Brisani prostor – N. Piskač: Pupovac je glasnogovornik Hadezeove vladajuće koalicije

Koga ili što u svojim javnim nastupima zapravo zastupa Milorad Pupovac? Srpsku nacionalnu manjinu? Ili vladajuću koaliciju? Ili nekog međunarodnog subjekta? Državu? Transnacionalnu strukturu? Mrežu? Labrador? Duboku državu? Socijalističku internacionalu? EPP? Na unutarnjem političkom planu Pupovac se uz pomoć HDZ-a afirmirao ne samo u najvažnijega „društvenopolitičkog“ arbitra opće prakse, već i glasnogovornika hadezeove vladajuće koalicije, a u nekim segmentima i glasnogovornika Plenkovića osobno („suho zlato“, M. Pupovac) i samog HDZ-a. Primjerice, ono što Plenković i HDZ zbog daljnjega gubitka glasova i vjerodostojnosti ne može ili ne smije odgovoriti Penavi, vrlo dobro odrađuje Pupovac. To je na djelu ta hrvatsko-srpska koalicijska sinergija. Od nje trpi država i nacija, mentalno zdravlje i budućnosna perspektiva, a u ovom trenutku ponajviše predsjednička kandidatkinja HDZ-a, jer je postalo bjelodanim kako je glas za nju, glas za spas Plenkovića u HDZ-u, a glas za spašenoga Plenkovića siguran je glas za daljnje arbitriranje Pupovca.

U mogućem novom dijeljenju karata na Balkanu, a to vrijeme sigurno dolazi, Hrvatska s Pupovcem i Plenkovićem na čelu ne može ostati stabilnom. Naime, Pupovac nedvojbeno gura i promiče politiku Beograda, Plenković politiku Bruxellesa. Biti u takvom raskoraku znači biti nacionalno nestabilnim. Pravo je pitanje gdje je tu politika Zagreba, ako uopće postoji tko ju danas definira.

Na temelju povijesnog iskustva znamo što Pupovac hoće

Najnoviji Pupovčevi glasnogovornički biseri glase: „Ja ne kritiziram ovo što radi gospodin vukovarski gradonačelnik, samo izražavam najdublju brigu što će se događati s ovom zemljom, ne što će se događati sa Srbima u Hrvatskoj i ćirilicom. Znamo što je cilj, cilj je do sljedećeg popisa stanovništva da ništa ne bude od ćirilice, razvuci, rastegni da ne bude i da ih u međuvremenu što više ode. Drugi je cilj vladati Hrvatskom na temelju antisrpstva, to je smisao, dočepati se vlasti i vladati njome. Određivati kako će raditi sudovi, DORH, kako će se poštovati Ustav. Vi ocijenite što je to. Vi nađite historijsko iskustvo s kojim to možete usporediti, ja ga znam“.

Takvim se muljanjima mora parirati. Redom: 1. Unatoč svim negativnim povijesnim iskustvima „ova zemlja“ je Hrvatska. 2. U njoj postoji srpska nacionalna manjina, a ne „Srbi u Hrvatskoj“. 3. Ćirilica je uz latinicu službeno pismo Republike Srbije, u Hrvatskoj je službeno pismo latinica, tko to ne uvažava taj ne poštuje Ustav, pa bila to i ova ili ona vlada, domaća ili inozemna. 4. Prvotni je srbijanski cilj vladati Hrvatskom, i to kao jedan od dva suverena naroda s pravom teritorijalnog odcjepljenja, kako pokazuje povijesno iskustvo vladati na temelju protuhrvatstva, dakle, dočepati se vlasti na bilo koji način pa i diskriminacijom većine, onako kako se vlasti dočepao Pupovac i kako vlada kroz inkluzivnu vladajuću koaliciju na izborima nikad nepotvrđenu. 5. Vladati, dakle, tako da u bitnome određuje kako će raditi državne ustanove i pritom osuditi svakoga drugoga tko pomisli osvojiti vlast u stranci ili državi, dakle, političke neistomišljenike. 6. Ocjenjujem na temelju povijesnog iskustva, da je takvo vladanje državom Hrvatskom po mjeri Republike srpske Krajine i Republike Srbije, te da je u suprotnosti spram volje i težnja hrvatskoga naroda. I Ustava, dakako.

Srbizacija Vukovara: Preduvjet za prelazak iz nacionalne manjine u suveren narod

Neproglašeni glasnogovornik vlade nastavlja: „Nije tu Penava sam, imate i druge aktere istaknute s naše političke scene i ne samo političke, koji hoće od Vukovara učiniti cijelu Hrvatsku, koji hoće u nekom smislu po ratnom iskustvu i osjećaju povukovariti cijelu Hrvatsku u kojoj će vokabular, duh i politički osjećaji koje promovira gradonačelnik Vukovara biti pravilo za cijelu zemlju, zato se govori ‘Zagreb ne razumije’. Žele da Vukovar zbog svojih stradanja bude politički centar hrvatstva i to nije problem više samo za Srbe nego za cijelu Hrvatsku i demokraciju“. Pupovac smatra da se ništa ne postiže u pogledu ratnih zločina jer se to ne želi već se želi „proganjati civile i političke neistomišljenike“. Kaže da trenutačna situacija vodi onoj kada su blokirali Kolonu sjećanja.

Vokabular, duh i politički osjećaji koje promovira Pupovac postaju pravilo za cijelu Hrvatsku. Zato se on protivi svakome tko ukazuje na to da Vukovar ne može biti „veštačko“ središte beogradske politike u Hrvatskoj i time postati podloga za nove pokušaje „oslobođenja“ od ugroženosti „ustaške države“ i „prisajedinjenja“ fašiziranoj Srbiji.

Stoga, opet, redom suprotivo muljanjima: 1. Penava doista nije sam, to može smetati samo velikosrpskom projektu, uz njega je bilo hrvatskoga naroda, iako je napušten čak i od vlastite, nekad stožerne stranke, pa slijedom toga i od vladajuće koalicije, baš onako napušten kao što je i volja hrvatskoga naroda, zaključno: Hrvatsku treba povukovariti, ostatke HDZ-a bilo bi, čini se tako, dobro penavizirati, dok bi srpsku nacionalnu manjinu sto posto trebalo depupovizirati i destanimirovićizirati, kako bi se mogla integrirati u Republiku Hrvatsku. 2. Ćirilica u Vukovaru jest pokušaj posrbljivanja Vukovara, ne postoji, naime, povukovarenje Hrvatske samo zato što su Srbija, Crna Gora, JNA i pobunjeni Srbi iz Hrvatske (i BiH) na Vukovaru slomili kralježnicu, no, da nisu dobili vukovarsku porciju, Hrvatska bi bila posrbljena (u tom slučaju, u razdoblju neoproštene pobjede Pupovac bi vodio vladu a Plenković mu bio glasnogovornikom). 3. Zagreb razumije Vukovar, i onda i danas, ali ga ne razumiju vlade neoproštenih nam pobjeda od 2000. do aktualne. 4. Nije dokraja jasno, ali postaje sve razvidnijim, želi li samo glasnogovornik Pupovac, ili cijela inkluzivna vlada (poput Milanovićeve), da središte srpstva u Hrvatskoj postane Vukovar, onako kako je to bio Knin do 1995., i to je doista problem cijele države, pa i demokracije kao vladavine većine.

5. Posljednje proganjanje civila na teritoriju Hrvatske dogodilo se na okupiranim područjima od strane agresora: Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjene srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj (i BiH), njihovo protjerivanje civila završilo je 1995. Olujom i 1998. procesom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, a zaustavljanje pravosudnih progona progonitelja i zločinaca sve do danas (2019.) politika je mirnodopske agresije na pravnu državu Republike Hrvatske.

6. Trenutna situacija, stoga, dakle, vodi obnovi jugoslavenskih odnosa u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, koji su doveli do agresije na Hrvatsku, a nikako blokadi Kolone sjećanja u Vukovaru u kojoj Pupovac, iako je postao ključna inkluzivna karika vladajuće koalicije, nikad nije sudjelovao za razliku od srbijanskih derneka na kojima se Oluja naziva pogrom Srba u Hrvatskoj, k tomu ove godine ima odličan izgovor za izbjegavanje Kolone sjećanja, budući da će imati važnijeg posla, naime, oko ugošćavanja Europske pučke stranke s Vučićem u Zagrebu – u Hrvatskom saboru (od 19. do 21. studenoga).

Beogradske Knjižnice grada Zagreba

Razumije li Zagreb Vukovar? Mislim da razumije. Oba su grada u istome problemu, usred obnove jugoslavenskih odnosa i oba su pod režimom neoproštene pobjede, koju poražene snage pretvaraju u hrvatski poraz i zločin. Tamo dio srpske nacionalne manjine vjeran Pupovcu provocira ćiriličnim pločama i ćiriličnim Statutom. Ovdje Knjižnice grada Zagreba, provodeći državnu kulturnu politiku inkluzivne vlade pozivaju na „Književni petak“ (25. listopada 2019.). Tekst poziva pod naslovom „Film i(li) istina“ prenosim u cijelosti:

Dva hrabra i važna filma, jedan dubinski i povijesni problem našeg društva. Bliska i dalja prošlost pred filmskim kamerama nastavljaju biti temelj autorima za njihovu filmsku priču. Dnevnik Diane Budisavljević trenutno putuje hrvatskim kinima i vraća nas u doba Drugog svjetskog rada, koncentracijskih logora i bezglavog ubijanja. Vraća nas i u doba kad se nekolicina hrabrih suprotstavila zločinačkom sistemu i uspjela ga pobijediti. Srbenka pak ne ide toliko daleko u prošlost. Devedesete su kod nas značile novi rat i nove zločine protiv čovječnosti, ali i konkretnih ljudi. U oba slučaja, a s time i u oba filma, govori se o stradanju pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj.

Filmovi su to o teškim traumama našeg društva, ali istodobno i sjajni recentni naslovi kroz koje se može postaviti vječno pitanje o odnosu filma i povijesnih činjenica. Nebojša Slijepčević, redatelj i scenarist Srbenke te Silvestar Mileta, povjesničar iza scenarija Dnevnika Diane Budisavljević sudjelovat će u dekonstrukcijsko-filmaškom Književnom petku o istini i(li) filmu. (H. P.)

Redom se i ovom muljanju treba parirati: 1. Knjižnice grada Zagreba nisu beogradska ispostava velikosrpske agitacije i propagande mitova i krivotvorina. 2. Knjižnice grada Zagreba provode kulturnu politiku hrvatsko-srpske vlade. 3. Knjižnice grada Zagreba velikosrpski lažu i ne poštuju Ustav kad kažu: „Devedesete su kod nas značile novi rat i nove zločine protiv čovječnosti, ali i konkretnih ljudi“, naime, tko je u Hrvatskoj, konkretno, zbog obrane od velikosrbijanske agresije osuđen za zločine protiv čovječnosti?, k tomu među službene agresore na Hrvatsku spadaju i „pobunjeni Srbi iz Hrvatske“, dakle, oni su dio agresorskih snaga, a ne žrtve hrvatske agresije. 5. Film Dane Budisavljević režimski je poduprt s tri milijuna kuna, iza njega ne stoji nikakvo ozbiljno istraživanje, pa stoga ne začuđuje da mu je i sadržaj takav kakav jest, to jest čista agitacija, iskrivljavanje i propaganda. 6. O filmu Srbenka sve govori njegovo ime. 7. Tko je ovlastio Knjižnice grada Zagreba da promoviraju srbijanske teze izvučene iz njihovih strateških državnih dokumenata i srpske mitove zaostale iz totalitarne Jugoslavije, je li ih ovlastila kulturna javnost Zagreba, ili državna politika Beograda, neka prosude čitatelji, ovdje se može samo konstatirati da Zagrepčani plaćaju srbijansku propagandu u Zagrebu.

Oprez! Imamo Pribićevića, a na Balkanu ništa nije riješeno…

I tak, dok se u Hrvatskoj događaju nevjerojatna čudesa, u svijetu se kroje novi odnosi. Možda se i zbog njih u Hrvatskoj događaju čudesa kako novim odnosima ne bi mogla parirati, već ostati politički paralizirana, kao recimo 1945. Naime, kaj. Francuski predsjednik E. Macron ponudio je, piše inozemni tisak, novu ideju za Balkan. Takozvani „specijalni (posebni) status“. Stvar se svodi na slijedeće: Odustanite od punopravnoga članstva, a mi (EU) dat ćemo vam lovu. Gdje je tu Hrvatska s obzirom na to da je već punopravna članica EU? Ovdje: Čimbenici neoproštene hrvatske pobjede trebaju učiniti sve da ona i dalje bude jednom nogom u Bruxellesu, drugom u Beogradu, to jest nigdje u vanjskopolitičkom pogledu, a na unutarnjem planu da bude pupovčevizirana, inkluzivirana, pasivizirana i pokorna glede politike neoproštene pobjede, što znači šutljiva na stalnu paljbu Beograda i na stare im pretenzije na hrvatski teritorij, u što treba ubrojiti i pomoćna sredstva kao što je ćirilični Statut Grada Vukovara i kulturni program Knjižnica grada Zagreba. I sličnih gotovo svakodnevnih provokacija. Zabavljajte se muljanjima dok se karte dijele i kroje odnosi!

Macron je „otvoreni protivnik proširenja“ EU na države jugoistočno od Hrvatske. Njegovi protivnici kažu pak da bi time EU „ostavila Balkan na cjedilu“ (Deutsche Welle), upozoravajući da se Balkan prepušta Rusiji, Kini i Turskoj. Ovaj tjedan u Beogradu je njemački ministar energetike istaknuo da je razočaran francuskim stajalištem i da će se Njemačka zalagati za nastavak proširenja: „U interesu je svih nas da cjelokupan zapadni Balkan bude u EU“. Za hrvatsku političku elitu već je odavno definiran strateški cilj – što brži ulazak Srbije u EU.

Nedvojbeno je da su poražene snage u Hrvatskoj na strani Njemačke, to jest da kroz proširenje punopravnoga članstva u pogodnim okolnostima vide dobru mogućnost krpanja neke jugoslavenske državice u bilo kom obliku. Macronov prijedlog kvari im igru. Bude li prihvaćen, Hrvatska ostaje za duže razdoblje izvan „specijalnog statusa“ (koliko god se njezine politelite trudile da bude trajno u specijalnom statusu raskoračena između Bruxellesa i Beograda), a pitanje je koliko još biološki i idejno poražene snage mogu ovdje izdržati gurajući Titovu „lokomotivu Zapadnoga Balkana“ (S. Mesić).

S druge strane, Timothy Less, prosrpski orijentiran bivši djelatnik britanskih vanjskih poslova, kaže da je Balkan na rubu nove reorganizacije, „koja će označiti kraj ‘postjugoslavenskog ustrojstva’“. Naime, da će se po reorganizaciji Srbija i Albanija proširiti, a da će Srbi i Hrvati u BiH, kao i Albanci iz Sjeverne Makedonije dobiti „de facto“ priznanje. U svom predavanju na Cambridgeu Less je, naveliko piše beogradski tisak, naveo niz mogućih geopolitičkih scenarija za rješavanje spora Srbije i Kosova, statusa Srba, Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, te stanja u Sjevernoj Makedoniji i Albaniji, o čemu se više može potražiti na Internetu. Ono što je važno odnosi se na sljedeće: Na Balkanu ništa još nije riješeno, moguća su različita rješenja i Balkan je opet u središtu pozornosti svjetskih sila. Nešto se u pozadini kuha.

U tom pogledu sve što se događa u okruženju može utjecati i na Hrvatsku. Stoga nije svejedno kakve se unutarnje politike u njoj vode i čemu teže. Sve da u okruženju vlada nirvana, (ili da svi „meditiraju“ odnosno bave se yogom), nikako za unutarnje prilike, pa i u odnosu na susjednu Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, nije dobro da se u Hrvatskoj stvara kult novoga Pribićevića, s čime je započeo Sanader, a nastavio Plenković. Hrvatska je i 1918. imala Pribićevića. Oprez! Ni tada na Balkanu ništa nije bilo riješeno, a znamo kako je završilo.

Nenad Piskač/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo