Razgovor s dr. sc. S. Štercom: Djeca su najvažnija za budućnost svakog društva

 Razgovor s dr. sc. Stjepanom Štercom povodom pokretanja Studija demografije i hrvatskog iseljeništva

Od ove je akademske godine na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu pokrenut Studij demografije i hrvatskog iseljeništva. S obzirom na jednu od ključnih uloga u osmišljavanju studija, možete li nam nešto više reći o samome programu studija i njegovim ciljevima?

Hrvatski su studiji od samog početka programski zamišljeni u funkciji znanstvenog razmatranja i akademskog studijskog promišljanja i promicanja ključnih razvojnih pretpostavki hrvatskog društva i prostora, hrvatskog identiteta i hrvatskih civilizacijskih vrijednosti. Zato su i nazvani Hrvatski studiji. Razdoblje kad su ciljevi bili drugačiji krizno je razdoblje Hrvatskih studija i nije u njemu bio upitan samo predmetni i programski otklon, nego je upitna bila i sama znanstvena razina, spoznajna vrijednost pristupa i način poimanja hrvatskog vrijednosnog sustava. Gubeći svoj smisao i ulogu u sveučilišnoj zajednici sve su manje bili od koristi i hrvatskim razvojnim koncepcijama pa je njihov povratak početnim zamislim logičan izlazak iz čvrstog zagrljaja osrednjosti i anacionalne profiliranosti.

Malo tko danas može negirati kako su demografska i uža migracijska problematika danas ključna pitanja hrvatske i europske budućnosti, kako je hrvatsko iseljeništvo nevjerojatan i poseban hrvatski potencijal i bogatstvo, kako su ljudska populacija i radna snaga temelji svih razvojnih djelatnosti, kako su djeca i mladi nositelji budućnosti… i kako tako važna pitanja moraju imati i svoju akademsku razinu.

Usmjeravanje akademskog studijskog pristupa prema najvažnijim pitanjima hrvatske budućnosti jednostavno je obveza znanstvene zajednice, a povezivanje s hrvatskim iseljeništvom svako racionalno promišljanje smatra osnovom hrvatske razvojne budućnosti. Sukladno su tome i koncipirani zadaci, ciljevi i kolegiji, a cijeli su metodološko-teorijski pristup i znanstvena tehnologija podignuti na potrebnu analitičku i projekcijsku razinu.

Kakva je situacija s ovakvim vrstama studija u drugim državama?

Kad bi usporedili dosadašnje elaborate za uvođenje novih studija s ovim i isti sa postojećim studijima na etabliranim svjetskim sveučilištima, uvjerili bi je kako hrvatska predmetna znanost napravila bitan iskorak iz tradicionalnih hrvatskih okvira i postigla sukladnost s potrebnom svjetskom razinom. Uostalom, cijeli koncept novog studija slijed je velikana hrvatske znanosti o stanovništvu; akademkinje Alice Wertheimer Baletić i već otišlog Mladena Ante Friganovića koji su upravo tu svjetsku razinu i unosili u hrvatsku znanost i prenosili na nas koji smo iznijeli programske i operativne postupke vezane za novi studij.

Velika je posebnost Hrvatske i njezine (naše) populacije tražila i posebnosti u pristupu pa je više identitetskog stanovništva izvan Hrvatske, nego u Hrvatskoj uvjetovalo i razmatranje hrvatskog iseljeništva i naročito njegovo približavanje i uključivanje u gospodarski, društveni, politički, znanstveni i ini život Hrvatske. Akademska je razina najbolji put za to.

Ipak, samo pokretanje studija naišlo je i na opstrukcije i medijsko difamiranje („ustaški studiji“). Kako to komentirate?

Nije to bilo medijsko difamiranje, kako kažete, bio je to planski, smišljeni, anacionalni, iracionalni i antiintelektualni pokušaj iz samo jednog smjera negiranja hrvatskih razvojnih potreba, bez imalo hrabrosti izravnog suočavanja nasuprot s nositeljima koncepcije studija. Osrednjost i površnost i inače je pristup centrale, na žalost financirane iz državnog proračuna, koja negira svaki pokušaj usmjeravanja znanstvenog i javnog djelovanja prema hrvatskoj budućnosti i hrvatskom iseljeništvu. Zapravo su pokazali kako ih hrvatsko društvu i njegova izgradnja uopće ne zanimaju, već održavanje i po mogućnosti provođenje politike koju je Hrvatska vojno porazila i ipak dala šansu za usklađivanje s hrvatskim civilizacijskim vrijednostima.

Planira li se u okviru studija snažnije angažirati na tome da mladi Hrvati koji žive u drugim državama dođu barem na jedan semestar u Hrvatsku i tako ostvare snažnije kontakte i iskustva s matičnom državom?

Među osnovnim je to ciljevima, a hrvatsko je iseljeništvo u ključnim trenucima formalnog odobravanja studija apsolutno i rezolutno stalo iza programske koncepcije. Svo bez iznimke. Nisu u pitanju samo pojedini semestri ili gostovanje Hrvata znanstvenika iz iseljeništva na pojedinim kolegijima, nego i dolazak na studij djece naših iseljenika i njihovo uključivanje u izgradnju hrvatske budućnosti.

Demografska slika u Hrvatskoj i dalje je sve gora i gora, a taj trend čini se da je karakteristika i drugih država koje manjak radnika sve više nadoknađuju ljudima koji dolaze iz afro-azijskih paralela i meridijana. Kako gledate na taj proces? Radi li se tu o velikoj zamjeni stanovništva?

Posvećivanje male ili gotovo nikakve pažnje demografskoj i migracijskoj politici sad dolazi na naplatu u gotovo traumatičnim izbjegličko-prognaničkim okolnostima. Konačno bi i Hrvatska i Europa i njihovi (naši) političko-diplomatski posvećenici i samoizabrani gurui mimo svih ozbiljnijih kriterija, trebali shvatiti i prihvatiti znanstvene zakonitosti, projekcije i modelska rješenja po kojima se silno nedostajeća radna snaga ne može isključivo i samo dohvaćati imigracijskom varijantom.

Nikad neće biti slobodnih migracija, već samo planskih i selektivnih i nikad se neće demografski problem jedne zemlje rješavati u drugoj. Povijest nas uči kako su pokušaji supstitucija jednog stanovništva drugim završavale. Upravo je to potvrda važnosti razmatranja i poučavanja najvažnije suvremene problematike i njezina ugradnja u razvojne gospodarske i ostale temelje.

Je li uopće moguće stimulirati pozitivne demografske procese samo ekonomskim mjerama ili je potrebna i korjenita promjena u mentalnom sklopu ljudi kojima su djeca sve više „problem“?

Potrebno je upravo navedeno u pitanju i izlazak iz suvremene dekadencije nije moguć bez shvaćanja kako su djeca najvažnija za budućnost svakog društva. Za to je potrebna znanost, razumijevanje i političko-diplomatsko djelovanje u interesu populacije i države kojom upravljaš. Uvažavajući i suvremeni društveni materijalizam potpuno je jasno kako se i poticajni financijsko-materijalni modeli trebaju usmjeriti prema obnovi stanovništva i radne snage bez kalkulacija o nekoj drugoj imaginarnoj potrebnosti.

Koje bi nam države mogle biti uzor kad je u pitanju stimuliranje demografije?

Puno smo već puta spominjali Izrael, Irsku i Mađarsku, a još bi dodali Poljsku, Slovačku, Češku, Island, Dansku, Finsku…Hrvatskoj je potreban novi koncept države i oslanjanje na gospodarsko, financijsko, akademsko, demografsko i svako drugo bogatstvo koje je izgradilo hrvatsko iseljeništvo. Još izravnije, Hrvatska će budućnost bez takvog koncepta biti upitna.

Davor Dijanović

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo