Vera Primorac: ZRNCA MUDROSTI I SMIJEHA U ANEGDOTAMA MALKICE DUGEČ

Malkica Dugeč je poznata i priznata hrvatska pjesnikinja i književnica koja živi i djeluje u Stuttgartu, glavnom gradu njemačke pokrajine Baden Württemberg.

Ali, unatoč tome što je gotovo pola stoljeća izvan domovine, svoja književna djela pisala je i piše samo na svome hrvatskome jeziku.

To je književnica koja je cijeli svoj životni i pjesnički vijek posvetila čovjeku, domovini i vjeri. Vjeri u pravdu, u pobjedu istine, vjeri u   čovjekoljublje, u domoljublje. I vjeri u uskrslu nam Domovinu.

Autorica je to mnogobrojnih zbirki poezije i proze te dobitnica brojnih nagrada za svoja književna postignuća – i u Hrvatskoj i diljem svijeta.

Dugo je gospođa Malkice Dugeč pisala samo poeziju. Pa je, svatko tko je ikada pročitao, makar i jednu-jedinu njezinu pjesmu, morao spoznati kako je ona vrhunski autor  standardne poezije, u kojoj vješto slaže, bez ikakvih problema, izuzetne i nenategnute stihove i rime. A mora se priznati, kako su rijetki takvi stihotvorci, kao što je to gospođa Dugeč, koja se  dokazala i kao autorica nekoliko zbirki poezije za djecu. Ali, Malkica piše i prozu. Sve su to crtice iz života, mudrosnice i pjesme u prozi kojima je ona obogatila i našu hrvatsku književnost i nas kao ljubitelje lijepe riječi i stiha. No, ako želimo „izbliza“ upoznati  pjesnikinju i književnicu Malkicu Dugeč, ako se želimo s njom družiti i zbližiti,  uživati u njenom izričaju i upoznati  cjelokupan opus književnog stvaralaštva ove vrsne autorice, onda moramo zaviriti, pored već tiskanih zbirki, i u njen najnoviji uradak: „Anegdote iz tuđine i iz domovine“, gdje su na jednom mjestu skupljena bezbrojna  ZRNCA njezinih  SJEĆANJA…

To su kratki humoristični zapisi, puni šala, često i dosjetki, bliskih izražaju našega puka, ponekad podrugljivih, ponekad i s ponekom „prejakom“ i neprimjerenom riječi u okruženju u kojemu su izrečene, ali  one su naše. Naš izričaj, naših ljudi, naših krajeva.Pa je, tako, svaka stranica zbirke,dugo putovanje u prošlost, te iz prošlosti još duže putovanje prema sadašnjosti.

Od  Lobora, Dalmatinske zagore, bespuća emigracije do  slobodne domovine Hrvatske, do prvih demokratskih promjena i do stvaranja samostalne, slobodne i nezavisne domovine nam Hrvatske.

I sve su, u tom šarolikom mozaiku, njene kockice otrgnute zaboravu i složene u pričekoje nas vraćaju i  u našu mladost, priče koje osvježavaju sva naša sjećanja na naša lutanja po bespućima realnoga života, priče koje nas vraćaju iu dane naših nadanja, ljubavi, mladenačkih snova i stremljena, ali i uspona i padova.

I sve je tu ispričano duhovito, sažeto, jasno, kratko i britko. A svaka je anegdota  prikaz jednog  događaja , slika jedne ličnosti o kojoj autorica priča, slika o njihovim karakterima, osobinama i naravima,  komičnim situacijama u kojima ih susrećemo, a koje nam na lice  često izmame osmijeh i ponukaju nas na zdrav smijeh.

Tu je cijela galerija likova. Od svjetskih poznatih osoba,poznatih književnika, od fakultetskih profesora,kolega sa studija, kolega s posla,  učenika, susjeda do običnih i nepatvorenih malih ljudi.

No, najčešća tema anegdota Malkice Dugeč ‒ što je i razumljivo ‒ njezin je suprug Božo. Pa, zato, i  anegdote o njemu odišu toplinom, ljubavlju, uzajamnim razumijevanjem i poštovanjem. Dok je svaka  njegova šala, postajala priča za sebe, priča koju je gospođa Dugeč spretno ovjekovječila. Jer, „moj Božo“ bio je čovjek  pun duha i humora, omiljen u društvu, čovjek koji je svaku životnu situaciju znao pretvoriti u zdravi humor i smijeh.

Ali nikad nije propuštao priliku pričati „o prirodnim ljepotama Hrvatske, o njenoj

bogatoj kulturnoj baštini i o narodnim običajima pojedinih hrvatskih krajeva“.

“Gospodine Dugeč, recite nam, molim Vas, nešto i o oženjenim Hrvatima. Kakav je njihov odnos prema ženama?“

A Božo, nasmijavši se, brzo i spremno odgovori:”Znate dobro, draga kolegice, da sam ja Hrvat. Iz Dalmacije. A kod nas Dalmatinaca je oduvijek običaj da žena drži tri ćoška kuće, a muž četvrti. I ženu!”

I povelik je broj tih malih, toplih pričica o njenom, Malkičinom životnom suputniku.Te je svaka ispričana, jedno zrnce, jedan biser u njihovoj zajedničkoj niski života.

“Nabavi mi drva za zimu pa ću Ti biti kum!”, reče Božo, kao u šali, mladom i simpatičnom Anti.

…Kad za nekoliko dana eto ti našeg Ante.Stoji pred vratima našega stana i kuca. A čim mu je Božo otvorio vrata, brzo reče:

“Valjen Ti Isus, kume! Drva su prid kućom. A sutra je u crikvi vinčanje!”

Nešto slično se dogodilo i  s mladim zaljubljenim  parom,  Viktorom i Boženom.

“Za tri dana se vjenčajemo. Dobro nam doš’o, dragi kume Božo!”

Tu je i priča o stričeku Boži, kako su svi,  od mještana do učenika, iz milja zvali supruga gospođe Dugeč, o njihovom zajedničkom odlasku na rad u osmogodišnju školu u  pitomi zagorski gradić Lobor, o problemima s kojima su se susretali, seleći se po „dekretu“ iz sela u selo, iz mjesta u mjesto.

„Božo je bio mnogo strpljiviji i učenici su ga zavoljeli kao nekog svog prijatelja pa se vrlo često događalo da je nekoliko njih došlo pred naše prozore i vikalo: “Striček Božo! Striček Božo, idemo k cerkvi!” A to “k cerkvi” značilo je da čitav razred u kojemu Božo predaje, taj dan treba otići na mali brežuljak ispred “Crkve Majke Božje” i tamo na travi sjediti, pričati i – upoznavati se s nekim književnim djelom“.

Ali, bilo je ponekad i povuci- potegni. Naročito ako učenik uradi nešto što ne treba.

“Gospa, zakaj ste Vi prišli k meni?” (iako štokavac, iz Drniša, govorio je namjerno – kajkavski.)

A ta je “Gospa”, kao grom iz vedra neba, sasula na njega svu silu uvrjeda, psovki, prijetnji i sumnji. A na kraju je, gotovo plačući izustila:

“Ne bu više nigdar nitko mog Jankeca tukel ni špotal. Ja mu bum već pokazala kak se dela. I bum ga tužila sudu!”

Na kraju bi se sve dobro završilo, uz jednu kapljicu vinčeka i uz:”Ma kaj? Pa Vi ste to! Bog Vas blagoslovil! Sam Vi vudrite našega Jankeca, jer on nigdar ne sluša. Ni mene. I nek se navči kak se mora ponašati!

…Bog Vam daj zdravla, striček Božek !”, samo je doviknula idući prema vratima zbornice.

Posebno je dojmljiv opis učiteljevanja u  jednom selu, udaljenom 15 km od Drniša, na Osmogodišnjoj  školi Gradac, u ono davno vrijeme koje u svakome od nas, tadašnjih prosvjetara, izaziva sjećanja.U isto vrijeme i topla i draga, ali i tužna i puna sjete.

Draga zbog posla kojega voliš, a tužna zbog  uvjeta pod kojima ga radiš.

Jer, griješ se na drva koja sam moraš pronaći i iscijepati, pereš rublje i umivaš se u lavoru,  u stanu si bez vode (ljeti je kišnica, zimi otopljen snijeg) , a  WC je gdje stigneš i dostigneš.  Pa je i „čašica razgovora“ sa susjedom Katom   dobro došla, vedrila tmurnu svakodnevnicu i budila nadu u promjene.

A, kao prosvjetaru, posebno su mi prirasle za srce, Malkičine anegdote iz školskih klupa. Svaka ispričana, toliko je slična svakoj našoj, a opet toliko i različita od svake naše.

Mentalitet, govor, visprenost, snalažljivost, ali i iskrenost tih malih-velikih ljudi je uvijek začudna i uvijek unese toplinu u srca i razgali dušu.

„Odlikaš, odličnik, odličje“ tema je to za nastavnu obradu. No, ne ide  baš lako.  Redaju se učenici, jedan po jedan. Ali, ništa!

Digne se Jankec iz Lobora grada:”On dobi od precednika, joj, joj, bum se mam setil… Da. On dobi kuhani grah s kobasom.”

Čuvši da se tome odgovoru cijeli razred gromoglasno smije, Jankec mirno nastavi:„Tak je. A tak navek bu bile. I moj brat Danimir je odličnjak. Za praznik rada je išel v Maksimir i ni imel straha pa je dobil dva tanjura graha.”

A, bilo je tu i štokanja i kajkanja. Ali i nesporazuma. Nije ni čudo. Učiteljica iz Splita, a počela raditi u seoskoj školi u Hrvatskom zagorju. Pa se i kajkanje, ponekad, prometne u nešto nepristojno.

“A zakaj mi moramo štokati, a rajše bi kajkali?”, zapita jedan od učenika.

“Kakati možete negdje drugdje, a u školi se morate kulturno ponašati!”, ukori ga zgrožena  učiteljica.

Imala je naša Malkica Dugeč i cijeli pregršt zanimljivih susreta koje je ona vješto pretakala u zanimljive, šaljive i pune humora kratke pričice- anegdote.

Jedna od takvih je  i „Susret u Moskvi“.

Malkica Dugeč, tada mlada profesorica ruskog jezika, pukom se srećom, našla u Moskvi.  Ušla je u izbor profesora za odlazak na „Tečaj za usavršavanje znanja ruskoga jezika“. I, naravno, odmah uspostavila kontakte s nekoliko studentica iz Studentskog doma nad kojim su budno bdjeli, budni čuvari poretka.

„Pazi što govoriš. I kod mene je sve ozvučeno.“, stiglo je i upozorenje.

I svi su domaćini dobro znali što je to kapitalizam i koje su mu mane i grijesi, i što je sve kapitalizam činio običnom malom čovjeku, ali na pitanje o socijalizmu, nisu znali ni beknuti. Čak ni na ispitu.

“O kapitalizmu sam sve znala i profesor je bio oduševljen, a o socijalizmu, zamislite, nisam znala ni pisnuti.”

“Ne plačite! Pa o socijalizmu danas nitko još ništa ni ne zna!”

Ali za mene osobno, posebno interesantna epizoda je ona, u kojoj Malkica Dugeč piše o svom neobičnom susretu s našim poznatim pjesnikom Dobrišom Cesarićem.

Bilo je to  „nakon položenog diplomskog ispita na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – prof. Malkica Dugeč dobila je radno mjesto na Gimnaziji u Slavonskoj Požegi, rodnom gradu hrvatskog pjesnika Dobriše Cesarića. Nakon što je koncem školske godine 1960. u tome gradu bio objavljen i pjesnički prvijenac Malkice Dugeč, pod imenom “Crveni biseri”, odluči ona s još dvjema kolegicama otići na odmor u Živogošće, kraj Makarske.

Tu je jedne tople ljetne večeri bio održan Književni susret mladih pisaca toga kraja, a kojemu je upravo svojim prvijencem pristupila i Malkica Dugeč.

Na završetku ove uspjele priredbe, priđe joj jedan njoj nepoznati gospodin te, vrlo pristojno, započne s njom razgovor o samom Književnom susretu, kao i o hrvatskom pjesništvu. Upitao ju je: ” Kojeg hrvatskog pjesnika Vi najviše cijenite?” A Malkica, kao iz topa odmah odgovori:”Dobrišu Cesarića. To je najbolji hrvatski liričar!”

Na to će nepoznati:”Ja ga dobro poznajem i prenijet ću mu ove Vaše riječi. Bit će mu vrlo drago.”

Nekoliko dana nakon ovog susreta  s Nepoznatim, poslije završene nastave, krenula je kući i usput, po običaju, kupila “Požeški list”. Ravnodušno je počela listati i čitati tekstove. Slučajno je pogledala što piše ispod jednog teksta i fotografije. A ispod fotografije je pisalo, Dobriša Cesarić!  ”

Znači, bio je ono „glavom i bradom, sâm Dobriša Cesarić!”

KAKVA RADOST I ČAST ZA MLADU PROFESORICU I PJESNIKINJU!!!

U zbirci je opisan  i susret s jednim izuzetnim čovjekom i državnikom, čovjekom koji je iskreno i svim srcem volio Hrvatsku i radio za Hrvatsku, koji je u duši bio Hrvat i dičio se Hrvatskom, koji je govorio hrvatski kao da mu je materinski jezik, i koji je uvijek sa sobom nosio i pokazivao na putovanjima hrvatsku putovnicu.

Bio je to dr. Otto von Habsburg, „čovjek poštovan od istomišljenika, isto tako i od političkih protivnika“.

…Svoja osobna uvjerenja o njegovoj ljudskoj veličini, širokim demokratskim pogledima, dalekovidnosti i gotovo očinskom, pokroviteljskom odnosu prema Hrvatskoj, stekla sam u neposrednim kontaktima. Bilo ih je mnogo. No, neki od njih ne mogu i ne smiju pasti u zaborav“, zapisuje naša pjesnikinja i književnica Malkica Dugeč.

I  čitav je niz anegdota o kojima bih rado nešto napisala. Tu je : Pouka profesora Hamma, Ne smim ni zuba obilit, U jednom selu Dalmatinske zagore, Nesuđena hrvatska ministrica, Revolver u loncu, U njemačkoj kalionici čelika, Dragi moj ćaća, Šporke riči, Ne znam njemački, Što je to Mata učinio iz inata, Poznanstvo s Damirom, Na tramvajskoj postaji, Susret pod tuđim nebom, Svako zlo za neko dobro, i još neke koje ovdje nisu navedene.Ali, to ostavljam da otkriju i u njima uživaju, budući  čitatelji, i ove najnovije zbirke, književnice i pjesnikinje Malkice Dugeč.

Zagreb, 2019. Nakladnik Tkanica d.o.o

Hrvatsko nebo