Mile Prpa: Vukovare – Naša Tugo, Naš Ponosu, Naša Suzo Na Božjem Licu!

Proglašenje Vukovara gradom trajnog pijeteta

– Vukovar je naša tuga, naš ponos, naša suza na Božjem licu. On je doživio dvostruku bol, jer u ratnom stradanju malog naroda bol je obično udvostručena, najprije kao patnja zbog stradanja, a potom i bol zbog spoznaje da moćni to stradanje mogu odmah prekinuti, ali ne žele. Vukovare, Ti si sveta zemlja, najsvetije hrvatsko tlo obliveno krvlju svojih mučenika. I dostojan si posebnog statusa, dostojan si svoga trajnog pijeteta. Dok je srca bit će i Croatie. A bez Vukovara neće biti ni Croatie! Proglasimo Vukovar gradom trajnog pijeteta. Ne bojmo se to učiniti, makar protiv nas bio cijeli svijet, ali Bog je na našoj strani.

Al’ vam velim gospodo – platit ćete Vukovar!
Satrli ste cijeli grad,
napravili grdan kvar,
stog vam kažem, gospodo,
platit ćete Vukovar.
(Vukovarski arzuhal)

Povijest se našoj suvremenosti nikada ne smiješi,
ona nas samo tare, i naše čine i živote pretvara u prošlost.

Vukovar i nametanje ćirilice

– Vukovar je nevin doživio tragediju Sodome i Gomore, biblijsku grozu pustoši tamo gdje joj nije mjesto. No, Vukovar je poput ptice Feniksa uskrsnuo iz pepela. Njega je spalila mržnja – mržnja na Boga i čovjeka, a ponovno ga je obnovila ljubav. Vukovar je ponovno doživio slobodu, i bio spreman u skladu s kršćanskim duhom i Isusovim naukom sve oprostiti i zapjevati.

I teče taj Dunav, teče
i silu ne gubi.
Kud li šumi svijetu reče –
Vukovar vam prašta,
Vukovar vas ljubi!

Ali, uvijek ima neko – ali! U hrvatskoj Vladi pojaviše se neki koji više vole Vukovar od samih Vukovaraca i samih branitelja koji dadoše svoje živote za obranu svoga grada, ili su ostali teški invalidi. I tamo htjedoše izjednačiti žrtvu i krvnika, agresora i branitelja, silovatelja i silovanu – i htjedoše na silu postaviti dvojezične table na javnim uredima i javnim mjestima. Time dirnuše u ljutu ranu Vukovaraca i branitelja, dodaše sol na još svježe rane. Svi pokušaji stavljanja srpskog jezika (srbijanskog kojeg vukovarski Srbi nikada nisu ni govorili), formalno opravdavajući to demokratskom orijentacijom lijeve vlade i njihovih satelita radi izjednačavanja prava nacionalnih manjina s domicilnim stanovništvom Hrvatima.

Ali to je naišlo na otpor naroda, averzijom prema tom pismu i jeziku, jer je tim pismom ispisan Memorandum I. i II. SANU po kojem se trebala realizirati na terenu Velika Srbija.

Ćirilicom su se služili srpski mediji kojima se pripremao ratni ambijent.

Tim pismom su ispisivani posrbljeni nazivi okupiranih hrvatskih mjesta i pokrajina.

Tim pismom su pisane presude nevinim braniteljima, civilima, ženama, djeci starcima po srpskim koncentracijskim logorima na okupiranom području Hrvatske i u Srbiji.

Tim pismom su pisana imena ulica u Vukovaru nakon razaranja grada i protjerivanja svih Hrvata i Nesrba, nakon programiranog genocida.

Tim pismom se i danas ispisuju provokacijske izjave srpskih šovinista po Vukovaru i diljem Hrvatske, i bezbroj drugih područja u kojima je služilo samo u realizaciji projekta Velike Srbije i proganjanja hrvatskog naroda.

Treba napomenuti, ilustracije radi, da su Srbi iza II svjetskog rata zabranili Nijemcima trajan ulazak u Kragujevac zbog stradanja jednog razreda učenika i većeg broja građana. Zar za njih vrijede dvostruki pravni standardi.

Nasilno uvođenje ćirilice u Vukovar od strane hrvatske lijeve Vlade, nije čin političke ni mudrosti ni zrelosti, on je antidomoljuban čin koji je učinio ogromnu štetu za suživot u Vukovaru. U Vukovaru Vlada RH vodi slijepu politiku, to jest politiku slijepog razuma.

Politika je manje mudrost, a više lukavost.
Lukav političar nadmudrit će i najmudrijeg političara.
Mudrost je u dometu teorije, a lukavost u dometu prakse i nemorala.

Vukovare – naša tugo, naš ponosu

(Ne postoji grad na svijetu koji je umro slavnijom smrću ali, gle – još uvijek živi!).

Vukovare – naša tugo,
naš ponosu,
naša suzo na Božjem licu!

Ne brinemo za tebe, jer ti si zvijezda koja se ne može ugasiti, jer tebe ima i kad te nema. Brinemo se za sebe, za svoja posramljena lica pred tvojom veličinom i – kristalnom bistrinom tvoje žrtve. Poslije tebe, niti jedan grad u svijetu ne može umrijeti slavnijom smrću, jer to jednostavno više nije moguće. Ti si pobrao sva svjetla nebeskih zvijezda i svijetliš narodima svijeta poput Kristove žrtve na Golgoti za otkupljenje grijeha.

Pred tvojim časnim licem srame se svjetski moćnici i narodi svijeta i ne mogu ti pogledati u oči, jer ti si Kralj svakog morala, ti si Sunce svjetlosti i hrabrosti, i svaka pjesma koja se o tebi spjeva postaje novovijeka – Pjesma nad pjesmama. Ti si sveta zemlja, najsvetije hrvatsko tlo obliveno krvlju tvojih mučenika.

Vukovare – naša tugo,
naš ponosu,
naša suzo na Božjem licu!

Ti si novovijeki inat cijelome svijetu i njegovim mudracima, farizejima, bezbožnicima. U tvome prkosu sabraše se svemirske sile. Ti si i Hirošima i Nagasaki poludjele svjetske savjesti. Ti si istovremeno; i Troja, i Kartaga, i Masada, i Gvozdansko, i Siget i Staljingrad. Ne postoji grad na svijetu koji je umro slavnijom smrću, ali, gle, i dalje živi. Tvoj pepeo raznesoše vjetrovi Istoka i Zapada, Sjevera i Juga i uznemiriše savjest svjetskih moćnika, nad kojima se nadvila tvoja sjena.

I oprosti onima koji ne znadoše što čine razarajući i ubijajući tvoje tijelo, ali ne oprosti onima, ponajprije svjetskim moćnicima – koji htjedoše razoriti tvoju dušu. Ali ti bješe div, koji moralno izraste u još većeg gorostasa, ne samo da nisi dao da unište tvoju plemenitu dušu, već si njenom snagom – otvorio put u pakao dušama svojih razaratelja.

Vukovare – naša tugo,
naš ponosu,
naša suzo na Božjem licu!

Više se ne trebaš bojati, jer uloge se promijeniše – sad se drugi boje tebe! Optuži ih pred Bogom, pred Stvoriteljem svega vidljivoga i nevidljivoga, optuži ih pred cijelim svemirom jer rane koje su ti nanijeli su prebolne, bol koju ti nanesoše je neizdrživa, a mržnja kojom te obasuše iziđe iz samog pakla. Sjene tvojih mrtvih nek im zakrile i pomrače sunce, a kad god ugaze u vodu neka u njoj vide i osjete krv i rane tvojih mučenika.

Vukovare – naša tugo,
naš ponosu,
naša suzo na Božjem licu!

Vukovare – naša tugo, naš ponosu, naša suzo na Božjem licu! Ne uzbuđuj se! Ti, što ti dolaze u posjetu preko Dunava, nisu ti više ni prijatelji ni neprijatelji. Oni se samo vraćaju na mjesto zločina, poput svakog ubojice – jer im tvoja žrtva ne da mira, ne da sanka ni počinka. I ne traži da ti se ispričaju, jer se tebi ispričati nije moguće, pa ma kako to netko želio, ali oni to i ne žele. Zato, ne gledaj u njima ni drage ni mrske goste, jer dragi nisu, niti to mogu biti, a ti nikoga ne mrziš pa ti ne mogu biti ni mrski.

Više se ne trebaš bojati, ali čuvaj se hrvatskih Juda i njihovih škuda koji su te spremni pospremiti u zaborav. I u ime slobode i demokracije, a posebno u ime dobrosusjedskih odnosa i poradi bolje, zajedničke budućnosti – iz sjećanja u stanju su izbrisati sve tvoje patnje, sve tvoje boli, razaranja i paleži, svu tvoju tugu, tvoje mrtve, ranjene i nestale, tvoje vukovarske majke i sestre.

Spremni su zaboraviti na tvoju krv i pepeo, na tvoj ponos, dostojanstvo i prkos svjetskim moćnicima, odbaciti tvoje Jastrebove i Glavaševiće, brojne znane i neznane junake, patnike i stradalnike…, kao da svega toga nikada nije ni bilo, i kao da se ništa nije ni dogodilo – koji su spremni ponovno od tebe načiniti samo jednu mirnu nepoznatu podunavsku varošicu!

Vukovare – naša tugo,
naš ponosu,
naša suzo na Božjem licu
– ne daj se nikome!

Unesimo dostojanstvo u svoju tugu, unesimo ponos
u svoj vlastiti narod i onda kad nam je najteže.

CODEX MORALIS CROATICUM (Hrvatski moralni kodeks)/ Mile Prpa/Hrvatsko nebo