hrvatska država, kao članica NATO-a, kao članica Europske unije. Sad je na nama i novim generacijama političara da promišljaju što je to hrvatska budućnost. Po Tuđmanu, to bi u svakome slučaju bila zemlja znanja, modernih tehnologija, zemlja koja ne živi u prošlosti. On je imao vrlo jasan stav oko onoga što kolokvijalno zovemo pomirba – kao jednoga od preduvjeta razvoja hrvatskoga društva. To bi trebalo ostati od njega.

Je li ovaj današnji HDZ Tuđmanov HDZ? Baštine li oni ono što je prvi predsjednik ostavio?

Pretpostavljam da jest, ali mnogo je važnije je li ostvareno ono za što se on borio. Po mome mišljenju, u najvećem i bitnome dijelu jest – kroz postojanje hrvatske države, kroz njeno članstvo u NATO i EU. To su bile njegove temeljne strateške odrednice. Jesu li u svakom segmentu druge stvari onakve kakvim bi ih on napravio, to je teško reći.

Mislite da bi bilo drukčije danas da je dr. Tuđman poživio još nekoliko godina?

Sigurno bi bilo drukčije. Isto tako morate znati nešto što se rijetko zna. Tuđman je kroz svoju, odnosno kroz moju Vladu prvi put imao ministricu europskih integracija i potpredsjednicu Vlade, gospođu Ljerku Mintas Hodak. Dakle njemu je bilo apsolutno jasno kojim smjerom mi idemo. S činjenicom da je predsjednik bio duže živ, bile bi neke stvari drukčije, na kraju dobili smo ono što je bila njegova strateška odrednica i najveća želja – državu.

Kad razmišljate o predsjedniku Tuđmanu, čega se prvoga sjetite?

Kod mene postoji razlika između predsjednika Tuđmana i Franje Tuđmana. Franjo Tuđman je bio potpuno suprotan od percepcije koja se uporno o njemu gradila. To je bio vrlo emotivan čovjek, volio je obične stvari poput sporta, nogometa, volio je igrati tenis, kartati s prijateljima, dakle čovjek koji je bio potpuno normalan kao i svi mi koji imamo svoje hobije, želje i veselje. Ja se njega sjećam kao takvoga, ovaj predsjednički dio svi znaju.

Sad ste spomenuli kako je dr. Tuđman bio jednostavan, kako reagirate na to kad ga neki kleveću da je bio zločinac i da je sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu?

Ma, kakav zločinac! Politizacija bilo koje osobnosti uvijek je moguća. Svatko tko želi nekome nauditi u današnjem medijskom prostoru i prostoru društvenih mreža može to vrlo lako napraviti. Ali ne može promijeniti istinu – ja sam s dr. Tuđmanom intenzivno proveo pet godina i znam na koji je način živio, što ga je veselilo.

Biste li podijelili neku situaciju s Predsjednikom koja Vam je ostala u sjećanju?

Dr. Tuđman bio je čovjek koji je bio nezainteresiran za materijalno, nije se bavio novcem kao nekom kategorijom. Kad smo mi uvodili kunu i išli smo od Hrvatske narodne banke prema trgu. Blizu trga bio je Krašov dućan i išli smo svi onamo potrošiti prve kune. Dr. Tuđman htio je kupiti neke čokolade da prvi put potroši kune. On uopće nije znao baratati novcem. Da nije bilo gospođe Ankice koja je to platila, ispalo bi smiješno. Želim Vam reći da on zaista nije bio orijentiran na materijalne probitke niti ga je to zanimalo.

Zašto onda danas pokušavaju neki okaljati sliku prvoga Predsjednika?

Politizacija ili uski parcijalni politički interesi raznih političkih sudionika nešto su što je uračunato u cijenu. To se događa ne samo kod nas, ne da se izbjeći, bitno je ono što većina ljudi misli, a siguran sam da većina misli da je uloga prednika Tuđmana za stvaranje hrvatske države povijesna i ona je jedina relevantna.

Postoji li danas političar koji bi mogao naslijediti prvoga hrvatskoga prednika, postoji li danas netko u hrvatskim političkim krugovima tko ima odlike državnika, ali još nije dovoljno prepoznat?

Iskreno – ne vidim ga. Imamo mnogo političara, dobrih ili manje dobrih, ali nemamo lidera, državnika, ljudi koji bi bili na jednoj općehrvatskoj razini prepoznati kao osobe čije su vizije razvoja Hrvatske prihvatljivi najvećem dijelu hrvatskoga stanovništva. To je relevantno za lidera. Nije bitno da se ovdje radi samo o jednoj političkoj opciji, nego da većina ljudi prepozna to kod jedne osobe kao nešto relevantno. Ja to ne vidim danas.

Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara: Tuđman je pohranjen duboko u svijesti naroda i sve će više dolaziti do izražaja!

Živimo u vremenu nedostatka jasne vizije i karaktera, kako u širem društvenom kontekstu, tako i u smislu vođenja, odnosno upravljanja državom. Sadržaj je ustupio mjesto formi, nacionalni interes previše često interesu određenih skupina. U vrijeme dr. Franje Tuđmana određeni ciljevi pristupanja euroatlantskim savezima vrlo su često umjesto alata koji hrvatska država koristi za napredak države i društva postali sami sebi svrhom. Prečesto se zbog bezidejnosti poziva na Franju Tuđmana, što stvara dojam nedoraslosti vremenu i izazovima u kojima se Hrvatska nalazi. Kada bismo pogledali cjelokupnu političku scenu u Hrvatskoj, ironično bismo mogli zaključiti da filozofija zajedništva Franje Tuđmana živi u punom obliku jer su političke stranke sve više nalik jedna drugoj i razlike između njih sve su manje. Na žalost, to naoko zajedništvo rezultat je ‘prazne forme’ i bez sadržajnosti, a ne okupljanja oko temeljnih nacionalnih interesa.

Naslijeđe Franje Tuđmana hrvatska je država. To je naslijeđe monumentalno i neponovljivo, ono kao takvo predstavlja čvrst temelj i uporišnu točku za izgradnju Hrvatske. Mislim da se Hrvatska dostojanstveno sjeća prvoga hrvatskog predsjednika. Svjedoci smo da s vremenom ta svijest postaje sve dublja i da se za poštivanje i prepoznavanje lika i djela prvoga hrvatskoga predsjednika ne trebamo bojati jer je on sigurno duboko pohranjen u svijesti hrvatskoga naroda i kao takav s vremenom će sve više dolaziti do izražaja.

Ljerka Mintas Hodak, ministrica europskih integracija u Vladi Zlatka Mateše: Tuđmanovo je naslijeđe slobodna hrvatska država, ali ona se bori s nizom teškoća i ne koristi se dovoljno potencijalom iseljene Hrvatske

Uzmemo li u obzir da je Tuđman postavio pet temeljnih ciljeva politike, a to su uspostava, obrana i utvrđenje hrvatske države, zatim pomirba i zadovoljstvo svih hrvatskih građana, potom gospodarski, kulturni i svaki drugi napredak, povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske i, naposljetku, integracija i pozicioniranje Hrvatske u euroatlantskim integracijama onda, danas, s obzirom na promijenjene okolnosti koje traže nove politike i instrumente, može se reći kako je naslijeđe Tuđmana najviše očuvano u ostvarivanju dvaju ciljeva.

Prvo, država nije više ugrožena, izgrađene su institucije, ali sustav tih institucija ipak je još nedovoljno stabilan i učinkovit; nedostaju korjenite reforme uprave i javnih služba; svjedočimo politizaciji i nedovoljnoj učinkovitosti pravosuđa; zaostajemo u razvoju obrambenih snaga itd.

Drugo, na političkome planu pomirbu je zamijenila sve oštrija ideološka polarizacija društva; suočavamo se s demografskom katastrofom koja nam prijeti u budućnosti bez ozbiljnijih mjera kako bi ju se spriječilo; korupcija je prožela sve pore društva, politička podobnost kao uvjet uspjeha i drugi društveni izazovi doprinijeli su sve većem nezadovoljstvu građana.

Treće, na gospodarskom planu još uvijek se suočavamo sa sporim i djelomičnim oporavkom gospodarstva jer nam nedostaje vizija razvoja i konsenzus oko temeljnih nacionalnih ciljeva; rezultat toga porast je birokracije, izostanak značajnijih stranih investicija itd.

Četvrto, Tuđmanov cilj brige za Hrvate u BiH i iseljenu Hrvatsku bitno je reduciran (od smanjivanja mjesta dijaspore u Saboru preko otežanih uvjeta za dolazak kapitala naših iseljenika i njihovo uspješno poslovanje u Hrvatskoj, do više deklaratorne negoli stvarne brige za sudbinu Hrvata u BiH).

Peto, međutim, na planu eurointegracija postigli smo značajne uspjehe i tu se Tuđmanovo naslijeđe najviše osjeća, uz učvršćenje države. Postali smo članica EU-a, sve više se koristimo fondovima EU-a za investicije te se sve bolje pozicioniramo u Uniji i u međunarodnim odnosima. Ipak, ova situacija donijela je hrvatskoj politici nove izazove vezane uz slobodu kretanja ljudi, napose mladih, te slobodu kretanja kapitala velikim uvozom te istodobnom nemogućnošću da više naših tvrtki uspješno sudjeluje u tržišnoj utakmici na europskom tržištu.

Zaključno, mogli bismo reći kako je osnovno Tuđmanovo naslijeđe u kojemu i danas živimo slobodna, samostalna hrvatska država, prihvaćena u međunarodnoj zajednici, ali koja se još uvijek bori s brojnim unutarnje-političkim, gospodarskim i inim problemima, ali koja ne iskorištava u dovoljnoj mjeri potencijal iseljene Hrvatske za svoj razvoj.

Akademik Ivica Kostović: Ni u HDZ-u ni izvan njega nama više takvih kao što je bio Tuđman

Prva mi je asocijacija na spomen imena dr. Franje Tuđmana hrvatska država i državnik koji je najzaslužniji da tu državu imamo. Ali Tuđman je bio i čovjek koji je na temelju svojega iskustva i proučavanja povijesti, dakle čovjek koji je sve prošao, od vojske preko partije do disidenta, ocijenio da je trenutak pada Berlinskoga zida i trenutak svih međunarodnih silnica, ujedno i trenutak kada se može zajedništvom svih Hrvata u Hrvatskoj i u dijaspori ostvariti cilj stjecanja slobodne hrvatske države. U tome trenutku on je bio najuvjerenijida je to moguće, hrabrio je i otklanjao pesimizam kod svih nas u svojemu okruženju. Bio je fanatičan što se tiče vjere u hrvatskoga čovjeka i hrvatsku državu.

Nakon njega, taj je okvir ostao u HDZ-u, a u Hrvatskoj i na nama je kakav će biti sadržaj. Zanimljivo je da mi svakih dva ili tri mjeseca dođe neki doktorand iz Amerike ili Europe i pita me nešto o predsjedniku Tuđmanu. Svi misle da je on bio nekakav autokrat. Tuđman je bio autoritativan, ali razumio je ljude i sve je privikao na jedan program, a to je stvaranje hrvatske države. Ponekad mislim da mu je možda jedina pogreška bila što je davao prevelike pozicije ljudima koje smo zvali udbašima. Zajedno s njima stvarao je hrvatsku državu. Na naše upite o tomu, Tuđman je odgovarao da nije mogao samo s dobrim dečkima stvarati državu. Da, to je meni rekao. Mi smo, dakle, u to doba trebali kontingent oružja, a nisam ja niti drugi dobri dečki bio taj koji je to mogao osigurati. Ja sam na drugi način služio državi, u zdravstvu, u razmjeni zatočenika, u rješavanju izbjegličke krize itd…. Tuđman je bio čovjek koji je razumio potrebe čovjeka, pojedinca i obitelji.

Nakon mnogih preokupacija, mene je i 1993. želio uključi u vlast, kada sam bio dekan na fakultetu. Pitao sam što nakon svega, a on je nazvao moju suprugu i tražio da mi dade potporu u nakani da uđem u vladu. Kad je za nekoga bio uvjeren da želi i voli Hrvatsku, Tuđman ga je htio pod svaku cijenu uključiti u svoj program.

S najvećom odgovornošću mogu reći da nisam vidio ne samo u HDZ-u nego ni izvan HDZ-a ljude s toliko strasti kakvu je imao Tuđman. Ovo danas su ljudi koji nisu spremni na žrtve, nisu spremni biti drugi ili treći. Tuđman je izronio kao prvi. Prihvaćali su ga svi. Bio je iznimno pametan, vidio je što kažu u dijaspori, što doma, imao je veći pregled od svih. Svima nam je često išlo na živce njegovo odugovlačenje u pružanju otpora jugoslavenskoj vojsci, neodlučnost… I ja sam ponekad bio bijesan, ali on je bio u pravu, jedini je zaista znao što se događa. Znao je da želi hrvatsku državu bez žrtava, ili sa što manjim brojem žrtava. To nedovoljno cijene neki ljudi, ali ako malo razmisle, dobiti državu s najmanjim mogućim žrtvama mudar je i plemeniti cilj. On je tako vodio sve. Poznavao je strukture JNA, obavještajne službe, međunarodne odnose… Moglo je biti krvi do koljena, a da ne ostvarimo državu. A njegova je odlika bila: državnik koji stvara državu tako da ima potporu svih staleža, ali bez golemih krvavih žrtava.

Često bi mu dolazile suze kad je gledao ljude koji su tražili svoje najmilije, bio je vrlo emotivan čovjek. On je samo imao kruto držanje, ali neistina je velika da nije bio demokrat. Pod njegovim vodstvom doneseni su svi zakoni, privlačio je Srbe, liberale… Novine su u to doba svašta pisale o njemu, a on je to stoički tolerirao. Koji bi državnik u ratu dopustio takve laži o sebi? U slučaju prosvjeda za Radio 101, dopustio je to, premda je znao što se iza toga valja… Tuđman je imao svoje krize, ali nikada nije pokleknuo. Sjećate se da je nakon Vatikana Island bio prva država koja nas je priznala. Islandski veleposlanik mi je rekao: ‘Vaš predsjednik u vanjskoj politici nije napravio ni jednu pogrešku.’

Tuđman nikada nije savio vrat pred predstavnicima međunarodnih tijela. Nikada nije dopuštao da se ponižavaju hrvatska država i institucije. U tom pogledu bio je nenadmašan. Njemu je na koncu života ponestajalo snage da sve te suprotstavljene snage u HDZ-u, u Vladi, u cijelosti nadzire, ali je imao um koji je funkcionirao za državu sve do zadnjega trenutka. U tim trenutcima potpisao je odluku o izborima pred tajnikom svoga ureda i pred svojom suprugom, u bolnici, pri punoj svijesti. Meni je rekao: ‘Ivica, vodi me kući nakon prve operacije jer će nas inače odvesti u Jugoslaviju!’ Njemu je zapadni Balkana i nakana da nas ponovno ubace u neku vrste te asocijacije bio glavni problem njegova državničkoga posla. Vjerujte mi, kad je došla Račanova Vlada, ministri u njegovoj Vladi bili su sigurni da će biti obnovljena Jugoslavija. Bili su sigurni zato što su očekivali konferenciju na kojoj će se krenuti u zajedništvo preko tržišta. Još ta opasnost nije otklonjena. Tuđman je imao genijalni osjećaj za to. Nemojte zaboraviti još jednu stvar: iako nije imao snage da sve riješi, Tuđman je svojom žrtvom do zadnjega trenutka omogućio integraciju Podunavlja.

Što se mene tiče, u meni je snažan duh tuđmanizma i danas jednako snažan kao nekada i poznam mnogo ljudi u kojima je isto jak, ali ta detuđmanizacija, koja je počela nakon njegove smrti, a znamo od koga, ostavila je traga jer neki mlađi ljudi, posebice ako nisu iz obitelji u kojima se njeguje duh domoljublja, nemaju nikakav osjećaj za to. Detuđmanizacija je bila sustavno provođena, ali ipak nije mogla pobijediti istinu i osjećaje kod većine Hrvata. Tuđman je bio i ostao veliki državnik i to mu ni neprijatelji ne mogu zanijekati.

Dr. Miro Kovač: HDZ-ov zastupnik u Hrvatskome saboru, povjesničar, diplomat, bivši ministar vanjskih poslova: Dr. Franjo Tuđman usporediv je s De Gaulleom

Bio sam dužnosnik u Uredu Predsjednika Republike kada je 10. prosinca 1999. godine umro dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i utemeljitelj suvremene neovisne hrvatske države. Bilo je to vrijeme kada su međunarodni čimbenici nastojali snažno utjecati na prilike u Hrvatskoj. Tako se u ljeto prethodne 1998. godine, na utjecajnome američkom Mirovnom institutu sa sjedištem u Washingtonu pristupilo simuliranju razvoja Hrvatske nakon prestanka predsjedničkoga mandata Franje Tuđmana, i to ne samo na temelju mišljenja raznih stručnjaka već i hrvatskih oporbenih političara. Objavljeno je, zatim, i izvješće u kojemu se nedvosmisleno konstatiralo da je HDZ pod vodstvom predsjednika Tuđmana za svoga tada još kratkoga postojanja postigao mnogo: “neovisnu i međunarodno priznatu hrvatsku državu, nadzor nad cjelokupnim hrvatskim teritorijem, uspjeh u bosanskohercegovačkome ratu i kontinuiran utjecaj u Bosni i Hercegovini”. Hrvatskoj se u tom, prema HDZ-u dijelom i kritički intoniranome izvješću, priznalo, doduše implicitno, postojanje temelja pravne države i demokratskoga političkog sustava. Sve u svemu, Hrvatsku se za vrijeme predsjednika Tuđmana usporedilo s “Francuskom pod De Gaulleom koji je za vrijeme obnašanja vlasti personificirao francusku naciju i narod”.

Možda je usporedba s De Gaulleom jedan od prikladnijih pokušaja opisa važnosti uloge Franje Tuđmana u modernoj hrvatskoj povijesti. Naime, Charles de Gaulle uspio je Francusku pretvoriti u jednu od pobjednica Drugoga svjetskog rata i, zatim, u nuklearnu silu, dakle ponovno u značajnu i ponosnu naciju. Državničko umijeće i djelo Franje Tuđmana sastojalo se, pak, u tomu da je Hrvatsku uspio izvesti iz jugokomunističke političke provincije i pretvoriti ju u slobodnu, suverenu, neovisnu i demokratsku državu koja je pobijedila u Domovinskom ratu i pritom jasno artikulirala svoju ambiciju da i formalno bude dio političkog Zapada.

Pogledamo li deset “najhitnijih neposrednih zadaća” koje je predsjednik Tuđman predstavio u svome pristupnom govoru u Hrvatskome saboru 30. svibnja 1990. godine (novi ustav Republike Hrvatske, uređenje ustavnoga položaja Hrvatske, to jest postizanje neovisnosti, uključivanje u Europu, ustanovljenje pravne države, duhovna obnova, korjenite promjene u vlasničkim odnosima i gospodarstvu, demografsko oživljavanje, povratak i uključivanje iseljeništva, nužnost promjena u javnim službama, moralna obnova i etika rada), konstatirat ćemo da su u cijelosti ostvarene samo prve tri točke. Za nastavak nužne transformacije Hrvatske, to jest za postizanje učinkovite pravne države, naprednoga gospodarstva, demografskoga oživljavanja, istinskoga uključivanja iseljeništva i promjena u javnim službama potrebno je nadasve ostvarenje dviju i danas aktualnih “najhitnijih zadaća”: duhovne obnove te moralne obnove i etike rada.

O ovim dvjema i za današnju Hrvatsku ključnim zadaćama Franjo Tuđman rekao je prije skoro trideset godina u Hrvatskome saboru: “Težimo stvaranju društva u kojemu će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu.” I dodao: “Protunaravni realsocijalistički sustav ostavlja nam u naslijeđe pogubne posljedice osobito stoga što je svojom izopačenošću porušio i omalovažio sve tradicionalne vrjednote i moralne norme. To se podjednako odnosi na obiteljski i školski odgoj, na profesionalnu, radnu i poslovnu etiku. Poremećaji u sustavu vrijednosti rađali su bijegom ili apatičnošću mudrih i sposobnih, a napredovanjem nesposobnih i bezobzirnih karijerista. Izmjena tako poremećenoga vrijednosnoga sustava bit će težak i dugotrajan posao, ali ga treba odmah započeti u svim sferama i porama života.”

Budimo iskreni i priznajmo da na planu duhovne i moralne obnove nismo dostatno postigli. To zaista moraju biti “najhitnije zadaće”, to jest zavjet svake hrabre, osviještene i odgovorne hrvatske vlasti, ako želimo Hrvatsku napokon pretvoriti u uspješnu zemlju.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo