Tko će naslijediti Andreja Plenkovića na čelu HDZ-a?

Štoviše, svoj je položaj predsjednika vlade iskoristio za samopromičbu te kadroviranje svojih bliskih suradnika, povećao je već odviše glomazan birokratski aparat da bi im naposljetku povisio svima plaću (to mu je, uostalom, jedino biračko tijelo), što je iskoristio za odustanak od smanjenja stope PDV-a. Rukovodio je “lex Agrokorom”, čije je donošenje par excellence socijalistička mjera, a po razini kriminala se taj zakon može mjeriti sa SDP-ovim predstečajnim nagodbama. Nije sanirao zdravstveni sustav, niti se išta učinilo po pitanju mirovinskog sustava, niti je pomogao položaju Hrvata u BiH. Itekako nas je obvezao Marakeškim kompaktom, a svakodnevno tisuće migranata prolazi hrvatskim šumama i gorama, pritom uništavajući imovinu ljudi u tim rijetko naseljenim područjima.

Kao predsjednik HDZ-a je doslovno – ukrao stranku –pozicionirao je potpuno lijevo, umrtvio stranačku infrastrukturu koja je mukotrpno obnavljana nakon mandata Jadranke Kosor, na sve položaje postavio sebi odane i poslušne, ali izrazito nesposobne ljude koji ne mogu ostvariti nikakav rezultat na izborima, što se potvrdilo na europskim izborima. Vratio je HDZ-u “epitet” klijentelističke i korupcionaške stranke, kakva je i bila za vrijeme Ive Sanadera, a što je i potvrđeno koalicijom s Vrdoljakovim HNS-om. Ustrajao je na ratifikaciji Istanbulske konvencije iako o tomu nije postojao ni stranački ni širi društveni konsenzus. Obrazovanje novih naraštaja je prepustio HNS-ovoj Blaženki Divjak zbog čije reforme školstva u vidu “Škole za život” sad ima opći prosvjetni štrajk. Na svaku je unutarstranačku kritiku brutalno nasrnuo, uz prešutan blagoslov, time dopuštajući da se izmišljaju afere njegovim stranačkim neistomišljenicima. Naposljetku, nije iskoristio priliku da kao šef najveće, nekoć državotvorne stranke iskoristi priliku te s političke scene makne protudržavni i proregijonski SDP.

Ozbiljne organizacije, države, korporacije, institucije ili političke stranke planiraju dugoročno. Unutarstranačka kampanja je započela trenutkom najave kandidature, a dosad su je otvoreno istaknuli Davor Ivo Stier i Miro Kovač. Kandidaturu za predsjednika HDZ-a nije najavio ni vukovarski gradonačelnik Ivan Penava ni Tomislav Karamarko, niti to namjeravaju učiniti. Kovač je, kako se može čuti u stranačkim kuloarima, pokazao da nije u stanju staviti interes stranke ispred vlastitoga, što je potvrdio javnim istupima kad je stranci bilo potrebno jedinstvo, a ne je napadati na opće veselje medija i političkih suparnika.

Davor Stier je trenutno najozbiljniji kandidat za Plenkovićeva nasljednika i on već skoro godinu dana obilazi teren i gradi stranačku bazu. Svaki je njegov nastup, otkako se povukao s mjesta ministra vanjskih poslova, dobro prihvaćen, svaka je njegova kritika pravovremena i na mjestu te je precizno istaknuo sve probleme aktualne stranačke i državne vrhuške. U biti govori što svi žele čuti te je, zasad, jedini ozbiljan konkurent Plenkoviću i njegov izgledni nasljednik. S jedne je strane svima jasno da je potrebno okupiti se iza jednog kandidata zbog opravdane bojazni da Plenković kojim slučajem ne ostane na čelu stranke, što bi značilo definitivan kraj HDZ-a i veliku koaliciju nakon sljedećih parlamentarnih izbora.

Međutim, ističu neki ljudi bliski vrhu stranke, ne smije se zaboraviti da je Stier, unatoč vrlo principijelnom napuštanju položaja ministra vanjskih poslova, bio taj koji je s Plenkovićem iz Bruxellesa rušio Oreškovićevu vladu, odnosno Tomislava Karamarka kaotadašnjeg šefa stranke. Istinabog, članovi Oreškovićeve vlade i HDZ-a, uključujući i tadašnjeg predsjednika Tomislava Karamarka, si jesu “pucali u nogu” kad su odbili zapravo pošten prijedlog Bože Petrova da odstupe on i Karamarko, no da je stranka pokazala jedinstvo u trenutku najodvratnije medijske hajke na HDZ, nedavna bi politička povijest možda bitno drukčije izgledala. Najzad, nije li prirodno i sasvim normalno da nakon ove nesretne briselske epizode s Plenkovićem, članstvo pomalo zazire od još diplomata na čelu stranke, a kamoli ne diplomata “europejskoga” kova?

Od mogućih se kandidata za čelno mjesto HDZ-a u posljednjih pola godine često spominje ime ministra pomorstva i veza, Olega Butkovića, kojeg povremeno ankete prikazuju kao “najpopularnijeg ministra”. Butković ima odanu stranačku bazu u PGŽ-u, koja doduše nije dobila ni jedne izbore unatrag 20 godina, ima medijsku potporu Novoga i Jutarnjega lista, te je oslonjen na određene ljude koje pripadaju onom što kolokvijalno nazivamo “dubokom državom”. Butković bi mogao u kandidaturu za predsjednika HDZ-a u dogovoru s Plenkovićem, radi raštrkavanja njegovih stranačkih oponenata, a ne treba zaboraviti ni da je u kolovozu 2018. godine orobljena kuća Butkovićevih roditelja u Novom Vinodolskom te je ukraden sef čiji je sadržaj činilo jako malo novaca.

Kao najnovije ime mogućeg kandidata za predsjednika HDZ-a se nedavno pojavilo i ime karlovačkog župana, bivšeg karlovačkog gradonačelnika i nesuđenog ministra u Oreškovićevoj vladi – Damira Jelića. Jelić se oduvijek nalazi pri vrhu stranke, ima bazu, polučuje rezultate na izborima, svrstava ga se u “konzervativno” krilo, zna voditi velike sustave, u izbornom je stožeru predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a upućeni tvrde da je poprilično blizak crkvenim krugovima. Ima li on takve ambicije, budemo vidjeli, ali u svakom slučaju došao bi kao osvježenje na stranačkoj i državnoj razini.

U svakom slučaju, svi se naši sugovornici iz vrha HDZ-a, pa čak i oni bliski Andreju Plenkoviću slažu u jednom – ako ne bude nekih izvanrednih situacija, Andrej Plenković je prošlo svršeno vrijeme, te je isključivo na njemu hoće li otići na dostojanstven način, poput Karamarka u tišini, ili će pokušati izazvati stranački raskol i time još više oslabiti stranku koja, budimo iskreni, nikad nije bila slabija niti je ikad bila toliko blizu svojoj propasti.

L.C./http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo