Iza puča u Boliviji i Hrvat Branko Marinković

Sada već bivši predsjednik Evo Morales, koji je pod pritiskom vojske prije četiri dana dao ostavku, pobjegao je u Meksiko gdje je dobio politički azil, privremenom predsjednicom proglasila se senatorica Jeanine Anez i to bez kvoruma, a ljevičarske stranke bojkotiraju Senat. Oporba za to vrijeme preuzima kontrolu pri čemu se u vođu pobune prometnuo radikalni desni političar Luis Fernando Camacho koji pak blisko surađuje s – utjecajnim bolivijskim Hrvatom Brankom Marinkovićem.

Bolivijski kralj soje

U Boliviji je političku krizu postalo gotovo nemoguće pratiti i dok međunarodna zajednica bez daha iz sata u sat promatra događanja u toj južnoameričkoj zemlji, kaos ne prestaje. Pritom je posebno zanimljivo da su mediji kao jednog od mogućih vođa pobune počeli spominjati i tajkuna hrvatskih korijena iz bogate bolivijske obitelji Marinković. Otac Branka Marinkovića sredinom se prošlog stoljeća, naime, s Brača se doselio u Boliviju, a majka mu je iz Crne Gore. Do 2000-tih godina Marinkovići su postali jedna od najmoćnijih bolivijskih obitelji koja je u vlasništvu imala 40 milijuna kvadrata zemljišta, 15.000 grla stoke, tvornicu ulja koja je sama ostvarivala godišnji promet veći od 100 milijuna dolara… Zbog toga je 52-godišnji Branko Marinković dobio titulu bolivijskog kralja soje, a imao je i udio u jakoj lokalnoj banci ‘Banco Economico’,piše Večernji list.

Ovaj tajkun hrvatskih korijena ubrzo je postao i politički aktivan te je došao na čelo oporbenog Građanskog odbora Santa Cruza koji je vlada optuživala za separatastičke težnje. Santa Cruz je, naime, bogata bolivijska regija na istoku Bolivije koja zauzima više od 33 posto površine zemlje te je tamo 2008. održan referendum kojim se tražila veća autonomija i slabljenje veza sa središnjom vlasti. Marinković je tako postao jedna od najvažnijih ličnosti separatističkog pokreta, a optuživali su ga da želi u krvi cijepati Boliviju po “hrvatskom receptu iz Jugoslavije”. Iako je on izjavio da se njegova obitelj u Jugoslaviji borila protiv nacista te da mu je otac bio u partizanima, udruge za ljudska prava povezivale su ga i s ustaškim pokretom, a prozivali su ga i za rasizam prema indijanskom stanovništvu te ekstremizam. Bolivijska državna televizija emitirala je o njemu priloge u kojima je optužen da je svojim novcem financirao glasače za odcjepljenje, te da želi iz Crne Gore dovesti plaćenike.

Branko Marinković u konačnici je 2010. bio dio skupine koju je bolivijsko tužiteljstvo teretilo za urotu koja je za cilj imala ubiti predsjednika Moralesa nakon čega je Marinković pobjegao u SAD, gdje mu je dodijeljen azil, a zatim se preselio u Brazil. I tada je negirao bilo kakvu umiješanost u plan o ubijanju Moralesa, a i danas ga je teško povezati s trenutnim pobunama u Boliviji, osim prijateljstva s Luis Fernandom Camachom, jednim od glavnih vođa nasilnih prosvjeda koji u Boliviji bijesne zadnjih mjesec dana. No baš zato mnogi kažu kako je Marinković i više nego upleten.

I dok se za vrijeme rušenja Moralesa kao njegov glavni protukandidat te vođa opozicije navodio Carlos Mesa koji je već bio predsjednik Bolivije od 2002. do 2005. te se ubraja u političare desnog centra, nakon odlaska Moralesa u prvi su plan došla nova imena. U vođu pobune veoma brzo se prometnuo upravo Camacho, krajnji desničar i jedan od bogatijih ljudi u Boliviji pri čemu su mnogi zaključili da je iz velike pobune cijelo vrijeme stajala krajnja desnica koja se skrivala iza umjerenijeg Mese. Camacho se, naime, također veže uz fašističke i separatističke pokrete u pokrajini Santa Cruz. Može se pohvaliti podrškom Kolumbije, Brazila i venecuelanske oporbe, a iako se o njemu prije jako malo pisalo, pažnju je privukao kada je nakon Moralesovog odlaska ušetao u predsjedničku palaču s biblijom u jednoj i nacionalnom zastavom u drugoj ruci. Štoviše, izvan Bolivije se za njega praktički nije ni znalo, a sada je izašao iz sjene. I dok je za jedne osloboditelj, za druge je ultrakonzervativni kršćanski fundamentalist poznat po paravojnim aktivnostima i rasističkom nasilju.

Camacho, kao i Marinković, dolazi iz bogatih obitelji koje su izgubile dio novca kada je Morales nacionalizirao resurse zemlje kako bi financirao socijalne programe.

Krvavi prosvjedi

Evo Morales je, naime jedan od predvodnika takozvanog “socijalizma za 21. stoljeće” u Latinskoj Americi te je glavno obilježje njegove politike bila preraspodjela prihoda u korist najsiromašnijih. Bolivija se u vrijeme njegovog dolaska na vlast 2006. godine ubrajala među najsiromašnije zemlje Južne Amerike u kojoj je većina stanovništva živjela u siromaštvu, od čega čak 40 posto u ekstremnom siromaštvu. Ta je brojka u zadnjih desetak godina prepolovljena, i Bolivija bilježi rast BDP-a, no u isto vrijeme se Moralesu zamjera suludo trošenje državnog novca na, primjerice, predsjedničku palaču i muzej posvećen njegovom liku i djelu.

Ipak, narod nije izašao na ulice sve do prošlog mjeseca kada su održani predsjednički izbori na kojima je Morales osvojio četvrti mandat iako je prema Ustavu smio imati najviše dva. Također, optužen je za niz nepravilnosti na izborima pa je nakon krvavih prosvjeda bio prisiljen odstupiti. Svijet je pritom podijeljen oko krize koja je manje određena ideološkim pitanjima, a puno više ekonomskim interesima te dok jedni Moralesov odlazak nazivaju državnim udarom, drugi slave slobodu Bolivije.

Dnevnik.ba/ https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo