I. Kozlica: Domovinski rat i političke ‘metamorfoze’ Milorada Pupovca (2)

 Tako je govorio PUPOVAC 90-ih! (2)

Komentator „Večernjeg lista“ Srećko Jurdana dana 15. ožujka 1992. prozvao je Pupovca i „umjerene Srbe“ koji „još od poznatoga susreta lepeze srpskih predstavnika u Lipiku traže modus kako da u kontekstu općeg srpskog napada na Hrvatsku ostanu uz braću ali pošteni, vis à vis političkog profila koji upravo žele ostvariti takvom dvoličnošću, zaslužuju nekoliko pedagoških uputa“. Jurdana je istakao: „Da se razumijemo: nemamo ništa protiv srpskog mirotvorstva, pod uvjetom da ga možemo pisati bez navodnika. […] Mirotvorni Srbi bili bi oni koji su ratovali zajedno s Hrvatima i koji su danas – unatoč tome – voljni identificirati se politički kao dio srpskog naroda“ (Večernji list, 15. ožujka 1992.).

Pupovac je u ožujku 1992. izjavio: „Srbi u Hrvatskoj osjećaju se nacijom ‘s autonomnom političkom voljom i tvorbenim elementom korpusa srpske nacije koja je do sada živjela u jedinstvenome prostoru bivše Jugoslavije, pa da je stoga njihov politički zahtjev osiguravanje kontinuiteta političkih i kulturnih veza s cjelokupnim korpusom matične nacije“ (Slobodna Hrvatska, 3. travnja 1992.).

Prognanica s okupiranoga hrvatskog područja Srpkinja Dragica Kosanović, privremeno smještena u Puli, objavila je u ožujku 1992. vrlo oštro pismo dr. Miloradu Pupovcu, nazvavši ga bolesnim karijeristom i nečovjekom te velikosrpskim savjetnikom koji, s vremena na vrijeme, podsjeća Srbe da žive pod ustaškom kamom (Večernji list, 25. ožujka 1992.).
Milorad Pupovac bio je jedan od pokretača osnivanja srpskoga narodnog sabora u Hrvatskoj. Bila je to inicijativa SDF-a i dijela Srpske demokratske strane Jovana Raškovića u koju su bili uključeni mnogi viđeniji Srbi u Hrvatskoj. Predsjednik Srpske narodne stranke Milan Đukić tim je povodom izdao priopćenje: „U subotu 21. ožujka o. g. na političku scenu Hrvatske, u Zagreb, zlatnim mostovima, vratiše se potpredsjednik ‘vlade SAO’ i ‘otac svih Srba kao ludog naroda’. Vratiše se Starević i Rašković. […] Nema političkog konsenzusa s Raškovićem i Starevićem, nema ‘nacionalnog pomirenja’ s onima koji su ratom rušili Hrvatsku. Svaku daljnju odgovornost za priznavanje i suradnju sa srpskim narodnim saborom, s nosiocima ideologije koja je sve građane Republike Hrvatske gurnula u rat i razaranje, s onima koji su pozivali na rušenje Hrvatske ‘ustašoidne vlasti’, s onima koji su otvarali skupove s ‘braćo četnici’, s onima koji su Hrvatsku međunarodno legitimirali ‘ratom između ustaša i četnika’, s onima koji tvrde da imaju ‘podršku Vlade Republike Hrvatske, Srpska narodna stranka odbacuje s indignacijom“. Srećko Jurdana je osudio Pupovčevo djelovanje nazvavši njegovu inicijativu pan-srbističkim pokretom s demokratskim predznakom. „Ovdje nije riječ samo o pokušaju Miloševića da – koristeći svoje marionete poput eksponiranoga Pupovca i drugih pritajenih ‘simpatizera srpske narodnooslobodilačke borbe’ – zadrži utjecaj u Hrvatskoj i nakon hrvatskog osamostaljenja već i o pokušaju skupine kompromitiranih ‘Jugoslavena’ (poput Šerbedžije), odnosno kninskih gangstera-psihopata (poput Raškovića), da se vrate na profesionalne i društvene položaje u Hrvatskoj“ (Večernji list, 29. i 31. ožujka 1992., 5. travnja 1992., Vjesnik, 29. ožujka 1992.).

„Srbi trebaju imati pravo na samoodređenje“

Pupovac je engleskom „The Guardianu“ izjavio da su hrvatski Srbi žrtve nekih igara između Zagreba i Beograda. Ni riječi nije kazao o četničkim divljanjima i rušenju hrvatskih gradova (Vjesnik, 9. travnja 1992.).

Profesor Marko Vujnović, Srbin iz Zagreba, u travnju 1992. uputio je otvoreno pismo Miloradu Pupovcu u kojemu je osudio njegovo djelovanje te istaknuo: „Ako je ova Hrvatska barem malo pravna država, mislim da bi morao itekako pred zakonom odgovarati za svoje izjave koje lansira čim se vratio u Zagreb. Ako ništa drugo, morao bi dokazati gdje i kada se to u Hrvatskoj srpska djeca pokrštavaju. Gdje i kada to Srbi prisilno mijenjaju imena ili prezimena? Ove i slične njegove izjave nisu nimalo bezazlene i već radi njih zaslužio je da ga se protjera iz Hrvatske“ (Večernji list, 14. travnja 1992.).

Pupovac je jednom prigodom izjavio „kako će JNA svojim uplitanjem u politiku donijeti nesreću ponajprije Srbima“ (Slobodni tjednik, 11. ožujka 1992.).

Saborski zastupnik Veselin Pejnović za Pupovca je kazao da „kronično boluje od liderstva te da nije sklon traženju konstruktivnih rješenja u svom političkom djelovanju“. (Globus, 14. svibnja 1993., Vjesnik, 19. svibnja 1993.)

U Londonu je 16. kolovoza 1992. Pupovac izjavio da Srbi „trebaju imati poseban status, međunarodno zajamčen, te interno pravo na samoodređenje“ što je Večernjakov komentator ocijenio istim ciljevima koje imaju „velikosrpski osvajači u Hrvatskoj i njihovi nalogodavci u Beogradu“ (Večernji list, 28. kolovoza 1992.). Predsjednik Srpske narodne strane i potpredsjednik Sabora RH Milan Đukić 14. rujna 1992. kazao je da je Pupovac „instalirani ambasador u Zagrebu toga velikosrpskog projekta i perfidniji je i opasniji od mnogih drugih“ (Večernji list, 14. rujna 1992.). Dr. Anđelko Milardović je 1992. analizirao političke ideje Pupovčeva SDF-a. Među one koji su imali važnu ulogu u „ratnoj (pred)igri“ naveo je i Milorada Pupovca (Večernji list, 5. listopada 1992.

Skupina Srba, saborskih zastupnika, u Zagrebu je u rujnu 1993. održala prosvjednu tribinu kako bi i anonimni Srbi mogli izraziti svoj stav o srpskoj agresiji. Međutim tom se pozivu nije odazvao Milorad Pupovac i njegov Srpski demokratski forum. Novinar Danasa ustvrdio je da stavovi Milorada Pupovca nalikuju na one iz tzv. krajina. (Danas, 21. rujna 1993.)

Početkom 1994. Pupovac je izjavio kako je Badinterova komisija „jedna od lošijih epizoda u raspadu Jugoslavije“. Na vrlo jasno pitanje je li Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku odbio je potvrdan odgovor: „Nema nikakve sumnje da se na prostoru bivše Jugoslavije u vrijeme njezina raspada, pa i u slučaju hrvatsko-srpskog sukoba, na mnogim mjestima prešlo granice onoga što bi se moglo opravdati pravom na obranu vlastitoga prava i pravom na obranu dijela svog naroda u drugoj državi. To vrijedi za događaje u Hrvatskoj, kao što vrijedi i za događaje, primjerice, u BiH. Kako će se to okvalificirati, ovisi o nekoj vrsti političkoga pragmatizma“. (Danas, 22. veljače 1994.).

Vođa srpskih pobunjenika u zapadnoj Slavoniji Veljko Džakula izjavio je u veljači 1994. kako je Milorad Pupovac u rujnu 1991. bio u Bučju i da je tom prilikom kazao da je u Saboru RH „izdjelovao pristanak na sporazum koji bi podrazumijevao prekid vatre, zadržavanje srpske policije u srpskim selima i dogovor oko mješovitih sela, Pakraca, Daruvara i Grubišnoga Polja“ (Večernji list, 19. veljače 1994.).

Protiv uvođenja kune

U svibnju 1994. Pupovac je oštro osudio „terorističke napade na imovinu građana srpske nacionalnosti u naselju Kozari Bok u Zagrebu“ istaknuvši kako je uvjeren da se radilo o pokušajima etničkog čišćenja (Večernji list, 4. svibnja 1994.). Sredinom 1994. za njemački „Radio Deutsche Welle“ izjavio je kako uvođenje kune „izaziva dodatna strahovanja i dodatne sumnje u vodeću hrvatsku politiku“. Tadašnje ankete pokazivale su da je više od 70 posto hrvatskih građana podržavalo uvođenje kune kao platežnoga sredstva (Večernji list, 6. lipnja 1994.).

Pupovac je 1. srpnja 1994. izjavio je kako je „postojanje dviju jezičnih zajednica u Hrvatskoj realnost“ i da treba utemeljiti srpsku jezičnu zajednicu „što je jedno od najvažnijih pitanja za njihov identitet“ (Večernji list, 2. srpnja 1994.)
Hrvatska je konstituirana kao „unitarna, centralistička i kroatocentrička država“, napisao je Pupovac 1994. Na njegov tekst reagirao je francuski filozof Alain Finkielkraut: „Utopijski je opasno zahtijevati od Hrvatske da se ne definira kao nacionalna, nego kao građanska država. Hrvatska je jedna od nacija koja je uvijek težila državi i nezavisnosti, i koja je čak i u Jugoslaviji nastojala ostvariti svoje nacionalne težnje.“ (Večernji list, 24. srpnja i 19. kolovoza 1994.).

U listopadu 1994. Pupovac se povukao s mjesta predsjednika SDF-a i ponovno najavio osnivanje nove stranke Srba u Hrvatskoj (Večernji list, 30. listopada 1994.)

U Hrvatskom saboru potkraj 1994. postavilo se pitanje o 14 000 pravoslavne djece koja su pohađala katolički vjeronauk. Zbog toga je kardinal dr. Franjo Kuharić zatražio od svojih župa da utvrde o čemu se točno radilo. Zvonimir Kurečić, jedna od vodećih osoba za katehezaciju u Zagrebačkoj nadbiskupiji, rekao je: „Radi se o političkome obračunu i o slabosti Srpske pravoslavne crkve da ostvari vjeronaučni program u školama. Jer, prije je trebalo dokazati da katolici ‘prekrštavaju’ pravoslavce, a sada da ih ‘pokrštavaju’“. Kazao je da je vjeronauk izborni predmet u školama i da roditelji odlučuju hoće li ga njihova djeca pohađati. Arhijerejski namjesnik SPC-a Milenko Popović u srpnju 1995. izjavio je da je tada bilo 14 000 pravoslavne djece koja su pohađala katolički vjeronauk što je on označio kao početak prevođenja u katoličku vjeru. Glavni urednik Katoličke informativne agencije don Živko Kustić rekao je da „upis na katolički vjeronauk sam po sebi ne znači prijelaz u Katoličku crkvu. […] Ako bismo takvu djecu odbijali, time bismo ih izlagali stanovitoj diskriminaciji. Ako ih prihvaćamo, optužuju nas za pokatoličavanje“. (Večernji list, 12. studenoga 1994., Naš glas, srpanj 1995.).

Novinar Dubravko Grakalić Pupovca je nazvao: „urbani srpski intelektualac nježne konstitucije i kratkog pamćenja“ koji je često mijenjao političke organizacije i kojega je američki časopis EIR označio kao agenta Slobodana Miloševića. (Panorama, 24. kolovoza 1994.).

„U Zagrebu je logor za Srbe“

Pupovac je u ljeto 1994. govorio o potrebi promjene Ustava RH kako bi se Srbi definirali kao narod s autonomnom političkom voljom te da Hrvatska treba biti „složena država od naroda koji u njoj žive“. Na konstataciju da su Srbi poveli krvavi rat protiv Hrvatske, kazao je: „Treba se vratiti onim političkim ishodištima koja su omogućavala državni konsenzus između Hrvata i Srba, a potom povesti raspravu o odgovornosti i za ovaj i za onaj rat“. (Feral Tribune, 5. rujna 1994., Globus, 17. veljače 1995.) Potkraj 1994. iznio je prijedlog „o statusu Krajine kao regije s elementima državnosti, na principu subsidijariteta – prenošenja suverenosti centralne vlasti na regionalnu. Teritorijalna i politička autonomija pretpostavlja regionalni parlament, legislativu i izvršnu vlast Krajine i mehanizme da se to područje za neko vrijeme isključi iz aktivnosti vojnih snaga, tj. da dobije status demilitarizirane zone“ (Pečat, 10. listopada 1994.). Srećko Bijelić je potkraj 1994. izrazio neslaganje s Pupovčevim traženjima: „Tražiti federaciju i konfederaciju u Hrvatskoj potpuni je besmisao, i povijesni i praktični. To su najreakcionarnije ideje i zablude na ovim prostorima“. (Danas, 27. prosinca 1994.).

Poslije VRO „Bljesak“ Pupovac je izjavio: „U hrvatsko-srpskim odnosima otvara se nova stranica nestabilnosti i nova stranica tenzija i ratnih opasnosti“. (Naš glas, 5. svibnja 1995.). Tražio je da se s oslobođenoga prostora povuče HV i da ostane samo policija (Panorama, 17. svibnja 1995.).

U „Izvještaju o pojavama i oblicima kršenja ljudskih i nacionalnih prava Srba u Hrvatskoj 1991.-1995.“ koji je 1995. izradio SDF Milorada Pupovca, navedeno je sljedeće: „Odmah po dolasku nove vlasti u maju 1990. počela je primjena mjera diskriminacije prema Srbima“. Navedeno je da je u Zagrebu postojao logor za Srbe, a o izbjegavanju vojne obveze u HV-u navedeno je sljedeće: „Mnogi Srbi nisu željeli ići u vojne jedinice koje su se borile protiv njihovih sunarodnjaka i to na područjima na kojima su i sami rođeni“. […] Dva su temeljna razloga za izbjegavanje HV-a: većina nije željela rat i nastojala ga je izbjeći, s druge strane nije mogla prihvatiti političke ciljeve, način i metode djelovanja HV-a. Nije prihvaćala secesiju Hrvatske iz Jugoslavije. HV je nastajao kao stranačka vojska u kojoj su na početku vrlo značajan utjecaj imali ekstremisti. Brojne su jedinice nosile imena ili obilježja ustaškog režima“ (Arhiv Srba u Zagrebu, SDF, Izvještaj o pojavama i oblicima kršenja ljudskih i nacionalnih prava Srba u Hrvatskoj 1991.-1995., lipanj 1995.)

Dr. Stjepan Šterc je sredinom 1995. napisao: „Tko je veći krivac: vojnik Srbin s puškom u ruci ili neovisni srpski intelektualac, nositelj i provoditelj ideje velike Srbije za koju i običan srpski čovjek bez promišljanja gine ili ubija? Kakva je logika: pregovarati i davati političko značenje Miloradu Pupovcu, Milanu Đukiću, Veljku Džakuli i sličnima“ (Zora, 12. srpnja 1995.). Slavko Degoricija u svojoj je knjizi teško optužio Milorada Pupovca za izigravanje dogovora oko oslobađanja dr. Ivana Šretera kojega su Srbi odveli i ubili (Slavko Degoricija, Nije bilo uzalud).

Milorad Pupovac je 2007. kazao da je VRO „Oluja“ bila zločinački pothvat: „Neki su se udružili s ciljem zločinačkog pothvata etničkog čišćenja“ (Novi list, 29. travnja 2007.). Za postojanje snajperista u Zagrebu izjavio je da „nikada nitko nije našao dokaz o jednoj jedinoj, ne jednoj jedinoj žrtvi nego jednom jedinom snajperistu u ovom gradu“ (Paviljon 22, dokumentarni film, 2002.)

Labradorovac Slobodan Platiša – Pupovčev suradnik

U poratnom političkom djelovanju Milorad Pupovac i njegova stranka SDSS u svoje su okrilje uzimali često ljude koji su se s oružjem digli protiv Hrvatske, što i danas možemo slušati u mnoštvu primjera. Tako je Pupovac za svoga prvoga suradnika uzeo pripadnika terorističke skupine „Labrador“ Slobodana Platišu. Kada je Platiša umro, Pupovčeva stranka objavila je da žali za svojim „bardom“ i čovjekom „iz naroda koji je uvijek rado i često odlazio među svoje ljude i borio se s njihovim problemima, kako po srpskim selima, tako i s izazovima zajednice po hrvatskim gradovima, čiji je teret devedesetih godina sam proživljavao u Zagrebu“. Na Pupovčevoj listu u Hrvatski sabor ušao je Dragan Hinić koji je kao nastavnik u Obrazovnom centru RSUP-a 1990. izjavio „da neće podučavati ‘ustaše’“ (www.sdss.hr, Ivan Krmpotić, Kako je UDBA stvorila Hrvatsku).

Iz gornjega pregleda mogli smo vidjeti da je Milorad Pupovac samo jednom osudio progon Hrvata iz okolice Knina, i to u širem kontekstu. Pupovčevo Srpsko narodno vijeće je 2018. prozvalo HAZU, Društvo hrvatskih književnika, Zbor liječnika, Odvjetničku komoru, Hrvatsko filozofsko društvo i „mnoge, mnoge druge“ organizacije jer nisu osudile zločine nad Srbima. Posebno je naznačena Katolička crkva, što „predstavlja priličnu mrlju na njezinoj savjesti“ (Ratni zločini nad Srbima u Hrvatskoj ’91.-’95., 2018.).

Osim gornjih izvadaka iz tiska koji djelovanje Milorada Pupovca jasno označuju protuhrvatskim, bilo je i onih koje se može označiti umjerenima. Pupovac je bio jedan od hrvatskih i srpskih intelektualaca koji su 30. rujna 1991. konstatirali „da ratne prilike moraju biti zaustavljene kako bi se spasili ljudski životi, spriječila razaranja i stvorile pretpostavke za suživot ljudi kojima je Hrvatska zajednička domovina“ (Vjesnik, 1. listopada 1991.). Pupovac je bio u skupini poznatih zagrebačkih Srba koji su se sredinom 1992. usprotivili presudama Vojnoga suda u Beogradu zbog postupaka protiv nekoliko hrvatskih časnika i vojnika, predlažući da se sudski postupci vode poslije rata (Večernji list, 3. srpnja 1992.). U srpnju 1992. bio je na čelu izaslanstva SDF-a koje išlo u Beograd i Podgoricu kako bi pokrenuli inicijativu za priznanje RH od strane Srbije i Crne Gore. Pupovac se tada u Beogradu sastao s dr. Jovanom Raškovićem (Večernji list, 24. srpnja 1992.). U razgovoru za beogradsko „Vreme“ u kolovozu 1992. izjavio je da „Srbi u Hrvatskoj trebaju glasati za predstavnike hrvatske političke većine“ (Večernji list, 4. kolovoza 1992.). Izjava je dana upravo u vrijeme kada je povučena optužba zbog širenja lažnih vijesti oko pokrštavanja pravoslavne djece. On je 3. svibnja 1993. postao članom Državnoga odbora za normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa (Večernji list, 4. svibnja 1993.). U kolovozu 1993. najavio je osnivanje nove stranke koja će surađivati s vlastima RH i sa „srbijanskim političkim strankama i s ‘krajinskim’ političkim predstavnicima“ (Večernji list, 11. kolovoza 1993.). U veljači 1994. izjavio je kako se protivi uvođenju sankcija Hrvatskoj, a za Srbiju kako treba „iznaći način da se sankcije postupno zamijene sredstvima pozitivne stimulacije“ (Večernji list, 8. travnja 1994.). Potkraj 1995. izjavio je kako „Hrvatskoj nisu potrebne srpske nacionalne stranke! Za Srbe je najvažnije da se što prije integriraju u hrvatsko društvo“. (Globus, 1. prosinca 1995.). I to je sve.

Politička i teritorijalna autonomija bio je i ostao njegov cilj

Iz svega navedenoga vidimo da je dr. Milorad Pupovac tijekom Domovinskoga rata bio izraziti protivnik stvaranja suverene hrvatske države. Najprije je bio borac za opstanak Jugoslavije kakva je bila do demokratskih promjena 1990., kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi. Potom je bio za Jugoslaviju u kojoj bi Srbi u Hrvatskoj dobili političku i teritorijalnu autonomiju, a da bi ostvario svoj cilj, surađivao je s vođama srpskih terorista u Hrvatskoj i njihovim nalogodavcima u Beogradu. Njegove su izjave i javni nastupi usklađeno djelovali sa zločinačkim aktivnostima JNA i agresorskim središtem u Beogradu. Poslije priznanja RH od većine zemalja svijeta, zalagao se za političku i teritorijalnu autonomiju Srba u Hrvatskoj na kojim stajalištima je i danas. Nikada nije osudio agresiju na Hrvatsku i BiH od strane JNA, Srbije i Crne Gore. Nikada nije osudio progone i ubojstva Hrvata na okupiranim područjima, osim ponekoga deklarativnog protivljenja ratu kao takvom. Ako i jest, te su osude bile iznuđene novinarskim metodama. U najtežim trenutcima za mladu državu Hrvatsku, u svijet je odašiljao lažne vijesti o nasilnom prevođenju pravoslavne djece na katoličanstvo kako bi pokazao da je ona sljednica najtamnijih čina Nezavisne Države Hrvatske koje srpska promidžba plasira i uvećava punih sedamdeset godina. Na samome početku ovoga teksta vidljivo je da Milorad Pupovac i dalje nastoji destabilizirati hrvatsku državu blaćenjem i iznošenjem lažnih optužaba. Svoje političke ciljeve Pupovac je nastojao ostvarivati različitim metodama od kojih je jedna bila i mijenjanje političkih stranaka i organizacija, od SKJ, UJDI-ja, SDS-a, Lige socijalnih demokrata, SDF-a i SNV-a do SDSS-a.

I za kraj sapienti sat. Milorad Pupovac profesor je u trajnom zvanju na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, zastupnik je u Hrvatskom saboru od 1995. Predsjednik RH Stipe Mesić odlikovao ga je 2001. Redom hrvatskog pletera „za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana“ (NN br. 57/2001.). Predsjednik je Samostalne demokratske srpske stranke koja danas sudjeluje u izvršnoj vlasti kao dio parlamentarne većine.

Svaki daljnji komentar je suvišan, zaključke prepuštamo čitateljima!

Ivan Kozlica
Hrvatski tjednik

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo