Ž. Dogan: Je li “normalno” da Hrvati ovog čovjeka izaberu predsjednika svoje države?
Predsjednički kandidat Zoran Milanović
Umjesto velikih riječi i dubljih raščlambi, koje nas Hrvate izgleda dovode do nesporazuma i svađa, ponekad je bolje osvrnuti se samo na gole činjenice koje su javno objavljene u medijima. Ovaj put kako bi se vidjela prava slika predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića. Koji je iako relativno nepoznat i kao takav smatran autsajderom ipak, ‘nekim čudom’ na SDP-ovim unutarstranačkim izborima 2007. godine izabran za Račanova nasljednika na čelo partije ‘bivših’ jugokomunista. Nakon toga gostovao je kod Ace Stankovića u emisiji HTV-a ‘Nedjeljom u 2’ i evo kako se predstavio gledateljima:
Na svako pitanje o temama i problemima bitnim za hrvatsko društvo i državu odgovarao je: ‘ne znam’, ‘nemam pojma’, ‘to je teško pitanje na koje ne mogu odgovoriti’.
Nije znao čak ni ono što svaki prosječno politički pismen Hrvat zna – koliki je vanjski dug Hrvatske.
Naglasio da mu je Tito draži od Tuđmana – ‘iz sentimentalnih razloga’!?
Rekao da prvi hrvatski predsjednik ne zaslužuje da zagrebačka zračna luka nosi njegovo ime.
Napao crkvu zbog vjeronauka u školama ‘jer je prenaporan i previše opterećuje djecu’ i najavio ‘reviziju konkordata s Vatikanom’.
Izjavio da za njega ne postoji Katolička crkva u Hrvatskoj – ‘Za mene je katolička crkva Rim’.
Istaknuo kako sebe ne smatra vjernikom i ‘ne drži ni do vjere ni do nacije’.
Na pitanje što je po nacionalnosti nije htio odgovoriti ali je zato za sebe rekao da ‘ne zna tko je, odakle je došao i nije siguran kud bi trebao ići’ (!?).
Založio se za zabranu prava glasovanja Hrvatima iz BiH i iseljeništva, a pobunjenim (veliko)Srbima, koji se žele vratiti u Hrvatsku, ponudio stanove i ruku pomirenja.
Podržao pravo na abortus.
Priznao da je u mladosti pušio drogu i založio se za dekriminalizaciju marihuane.
Sramoćenje
Nakon tako indikativnog predstavljanja široj javnosti, nastavio je šokirati obične ljude i strane državnike svojim iracionalno sklepanim frazama i lupetanjem nesuvislih gluposti kojima je bez pardona sramotio Hrvatsku.
Predstavljajući hrvatski narod i državu u uglednoj njemačkoj zakladi Friedrich Ebert umjesto da kao što priliči u takvim prigodama, naglašava ono što njegov narod krasi i spaja (vjekovna borba za slobodu, domoljublje i Domovinski rat npr.) Milanović se toliko zapetljao u naglašavanju trivijalnih razlika koje hrvatski narod tobože nepremostivo dijele (‘Slavonci vole kulen, a slane srdele im se gade, dok je kod Dalmatinaca obrnuto’) da je nazočnim u dvorani bilo vrlo neugodno. (Večernji list, 21. rujna, 2012.)
Još kada je naslijeđenu strast za blaćenjem vlastitog naroda začinio suludom izjavom kako su Hrvati ‘paradoksalna nacija’ koju ‘nije lako zadržati zajedno’, a Hrvatska ‘slučajna država’ u kojoj se porez ne plaća ‘dok te ne uhvate’, u dvorani je nastao šok i mučna tišina. Nazočni njemački političari i novinari u nevjerici su pogledali jedni druge pitajući se zaslužuje li hrvatska nacija državu kada, na slobodnim i demokratskim izborima, izabere da je vodi i predstavlja jedan takav odnarođeni ridikul.
Kada je i na zajedničkoj konferenciji za tisak s njemačkom kancelarkom nastavio gruvati slične besmislice pa između ostalog zabrazdio malo i u Europu, izjavom kako je ‘EU u pubertetu pa je zato nespretan’, gospođa Merkel na brzinu je prekinula konferenciju za tisak kako bi ga spasila daljnjeg sramoćenja, a sebe neugodnosti.
Koliki je ‘ugled’ i popularnost Milanović uživao vani obznanila je dopisnica Jutarnjeg lista iz Bruxellessa po čijem izvješću ga tamo ‘malo tko poznaje, malo se tko druži s njime i jedino po čemu ga primjećuju je njegovo ekscentrično ponašanje’.
Za vrijeme njegova mandata, u odnosu na EU i vanjski svijet, Hrvatska je nesporno ubrzano gubila ugled i sve više postajala problematična ‘balkanska’ država.
2013-te godine priznao je sirijsku revolucionarnu vojsku koja se borila protiv predsjednika Asada, povukao kontingent hrvatskih vojnika s Golanske visoravni i prodao njihovo oružje sirijskoj opoziciji u građanskom ratu, što je hrvatsku naftnu kompaniju INU koštalo gubitka nekoliko lukrativnih naftnih polja u Siriji.
Na obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust u Saboru 27. siječnja 2014. blebnuo da su Hrvati prvi pokrenuli holokaust ‘jer u Europi do travnja 1941. i osnivanja NDH toga nije bilo’. Nakon čega izraelski veleposlanik ga je upozorio kako to nije istina jer je holokaust počeo mnogo prije.
Tvrdio da se na Bleiburgu nije dogodio nikakav zločin, a za komemoracije bleiburškim žrtvama da je to ‘ustaški happening’ – ‘sam Bleiburg je žalovanje za NDH’.
Izjavio da je razlika između Hrvatske i Finske u tome što ‘Finska nikada nije imala građanski rat’.
U svakoj prigodi vrijeđao i ponižavao branitelje koji su stvorili i obranili hrvatsku državu pa je tako izjavio da su to bili barbari i sirotinja – ‘ti koji su se digli s oružjem su u pravilu bili s manje škole i iz siromašnih obitelji’.
Vukovaru, gradu heroju koji je u velikosrpskoj agresiji razrušen do temelja, nasilno nametnuo ćirilicu uz objašnjenje da je ‘ćirilica potreba Vukovara’!? A za postavljene ćirilične ploče oduševljeno izjavio – ‘to je trijumf hrvatske države’!? Koliko se od tada do danas promijenio najbolje pokazuje njegova nedavna izjava da bi to ‘ponovo uradio i u po noći i u podne’ .
Vukovarske branitelje i stanovnike, koji su preživjeli pakao u opkoljenom i na kraju okupiranom gradu i zbog toga se očajnički opirali postavljanju ćiriličnih ploča, nazvao ‘divljačkim šovinistima’.
Na Dan sjećanja u Vukovaru izjavio da ne priznaje nikakve stožere branitelja jer su oni podvala i ne predstavljaju nikoga.
Poslao specijalce na invalide Domovinskog rata koji su se nakon prosvjeda pred zgradom vlade zabarikadirali u Markovoj crkvi.
Odobrio skandaloznu objavu registra hrvatskih branitelja.
Sugerirao da nije dobro ‘previše slaviti Oluju u Kninu’!?
Milanovićeva dezorijentiranost, ‘bivše’ zablude i arogancija bez pokrića na mjestu predsjednika vlade u vrlo kratkom roku doveli su Hrvatsku u slijepu ulicu i na ivicu bankrota.
Na unutarnjem planu, donio je nagli porast nezaposlenosti i vanjskog duga, duboke podjele i socijalni nemir, a na vanjskom, kakav-takav dotadašnji ugled Hrvatske divljački je uništavao.
Zbog navodnog spašavanja jednog isluženog jugoudbaša pokušao u zadnji trenutak odgoditi toliko željeni bijeg s Balkana i ulazak Hrvatske u EU te izjavio da se donošenjem lex Perković ‘čuva ugled Hrvatske’ .
Nakon zabijanja noža u leđa Njemačkoj, donošenjem tog zakona, uspio je sličnim potezima do kraja razočarati i od Hrvatske udaljiti i njene druge simpatizere i saveznike iz vremena Domovinskog rata, u prvom redu Mađarsku i Ameriku.
U vrijeme najžešće emigrantske krize uz velike fanfare zatvorio granicu prema Srbiji da bi već drugi dan podvio rep i opozvao tu odluku zamolivši Vučića: ‘Šaraj malo brate’.
Na sličan način se osramotio kada je natrpao vlak pun izbjeglica i poslao ga u Mađarsku, nakon čega su Mađari izbjeglice odmah vratili natrag u Hrvatsku, a vlak zadržali.
Izrugivao inzistiranje predsjednice Grabar-Kitarović da se na granicu s Srbijom pošalje vojska kako bi se spriječilo plansko prebacivanje u Hrvatsku po nekoliko tisuća izbjeglica dnevno, a za zid od žilet žice na mađarskoj granici blebnuo -‘To je samo bodljikava žica. Ljudi će to zubima pojesti’.
U graničnom ‘sporu’ sa Slovenijom kritizirao je HDZ-ovu vladu i njegove vođe, Sanadera i Kosor, zašto gube vrijeme i odmah ne daju Slovencima to što traže.
Podržao presudu arbitražne komisije da se kontrola nad Savudrijskom valom preda Sloveniji i zalagao se da to isto uradimo i s ‘dva škoja’ na južnoj granici s BiH ‘jer bi Bosna mogla jako galamiti i predbacivati nam’ .
S tadašnjim slovenskim premijerom Janšom 11. 03. 2013. u malom slovenskom mjestu Mokrice potpisao sporazum u vezi duga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama po kojem ta banka nije dužna vratiti golemi kapital opljačkanim Hrvatima. Nakon toga novinarima je mrtvo hladno blebnuo kako ga jedino muči dilema ‘jesu li mokričke krempite bolje od samoborskih’.
Izjavio da ‘izgradnja pelješkog mosta nije interes hrvatske države nego je to izgradnja ceste kroz BiH do Dubrovnika’.
Rezultati njegove vlade na svim poljima, poglavito gospodarskom, bili su katastrofalni. U svom mandatu nije uradio ništa drugo osim što je još više osiromašio, zadužio, podijelio i razočarao hrvatski narod.
Povisio je postojeće i uveo nove poreze i carine što je gušilo i onako ozbiljno posrnulo gospodarstvo.
Nova zaduživanja i vanjski dug dostigli su rekordnu razinu što je hrvatski kreditni rejting srozalo na razinu ‘smeća’, a državu dovelo do ruba bankrota.
Za vrijeme njegova mandata stopa nezaposlenosti dosegla je rekordnih 52 posto među radno aktivnom populacijom do 29 godina.
Donio je veliki razdor, svađe, osipanje i najveći pad popularnosti SDP-a od osnutka te partije, koja je do njegovog izbora za čelnika bila prilično čvrsta i respektabilna snaga na hrvatskoj političkoj pozornici.
Josipovićev neočekivani poraz na prošlim predsjedničkim izborima bio je po mnogima posljedica nepopularnosti Milanovića i njegove vlade.
Razjaren zbog pobjede Kolinde Grabar-Kitarović za hrvatsku je predsjednicu rekao ‘Ona je šaka jada koja viri iz džepa Tomislava Karamarka’.
Na pitanje zašto nije čestitao predsjednici na izbornoj pobjedi odgovorio je ‘Ja vam nisam klimavac. Ne znam što to znači čestitati. Ja šutim’ (!?).
Za svoju vladu izjavio je ‘čak i da ne radimo ništa, nešto će se dogoditi’.
Sate i dane uživao je u raskošnim ručkovima, biranim vinima i vilama svojih prijatelja, tajkuna.
Njegovi prvi suradnici i ministri u vladi javno su ga optuživali za lijenost, bahatost i nesposobnost za funkciju koju je obnašao.
Koliko je Milanović bio loš premijer i loš vođa svoje stranke najbolje potvrđuje izjava jednog od najbližih suradnika i ministra financija u njegovoj vladi, Linića, koji je za njega rekao da se radi o ‘lažovu i spletkarošu, lijenčini koja samo jede i pije i ne zna ništa o ničemu’.
To je dakle prilično jasna, ne i potpuna, slika ‘hrvatskog’ političara Milanovića koji nakon svega sada želi biti i predsjednik Hrvatske. Iako je on očita suprotnost i prijetnja gotovo svemu što hrvatstvo znači i za što se treba boriti.
Njegovo ponašanje i izjave očiti su primjer kako se jugobalkanskim odgojem deformirani političari i današnja samostalna hrvatska država apsolutno u ničemu ne podudaraju. Štoviše, međusobno se apsolutno isključuju.
Normalnom čovjeku želudac se okrene od muke pri pomisli da bi pogubni Milanović mogao sada postati i njen predsjednik. Nakon što se na funkciji premijera Hrvatske ponašao kao razjareni bik u staklarskoj radnji uništavajući sve čega se dotakao.
Tolerirati i na izborima svojim glasovima ponovno nagrađivati takvu vrstu ponašanja bio bi znak novog dna u hrvatskoj politici i neoprostiva ludost hrvatskog naroda.
Nažalost, nakon Tuđmanove smrti u hrvatskoj politici je ‘nekim čudom’ sve moguće, pa nema sumnje da će Milanovićevi vanjski i unutarnji mentori kojima je u interesu da upravo jedan takav razarač ponovo dođe na čelu hrvatske države učiniti sve (kao u slučaju Mesić) kako bi mu do dana izbora popravili ‘bivšu’ sliku. A vodeći ‘hrvatski’ mediji umjetno pumpali popularnost i visoko mjesto u ‘anketama građana’.
Jeste li dakle i vi u strahu za Hrvatsku (kao što sam ja) da bi unatoč navedenoj listi činjeničnih NENORMALNOSTI, po već viđenom scenariju, u drugom krugu ‘nekim čudom’ moglo postati NORMALNO da se Milanović izabere za predsjednika države?
Željko Dogan
https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo