Ž. Dogan: Što smo naučili iz dosadašnjih izbora u Hrvatskoj?

Mnogi Hrvati glasuju protiv svojih vlastitih interesa

Slobodni i demokratski izbori nešto su najbolje što jedan narod može imati. Zato što mu daju prigode. Ali narod treba imati političku zrelost kako bi te prigode iskoristio na najbolji mogući način.

Ako pogledamo na situaciju u današnjoj Hrvatskoj i odnos većine naroda prema mogućnosti da preko demokratskih izbora utječe na stanje u kojem se nalazi, onda je veliko pitanje koliko je ta većina politički zrela. Drugim riječima, koliko je takvih prigoda koje mu toliko željena sloboda i vlastita država pružaju u posljednjih 20-ak godina hrvatski narod uporabio kako bi popravio stanje u kojem se nalazi, odnosno zloporabio kako bi se doveo u ovo koje ima danas? U svakom slučaju slaba zainteresiranost za izlazak i šokantni rezultati izbora nakon Tuđmanove smrti neizbježno nas tjeraju suočiti se s nekoliko logičnih pitanja. Kao na primjer: Treba li hrvatskom narodu sloboda i demokracija ako otprilike 75 posto građana već 20 godina sramotno ignorira ne samo mogućnost nego i moralnu obvezu izići na izbore? Nije li trenutačno stanje u državi samo odraz takva neodgovornog ponašanja i neskrbi većine Hrvata za sebe i svoje?

Ne sugeriraju li rezultati izbora u razdoblju od 2000. do 2016. godine, uz više od dvije trećine građana Hrvatske koji ih redovito bojkotiraju, da su sloboda i identitetske vrijednosti (vjera, domoljublje, nacionalna kultura i dostojanstvo), za koje se hrvatski narod stoljećima borio, izgubile važnost otkad smo kao narod došli svojem cilju i imamo vlastitu državu? Pa nam je postalo sasvim svejedno hoće li nam predsjednik ili premijer biti odnarođeni bezvjernik sumnjive udbaške prošlosti, jeftini politički oportunist i dokazani lopov, dezorijentirani jugobalkanski klon koji se ponaša na arogantan i štetan način ili bezlični Titov gardist kojem je interes hrvatskog naroda deveta rupa na sviralu.

Može li dakle hrvatski narod, nakon što je, glasovanjem i ne glasovanjem, sam sebi izabrao na vlast takve čelne političare, za stanje u kojem se nalazi kriviti ikog drugog do sebe?

Gotovo samoubilački izbor hrvatskog naroda

Vidite, umjesto da smo na izborima nakon Tuđmanove smrti svojim glasovima snažno zaštitili i ojačali krvavo stečenu slobodu časnim ljudima koji su se za nju izborili, dali smo se zavesti spinovima debelo sponzoriranih Soroševih aktivista i primamljivim lažima ‘bivših’ Jugoslavena i udbaša, koji su odmah, nakon što su ponovo prigrabili vlast, nastavili svoj stari posao beskrupulozne pljačke i ponovne jugobalkanizacije Hrvatske, za svoje vanjske sponzore i za sebe.

Zaista je zdravom mozgu nepojmljivo kako su se birači u Hrvatskoj dali tako na brzinu izmanipulirati i na izborima odmah nakon Tuđmanove smrti prijeći crtu preko koje nikako nisu smjeli prijeći vrativši na vlast svoje bivše zatvorske čuvare i njihove potomke, koji hrvatsku slobodu i neovisnost nikada u srcu nisu željeli ni priznali.

Dati svoju sudbinu i sudbinu svoje djece ponovo u ruke Mesiću, Račanu, Milanoviću i Josipoviću bio je doista malouman i gotovo samoubilački izbor hrvatskog naroda.

Pogledajte samo rezultate njihova povratka na vlast. S Mesićem i Račanom na čelu počele su masovne čistke najvrjednijih domoljuba koji su iznjedrili slobodu i dano zeleno svjetlo za kriminalizaciju Domovinskog rata. Oživljavanjem starih ‘antifašističko-fašističkih’ podjela namjerno se provocirala bivša polarizacija u hrvatskom društvu, urušavao vlastiti pogled na svijet i duh svehrvatskog zajedništva. Tuđman, koji se beskompromisno protivio uvlačenju Hrvatske u novu jugobalkansku zajednicu (i zbog toga prošao onako kako je prošao) još se nije bio ni ohladio u grobu a već je veliki meštar sveg hrvatskog nereda, koji je uvijek bio u sjeni iza njegovih leđa, uz pomoć ‘tajanstvenog’ sponzora i francuske lože, organizirao u Zagrebu Balkanski summit zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija plus Albanija) na kojem je Hrvatska ponovo ‘utaočena’ novom Jugoslavijom, ovaj put u formi regionalne zajednice Zapadni Balkan.

Svojim potpisima na tkz. Zagrebačku povelju i poslije na Pakt o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana, Mesić i Račan pristali su da se Hrvatska ponovo integrira u ‘Našu Regiju’ i bude ‘sidro njene stabilnosti’. Time je strategija stvaranja nove Jugoslavije (u formi ‘regionalne zajednice’ ) službeno završena. Ostala je njena primjena u praksi preko ponovnog zapetljavanja Hrvatske u zamršeno klupko ‘regionalnog’ udruživanja s vrlo opasnim i već viđenim posljedicama. To narodu u Hrvatskoj nikada javno ni dovoljno jasno obznanjeno nije.

Ali ako imate nekih dilema o čemu se tu radi, posjetite internetske stranice EU i pročitajte Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana koji je u ime Hrvatske potpisao Račan i vidjet će te da je neki članci tog ugovora (11-14) vežu čvršće za ‘Našu Regiju’ nego što ju je Ustav iz 1974. vezao za bivšu Jugoslaviju.

Od tada najutjecajnije zemlje EU, uz pomoć ‘hrvatskih’ medija i svojih regionalnih partnera, u prvom redu Slovenije i Srbije, vode politiku izravne destabilizacije i bojkota samostalne Hrvatske, poništavajući joj sustavnom antihrvatskom kampanjom i raznim smicalicama svaki pokušaj iskoraka i mogućnost razvitka izvan okvira ‘Regiona’. ‘Pacta sun servanda’ (Potpisano se mora poštovati) često nam je likujući s visoka to znao nabijati na nos bivši slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel.

Slijedeći dakle tu potpisanu obvezu, interesi ‘Naše Regije’ zauzeli su prvo mjesto na listi prioriteta svih hrvatskih čelnih političara od 2001., dok su nacionalni interesi nestali s te liste – sve do izbora trenutačne predsjednice koja je izbacivanjem biste velikog Mita iz svog Ureda, inicijativom ‘Tri mora’ i većim osloncem na savezništvo s Amerikom jasno dala do znanja da će Hrvatsku pokušati izvući iz vješto postavljene mišolovke Zapadnog Balkana.

Taj njezin individualni napor u svakom slučaju je plemenit, ali običnom narodu nedovoljno razumljiv i od hrvatske Vlade i medija potpuno ignoriran, po svoj prilici je osuđen na propast. I sudeći po rastućoj hajci koja se zbog toga iz obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja na nju digla, upravo to je ono što bi ju moglo stajati puno više od drugog mandata. Sve drugo (trepavice, cipelice, torbice, čašice, pjesmice…) zapravo su trivijalnosti i bacanje prašine naivnom narodu u oči.

Sjetite se što su sve ‘tvrdoglavom diktatoru’ Tuđmanu za života radili i pakirali te kako je završio zbog nepristajanja da Hrvatsku vrati natrag u novojugoslavenski ‘Region’?

Poslije njegove smrti i izbora 2000., jugokomunističko naslijeđe i nostalgija, zacementirani ‘bivšim’ kadrovima i njihovim potomcima u vrhu vlasti, u strankama, medijima i ključnim institucijama, sustavno su narodu nametali bivše međusobne podjele, ozračje izdaje, pesimizma i beznađa. Njihov ‘novi’ posao bio je do kraja zatrovati političko-društvenu klimu, kriminalnom pretvorbom uništiti gospodarstvo i nadu u bolje sutra te tako veliki dio razočaranog naroda postupno dovesti u stanje u kojem će mu biti sasvim svejedno ako mu budućnost ponovo bude jugobalkanska prošlost.

Ignoriranjem izbora dvije trećine Hrvata padaju na ispitu političke zrelosti

Svjetlo na kraju tog tunela pojavilo se porazom Milanovića i Josipovića na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima, koje je svjestan i odgovoran dio hrvatskog naroda, koristeći se svojim demokratskim pravom (jedva, ali ipak) izbornom lustracijom skinuo s vlasti.

Vidite, najvažnija snaga demokracije jest mogućnost da na izborima damo svoj prinos promjeni ili poboljšanju stanja u kojem se nalazimo. Izlazak na izbore i zdravorazumsko korištenje te mogućnosti znak je političke zrelosti i nužan preduvjet za društveni napredak.

Strašno je ružna i tužna činjenica da od 2000., ignoriranjem izbora dvije trećine Hrvata padaju na ispitu političke zrelosti. I što je još gore, izgleda kako nisu ni svjesni posljedica svog ponašanja na dugi rok. Ne samo da te dvije trećine ljudi koji ne izlaze na izbore, nemaju svoje predstavnike u državnoj vlasti i institucijama, nego oni time u presudnoj mjeri prinose da se sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno ne promijeni. Zahvaljujući njihovu bojkotu izbora svoje predstavnike u vlasti i na svim ključnim mjestima u državnoj upravi ima gotovo isključivo samo tridesetak posto discipliniranih birača dviju najvećih stranaka, koji redovito izlaze na izbore i time omogućuju da se lijeva i desna regionalno-neoliberalna elita stalno rotira na vlasti.

Ostalu, dvotrećinsku većinu, koja iz bilo kojih razloga ne izlazi na izbore, u Saboru i na lokalnim razinama vlasti zapravo ne predstavlja nitko.

Može li se katastrofalno mali odaziv na izbore u Hrvatskoj objasniti bilo čime drugim osim nedostatkom političke zrelosti i kulture? Naravno, ima tu i drugih stvari, poput sustavno nametnute apatije, razočaranosti, tradicionalnog hrvatskog jala, lijenosti i inata. Ljudi su kompleksna mješavina emocija i razloga za i protiv. Ali što god je razlog, rezultat je na kraju isti. Oni koji ne izlaze na izbore rade jednaku štetu Hrvatskoj kao i oni koji izlaze i glasuju za ‘bivše’ Jugoslavene.

Interesantno, upravo oni koji se ne koriste svojim biračkim pravom kako bi stvari promijenili nabolje, najgrlatiji su kritičari stanja u kojem se Hrvatska nalazi, stalno mantrajući o nekakvoj famoznoj lustraciji, koju bi netko drugi (lupajući šakom o stol) umjesto njih trebao sprovesti.

Jedna stvar nam mora biti jasna, u trenutačnom rasporedu snaga i stanja svijesti u Hrvatskoj ne postoji nitko tko bi mogao, dekretom odozgo, sprovesti lustraciju a da se pri tom ne riskira kaos, neredi i sukobi na ulicama ili, u najgorem slučaju, novi međuhrvatski rat. Hrvatima danas ne treba paraliza vlastite države putem revolucionarnih nereda i međusobnih sukoba na ulicama nego evolucijski razvitak putem demokratskih mehanizama koji im stoje na raspolaganju.

Toga je, nakon što mu nije uspjelo lustrirati čak ni boljševičko ime najstarijem zagrebačkom nogometnom klubu postao svjestan i pokojni predsjednik Tuđman.

Izborna lustracija

Mora nam dakle biti jasno, dok god se u Hrvatskoj ne stvori kritična masa barem natpolovične većine politički zrelih domoljuba koji će odgovorno pristupiti glasačkim kutijama i demokratskom procedurom, to jest izbornom lustracijom ključne državne i društvene institucije bezbolno očistiti od ‘bivših’ Jugoslavena i neoliberalnih političkih oportunista, nema iskoraka naprijed ni izlaska iz ovakvog stanja.

Isus je rekao da ne ćete spasiti čovjeka time što ćete ga nahraniti ribom nego time što ćete ga naučiti ribariti. Dakle, umjesto dosadnih jadikovki, stalne kritike i očekivanja da netko drugi napravi nešto za nas, promislimo radije što sami možemo napraviti kako bi Hrvatska postala uređenija i uspješnija država.

Kako bi se nešto promijenilo treba imati volju, koja se, kada su u pitanju potrebne promjene u demokratskom društvu, manifestira masovnim izlaskom na izbore. Bez obzira na to koliko tu volju za promjenom današnjeg stanja guše oni koji su ga nametnuli nakon bizarnih izbora 2000. godine.

Sustavna pasivizacija s jedne strane, a s druge naivno zanemarivanje mogućnosti koje mu današnja sloboda i demokracija pružaju, dovode hrvatski narod do marginalizacije na unutarnjem, regionalnom i europskom planu. Djetinjasto naivno shvaćanje kako će konačno izborena sloboda sama od sebe rješavati sve naše probleme, Hrvatsku će neminovno dovesti ponovo pod punu kontrolu njezinih bivših manipulatora. Do sluganstva i stalne ovisnosti o drugima.

Suprotno uvriježenom mišljenju kako biti slobodan znači raditi što god hoćeš, biti slobodan zapravo znači nametnuti sam sebi stanovitu moralnu i društvenu odgovornost koja će nam osigurati osjećaj da smo ono što jesmo. Ako dakle za sebe kažemo da smo Hrvati i domoljubi koji vole Hrvatsku i svoju obitelj, onda nam to što jesmo i što volimo nameće obvezu da skrbimo o tome. Ako ne ispunjavamo tu obvezu, izdali smo sami sebe, ono što jesmo i što volimo. Preneseno na teren demokracije, neizlazak na izbore koji nam omogućuju da svojim glasom zaštitimo to što jesmo i što volimo, kada se spoji sa stalnim nametanjem beznađa i nedostatkom vjere u bolje sutra, vodi do raspada naših temeljnih identitetskih vrijednosti.

Problem je u tome što puno poštenih, obiteljskih ljudi lako nasjeda na spinove onih koji ih uvjeravaju da njihov glas ne može ništa promijeniti i da je bolje ne izlaziti na izbore. Istina je upravo suprotna. Postići željeni izborni rezultat uopće nije teško. Sve što treba uraditi 70 posto poštenih birača (onih koji drže do nacionalnih i obiteljskih vrijednosti i izjašnjavaju se kao vjernici) jest izići na izbore i glasovati za kandidata istog takvog svjetonazora – i oni su pobijedili.

Kada bi Hrvatska imala definiranu nacionalnu politiku i ciljeve, a većina naroda dozu samopoštovanja i političku zrelost kao što ih imaju narodi zrelih i uređenih država, onda bi birači na izborima, u određenom trenutku, mogli lako odlučiti kojem će se rješenju prikloniti. Znali bi točno kako se zaštititi i jasno razlučiti što je hrvatski nacionalni interes, a što manipulacija i prijetvorne priče za naivnu djecu. Očito, naslijeđena sklonost sluganstvu i nasjedanju na manipulacije, nesloga i preko ‘bivših’ jugokomunista programirano nametnuta apatija u društvu sprječavaju većinu hrvatskog naroda da postigne svoj cilj.

U Hrvatskoj političkoj areni kod običnog puka još uvijek prevladava mentalitet stada koje se kreće u smjeru u kojem medijski vjetrovi pušu. Zbog toga što glasuju na osnovi onoga što čitaju, slušaju ili gledaju na navijačkim medijima, mnogi Hrvati, a da toga nisu ni svjesni, glasuju protiv svojih vlastitih interesa. Činjenica je da su rezultati svih izbora od Tuđmanove smrti do danas, osim u slučaju pobjede Karamarkova HDZ-a i gospođe Grabar-Kitarović na izborima za predsjednicu, to pokazali.

Željko Dogan

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo