T. Ražnjević: Uz prijedlog novoga „Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima“

Novi kalendar u režiji briselskog HDZ-a i degradiranje simbolike nacionalne neovisnosti

Erupcija habitualnog nacionalizma u pobjedničkoj atmosferi Poljuda malo je koga ostavila ravnodušnim, a i vlastima je silom prilika sjela kao naručena, po tko zna koji put. Iako je ostvaren u strogo kontroliranim (gotovo laboratorijskim) uvjetima pod paskom neviđenih mjera sigurnosti, jednodnevni val nacionalnog tsunamija zasjenio je donošenje prijedloga novog „Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima“, koje se istog dana odigralo na 183. sjednici Vlade RH. Dan kasnije, o utakmici i atmosferi pričali su svi, a prijedlog Zakona jedva je komu poznat. Ta dva potpuno nepovezana događaja imaju zajednički nazivnik u činjenici kako nam mogu poslužiti kao savršeni antipodi kada je riječ o suštinskom odnosu prema naciji, državi i nacionalnom, a kada se na večernjem trijumfu nacije (a bez nacionalne države ne bi bilo ove reprezentacije) pojavi i državni vrh koji početkom dana iskaže vrlo kontroverzne namjere kojima izravno udara u samu bit nacionalne baštine, tad se u punini potvrđuje utemeljenost poslovičnih opisa političkog djelovanja HDZ-ove elite kojima se ista portretira kroz sliku dvoličnog demagoga koji, doslovce, jedno ujutro radi, drugo navečer govori.

Naime, spletom okolnosti, tog dana je pobjeda hrvatske nogometne reprezentacije nad Mađarskom dobila svog birokratsko-upravnog pandana u svojevrsnoj pobjedi supranacionalnog duha Banskih dvora nad mađarskim vrednovanjem suverene nacije-države kao apsolutnog vrhunca društveno-političkog razvoja kulturološki bliske ljudske zajednice okupljene u formi nacije. U prvom slučaju poražen je nacionalni kolektiv Orbanove najomiljenije igre, u drugom slučaju pogažena su načela Orbanove vizije nacije-države. U zemlji opterećenoj životnijim i egzistencijalnim problemima, s ne baš blistavom perspektivom, mnogi će rezignirano i nezainteresirano reći kako se vladajući bave efemerijama i prodajom magle, te skupljaju jeftine političke bodove pred izbore.

Simboli

Teško je ne složiti se s glasom poniženih umova i praznih trbuha, tim više što je nemoguće ne opaziti politikantske dnevnopolitičke motive ovih kalendarskih promjena. Pa čak iščitati i svojevrsnu hinjenost brige o dosadašnjoj prazničkoj „zapuštenosti“ nacije, koju HDZ navodno vraća na pravi put i obračunava se s revanšizmom detuđmanizatorske koalicijske vladavine s početka 2000-ih. No, s druge strane, manipuliranje praznicima nije samo preslagivanje neradnih dana čija se realna korisnost u očima cinika i relativizatora očituje u izletima, svinjokolji i šopingu preko granice, već se radi o tome da se kroz odabir glorificiranih datuma i kroz metafizički aspekt praznika gaji kultura pamćenja i institucionalno promovira određeni vrijednosni sustav unutar nacionalnog imaginarija.

Uz državna obilježja poput zastave, grba i himne, nacionalni praznici spadaju u prvorazredni korpus simbola putem kojih se izgrađuju, perpetuiraju i promoviraju identitet i imidž nacije. Putem njih država komunicira s vlastitom nacijom na svim razinama društva i prema svim socijalnim slojevima. S osloncem na utemeljiteljska mitska uporišta izvanjski predstavljena u praznicima i simbolima, homogenizira se narod i razvija osjećaj lojalnosti i solidarnosti na kojima počivaju demokracija, društvena sigurnost, pravni standardi i ljudska prava, a međunarodnom okruženju se putem čašćenja tih odabranih povijesnih događaja na ceremonijalnoj razini šalju poruke o poimanju položaja vlastite nacije u svijetu, u što se ona ugleda, čemu stremi i do čega drži.

Preslagivanje kalendara prema najnovijem HDZ-ovu prijedlogu rezultiralo bi brisanjem dosadašnjih praznika: Dana državnosti (25. lipnja) i Dana neovisnosti (8. listopada). Na njihovo mjesto ustoličio bi se novi stari Dan državnosti, 30. svibnja. Taj manevar popraćen je patriotski nabijenim komentarima HDZ-ove elite o „vraćanju stvari na njihovo mjesto“ i osluškivanju pulsa naroda u čijem pamćenju je 30. svibnja tijekom 1990-ih zaživio kao općeprihvaćena svetkovina. Ne ulazeći u pitanja prihvaćenosti među narodom, teško se oteti dojmu kako povratak „prvog i pravog“ Dana državnosti, u duhu svojevrsne utilitarne i površne retuđmanizacije, ima svoje naglašene pragmatične uzroke u repozicioniranju HDZ-a na desnici, uslijed osjetnog gubitka biračke podrške i fragmentacije tog dijela biračkog korpusa. Lik i djelo prvog hrvatskog predsjednika zahvalan je materijal kojemu se HDZ može iznova vraćati kad zagusti zdesna ili kad ojača konkurencija „stožernoj stranci hrvatskog naroda“ u političkim pitanjima koja se tiču očuvanja nacionalnog identiteta.

Proteklih dana HDZ je u nekoliko navrata prozvan za autoritarnu privatizaciju praznika, a među glasovima opozicije imali smo priliku čuti i protivljenje SDP-a prema nametanju „hadezeovih praznika“. Ironija povijesti htjela je da danas najglasnija u kritici Plenkovićevog pomalo jakobinskog poigravanja simbolima neovisnosti i državnosti bude upravo ona parlamentarna stranka koja ima najmanje moralno pravo za obranu prazničkog statusa Dana neovisnosti, a koje se doprinos u sudbonosnim lipanjskim danima 1991. godine očitovao bojkotom i protivljenjem prema Deklaraciji o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. S časnom iznimkom Korčulanina Marka Vlašića Čiče. Ne bi bilo čudno da se, u pozadini lansiranja verbalnih negodovanja, iz središnjice SDP-a istovremeno uputila drugarska čestitka bratskom HDZ-u da ih taj dosadašnji nesretni 25. lipnja ne mora svake godine, stalno iznova, podsjećati na najveći podbačaj u postkomunističkoj povijesti te stranke.

Problematični aspekti

Problematičan aspekt restituiranja 30. svibnja ne nalazi se u slavljenju nesporno povijesnog i civilizacijskog značaja konstituiranja prvog višestranačkog Sabora, već u namjeri da se politički probici na desnici ostvare na uštrb zaglavnog kamena hrvatske nacionalne neovisnosti: 25. lipnja, i uz njega izravno vezanog 8. listopada kada je ustavna odluka o osnivanju suverene i samostalne Republike Hrvatske stupila na snagu, i kada su okončane državnopravne veze Hrvatske s Jugoslavijom. Imenovanjem 25. lipnja Danom neovisnosti u spomenutom prijedlogu zakona je ostvaren stanoviti pozitivan iskorak. Tom novom spomendanu je pridodan primjeren naziv, koji mu na temelju povijesnih činjenica nedvojbeno pripada, i na tomu staje sva konstruktivna pozitivnost što se predloženih promjena tiče.

S druge strane, potpuno je neshvatljiva i skandalozna namjera da se jednim birokratskim potezom marginalizira značaj dvaju datuma kojima je Hrvatska po prvi puta u svojoj dvanaeststoljetnoj državnosti postala neovisnom državom na osnovi demokratske volje hrvatskog naroda. Republika Hrvatska spada u red onih država koje su svoju neovisnost ostvarile konkretnom odlukom demokratski izabrane parlamentarne većine, i taj povijesni trenutak trebao bi se vrednovati na najvišoj mogućnoj razini. Svaka nacija koja drži do sebe znala bi takvom događaju naći primjereno trijumfalno mjesto na tronu državnih praznika. Gledano sa stanovišta vrednovanja republičke/nacionalne neovisnosti kao vrhunca političkog razvitka bilo koje demokratski ustrojene zajednice, i etnogeneze općenito, značaj tog čina u nacionalnoj povijesti Hrvata nedvojbeno je veći od značaja 30. svibnja, koji je ipak ostvaren u tada još uvijek jugoslavenskom državnom kontekstu. Stav Plenkovićeve administracije očigledno im ne priznaje primjeren značaj, smještajući ih u drugi ešalon, na razinu spomendana.

Povijest nas uči da svaki lokalni fenomen, pa i svaka politička odluka, ima svoj širi kontekst. Plenkovićeva administracija svakako ima neodvojiv europski kontekst u okviru kojega se politike europske središnjice reflektiraju na lokalnom planu, što proizlazi iz same činjenice da smo integralni dio EU. Degradiranje simbolike nacionalne neovisnosti koje bi trebalo zaživjeti 2020. godine neizbježno je sagledavati iz kuta HDZ-ove retorike koja 2020. godinu percipira kao godinu predsjedanja Hrvatske Vijećem EU. Vrhunac je to Plenkovićeve vladavine putem kojega će mnogi zaslužnici nastojati trasirati put ka europskim ambicijama i karijerama, gradeći svoj habitus na opreci svojeglavim istočnoeuropskim suverenizmima, poput prije spomenutog mađarskog. U toj će godini hrvatski nacionalni praznički kapitolij biti predstavljen „trokutom“ 30. svibnja – 5. kolovoza – 11. studenoga, od čega niti jedan od tih datuma nije vezan uz neovisnost.

Niti jednim od državnih praznika Plenkovićeva vlada neće odati počast uspostavi nacionalne države, a potrebe vlastitog legitimiranja pred vlastitim biračkim tijelom zadovoljavati će kroz klanjanje pobjedi u ratu i žrtvama Vukovara i Škabrnje. Nije pretjerano ustvrditi da bi simboličko distanciranje od vrhunaravnog načela nacionalne emancipacije iskazanog u uspostavi suverene i samostalne nacionalne države, predstavljeno ovim prijedlogom zakona, išlo rukom pod ruku s protunacionalističkim i eurofederalističkim tendencijama u Bruxellesu kakve su kulminirale pobjedom integralističkih snaga i izborom Ursule von der Leyen na čelu europske Vlade, te da će kao takvo biti prepoznato u Bruxellesu kao misionarski doprinos HDZ-a u kalemljenju amorfnog europskog identiteta koji nadilazi nacionalne subjektivitete i samobitnosti.

Bezlični oportunizam i makjavelistička beskompromisnost HDZ-ove elite kakvi su nedavno osvjedočeni u procesu izbora Dubravke Šuice na mjestu povjerenice Europske komisije, s ovim kalendarskim pretumbavanjima su zašli u novu dimenziju, do sada lišenu politikanstva. Snishodljivost stranačke elite prema materijalno i financijski izdašnoj nadnacionalnoj paradigmi više se ne zadržava na retoričkim i nominalnim ugađanjima europskim centrima moći, već zadire u same temelje jednog od stupova hrvatske nacije – eksplicitnim simbolima državne neovisnosti – i savija ih, reinterpretira ili potpuno marginalizira, u skladu s interesima uske vladajuće strukture, koristeći se pritom famoznim „Tuđmanovim Danom državnosti“ kao dimnom zavjesom.

Izostalo propitivanje 22. lipnja

S druge strane, postoje i zakutci prazničarske kulture pamćenja u Hrvata u koje HDZ nerado zalazi i u kojima, začudno, u maniri provincijalnog kompleksaša ne slijedi srednjestrujaške trendove europske birokracije. Izostalo je, naime, propitivanje nacionalnog značaja 22. lipnja, iako je riječ o prazniku kojim se obilježava isključivo komunistička akcija inicirana iz Moskve, čiji uzroci i motivi su neodvojivi od kontekstualnog okvira definiranog ondašnjim njemačko-sovjetskim sporazumom. Očigledan je manjak političke volje, bilo zbog nedostatka hrabrosti ili radi zaštite partikularnih interesa društveno-političke elite začete u Titovom socijalizmu, da se na najvišoj razini državne vlasti taj 22. lipnja redefinira u svjetlu Rezolucije Europskog parlamenta 2019/2819 prihvaćene 19. rujna 2019. godine.

Drugim riječima, da se ukloni s liste praznika. Nesnalaženje i dezorijentiranost HDZ-ove elite prema povijesnom nasljeđu crvene diktature na određeni način pokazuje nam i potpuno deplasirani govor Predsjednice u Varšavi 1. rujna ove godine. U ozračju opće demokratske i nadasve centrističke osude totalitarne ostavštine nacizma i komunizma, Staljina i Hitlera, Predsjednica je u fokus svog izlaganja stavila doprinos Hrvata upravo u izgradnji međunarodnog komunističkog poretka 1945. godine (koliko god taj angažman bio motiviran stanovitim demokratskim i humanističkim idejama). U sklopu najavljenog resetiranja državnih praznika tako je i ovaj put propuštena prilika da se Dan Europe 9.5. proglasi praznikom, a da se s Dana antifašističke borbe skine paučina mitologiziranja i politički upravljanih dezinterpretacija, i smjesti ga u primjeren povijesni kontekst van okvira praznika, spomendana i neradnih dana.

Tomislav Ražnjević