Benjamin Tolić: Tuđmanizam Andreja Plenkovića

Tomu, što se tiče Hrvata koji časte uspomenu Franje Tuđmana, nema prigovora. Oni se samo raduju.

Naravno, ne svi. Neki duže pamte. Stoga im je teže nahraniti čežnje. Kada ostanu sami sa svojim kostima, muče ih nezgodna pitanja. Zašto se Zagreb, negdašnji glavni grad svih Hrvata, tek kada je prestao biti glavnim gradom, usudio podići spomenik prvomu hrvatskom predsjedniku? Zašto je Andrej Plenković upravo sada, malo prije predsjedničkih izbora, dao ustanoviti Velered dr. Franje Tuđmana? Zašto će predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović to odličje provoga reda – posmrtno – dodijeliti kardinalu Franji Kuhariću? Ustanovljenje je Velereda, misle oni, došlo prilično kasno, ali bolje ikad nego nikad. Naziv odličja i njegov prvi nositelj politički su bili vrlo bliski. Franjo Tuđman je obnovitelj, a Franjo Kuharić blagoslovitelj hrvatske države. Ali naši su današnji državnici – rekao bi Ante Starčević – „praktičnici“. Kako to da ne vide oko sebe žive ljude? Zar ne bi, s „praktičnoga“ gledišta, bilo kudikamo korisnije da se usred predizborne kampanje tako odlikuje koji živi domoljub – recimo, Ivan Zvonimir Čičak ili Vladimir Pavlinić? Ako su ti ljudi već preopterećeni Poveljama Republike Hrvatske, zar među nama nema još takvih, možda i jačih političkih uglednika? Eto, na primjer, neprispodobivi zagrebački gradonačelnik Milan Bandić? Predsjednica ga dobro zna, pjeva mu na proslavi rođendana i javno mu ispovijeda neviđenu odanost. Bude li osuđen zbog korupcije, nosit će mu – veli – kolače u zatvor.

Ta i takva pitanja zbunjuju puk, a političke promatrače potiču na razmišljanje o – tuđmanizmu.

U Tuđmanovo doba Hrvati su kao i danas bili – međusobno vrlo različiti. To samo znači da nisu pleme, nego narod. Ali, htjeli to ili ne htjeli priznati, međusobno vrlo različiti Hrvati u biti jednako određuju rečeni pojam. Tuđmanizam im je svima politička misao i državničko djelo Franje Tuđmana: vjera u državotvornost hrvatskoga naroda i ozbiljenje te vjere u uspostavi slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države.

Druga je stvar kako se tko tada odnosio i kako se tko danas odnosi prema tuđmanizmu.

Što su o tuđmanizmu mislila inozemna središta moći, dovoljno jasno govori izjava lorda Georgea Robertsona, glavnog tajnika NATO-a, da je najbolja vijest na pragu XXI. stoljeća – smrt Franje Tuđmana. To mišljenje snažno je potvrdio opći nedolazak državnih poglavara, osim turskoga predsjednika Sulejmana Demirela, na Tuđmanov pogreb u Zagrebu.

Hrvatski jarmoljubci (iugani), okupljeni oko Ivice Račana u tzv. „Šestorku“, savršeno su razumjeli znakove vrjemena i spremno zgrabili Kairosa za perčin. Prihvatili su blagovijest lorda Robertsona te uz snažnu tuđinsku potporu pobijedili na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. Opijeni pobjedom, srnuli su pod barjakom detuđmanizacije Hrvatske u svoju kriptokomunističku kontrarevoluciju. Od tuđmanizma nije smio ostati ni kamen na kamenu. U prvom naletu kontrarevolucije stradali su simboli. Iz naziva Sabora brisan je pridjev „državni“; dokinut je, prije isteka mandata, Županijski dom Sabora; reformiran je kalendar državnih blagdana; maknuti su tuđmanovci iz državnih medija; otvorena je rasprodaja izvora nacionalnog bogatstva strancima.

Kontrarevolucija je nagrađena u studenomu 2000. održavanjem Zapadnobalkanskoga summita EU u Zagrebu.

Od tada je tuđmanizam samo predizborni zov biračima. On nikoga ni na što ne obvezuje, ali neodoljiva je ponuda velikomu broju ljudi. S te platforme prvi je put pobijedio Sanaderov HDZ, pa lijepo otišao u savez sa – srpskim četnicima! S te platforme pokušao je zagrabiti i SDP-ov Zoran Milanović, pa je radi toga zagrebačkoj zračnoj luci – uzalud – nadjenuo ime Franje Tuđmana. S te platforme Karamarkov je HDZ, pod geslima „retuđmanizacije“ i „novoga suverenizma“, odnio relativnu pobjedu na parlamentarnim izborima; kada se Karamarko spotaknuo, na vrhovima su se državne vlasti nakon izvanrednih izbora našli vanjskopolitički gojenci Mate Granića Kolinda Grabar-Kitarović, Gordan Jandroković i Andrej Plenković.Takva kapitulacija unutarnje politike pred vanjskom politikom još nije viđena u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj državi.

Što sada hoće Andrej Plenković sa svojim tuđmanizmom? Odgovor se može iščitati iz kakvoće toga tuđmanizma. Plenković drži da nema većeg suverenizma od kineske gradnje Pelješkoga mosta novcem Europske unije; najavljuje da će, po uzoru na Mesića i Račana, u svibnju sazvati Drugi zapadnobalkanski summit EU u Zagrebu; brani državni blagdan pod imenom Dana antifašističke borbe argumentom da ga je Tuđman uvrstio u blagdanski kalendar, a on ne će dopustiti detuđmanizaciju u stranci; u svomu blagdanskom kalendaru zadržao je još jedan komunistički blagdan: „Praznik rada – 1. svibnja“; iz blagdanskog kalendara otpravio je Dan neovisnosti među spomen-dane. Neki ljudi sudeći po tim postupcima i iskazima, misle da je Plenkovićev tuđmanizam sazdan od Tuđmanovih mladalačkih zabluda i državničkih taktičkih poteza. Ja ne mislim tako. Plenkovićev je tuđmanizam – protokolaran, kao što je i sam Plenković protokolarna osoba.

Benjamin Tolić

http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo