ZORICA VUKOVIĆ: Krik u studenom

Kišne kapi cijede se niz prozorska stakla ispirući tugu vraćanjem nade. Nade koja rosom Duha Svetoga lebdi nad nama i šapće: „Ne bojte se!“ Bilo je tako i onih teških dana kad smo se nadali svaki dan iako skoro nije bilo nade. Ipak ispisuje se povijest te nade, unatoč svim zamkama i lažima… od Kupreške visoravni do slavonske ravnice. Jer tamo gdje nije bilo ptica, gdje nije bilo drveća, vratio se život.

Velimir Velo Raspudić: 

3. 11.1994. – 03. 11. 2019.

Na današnji dan, još je jednom ispisana povijest, krvlju najboljih hrvatskih sinova! Posvećeno Ivanu Milićeviću i Draženu Lončaru! Slava im i vječno HVALA!

KUPREŠKA RAVNICA

Sjećaš li se kupreška ravnico
dana kad uze nam heroje?
Zaplačeš li snježna ljepotico,
kad obučeš te jesenje boje?

Sa Stožera kad krenu kiše,
tad i sunce rijetko k tebi svraća,
dok ti ptice pjevaju sve tiše,
zorom moja probude te braća!

Došli su položiti cvijeće,
sjetiti se onog tužnog dana,
zapaliti dvije bijele svijeće
u spomen tih herojskih rana!

U čast Dražena Lončara
i Ivana, broćanskog heroja,
pomolit se Bogu kraj oltara
i zaronit u sjećanja svoja.

Potražiti one kojih nema,
ali vrijeme ime im ne briše,
ostati će vječna uspomena,
mada oni s nama nisu više!

S nama nisu, al u srcu žive,
dubok trag u njemu ostavljaju,
tim herojim navijeke se dive
braća što ih ne zaboravljaju!!!

„Kupres. Kažu dogodio se incident? Ni u kojem slučaju ne bih vapaj, krik, jauk, prigovor ili kako god hoćete, hrvatskoga branitelja nazvao incidentom. Incident je stanje u društvu i nepravda,“ napisao je na FB fra Mario Knezović, nakon što su se neki zgražali istupom hrvatskog branitelja Vladislava Berića, dok je govor držao general Stanko Sopta na obilježavanju 25.-te obljetnice oslobođenja Kupresa.

„Ta priča nije za ovo mjesto i ovaj dan. Ovdje častimo i slavimo mrtve,“ odgovorio je general Sopta branitelju.

A što je sa živima? Što je s onima koji bi mogli ispričati kako se to dogodilo i koji bi imali puno pravo sjediti u prvim redovima kada se zahvaljuje za slobodu, sjeća poginulih i umrlih od posljedica rata. Umjesto njih u prvim redovima sjede partijski aparatčiki  jugo pedigrea. 

„Spomen na poginule i pokojne branitelje trajno trebamo njegovati, ali trebamo brinuti da i živući heroji i branitelji ne umiru što od srama, što od nemoći pred sustavom koji ne razumije ili ne želi razumjeti njihovu bol. 

Ponosni Kupres je oslobođen, ali na njemu, kao i u drugim hrvatskim krajevima, pravo žito još nije posijano! Duša, duša me boli i srce mi tuga razdire kad čujem činjenicu, kako starozavjetni Sirah to izreče: ‘ratnik stari u bijedi’. Hajmo nakon ovoga mućnuti glavom, drmnuti pozaspalim srcem kako bi ovaj napaćeni narod bio očuvan i dostojanstven. Bože daj slobode, ljubavi i pravde,“ zavapio je fra Mario.

U ‘Bujici’ je Vladislav rekao da su mu na vapaju, koji je uputio, čestitali mnogi hrvatski branitelji iz ‘svih naših krajeva’: „Prvi mi je na istupu čestitao general Željko Glasnović.“

„Odgovorno ponašanje u slobodi ponekada je čak zahtjevnije od same borbe za slobodu. Stoga misao o pozivu na odgovornost ponavljamo s Kupresa danas, kada sa zahvalnošću obilježavamo četvrt stoljeća od oslobođenja ovoga kraja. Pokojni branitelji, kad bi mogli govoriti, sigurno bi poručili, da su poštenje, rad i rađanje druga imena za današnju borbu i odgovornost za Kupres, za sve ostale krajeve i za sve ljude, koji u njima žive,“ u propovijedi na svetoj misi u prekrasnoj  Crkvi sv. obitelji u Kupresu zaključio je mons. Vukšić. Misno slavlje uzveličala je pjesmom klapa Sv. Juraj Hrvatske ratne mornarice.

Sličan krik prolomio se u mojoj duši na proslavi 25.-te obljetnice UHDDR-a, na blagdan Presvetog Srca Isusova 8. lipnja 2018.,  kada je zagrmio pljesak prisutnih na spomen osnivača Udruge Tomislava Merčepa. Žalosno je što nitko, poput Vladislava nije kriknuo da se zatraži njegovo oslobođenje iz zatvora i što nitko nije predložio da mu se povodom ove velike obljetnice dodijeli neko priznanje. Ili nekom drugom branitelju. Npr. prisutan je bio Ivica Pandža Orkan iz Siska. Za divno čudo priznanje je dobila pomoćnica ministra branitelja Nevenka Benić. Prilikom predaje poklona, predsjednik Udruge Ante Martinac joj se zahvalio što se ‘svih ovih 25 godina brinula o njima’. Zar i za vrijeme Predraga Matića, Bojana Glavaševića (Busovača zdravooo!) i Vesne Nađ? Ostala priznanja stigla su u ruke predstavnika raznih ureda Grada Zagreba. 

Martinac je najavio da će se promjenom Statuta omogućiti sudjelovanje djece branitelja u radu Udruge, kako bi je mogli voditi do njezine 50-te pa i 100-te obljetnice. 

Nakon Akademije, predsjednici pojedinih ogranaka Udruge ostali su na ‘kratkom sastanku’, uz servirane stolove iza paravana, s ‘visokim uzvanicima’, a svi ostali su, shvativši dodatni sastanak, otišli. I tako to ide… Nisam čula, ovih dana, da se netko iz UHDDR-a usprotivio veličanju SDSS-a i nedodirljivog Pupovca. 

Nažalost. Svjedoci smo kako neki predstavnici braniteljskih udruga pristaju uz manipulacije Andreja Briselsog. 

Ali nisu svi kapitulirali. Nasreću. Po drugi put je Udruga zagrebačkih dragovoljca branitelja Vukovara organizirala okrugli stol  OVČARA – ZLOČIN BEZ KAZNE koji se 12. studenog 2019. održao u Hotelu Antunović. Dvorana Tomislav bila je ispunjena i bio je prisutan velik broj novinara. 

Na okruglom stolu sudjelovali su Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara; Tomislav Josić, predsjednik braniteljskog Savjeta grada Vukovara; Nikola Kajkić, predsjednik Nacionalnog sindikata policije; prof. dr. Josip Jurčević, povjesničar; prof. dr. Nada Šikić, bivša ministrica u Oreškovićevoj vladi ; Vilim Karlović, hrvatski branitelj, publicist, jedan od preživjelih stratišta Ovčare; Božo Vučemilović, voditelj Službe ratnih zločina MUP, te predstavnici Županijskog državnog odvjetništva iz Osijeka Zlatko Bučević i Miroslav Dasović. Također su bili prisutni predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja i Ministarstva vanjskih i europskih poslova i saborski zastupnici general Željko Glasnović i Stevo Culej. 

Moderatorica okruglog stola bila je Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara.

Na tribinu su pozvani predsjednici raznih saborskih odbora koji bi se trebali baviti ovom tematikom: Ranko Ostojić, Milorad Pupovac i Bojan Glavašević. Oni se pozivu nisu odazvali.

Prvi se skupu obratio gradonačelnik Vukovara Ivan Penava. Zahvalio je organizatorima što šire interes za ovu temu, istakavši da tako čuvaju uspomenu na zločin na Ovčari, ali i potiču institucije da se bave ovim problem: „Priča o Vukovaru, a ponajviše priča o Ovčari, je traumatična. Moramo imati cilj da nijedna sudbina Vukovara ne ostane nerazriješena.” Penava je napomenuo da je dosadašnje procesuiranje ratnog zločina na Ovčari nedostatno i da su pomaci na tom području vrlo mali.  Istaknuo je da je to vidljivo iz činjenice da je tek prošle godine osnovan stručni tim MUP-a koji se bavi  tim zločinom. Rekao je da s jedne strane imamo problematiku Republike Srbije koja ne prihvaća odgovornost za te događaje, a s  hrvatske strane, nema razumijevanja te je, kroz sve ove godine, prisutna nevoljkost i neozbiljnost.

Posebno zanimanje izazvalo je izlaganje Nikole Kajkića, od čega bih istakla, da je svojim istraživanjem utvrdio da je Đorđe Ćurčić  (SDSS), zamjenik župana Vukovarsko-srijemske županije u trećem mandatu, bio prisutan u sklopu Negoslavskog bataljuna na Ovčari one nesretne studene noći kada su vršena smaknuća, a on je u Jutarnjem rekao da je brao kukuruze.

Potresno Kajkićevo svjedočanstvo objavila je Zorica Gregurić:

U jednom momentu je Kajkić rekao da ne možeš s trećeg kata istraživati zločin. Treba raditi na terenu. Ovu njegovu metaforičku primjedbu o trećem katu, posprdno je ismijao predstavnik MUP-a koji je rekao da za zločin trebaju dokazi, a da se ured nalazi na drugom katu. Ako nema dokaza, tužba pada, a on je preuzeo ‘predmet’ prije šest mjeseci.  Predstavnik županijskog DORH-a iz Osijeka reče da sude po zakonu. Bla…bla…

Sličnu mantru izrekao je general Pavao Miljavac u emisiji Laudato tv, ‘Prosudbe’. Interesantno kako onda osudiše Merčepa bez dokaza, a Kapetanu Draganu smanjiše kaznu uz hrpu dokaza?

Tomislav Josić puca od muke i apsurda kojega živi svaki dan. Upozorio je na prijetnje koje dobiva Marijan Živković da će plivati Dunavom, ako bude opet razbijao ploče pisane ćirilicom u Vukovaru. A sutkinja, koja mu reče da treba žalovati u tišini, stigla je iz Šida. I to su vukovarski apsurdi. Tako je, nakon tzv. mirne reintegracije i abolicije, u sastav policije na istoku Hrvatske ušlo mnogo krajinskih milicajaca pa policajaca srpske nacionalnosti ima dvostruko više nego onih hrvatske. Zato ne čudi slučaj Pajčić-Sabadi. Dok je ubojica Darka Pajčića penzioner hrvatskog mirovinskog sustava, Igor Gilja, dijete poginulog hrvatskog branitelja, koji je tijekom policijske službe razbio dvojezičnu ploču, u kratkom roku dobio otkaz.

Josip Jurčević, povjesničar i ekspert na sudu u Haagu istaknuo je i ulogu UN-a za šutnju o stradanju Vukovara.

UN-ovog izaslanik Cyrus Vance bio je prisutan kad je Šljivančanin organizirao provedbu genocida nad civilima, braniteljima i ranjenicima. „Šljivančanin je uporno sprječavao gospodina Vancea vidjeti ono što je došao vidjeti. ‘Put do bolnice je miniran,’ govorio mu je, ‘most preko rijeke Vuke do bolnice je srušen’ iako smo vidjeli da se preko njega odvija promet. Na nespretan nam je način stavljeno do znanja da nećemo vidjeti bolnicu bilo što pokušali. Konačno, već obojica bijesni, Vance i Šljivančanin počeli su urlati jedan na drugoga. Gospodin Vance je krenuo prema bolnici, a major Šljivančanin je u njega uperio pušku. Vance je stao budući da je shvatio ozbiljnost situacije,“  svjedočio  je na suđenju vukovarskoj trojici oficirima JNA Mrkšiću, Radiću i Šljivančaninu, američki diplomat i Vanceov pomoćnik Herbert Ocun. 

Posebno dojmljivo duhovno svjedočanstvo dao je Vilim Karlović koji je preživio Ovčaru zahvaljujući milosti Božjoj. Zato ga je najbolje poslušati:

Na kraju je za govornicu došao, iako nije bilo predviđeno, general Glasnović, u svom stilu, glasan i bez razglasa, ogorčen dosljednošću udbo-komunističkih vlada da rade po starom modelu…

Ovo su najvažniji naglasci koji su me dotakli. I dok sam, praćena kišom, odlazila iz ‘Antunovića’, razmišljala sam o predstavljanju programa gospođe Grabar-Kitarović za  budući mandat i njenom pozivanju na branitelje. Je li nju dotiče ova velika nepravda? I koliko je u ovih 5 godina napravila ili bar kriknula da se nešto napravi…? Umjesto toga ona se bavi numerologijom, simbolikom i modom. Ah da. I jogom. 

„Broj 11 je duhovni vjesnik tj. uzimaju ga ljudi koji žele i misle da donose božansko svima. Kod tog broja izražena je borbenost i inicijativa,“ kazala je astrologinja Anđelka Subašić. Dodala je: „Kod tog broja je izražena borbenost i inicijativa jer je zbroj 11 (1+1) jednak broju 2, koji simbolizira diplomaciju i posredovanje. Te osobe žele postići svoje ciljeve i prebroditi izazove na putu do cilja. Kolinda očigledno duboko vjeruje i štuje simboliku tog broja. Iako je možda pazila na numerologiju, čini se da je predsjednica zanemarila astrologiju. Ja osobno s astrološkog stajališta ne bih preporučila današnji datum (11.11.2019.) jer njoj danas baš i nisu ‘skladani planetarni aspekti’,“ zaključila je  Subašić koja se s Grabar-Kitarović, kako reče, upoznala 2007. godine uoči parlamentarnih izbora. 

„Ona će imati dva mandata, vidjet ćete. Mesić je bio Jarac, a to je podznak Hrvatske, a i Kolindi to paše…“ otkrila je Subašić, 14.01.2015.. Tako se to radi u katoličkoj Hrvatskoj…

Iako kiša može ponekad donijeti i tugu, nekad me podsjeća na rosu Duha Svetoga koja ispire sve naše boli. Tako Hrvatski katolički radio svaki dan u 9:45 sati ima emisiju Domoljubne minute u kojima nas podsjeća na ono što se značajno, za dragu nam domaju, dogodilo. Uređuje  je Borna Marinić.

Tu je i Laudato tv. Teško je izdvojiti neku emisiju, ali ja bih ipak spomenula Nadu Prkačin koja je snimila više dokumentaraca i urednica je emisije ‘Moja Hrvatska’. Nada je tog utorka, kad se u Hotelu Antunović govorilo o Vukovaru, ugostila dvije spisateljice Tanju Belobrajdić i Ani Galović. One su ‘otkrile’ važnost žutih čizama.

Tanja piše: „Bila je to obuća iznimno visoke kvalitete koju je prije rata tvornica ‘Borovo’ izrađivala za prekooceansko tržište, kao ‘lohn’ posao po narudžbi američke tvrtke ‘Royce’. Zbog ratnog djelovanja, velike zalihe  naručenih čizama, kako to češće kazujemo, iako je zapravo riječ o dubokim cipelama, nisu isporučene, pa su tijekom opsade Vukovara podijeljene braniteljima i tako postale jedan od simbola obrane grada. U obući u kojoj su čuvali Domovinu, nažalost, mnogi od njih zakoračili su u vječnost.

Žute čizme, koje su u Vukovaru za branitelje bile spas, suha i topla obuća, nakon pada grada, postale su njihova smrtna presuda. Od čizama ‘koje glavu čuvaju’, postale su čizme zbog kojih se gubila glava, jer upravo su po njima prepoznavani i izdvajani, a oni koji su ih nosili, ili su ubijeni, ili su u srpskim koncentracijskim logorima prolazili najgore torture.“

O toj torturi piše Ani Galović: „Dočekali smo tako svitanje zore u autobusu. Ujutro uleti neki nabusiti jugovojnik s motkom u ruci i viče ‘da vidimo tko ima žute čizme???!!’ Pojeo bi ih, propao s njima u zemlju, imali su ih i neki stariji ljudi da ne bi bili bosi. Tuče ih. Kada opazi mene vikne: ‘Oho, vidi ga, presvukao se zenga!!’. Ne pita gdje sam radio, tko sam ja. Dobro me istukao…“

Ani se bavi stradanjem djece u ratu. Ubijeno ih je, koliko se sada zna, 402. I o njihovoj sudbini, vode brigu katoličke udruge i svećenici, kao što su vukovarski fratri popisali sve poginule Vukovarce, o kojima su imali saznanja. Institucije države HR – mrtve.

Istražujući sudbinu djece, Ani je saznala i za strašnu smrt četverogodišnje Martine Štefančić i njene bake Bernardice. U noći 20. na 21. ožujka 1992. godine, oko tri sata u noći, preko vrta iza kuće, u dvorište su ušle četiri naoružane osobe. Prošle su do prednje strane kuće, i iz automatskog oružja pucali po prozoru dnevne sobe u kojoj su tada spavali baka Bernadica i malena Martina na jednom, a stric Željko na drugom krevetu. Martina i Bernardica su smrtno stradale, a Željko je bio teško ranjen, ali je preživio.

Zorica Gregurić je najavila da će se 17. 11. 2019., u Hrvatskom domu u Vukovaru održati skup na kome će se objelodaniti imena ubojica Martine i bake Bernardice.

Posebna je priča o Vukovarskom vodotornju i dvojici hrabrih branitelja s Mitnice Ivici Ivaniki i  Hrvoju Džali koji su uporno na toranj stavljali hrvatsku zastavu. Bio je to znak. „Da još nas ima, još smo tu!“

Iza Ivice nije nitko ostao, a Hrvoje, koji je preminuo, ima kćer Gabrijelu. „Tata je imao toliku volju… Ta zastava je svima dizala moral u gradu. Njima je smetala, ne znam zašto, gađali su je, stradale su i kuće. Ali više su gađali zastavu nego kuće,“ kaže Gabrijela. ‘Tukli’ bi po zastavi dok je ne bi skinuli, a onda su je Hrvoje i Ivica, iznova stavljali drugi dan. „Ja stvarno ne znam odakle su vadili te zastave,“ kaže Gabrijela.

„I danas, hodajući šetnicom uz Dunav, ako sklopite oči i čujete vjetar, čuju se koraci žute čizme. Zvuk koraka slobodne vukovarske mladosti.“  Ani Galović

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo