“Najveći problem u Vukovaru danas uvođenje je ćirilice i šutnja na neprocesuiranje ratnih zločinaca”

2717 imena – životi su koji sada vječno gledaju svoj grad i Dunav kako teče

Početkom listopada u dvorištu Franjevačkoga samostana u Vukovaru otkriven je spomenik svih žrtava u Domovinskom ratu, a tom prigodom svečano misno slavlje i molitvu ispred spomenika predvodio je pomoćni biskup Đakovačko-osječke nadbiskupije Ivan Ćurić. Među inicijatorima ovoga vrijednoga projekta je i fra Ivica Jagodić, gvardijan Franjevačkoga samostana u Vukovaru koji je i sam istraživao sudbine osoba koje se nalazi na popisu na spomeniku. Fra Ivica je od 2005. u župi sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, gdje je prvo bio župnik i ekonom samostana, a od 2014. je preuzeo i dužnost gvardijana. Duhovni je asistent Frame za osječko područje gdje je pokrenuo list za mlade Agape i mrežnu stranicu župe, a 2006. pokrenuo je jedan od najvećih festivala duhovne glazbe ‘Bonofest’. Autor je nekoliko manjih izdanja, ali i pjesmarice s notama i bez nota ‘Služite Gospodinu u veselju’, monografije ‘Crkva i vukovarski franjevci’, a jedan je od urednika ‘Nedjeljna i blagdanska razmišljanja’ autorice Marije Kovačević. Fra Ivica jedan je od osnivača Udruge Sv. Bono, koja ponajviše djeluje na karitativnom području, a posebno je ponosan što je vrijeme u Vukovaru najviše posvetio djeci i mladima. U razgovoru za Hrvatski tjednik fra Ivica govori o spomeniku žrtava iz Domovinskoga rata, ali osvrće se i na aktualnosti vezane za Vukovar. Njegovi odgovori zrače optimizmom, kaže da on kao franjevac uvijek tako svima pristupa i da je zbog toga i ideja oko spomenika od samoga početka kod svih naišao na odobravanje.

Inicijativa franjevaca

Prije mjesec dana u dvorištu Franjevačkoga samostana u Vukovaru otkriven je spomenik svih žrtava u Domovinskom ratu. Tko je inicijator ove ideje i zašto ste se odlučili podignuti spomenik baš u dvorištu samostana?

Ideja ovoga djela sazrijevala je već godinama među nama franjevcima. Prvi poticaj za ovaj popis došao je od fra Josipa Šoštarić još 2015. godine, tadašnjega župnika u Šarengradu koji je često dolazio u Vukovar. A tek u vremenu došašća 2017. ovu ideju objavili smo u našem župnom i samostanskom oglasnom listiću. Zatim smo u hodniku samostana postavili prvi neslužbeni popis koji nam je poslužio da Vukovarci i svi koji su vezani uz Vukovar, a dolaze k svojima za Božić, mogu prijaviti sve koji nisu na popisu. Na tome smo popisu već tada imali preko 1000 žrtava. Uoči 18. studenoga 2018. godine organizirali smo drugu konferenciju za novinare s izvješćem da prikupljanje imena žrtava privodimo kraju te da imamo idejni projekt postavljanja popisa žrtava u perivoju Franjevačkoga samostana gdje je jedino bilo izvodljivo postaviti tako veliki popis imena. Projekt o ovakvu obliku na staklenoj stijeni, uz višegodišnje razmišljanje, izradila je Radionica arhitekture Gorana Rake. Dizajn slova na popisu izradio je Goran Raukar. Rasvjetu je izradio Zlatko Galić – Nova Lux. Građevinske radove i hortikulturalne usluge izvela je vukovarska firma Komunalac d.o.o. Sve je izvršeno prema odobrenju gđe Zdenke Predrijevac, pročelnice Konzervatorskoga odjela u Vukovaru. Želim naglasiti da su svi dali svoj prinos darujući svoje vrijeme i znanje bez naknade. Popis na staklenoj stijeni postavljen je na najčasnijem mjestu u dvorištu Franjevačkog samostana ponad Dunava. Ova su imena životi koji sada vječno gledaju svoj grad kako živi i Dunav kako teče.

Na spomeniku je upisano 27171 osoba. Koliko i kako se radilo na prikupljanju imena za ovaj spomenik, tko Vam je u tome pomagao? Jesu li ovo sada prvi katalogizirani podatci o stradalima u Vukovaru?

Nakon prve medijske konferencije u došašću 2017. godine kada smo predstavili javnosti cjelokupni projekt, organizirali smo tim mladih u kojemu su bili Antonija Zaoborni, Marija Hardi, Ena Mor i Darko Raguž. Nositelji projekta bili smo mi franjevci, obilazili smo udruge, različite skupine i zajednice, također i mjesta iz bivše općine Vukovar. Moram priznati da smo naišli na jako pozitivan odnos, ljudi su nam se povjeravali i lako i lijepo je bilo s njima surađivati. Veliku potporu dao nam je Ante Nazor, ravnatelj Hrvatsko memorijalno-dokumentacijskog centra, te Dražen Živić u ime Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Naši mladi u timu vrlo lako su unosili podatke u program. I tako je popis stalno rastao dok nije došao do ove navedene brojke. Sav popis provjerio je Ured državne uprave u Vukovarsko-srijemskoj županiji pod vodstvom tadašnjega predstojnika, a danas ministra državne imovine g. Marija Banožića.

Ljudi dolaze i traže poznata imena

Vukovar je grad koji je najviše stradao u Domovinskom ratu, poznato je što su okupatori učinili gradu i njegovim stanovnicima. Postoje li danas točne brojke koliko je zapravo ljudi zaista poginulo u Vukovaru, imate li već sada nova imena koja bi se mogla dodati na spomenik?

Naš grad Vukovar pretrpio je najveću žrtvu u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenoga 1991. godine tijekom Domovinskog rata. Tek sada došli smo do konačnoga popisa svih žrtava Vukovara, a tu je 2717 osoba, s otvorenom mogućnošću da se može dodati ako se još dođe do imena novih žrtava. Nakon postavljanja popisa primili smo imena nekoliko novih žrtava. U procesu je njihova provjera. Eto, da nismo ovo postavili, ne bi nam se javili.

Na ovomu popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u gradu Vukovaru 1991. godine. Među njima su i zatočeni i ubijeni u srpskim koncentracijskim logorima, a među žrtvama su i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su došli iz drugih krajeva domovine Hrvatske i inozemstva braniti Vukovar. Sada smo kompletirali ovaj popis vukovarskih žrtava na kojemu će biti malih, ali ne velikih dopuna. Važno je da sada možemo raspolagati s gotovo stopostotnim podatcima poradi naše povijesti i naše baštine za nove naraštaje zbog kojih svaka žrtva ima svoj smisao i ponos.

I Vi ste bili među onima koji su marljivo radili na skupljanju materijala za ovaj spomenik. Kako ste se nosili s tužnim pričama koje se kriju iza svakoga imena i koja Vas se najviše dojmila, odnosno koja Vas je najviše potresla?

Sve je zapravo i počelo od susreta s roditeljima koji su izgubili svoju djecu. Oni su ih odgojili za ljubav prema Domovini i sada kada ih nema, zaista im je teško. Na to utječe i odlazak mladih i obitelji iz Domovine i općenito cjelokupno stanje koje ne ide u dobrom pravcu. Najteže je s nestalim osobama. Evo, sada će barem ovdje biti imena nestalih, barem ovdje može biti tako mala utjeha u najtežim danima kao što su Svi Sveti i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Sada u perivoju Franjevačkoga samostana mogu donijeti cvijeće, zapaliti svijeće i pomoliti se nad svakim imenom.

Čim smo postavili popis, veliki broj ljudi dolazi i traži ime koje poznaje ili neko svoje drago ime. Tako mi je prišao jedan branitelj i rekao mi: „Ovdje na popisu je Zoran Gruber, on je pravoslavac rođen 1969. godine, iz okolice Požege. Došao je braniti Vukovar i poginuo je tu 20. studenoga 1991. Kad smo dobili njegovo tijelo, mi njegovi prijatelji, išli smo ga dostojno pokopati, a svećenik ga u tome mjestu, jer je bio pravoslavac, nije htio ispratiti. Morali smo tražiti drugoga svećenika i našli smo ga jer je to zaslužio.

Kakve su reakcije na spomenik? Jeste li zadovoljni?

Reakcije su više nego dobre, iznad svakoga očekivanja. Medijski su nas svi popratili. Samo postavljanje je bilo u kruga nas Vukovaraca. Htjeli smo dati prednost roditeljima i rodbini svih žrtava. No već nakon nekoliko dana došla je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović i potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević.

Je li bilo opstrukcija tijekom prikupljanja imena, ali i zbog postavljanja spomenika s obzirom na situaciju koju mnogi potenciraju u Vukovaru?

Mi, franjevci, pristupili smo apsolutno pozitivno ovomu projektu ne prozivajući nikoga za propuste. Vrata su nam se svugdje otvarala. Još nismo našli na prigovore. A i ne vidim razloga da tako nešto bude.

Pravna država nije odradila svoj posao nakon Domovinskoga rata

Kako biste opisali Vukovar danas? Jesu li se ljudi otrgnuli užasima rata ili je to i dalje vidljivo? Jesu li i dalje prisutne velike podjele među stanovništvom?

U Vukovaru je lijepo i mirno živjeti. Rat je prošao, Vukovarci su se vratili dobrim dijelom u svoje domove i svoj grad. Svima je potreban prosperitet, osobni i obiteljski, a time će biti i gradski i domovinski. Na političkom scenariju bit će uvijek problema, oni zapravo uvijek tinjaju jer pravna država nije odradila svoj posao nakon Domovinskoga rata. Bojim se da će nas to još uvijek dugo stajati napetosti.

Po Vašemu mišljenju, što je danas najveći problem Vukovarcima, ali i u gradu?

Trenutačno uvođenje ćirilice i šutnja na neprocesuiranje ratnih zločinaca.

Smatrate li da ćirilica, pod kojom se rušilo i ubijalo, zaslužuje svoje mjesto u Vukovaru, a da se istovremeno sudi vukovarskim zapovjednicima, kao i onima koji su ploče skidali, a s druge strane, oni koji su bili u okupiranom Vukovaru i ubijali civile, danas nesmetano hodaju državom?

Svakome pametnome jasno je kako za sve zlo postoji uzrok i namjera. Ali ovdje se to ne gleda, već uporno prešućuje i preskače. Zato imamo u gradu ratne zločince koji traže ćirilicu da nastave ondje gdje su stali. Imamo li pravnu instituciju koja će nas obraniti? Bojim se da nemamo.

Je li tužno da se vladajući Vukovara sjete samo u dane komemoriranja, a ostatak godine kao da ih nije briga? Što bi po Vašemu mišljenju trebalo mijenjati?

Ne bih se složio s ovom Vašom konstatacijom. Kroz naš samostan često prolaze ministri i predsjednici, biskup i svećenici iz različitih krajeva, svakodnevno prolaze i brojne državne i nedržavne ustanove. Nerijetko donose pomoć i iskazuju pijetet prema žrtvi Vukovara. Uostalom, dobri programi i dobri zakoni ne donose se u Vukovaru, već u Zagrebu. Ipak moramo biti objektivni.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo