Domagoj Tolić: Desetine slučajeva u BiH potvrđuju da Macron ima pravo

Vesna Pusić: „Macron bi trebao posjetiti BiH!“ Senada Šelo Šabić: „Macron zakuhao novom izjavom o BiH, što mu je to trebalo? ‘Dolijeva ulje na vatru, a šteti i Hrvatskoj“. Željko Komšić: “Puno veća opasnost za Bosnu i Hercegovinu jeste ostaviti zemlju izvan euroatlantskih integracija i NATO-a, nego što je to problem povratka stranih boraca.“ Od medijskih i političkih posvuduša i dežurnih analitičara u posljednjem tjednu nije se oglasila samo Jadranka Kosor.

Konac koji djelo krasi nakon uspješne akcije plaćenika i lobista da popeglaju europski imidž Sarajeva bio je protunapad dežurnoga lajavca iz Sarajeva Stjepana Kljujića kojemu je jedan od Napredaka, jer se onaj zagrebački ogradio, odmah organizirao predstavljanje knjige u Zagrebu koja je premijeru doživjela u prosincu prošle godine, a zove se Izdaja Bosne. U toj se knjizi sva krivnja za ‘podjelu, komadanje’ “Bosne” i stradanje tamošnjih Hrvata svaljuje na predsjednika Franju Tuđmana i tadašnje vodstvo u Zagrebu.

Nitko od navedenih i nije želio čuti bit problema (jer se o tomu očito mora šutjeti), odnosno ono što je izjavio francuski predsjednik Emmanuele Macron – o povratku džihadista.

„Ako ste zabrinuti za ovu regiju (zapadni Balkan), prvo pitanje nisu ni Makedonija ni Albanija, već Bosna i Hercegovina. Tempirana bomba koja kuca tik uz Hrvatsku i koja se suočava s problemom povratka džihadista je Bosna i Hercegovina”, rekao je Macron za britanski tjednik The Economist.

Zamislimo samo da je rekao „Tempirana bomba koja kuca tik uz Sloveniju i koja se suočava s problemom povratka džihadista je Hrvatska“. Kada se tako stvari postave, onda se vrlo jednostavno pronalazi uzrok problema, a koji se na razne načine nastoji prikriti. I uglavnom uspijeva. Čak i unatoč činjenicama. Tijekom rata bošnjačko vodstvo s Alijom Izetbegovićem na čelu uspostavilo je pakt s crnim vragom kako bi uspjelo preživjeti zbog embarga. A taj je vrag imao pipke u kasnije nastajućoj Al Qaedi.

TWRA sa sjedištem u Beču i uredom u Zagrebu bila je praonica novca humanitarne organizacije kojoj je ‘Bosna’ bila u stvari paravan za lakše ubacivanje mreže terorista u Europu, ali i financiranje terorističkih operacija po Europi, te infiltriranje vehabističkoga i selefijskoga prakticiranja islama. To u biti znači doslovno poštivanje islama kakav je bio 7. stoljeću kada se bilježe začetci te vjere.

Pod plaštom stradanja Bošnjaka, vehabije su posijale sjeme zla u BiH i ostali sve do danas jako utjecajni. Ne zbog brojnosti, jer sigurnosne službe procjenjuju da više desetaka tisuća Bošnjaka muslimana od 2,1 milijuna prakticira i slijedi ovu vrstu islama nego zbog utjecaja jer su s njima došle i goleme količine novca bogatih saudijskih i drugih arapskih sponzora u čijim je državama/kraljevstvima vehabijska sljedba ujedno i dio vladajuće kaste.

Bošnjački politički, ali i vjerski vrh nikada se nije htio odreći vraga s novčanikom petrol-dolara, čak i unatoč tomu što su Bošnjake nakon početka masovnoga odlaska u redove terorističke organizacije Islamske države pozvali da to ne čine te se ogradili od takvih poteza. Napola je uspješno provedena i akcija zatvaranja paradžemata (kod katolika je džemat – župa), kojima upravo upravljaju pripadnici selefijskoga reda.

Dvadesetak takvih zatvorenih zajednica u BiH funkcionira izvan službene hijerarhije Islamske zajednice, a i oni drugi koji su se vratili u redovitu hijerarhiju i dalje vode vlastiti način prakticiranja islama. Uglavnom, iz tih zajednica u kojima se potiče ekstremizam i vjerski fanatizam događali su se svi napadi ili nastajali ubojice, teroristi… Zato je pomalo smiješno, neodgovorno i djetinjasto predstavljati prijetnje terorizmom iz BiH kao izolirane slučajeve. A na to je očito mislio i sam Macron.

Dva najveća svjetska teroristička napada u posljednjih 20 godina, onaj na tornjeve u New Yorku i Bataclan imaju rukopis iz BiH. KHalid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napada, bili su pripadnici Odreda El Mujaheed Armije BiH. Neki su obavještajni krugovi čak tvrdili da se još jedan pilot Navak El Hamzi borio na strani Armije BiH.

Napad u Francuskoj, kada je ubijeno 130 civila u kazalištu Bataclan upravo u studenome 2015. godine imao je poveznicu s BiH. Sredinom ove godine uhićen je i izručen Adis Abaz koji je isporučio naoružanje kojim je izveden napad u glavnome francuskom gradu. Najveći napad nakon udarca na tornjeve koji je spriječila nacionalna sigurnosna agencija, a trebao je biti izveden na obljetnicu 11. rujna 2009. godine, na najizravniji je način povezala još jednoga građanina BiH.

Adis Medunjanin trebao je s još dvojicom muslimana podrijetlom iz Afganistana izvesti napad u podzemnoj željeznici u udarnom satu. Osuđen je na doživotnu kaznu zatvora u New Yorku… Nisu tako uspješne bile domaće službe u BiH kao u SAD-u. Osim brojnih ratnih zločina koji su bili rukopisom identični odsijecanju glava zarobljenika s narančastim odijelima, kakav je bio i onaj Tomislava Salopeka, brojne su napade izveli upravo džihadisti, mudžahedini, a kasnije vjerski fanatici – selefije i vehabije. I tu se potvrdila teorija – da nisu svi selefije teroristi, ali sve terorističke napade izveli su upravo pripadnici iz toga kruga.

Prvi službeni poslijeratni napad povezan s radikalnim islamistima dogodio se u Banovićima krajem 1995. godine, kada je nestao američki vojnik William Jefferson. Istražitelji su kasnije pronašli njegovo mrtvo tijelo nakon niza razgovora službenika FBI-a s jednim od zapovjednika džihadista Ali Hamadom u zeničkome zatvoru. Najrazorniji teroristički napad dogodio se sredinom rujna 1997. godine u Mostaru kada su mudžahedini aktivirali auto-bombu. Tada je 29 osoba teže ili lakše povrijeđeno, među kojima i trojica policajaca.

Bošnjačko političko vodstvo optužilo je Hrvate za napad, a istraga je pak utvrdila da su ovaj jezivi napad izveli Ali Hamad, Ahmed Zuhair i Saleh Nedal. Dvojica su imali izravne veze s Al Qaedom. Ahmed Zuhair kasnije je uhićen u Јemenu i prebačen u američku bazu Guantanamo na Kubi. U središnjoj su Bosni nepoznati počinitelji, ali svi vjeruju da su to bili mudžahedini, digli u zrak dvojicu Hrvata policajaca povratnika Pericu Bilića i Antu Valjana 1998. godine.

Tri godine kasnije ponovno ista vrsta rasprskavajuće naprave eksplodirala je ispod vozila doministra unutarnjih poslova Federacije BiH Joze Leutara i usmrtila ga. Tajna bošnjačka policija uspješno je maskirala ovaj zločin i pripisala ga hrvatskom političkom vodstvu i Hrvatima. Sud je oslobodio optužene.

Novi stravičan pokolj dogodio se u selu Kostajnici kod Konjica, 2002. godine, kada je selefija Muamer Topalović na Badnju večer ušao u kuću hrvatskih povratnika Anđelića i ubio oca, majku i kćer, a sina teško ranio. Topalović je, zahvaljujući bošnjačkom pravosuđu, izbjegao kvalifikaciju zločina kao terorizam, što je skandalozno.

Pet godina kasnije selefija Mirsad Bektašević i još tri sljedbenika osuđeni su na zatvorske kazne jer su planirali teroristički napad sa samoubilačkim prslucima. Pretpostavljalo se da je meta trebalo biti američko veleposlanstvo u Sarajevu. Novi napad u središnjoj Bosni, na Hrvate, dogodio se 2008. godine u najvećem prodajnom objektu u zemlji – FIS u Vitezu. Tada je od paketa bombe poginuo zaštitar, a šest je osoba ozlijeđeno. Iste godine uhićena je ekipa Rijada Rustempašića, koji je kasnije poginuo boreći se u redovima ISIL-a. Planirali su napad na crkvu na Božić.

Sredinom 2010. godine u Bugojnu je selefija Haris Čaušević izveo napad bombom na policijsku postaju. Ubio je jednoga policajca, a jedna je policajka teže ranjena. Dobio je 35 godine zatvora. U listopadu 2011. godine selefija Mevlid Jašarević iz jednoga od najzloglasnijih naselja Gornja Maoča kod Brčkoga naoružan kalašnjikovom pucao je po američkom veleposlanstvu. Osuđen je na 15 godina zatvora.

Pet godina kasnije selefija Nerdin Ibrić u policijskoj je postaji u Zvorniku ubio policajca te ranio dvojicu. Ubijen je u razmjeni vatre s policijom. Iste godine selefija Enes Omeragić iz vatrenoga je oružja ubio dvojicu vojnika Oružanih snaga BiH. Od početka stvaranja Kalifata stotine je bosansko-hercegovačkih državljana, uglavnom selefija, otišlo i priključilo se terorističkoj organizaciji Islamska država.

U zarobljeničkim kampovima na sjeveru Iraka i Sirije na povratak u BiH čeka 100 muškaraca bivših boraca ISIL-a, te 160 žena i djece. Jedan od njih je i Muhamed Hasić, koji je nedavno u intervjuu za američku TV-postaju ABC izjavio kako se ne kaje, niti vidi išta loše što je radio u redovima ISIL-a, a proveo je nekoliko godina u Raqqi, najokorjelijem uporištu, u kojemu su se vodile teške i krvave borbe.

„Mislim čak da će se u Europi sada nešto dogoditi jer su mnogi ljudi uznemireni zbog smrti Al Bagdadija. Iako Trump tvrdi da kalifat ISIL-a više ne postoji, to nije važno. Ljudi i dalje postoje, ljudi su ‘tamo’. Al Bagdadijeva smrt ne pravi nikakvu razliku. Možda će čak postati još gore i opasnije nego prije“, poručio je Hasić. Za razliku od Pusićeve, Šabićeve i Komšića, Hasić zna o čemu govori.

Domagoj Tolić

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo