A. Periša: Iza Yugo zavjese

Yugo ofenziva

Nakon što je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, povodom dobivanja Fulbrightove nagrade za životno djelo u Washingtonu (26.10.2019.), izjavila da je ‘rođena s pogrešne strane Željezne zavjese’ uslijedila je yugo-ofenziva s napadima na nju zbog te izjave. Reagirala su ‘ubojita pera’ člancima te neki javnici svojim izjavama u sklonim im medijima, poznati kao jugofili, jugonostalgičari, jugozombiji i orjunaši, skraćeno: yugoidi. Podrška yugo-ofenzivi nije izostala, što se i očekivalo, i iz ‘regi(j)ona’. Boljševičkim stilom yugoidi a priori odbacuju predsjedničinu izjavu, tvrdeći da nismo živjeli iza Željezne zavjese. Jednostavno, to je laž, podsjećajući je da je mogla putovati u inozemstvo, za razliku od zemalja istočnog bloka iz kojih se to nije moglo. Dodatni dokaz za to su, kako se vidi iz komentara nekih ‘ubojitih pera’, osobna iskustva pri putovanju, bez ikakvih problema, u SAD, SSSR ili nekamo drugdje. A da je predsjednica u ‘krivu’ potvrdio je jedan istoričarčić sa zagrebačkog Filozofskog, u osvrtu objavljenog u Jutarnjem listu (2017.), povodom iste izjave KGK u Varšavi te godine. Ovim osvrtom istoričarčić je htio podučiti predsjednicu da je u krivu. Budući da ‘poduka’ nije imala učinka ponovno je objavljena na ovom portalu da ju se još jednom podsjeti gdje se, eto, rodila.

Analizirajući reakcije, komentare i izjave nije teško iščitati što yugoide muči. To je, bez daljnjega, borba za ljepšu prošlost iz koje izbija žal za propalom tvorevinom i, iznad svega, nepomirljivost s činjenicom da je Hrvatska nezavisna država. Ne samo da Yuga nije bila iza rečene zavjese nego je, po njima, bila razvijenija, naprednija, s višim životnim standardom nego zemlje sovjetskog bloka i, uz to, imali smo pasoše i mogli putovati. Kao dokaz još navode besplatno zdravstvo, obrazovanje, stambeno zbrinjavanje, zagarantirano pravo na posao [sic], osigurane mirovine, radnička odmarališta. A ovo je, kako jedan yugoid iz ‘regi(j)ona’ tvrdi, bilo ‘… zahvaljujući najvećoj stopi ekonomskog rasta u svijetu. Imala je harmonizirane odnose među nacionalnim zajednicama te solidarnost i razumijevanje među republikama kojima se ujednačavao njihov ekonomski razvoj’. Yugoid, međutim, prešućuje odlazak velikog broja Hrvata i drugih, trbuhom za kruhom, na ‘privremeni rad u inozemstvo’, u ‘truli kapitalizam’ kako su teoretičari samoupravnog socijalizma to nazivali, baš u doba ‘yugo-prosperiteta i blagostanja’. Devizne doznake koje su stizale s ‘privremenog rada’ uvelike su, nažalost, pridonijele održanju te tvorevine. A ekonomski rast bio je moguć, dobrim dijelom, zahvaljujući ovim doznakama i stranim kreditima. A tko se ne sjeća Privredne reforme 1966. i kolapsa 80-ih!?

Ostao je mentalnu sklop

A da ne bi ostalo samo na hvalospjevima te da pokažu svoju ‘objektivnost’ neki yugoidi priznaju i neke negativnosti bivše tvorevine: ‘…bila je jednopartijska, opresivna pa čak i totalitarna’ (da su ovako nešto izjavili u ono vrijeme, zna se kako bi završili). Da, točno je da nismo bili iza Željezne zavjese koja je podrazumijevala zemlje realnog socijalizma. Na osnovi tvrdnji, međutim, da je Yuga bila zemlja blagostanja (bilo je čak 10 vrsta jogurta) i, istodobno, opresivna, totalitaristička, postavlja se pitanje iza koje smo to zavjese bili. Za nas, starije, koji smo proživjeli njen nastanak i raspad odgovor je: yugo-zavjesa.

Nestankom bivše tvorevine, međutim, nije nestalo njeno totalitarističko naslijeđe odnosno mentalni sklop. A da se teško osloboditi totalitarnog naslijeđa pokazuju i Česi, obilježavajući nedavno 30-u obljetnicu baršunaste revolucije, buneći se protiv aktualne vlade koja se ponaša kao u vrijeme socijalizma. Slična iskustva imaju i Njemačkoj, odnosno u dijelu bivšeg DDR-a, unatoč provedenoj lustraciji. Iako su ove i druge zemlje bile iza Željezne zavjese dosegle su razvijenost i demokratske standarde zahvaljujući mjerama poduzetim za vrijeme tranzicije. Zemlje koje nisu provele lustraciju, među kojima je i Hrvatska, još su pod bremenom totalitarističkog naslijeđa s tim da je Hrvatska u težoj situaciji jer se mora nositi i s petom kolonom, tj. onih poznatih 20 posto.

Da bi lakše usporedili današnje stanje u Hrvatskoj s onim iz yugo-zavjese dovoljan je litimičan pregled nekih događaja i protagonista. Slomom NDH, zlokobne 45-e ‘oslobođeni’ smo kako nam se tumačilo i nametnuo ostanak u tvorevini protiv koje smo se borili, a provelo na način kako je Đilas sažeo: ‘Da bi Jugoslavija mogla živjeti Hrvati su morali umrijeti’. Nažalost umrlo ih je mnogo ali za Nenada Stazića, perjanicu SDP-a, trebalo je daleko više. Interesantno da yugoidi ne spominju Đilasa nego plasiraju tezu da bez tzv. NOB ne bi bilo ni današnje Hrvatske opravdavajući time zločine nad Hrvatima. Iako su se partizani borili za Jugoslaviju, a ne Hrvatsku, sada prisvajaju zasluge sebi u stvaranju samostalne Hrvatske, jer su branitelji, eto, u Domovinskom ratu samo dovršili što su oni započeli. I u svojoj iskrivljenoj podvali, kao vrhunac, nameću nam floskulu da je temelj današnje Hrvatske antifašizam.

Na Golom otoku se usavršavalo samoupravljanje

Nakon ‘oslobođenja’ 45-e, uspostavlja se socijalizam, ustvari eksperiment koji će potrajati do pada Berlinskog zida, još poznat kao samoupravni socijalizam. Za neke će to biti i ‘socijalizam s ljudskim licem’ imajući, valjda, na umu Goli otok gdje se ‘usavršavalo samoupravljanje’. Po uzoru na boljševike uvodi se ‘demokratski centralizam’ (Lenjinova formula) kao garancija za demokraciju, a ustvari maska za totalitarizam. Prema proklamiranim načelima svi smo bili jednaki, a ispalo je da su neki ‘jednakiji’, koje je narod brzo prepoznao i nazvao crvenom buržoazijom. Interesantno da nam sada jedna kandidatkinja za predsjednicu u svojoj kampanji nudi neki ‘demokratski socijalizam’. Nakon iskustva s ‘demokratskim centralizmom’ nije teško dokučiti što se krije iza toga.

Osvajanjem vlasti KPJ se samoproglašava avangardom radničke klase koja postaje temelj na čemu sve počiva i završava, ističući glavni cilj: ‘Zadatak i uloga radničke klase je izgradnja socijalizma’. To je podrazumijevalo ostvarenje besklasnog društva s diktaturom proletarijata kao završnim činom i, konačno, ‘svijetlu budućnost’ s tim da se nije znao datum dolaska. Klasno je postalo imperativ, a nacionalno se, u skladu s bratsvom-jedinstvom, koristilo kao maska. U održanju i učvršćivanju vlasti Partija stvara ‘neprijatelje’: unutrašnje, vanjske i klasne. Za prva dva se znalo što ih slijedi, a treći su prošli nešto bolje jer im je bilo uskraćeno pravo na ‘demokraciju’ kad im je stavljeno do znanja: ‘Demokracija: da, ali ne za klasne neprijatelje’. I nakon što je Partija uspostavila vlast nije uzelo puno vremena da se otkrije prava narav novonastale tvorevine. Za starije, s iskustvom iz prve Jugoslavije, ova druga je okarakterizirana kao ‘srpska vlast, turska uprava i hrvatska nada’, stanje koje potraja do 1991., a Olujom-95 konačno završilo; tako smo barem mislili.

Kako i koliko se yugo-naslijeđe reflektira na sadašnje stanje u Hrvatskoj stvar je prosudbe. Kao prvo, znamo kako je funkcionirao ‘demokratski centralizam’: sve je bilo pod diktatom ‘generalnog sekretara’. Pogledamo li sadašnje stranke, a naročito HDZ i SDP, vidimo da se nije puno odmaklo od Lenjinove formule. Nedavno izbacivanje nekih članova iz HDZ-a usporedivo je sa SKH kada nije bilo mjesta za ‘frakcionaštvo i devijacije’. Imamo tako predsjednika/generalnog sekretara, kojemu bi se moglo klicati kao nekada ‘najvećem sinu naših naroda i narodnosti’: ‘Plenkoviću, vođo komunista, HDZ je kao suza čista!’

Historiografija

Jedno od yugo-naslijeđa je i historiografija koja se nije smjela sve do 90-ih propitivati ni istraživati. Tko je to pokušao završio je iza rešetaka ili malo drugačije. I danas, nakon 30 godina, imamo sličnu situaciju: povjesničare koji razotkrivaju II.svjetski rat i NDH naziva se revizionistima sa zahtjevom da im se zabrani ili onemogući istraživanje. Čak je pučka pravobraniteljica, izvjesna Lora Vidović, zahtijevala od DORH-a da se sankcionira ‘revizionist’, Igor Vukić, zato što objavljuje svoja istraživanja o radnom logoru Jasenovac. Na udaru su i drugi ‘revizionisti’: J. Jurčević, S. Pilić, B. Matković, R. Leljak i dr. A Romana Leljaka, zbog otkrića Hude jame i drugih stratišta gdje su pobijeni Hrvati 1945., dovodi se u vezu s nekom njegovom kaznom za pronevjeru, koju on ne poriče, nastojeći umanjiti ili osporiti otkrića do kojih je došao. I kao što je bilo na snazi: ‘Demokracija: da, ali ne za klasne neprijtelje’, tako smo sad u situaciji: ‘Istraživanja: da, ali ne za revizioniste’. Kako stvari stoje možemo očekivati da se otkrića Hude jame, Teznog, Maclja, Kočevskog roga, Jasenovca…, proglase nevažećim odnosno ponište jer su do njih došli ‘revizionisti’, a ne poznati istoričarčići s Filozofskog fakulteta.

Poznato je i više puta opetovano da zbog neprovedene lustracije nismo puno odmakli što se tiče demokratskog uređenja i svega ostalog što ide uz to. Zlokobna godina je 2000. kada dolazi do promjene vlasti i početka ‘antifašistčke ofenzive’ koja ne prestaje i podsjeća na Yugu kada je bila ‘srpska vlast, turska uprava i hrvatska nada’. Koliko je od toga i u kojoj mjeri možemo vidjeti iz sljedećeg. Uzmimo samo za primjer SDSS, koalicijskog partnera HDZ-a, koji odlučuje o ključnim pitanjima koji su protiv interesa RH (slučaj Z. Hasanbegovića da nije mogao (p)ostati ministar; premještanje spomen-ploče poginulim HOS-ovcia iz Jasenovca). Drugo, o čemu se uopće ne izvještava, kada Dražen Keleminec, sa svojom strankom (A-HSP), prosvjedeuje protiv Pupovčevih Novosti, prosječno s 10-ak prosvjednika, MUP šalje policijske snage tako da te prosvjednike nadzire 20-25 policajaca, u prosjeku 2,3:1, što ukazuje na poruku koju nam šalje Pupovac. A neodgovorno trošenje poreznog novca u ovom slučaju suvišan je komentar. Promptni i neopravdani pritvor Matka Škalamere ljetos u Rijeci te drugi slučajevi kada se policija strogo drži pravila za razliku u privođenju bez lisica osumnjičenih za ratne zločine u Vukovaru. Koliko je srpska vlast na djelu osvjedočit ćemo se na skorašnjem Pupovčevom političkom igrokazu za Božićni domjenak kada će njegovo ‘suho zlato’, Plenković, s ostalim članovima Vlade morati doći i primiti poruke.

Neprežaljena Yuga

Htjeli ili ne yugoidi su se ipak morali pomiriti s raspadom voljene i nikad im neprežaljene Yuge i sanjajući i dalje treću koja se plasira nazivima: ovi prostori, regija, region. Kao kompenzaciju za to iskazuju otvorenim neprijateljstvom prema Hrvatskoj i utjehu u objašnjenjima za raspad. Kad se, međutim, postavi pitanje zašto se ‘voljena’ raspala uočava se grč u njihovim objašnjenjima u koja se nerado upuštaju. A kad se upuste, onda im je najčešći argument ili prigovor ‘krajnjoj, tvrdoj, ekstremnoj desnici’ da ustrajava na državi koje više nema. Nije problem da nema više Yuge, ali još ima yugoida; isto je s UDB-om i udbašima. Iako su uzroci raspada više nego poznati yugoidi ih ne prihvaćaju pa nude objašnjenja. Rezignirano priznaju: ‘Jugoslaviju su stvarali najbolji, a rušili najgori’, a drugo, kako jedan od najžešćih yugoida lamentira da je voljena Yuga bila kao ‘žrtva atentata’, zaključujući da se žrtvu ne može držati krivom. Za nas koji smo doživjeli, proživjeli, preživjeli (mnogi nažalost nisu) Yugu mogli bi ponuditi dva razloga zbog kojih se raspala. Jedan je da su joj od ‘bratskog’ zagrljaja popucale kosti, a drugi da je ‘…propala u obilju i zbog obilja’, kako je to zgodno istaknuo Borislav Ristić, u svojoj kolumni (Večernji list, 18.9.18.).

I na kraju: razumljiv je žal za propalom Yugom pogotovo za one koji su bili privilegirani. Ima također jedan broj koji žale za njom tvrdeći da je tada bilo bolje nego u današnjoj Hrvatskoj navodeći stalno zaposlenje i ostale pogodnosti. Bilo je to vrijeme bezbrižnog ‘samoupravnog socijalizma’ kad se otkaz nije mogao dobiti odnosno nerad sankcionirati iz čega je proistekao slogan: ‘Nitko me ne može tako malo platiti koliko ja mogu malo uraditi.’ Razumljiv je taj osjećaj kad se radilo bez neke odgovornosti, za razliku od kapitalizma koji se temelji na privatnom vlasništvu i, što je važno, na poduzetništvu kao generatoru razvoja sa zahtjevom na konkurenciji u kojoj dolazi do izražaja osobna sposobnost, kompetitivnost i odgovornost. Tako funkcionira ‘truli kapitalizam’ kako su ga definirali teoretičari samoupravnog socijalizma i od kojeg su dobivani krediti, nažalost, za održanje ‘socijalizma s ljudskim licem’. I stoga, uvažavajući i razumijevajući sve one koji su nezadovoljni sa sadašnjim stanjem u Hrvatskoj, jedna konstatacija: Put iz kapitalizma u socijalizam pa natrag u kapitalizam je dug, težak i skup.

Anto Periša