STASIJEVA IGRAČKA: Nogometni klub kojem nisu smjeli ništa – pa ni suditi penal

Čini se poput povratka u prošlost, u dane Hladnog rata. Nogometni stadion smješten duboko u istočnom Berlinu izgleda istrošeno, s hrđavom bijelom ogradom koja izvire iz grubih betonskih tribina.

Slično djeluje i zgrada kluba domaćina, s uskim hodnicima i škripavim pohabanim vratima, koja se nisu promijenila od vremena komunističke Istočne Njemačke.

Vrijeme je ručka, a mladi igrači i njihovi mentori, bivši igrači srednje životne dobi, bacili su se na mesne okruglice i pire krumpir u kantini. Ovih je dana Berliner FC Dynamo mali igrač u njemačkom nogometu, ograničen na jednu od regionalnih liga koje čine četvrtu diviziju zemlje., piše CNN, prenosi express.hr.

No, prije pada Berlinskog zida 1989., taj je klub bio “Bayern München” Istočne Njemačke, a igrao je s najjačim zapadnim klubovima, uključujući Liverpool, Romu i druge europske prvake.

Poznat pod nazivom BFC, Dynamo Berlin “obrisao je pod” sa suparničkim klubovima poput Lokomotive Leipzig, Dynamo Dresden, Magdeburg i Carl-Zeiss Jena u Oberligi, premijernoj ligi DDR-a, osvajajući titulu 10 godina zaredom između 1979. godine i 1988. godine.

Bernd Brillat igrao je za BFC od njegovog utemeljenja 1966. do 1983, a taj je branič igrao rame uz rame s legendama poput Michela Platinija, Trevora Francisca i Kevina Keegana. Kaže kako nikada neće zaboraviti nastup na terenu Anfielda u utakmici protiv Liverpoola u prosincu 1972.

“Bilo je nevjerojatno, atmosfera je bila takva da su nas prolazili trnci, to je osjećaj koji vam nitko ne može oduzeti”, kaže današnji 64-godišnjak sa sjajem u očima dok se prisjeća najljepših dana svoje karijere.

Danas je on jedan od menadžera kluba i veteran koji i dalje ne može bez igranja nogometa.

Sada je jedini znak nekadašnjih velikih uspjeha kluba niz crno-bijelih plakata koji prekrivaju vanjski zid kantine, a otkriva igrače kako se grle kao prvaci, skaču u zrak i podižu trofeje prema nebu.

Čak ni trofeja više nema, nestali su u kaosu pada komunizma, koji je pokrenuo i propadanje kluba.

“Moji dečki”

U znaku proslave svog 53. rođendana 15. siječnja 2019., BFC se pohvalio impresivnom poviješću, a navijače su impresionirali prekrasnim podsjećanjem na nogometne vještine nekih od najtalentiranijih igrača Istočne Njemačke.

Ipak, klub je bio omražen, prezirali su ga ne samo od strane navijača konkurentskih klubova, već i od strane opće javnosti, iz razloga što je njegov vlasnik bila tajna policija komunističke države, Stasi. Zadatak te ozloglašene tajne policije bio je iskorijeniti svako protivljenje režimu, a praksa se svodila na zatvaranje ljudi bez suđenja, kao i mučenja i streljanja ljudi koji su htjeli pobjeći na Zapad.

“BFC je bio u vlasništvu Stasija, kritizirali su ga nogometni fanovi i mrzila ga je istočnonjemačka javnost”, rekao je za CNN povjesničar Hanns Leske, koji je napisao brojne knjige o nogometu u DDR-u.

Šef Stasija Eric Mielke, koji je osuđen i zatvoren nakon propasti Istočne Njemačke, bio je počasni predsjednik BFC Dynama, a čak se i stadion kluba nalazio u kvartu gdje je bilo sjedište Stasija. Dolazio je na većinu utakmica, bio je domaćin zabava u hotelu Palast i obraćao se igračima s riječima “moji dečki”.

Sustav transfera u Istočnoj Njemačkoj izgledao je tako da se igračima govorili gdje trebaju igrati, a nogometni navijač Mielke pobrinuo se da BFC dobije najveće republičke talente.

Osigurao je i da njegov tim ima najbolju opremu, prostor za treniranje i trenersko osoblje, kaže Leske. Ujedinjenje najboljih nogometaša zemlje u BFC Dynamu trebalo je povećati samopouzdanje i međunarodni ugled DDR-a stvarajući heroje socijalističkog nogometa.

Manipulacija sucima

Taj plan mu se obio o glavu, ne samo zbog povezanosti kluba sa Stasijem, već i zbog snažnih naznaka da su uspjesima kluba kumovali suci svojim sumnjivim odlukama, kao i govorkanja o dopingu igrača kako bi bili nepobjedivi.

Suci su im dopuštali golove iz očitih zaleđa, zanemarivali su prekršaje za žute kartone, dodjeljivali im neobjašnjive slobodnjake i penale, pa čak i davali žute kartone suparničkim igračima bez osnove u ranijim utakmicama da ne bi bili u sastavu u utakmici protiv BFC Dynama, tvrdi Leske.

Kaže kako je vidio snimke iz njemačke arhive na kojoj je sudac dopustio BFC-ov gol koji je bio tako očito ofsajd i da nikada nije ni prikazan na televiziji u Istočnoj Njemačkoj.

Bivši istočnonjemački sudac Bernd Heynemann rekao je  da su, nakon što je BFC pretrpio poraz, “svi suci pozvani” i rekao da se “takvo nešto više ne smije događati”.

To se spominjalo čak i u Politbirou, izvršnom odboru vladajuće Komunističke partije, zbog čega je Istočnonjemački nogometni savez istraživao čitavu sezonu 1984-85.

Na gostujućim utakmicama protivnički navijači držali bi sarkastične transparente na kojima je pisalo “Pozdravljamo BFC Dinamo i njegove suce”, govori Leske.

Teško je utvrditi sudačko uplitanje bez ikakve sumnje, ali jedan bivši igrač priznao je da su dužnosnici možda ponekad pružili pomoć klubu.

“Mogu zamisliti da je došlo do manipulacija sucima zbog ogromnog pritiska vlade i Ministarstva državne sigurnosti”, izjavio je za CNN napadač Falko Götz, napadač koji je igrao za najbolji tim BFC-a od 1979. do 1983.

Prebjegli prije kupa u Beogradu

“To je svakako činilo suce nervoznima i moglo je utjecati na njihove odluke. Ali mi smo u tom trenutku bili najjači tim. Nije nam trebala njihova pomoć”, rekao je.

Götz i suigrač Dirk Schlegel pobjegli su na Zapad  3. studenog 1983. prije utakmice Europskog kupa u Beogradu, u Jugoslaviji, tražeći utočište u tamošnjoj ambasadi Zapadne Njemačke.

Čak i Njemački nogometni savez (DFB) priznaje da je Dinamo bio favoriziran.

“Nakon političke tranzicije je Dinamo, kao omiljeni klub šefa Stasija Ericha Mielkea, dobio brojne pogodnosti i u nekim je slučajevima primijenjen blagi pritisak”, kaže DFB na svojoj web stranici o povijesti istočnonjemačkog nogometa.

Igračima davali drogu bez da su znali

Klub su također podvrgnuli optužbama za doping. Götz, koji je igrao za vrhunske klubove kao što su Bayer Leverkusen, Köln i Galatasaray prije umirovljenja 1997. godine, rekao je da su mu, dok je bio u BFC-u, davali stimulans bez njegovog znanja.

“To je činjenica dokumentirana na utakmici Europskog kupa gdje sam naveden kao pozitivan na igranje sa stimulansom. Nisam bio svjestan da sam išta uzeo, drogu su nam davali u piću”, objašnjava.

Götz je BFC opisao kao “vojni klub” u kojem su se obraćali neki dužnosnici s činom, a igrači su redovito pozivani na politička predavanja.  Također, Stasijevi su špijuni redovito pratili igrače.

“Letjeli smo Mielkeovim službenim avionom. Tamo su bili Stasijevi službenici koji nas nisu pratili samo kao obožavatelji. Kad ste na četvrtom katu hotela i dvije osobe cijelu noć sjede ispred stuba, znate da definitivno nisu obožavatelji. ”

Götz, koji sada trenira klub četvrtog divizije FC Saarbrücken, rekao je da je pogriješio jer je želio igrati u zapadnonjemačkoj Bundesligi – koja je sada glavna liga ujedinjene države.

Dobar život – imali su novca za kupiti Ladu

To je samo jedna strana priče BFC-a, postoji i ona bivših igrača koji još uvijek surađuju s klubom te njeguju sjećanje na stare, dobre dane – jer su voljeli nogomet, uspjeh, druženje i privilegije.

Njih nije zanimala politika, baš poput njihovih kolega na zapadu. Oni su samo željeli igrati dobar nogomet, a odbacuju navode o manipulacijama sucima i optužbe za doping, kao podmetanja zavidnih konkurenata.

“Nikada nisam imao dojam da smo dobili bilo kakve prednosti u sudačkim odlukama”, rekao je za CNN Waldemar Ksienzyk, branič koji je igrao za BFC od 1984. do 1991. godine. Rekao je da nije bio svjestan ni dopinga.

“Ne možete se sustavno drogirati u nogometu jer je to kreativan sport. BFC je bio vrhunac moje nogometne karijere jer smo bili dobar tim i imali smo dobro vodstvo. Bio je to dobar život”, kaže on.

Slično smatra i Jörn Lenz, bivši veznjak BFC-a.

“Ne možete namjestiti 10 naslova zaredom, koliko smo ih mi osvojili. Imali smo najbolji tim u smislu vještine, kondicije i mentaliteta. Imali smo izvanredne igrače”, dodaje Lenz.

I Lenz i Ksienzyk kažu kako nikada nisu osjećali sklonost bijegu na Zapad.

“Mogao sam otići lako, to uopće ne bi bio problem”, rekao je Ksienzyk.

Njihove se privilegije onima sa Zapada možda čine apsurdnima, no bile su velika stvar u gospodarstvu gdje su nestašice bile svakodnevna pojava.

Primjerice, uspjeli su preskočiti desetogodišnju listu čekanja za kupnju automobila, a imali su toliko novca da su u nekim slučajevima mogli kupiti i ruske Lade, što se u to doba smatralo luksuzom.

Također im je dodijeljen bolji smještaj i dozvoljeno im je putovanje u inozemstvo. Dobivali su čak i voće, što je bila rijetkost u DDR-u.

Plaće su im se razlikovale, jedan je igrač rekao da je imao otprilike tri puta veću plaću od običnog radnika. Igrači koji su odslužili vojni rok plaćani su prema činu, a ako su dobro igrali dobivali su bonuse. Ironično, neki su igrači klubova u nižim ligama imali bolje plaće ako je njihov klub bio vezan sponzorstvom s nekim istaknutim državnim poduzećem.

Stasi svinje

U 80-ima, kako se u DDR-u počeo stvarati pritisak javnosti za političkim reformama, pojačalo se neprijateljstvo prema BFC-u.

“Ljudi iz NDR-a pustili su svoj bijes i frustraciju na nas. Zlostavljali su nas i pljuvali na stadionima jer su svi željeli gledati kako gubimo. Mislili su da smo klub Stasi. Mislili su da kod kuće imamo zlatne kvake i slavine “, rekao je Ksienzyk.

Suprotstavljeni navijači skandirali bi “svinje Stasi” i “svinje Mielke”. U međuvremenu, nasilni fanovi pod utjecajem zapadnih punk i huliganskih scena odlučili su podržati BFC jer je to bio najbolji način da budu provokativni, rekao je Leske.

Nakon pada Zida, BFC je izgubio svoj temelj. Mielke je uhićen, a Stasi se raspadao dok su bijesni prosvjednici provalili u njegove urede širom zemlje. Bundesligaški klubovi namamili su najbolje igrače BFC-a, među kojima su Andreas Thom i Thomas Doll.

Oslabljen gubitkom talenta i zbunjen financijskim savjetnicima i agentima koji su se pojavili na pragu, klub je brzinski počeo propadati.

Pokušali su raskinuti sa svojom prošlosti, promijenivši ime u “FC Berlin”, ali nisu uspjeli izboriti se niti za drugi rang ujedinjene njemačke Bundeslige. Klub je preimenovan u BFC Dynamo 1999. godine, te je zbačen je iz četvrte u petu ligu 2000.

BFC Dynamo vratio se u četvrtu ligu 2014. godine i svoju skorašnju budućnost vide u dostizanju treće liga. Lenz tvrdi da je klub opet u usponu.

Dnevnik.ba/https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo