Zar je ulica ikad ikome osigurala ugled i dostojanstvo?
Vrijeme:5 min, 21 sec
Hrvatskim učiteljima, nastavnicima i profesorima konačno su pale maske i sad ih možemo vidjeti u pravom izdanju. Nimalo ugodan prizor i vrijeme je da se upitamo kome mi to dajemo djecu na odgoj i školovanje. Predvođeni gorima od sebe, po zanimanju i profesiji okorjelim neradnicima, prosvjetni radnici ni ne traže svoja radnička prava i povišicu, prosvjetari pretvoreni u rulju bauljaju ulicama, urliču i traže ni više ni manje nego – poštovanje i dostojanstvo!
Kakvo to dostojanstvo i poštovanje može ulica ponuditi pomahnitaloj gomili; zar je ulica ikad ikome osigurala ugled i dostojanstvo? Ti prkosom potaknuti štrajkači i od mržnje izbezumljenih lica nisu se valjda nikad zapitali zasluže li oni uopće plaću za svoje katastrofalne rezultate i nerad. Jer činjenica je da im iz godine u godinu broj neprestano raste i isto je tako činjenica da broj učenika istodobno pada i taj rast broja nastavnika i pad broja učenika je konstanta u Hrvatskoj posljednjih dvadeset godina. Nastavnika je sve više, a učenika sve manje i u tom srazmjeru treba smanjiti i broj nastavnika.
A onda dolazi ono za mlade hrvatske naraštaje daleko najgore: u Hrvatskoj rezultati PISA testova kod petnaestogodišnjaka su katastrofalni usprkos nevjerojatno visokom postotku odličnih učenika 5,0 u završnim razredima osnovnog obrazovanja, a da se ne spominju sve lošiji rezultati na maturu. Ovogodišnji prosjek na državnoj maturi je 2,2. Posljedično tome je i zastrašujuće niska pozicija hrvatskih sveučilišta na svjetskim rang listama. Zašto se hrvatska javnost ne pita zašto nam je kompletno školstvo toliko loše i zašto to traje godinama? Što roditelji učenici čekaju, zašto ne izađu na ulice i trgove i pokušaju izboriti svoje pravo na dobro obrazovanje?
Gdje nestaju i u što se pretvaraju ti silni odlikaši?
Hrvatska školska pismenost svela se na nekolicinu još uvijek solidnih gimnazija i velikog ostatka koji proizvodi „škart“, đake koji nemaju šansu steći dobro obrazovanje ni u Republici Hrvatskoj, a kamoli u inozemstvu zato u Hrvatskoj imamo svu silu „kulturnjaka“, „društvenjaka“, nadrintelektualaca, nepismenih novinara, gomilu polupismenih mediokriteta koje baš nitko ne treba. Ali zato nitko neće u zanate. Zanat je u Hrvatskoj postao sramota; svi mi menedžirali, intelektualizirali, bavili se kulturom, umjetnošću, bili ministri, načelnici, direktori i predsjednici uprava, savjetnici, PR-ovci i vozili u službenim automobilima.
Roditelji ne shvaćaju što im se upravo događa; što im prosvjetari i njihove sindikalne vođe sve ove godine rade te da će upravo roditelji i njihova djeca platiti najveći ceh kako god se ovaj štrajk svrši. Posljedice ukinuća školskih praznika, uvođenje „radne“ subote i produženje nastavne godine imat će velikih posljedica. Čak i ako se ponovi školska godina, „prosvjetari“ će proći neokrznuti. Bit će još gnjevniji, više će upirati u Vladu i još će više mrziti svoj posao i učenike. Roditelji još nisu shvatili da podrška štrajkašima ne smije biti borba protiv ove ili one Vlade, za to postoje parlamentarni izbori, nego je podrška sindikalnim manipulatorima upregnutim u politički rat do istrebljenja. Ne smije se rušiti Andrej Plenković na ulici, na Trgu Bana Jelačića, jer ga rulja na ulici nije ni dovela na poziciju predsjednika Vlade. Za to postoje izbori za Hrvatski sabor.
Militantnom nezadovoljstvu prosvjetnih radnika u osnovnim i srednjim školama priključio se agitprop antife i svi oni koji nisu nikad prihvatili Republiku Hrvatsku za svoju domovinu. Tu je početak i svršetak svih prosvjeda i rušilačkih akcija tzv. ljevičara. Oni još uvijek žele živjeti u bratstvu i jedinstvu samoupravljačke socijalističke Jugoslavije pa otuda bijes i gnjev, otuda sve simpatije i oprost SDP-u koji je im najviše srezao plaće i radnička prava.
Antifa, isto kao i razni pupovci, orjunaši… i dalje se nadaju da će ih SDP-e vratiti u prošlost, u neku treću, zapadnu, regionalnu… ili kakvu god Jugoslaviju i omogućiti im povratak u svoju nikad prežaljenu yugovinu. Bez obzira što se na prosvjedima vijore hrvatske zastave, ovaj štraj je isto što i pobuna Srba u Kninu, a razlika između sindikalnih vođe i Milana Martića, Milana Babića, Radovana Karađića i Gorana Hadžića sve je manja i tanja.
Dostojanstvo i ulica ne mogu stajati u istoj rečenici. Dostojanstvo je nagrada koju itekako treba zaslužiti; ista se stječe dugogodišnjim predanim radom, dobrim razultatima, samozatajnošću i odricanjem. Nakon prosvjeda na Trgu Bana Jelačića roditelji se trebaju zapitati tko im to uči i djecu i kome na odgoj djecu šalju u školu. Ako su oni „viđeniji“ učitelji i nastavnici na prosvjedu javnosti pokazali svoje izbezumljeno lice puno mržnje, što je s onima koji se nisu usudili izaći pred mikrofon, ali su puni gnjeva u rulji štrcali otrov? Zašto uopće šaljemo djecu u školu i dozvoljavamo da s takvima dolaze u kontakt.
Kad im je, kako ini kažu, uskraćeno dostojanstvo, radnička prava i primjerena plaća, kad im je toliko nepodnošljivo u Hrvatskoj, zašto ne potraže sreću u Irskoj; evo uskoro im se otvara Austrija koja traži radnike, ali ne i neradnike? Ne, niti jedan od njih nije otišao niti se namjerava otisnuti put inozemstva u pečalbu. Gorka je istina da oni baš nikome ne trebaju ni u Irskoj ni u Austriji. Oni nikome ni u Hrvatskoj ne trebaju, jer svoj posao loše obavljaju.
Iz Hrvatske na rad u inozemstvo odlaze liječnici, inžinjeri strojarstva, elektrotehnike, farmaceuti, informatičari, majstori u svom zanatu, medicinske sestre; ide i tzv. bijelo osoblje – oni koji znaju i hoće raditi, ali činjenica je da prosvjetni radnici i „društvenjaci“, tzv. kulturnjaci, trajno ostaju u svojim hrvatskim sinekurnim pojilištima i gore nezadovoljstvom. I oni bi na ulici urlicima i prijetnjama mijenjali vlast; prisjetimo se samo štrajka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, svih štrajkova kojima je jedini cilj bio rušenje legalno izabrane vlasti. Prosvjetari svojim ponašanjem učeniike uče govoru mržnje, ali se u isto vrijeme kunu u svoj građanski odgoj i žele da pravna država profunkcionira.
No, što je s pravom djeteta na osnovno školovanje i tko će odgovarati jer mu je ovim štrajkom to pravo uskraćeno, tisućama djece?
Koga roditelji trebaju tužiti jer država nije ispunila svoju zakonsku obvezu: sindikalne vođe prosvjetara, vladu Republike Hrvatske. Jer pokušajmo zamisliti nezamislivo, da roditelj ne želi poslati svoje dijete u osnovnu školu? Zar sindikati i država mogu i smiju činiti ono što roditelj ne smije; jesu li učenici ovaj put samo taoci pokušaja državnog prevrata? Danas baš nitko ne vodi računa o djeci, o njihovom (zakonom propisanom) pravu na školovanje.
Ovim štrajkom, sad je očito, nitko od sindikata nije upravljao i prava djece pogazili su svi koji na bilo koji način u njemu sudjelovali, uključujući i roditelje.
Mila Marušić
HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo
