H. Pende: Paranormalne aktivnosti Zorana Milanovića – hoće li mu Hrvati povjerovati?

 Paranormalne aktivnosti Zorana Milanovića – hoće li mu Hrvati povjerovati?    

Prije nekoliko dana, Zoran Milanović javnosti je objavio moto (glavnu poruku) svoje predsjedničke kampanje i to u više verzija. Kao nositelj poruke “karakternog” kandidata izabrana je „vizionarska“ riječ – normalno. Osim što pokazuje nedostatak ideje, vizije i vrijednosti, taj je pojam općenito neodređen, nepostojan, ali i prozaičan. U suvremenom svijetu normalno se mijenja od danas do sutra pa u stvari ne označuje ništa, odnosno za svakog pojedinca i društveni sloj označuje različito. Normalno je ono u čemu se osjećamo ugodno ili najmanje neugodno. To je nedosljedan i zbrčkan osjećaj koji je definiran društvenim okruženjem. Doduše, Milanović ima neka frazeološka, više ili manje razumljiva pojašnjenja svoje verzije normalnosti, raspodijeljena po njegovim glavnim područjima interesa, ali ona nisu i ne mogu biti ni približno jasna.

Primjera krhke i promjenjive prirode normalnog je bezbroj i to na svim poljima ljudskog života. Čak i prema suvremenoj medicini nešto što je do jučer bilo normalno, danas je bolesno – npr. nešto duže žalovanje za gubitkom bližnjih danas je depresivni poremećaj. Jači stupanj stidljivosti ušao je u spektar autizma. S druge strane, ono što je jučer bilo nenormalno (bolesno) danas je normalno/zdravo (npr. crossdressing koji se spominje i u Istanbulskoj konvenciji, zatim pojava i sloboda biranja novoizmišljenih rodova i sl.).

Postoji bezbroj slučajeva koji polako, stidljivo, na prstima da ih ne čujemo, ulaze u zonu normalnosti. Izdvojit ću tek jedan, stvaran slučaj u Americi kad se žena potužila psihijatru na posesivnost svojeg supruga budući da čovjek nije bio spreman ući u “threesome” s njihovim psom! Suprugovo odbijanje spolnog odnosa u troje (muž, žena i kućni ljubimac) za ženu nije bilo normalno pa je ubrzo zatražila razvod braka. Čovjek je otišao i u ljubavi su ostali samo žena i pas. Koje su granice normalnosti u Milanovićevoj poruci “svatko ljubi koga voli”, ne znam, ali procjena značenja poruke je na biračima.

Sofizmi u nastavcima  

Pored ljubavne, Milanović se uhvatio i ekonomske normalnosti. Točno kaže da država kakvu imamo nije dobra i na sekundu se pita tko je za takvo stanje kriv? Ali već druge sekunde dodaje: nije bitno! Kaže da neće upirati prstom, ali da neće ni šutjeti. Hoće li onda načelno osuđivati kriminalne pojave, ali će kao i uvijek spašavati drugove – po formuli njegova kolege iz predsjedništva stranke.

Kaže da će njegovo najjače oružje biti njegov govor jer veće ovlasti mu ne trebaju. Ali što će nam pripovijedati? Sofizme u nastavcima? Pokazivati nam koliko latinskih izreka poznaje? Pričati o zelenoj ekonomiji i upoznavati nas s najznačajnijim lijevo orijentiranim autorima suvremene ekonomske znanosti? Pokazivat će nam koliko je pametan? Nema potrebe. Znamo mi da je on inteligentan i snalažljiv u raznim situacijama te da ima dar govora i nastupa.  Ali imaju to i mnogi glumci, bitange, lopovi.

Bez obzira što je politika sve više show business, narod još uvijek uglavnom ne zanima nadmudrivanje političkih životinja na ego-tripu. Narod zanimaju jasne vrijednosti koje će kandidat zastupati i njegove konkretne, vidljive akcije. Na primjer, dio naroda koji je potpisao za referendum za pravedniji izborni sustav htio je vidjeti Kolindu sa svojim suprugom na štandu kako oboje daju svoj potpis za referendum. Javno. Pred kamerama. To nisu učinili i zato se Kolinda od dobrog dijela tog naroda udaljila. Naime, ljudima je to bilo bitno. U tu su društvenu akciju uložili puno svojeg vremena i truda. Vjerovali su u to. Znali su da rade dobru stvar za Hrvatsku. Oni, kao građani Hrvatske su znali, nije to znala Kolindina apstraktna Hrvatska koja očito zna nešto što građani ne znaju. Građani zato znaju da ih je HDZ prevario, da je ukrao referendum i da je stvarna podrška predsjednice u ključnom trenutku za Hrvatsku izostala. Kraj priče.

 Nova faza normalizacije devijantnog

Što se tiče balkanskog detanta i projekcija povezivanja među ex-YU državama (što je još jedno od Milanovićevih područja interesa), esdepeov prvak poručuje nam da su ratovi gotovi, da smo u njima pobijedili i da od priče o ratovima nema koristi. On želi da svi zajedno složno krenemo naprijed, u stvaranje države u kojoj će biti lijepo živjeti. Kao i na polju gospodarskog kriminala, identifikacija i kažnjavanje krivaca za ratne zločine (u oba zadnja rata) nije prioritet. Štoviše, Milanović implicira da to treba ostaviti iza sebe, povjesničarima.

Po normalnom Milanoviću, kao i prije 74 godine, trebali bi zaboraviti prošlost i ruku pod ruku krenuti naprijed svi zajedno – silovane i silovatelji, pokradeni i kradljivci, prevareni i varalice.

Ali SDP-ov kandidat trebao bi znati da će nas takav pristup dovesti samo do još bolesnijeg društva koje će uzrokovati nove nestabilnosti. Stalan osjećaj društvene prijevare i nepravde koji zajednički dijeli prevelik broj građana ne može biti temelj na kojem se može izgraditi normalno društvo. U stvari, Milanovićeva normalost nudi nam samo nastavak zaborava, prijevare i obmane: staru balkansku formulu koja vodi u nove faze prividnog mira i prigušenog rata.

Jer uz toliku količinu bitanga koje sudjeluju u vlasti ili su na slobodi umjesto u zatvoru, ne postoji nijedan zakon fizike društvenih zbivanja po kojem Hrvatska može dosegnuti stabilnost (i normalnost), čak ni uz svu zamišljenu snagu Milanovićevih govornih masturbacija za koje vjerujem da zadovoljavaju samo glavnog aktera i pojedine medije (čitanosti radi).

Normalno: protiv EU rezolucije

Put prema normalizaciji suvremene Hrvatske ne vodi preko zaborava činjenice da je država opljačkana i kapilarno korumpirana te da Hrvatskom šeću ratni zločinci iz Domovinskog rata, dok se oni iz II. svjetskog rata još uvijek slave. Normalno bi, između ostalog, bilo da se Hrvatska pridržava svih EU akata kojima se osuđuju nacizam i komunizam te se od država kojima su vladali nacisti i komunisti traži da se jasno odrede i osude zločine tih režima.

Iako je općepoznato da je u Hrvatskoj stradalo više ljudi od Titovog komunističkog aparata nego od talijanske, njemačke i ustaške vojske zajedno (to je čak i Tuđman tvrdio), grupi HDZSDP to ne pada na pamet, jer je vodstvo te grupacije izraslo i stasalo u autentičnom, domaćem, a ne uvezenom komunističkom režimu. Brojne i masovne zločine Titove armade Milanović i SDPHDZ ekipa i dalje opravdavaju, trgovi i ulice i dalje nose Titovo ime, brojne udruge koje nose diktatorovo ime financiraju se javnim novcem, a Rijeka mu čak stvara ploveći muzej!

Sve u svemu, Tito je za HDZSDP pozitivac – gotovo pa heroj. I to je također za spomenutu grupu i njihova Milanovića normalno. Ali upravo zbog tog problema, države bivše Jugoslavije i Rusija, kao nositelji izvornog virusa koji je kriv za smrt milijuna ljudi, imaju najviše problema sa suočavanjem s prošlošću i normalizacijom (demokratizacijom) društva.

I zato sve dok neke nove generacije iz HDZSDP-a ne smognu snage za osudu Titovog režima i suvremenu Hrvatsku napokon ne razdvoje od vrijednosti jugokomunističke države, sve dok se jasno ne osude svi zločinački režimi koji su poharali naše krajeve, ratovi u našim glavama i srcima neće završiti. Da bi ratovi ostali iza nas, krivci (kao i odgovorni režimi) moraju biti javno osuđeni (makar i posthumno), a žrtve moraju dobiti zasluženu zadovoljštinu – na primjer nacionalni praznik kao podsjetnik na žrtve komunističkog terora i primjeren spomenik u Zagrebu.

 Sad il’ nikad?

Ali Milanovića i njegovu stranku to ne zanima. To nisu njihove teme. Dok je bio na vlasti, Milanovićev plan normalizacije Hrvatske uključivao je zaštitu udbaša koji su organizirali ubojstva domoljubnih Hrvata! Vukovarce je htio normalizirati postavljanjem ćiriličnih ploča po gradu. To je njegovo “Normalno”. O ekonomskim dosezima njegove vlade, pravnoj državi, pravima radnika, predstečajnim nagodbama da i ne govorimo.

Ali možda najporaznije od svega ovdje navedenog je to što živimo u državi u kojoj političar poput Milanovića, nakon svega što je do sada pokazao, ima šansu postati predsjednik države. Ima li većeg poniženja za politički narod? S pravom možemo postaviti pitanje postoji li uopće u našem društvu predodžba o tome što je ispravno, dobro, loše, moralno, normalno, nenormalno, nakon 74 godina komunista i njihovih kopija na vlasti? Imamo li još malo zdravog razuma? Pokazat će ubrzo birači. Sad il’ nikad, kako bi rekao Škoro. Jer vremena je sve manje.

dr. sc. Hrvoje Pende

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo