Z. Miliša: Zašto se ljudima lako manipulira?

Manipuliranje ljudima

U izvornom smislu, riječ manipulacija znači rukovođenje ili baratanje predmetima pomoću pomagala. Danas manipulacija znači varanje, spletkarenje, pri čemu se ideje, ljude ili događaje instrumentalizira, odnosno koristi ih se kao sredstva za skrivene svrhe. Manipulacija je prikrivena kontrola nad drugima, dakle, izvrtanje činjenica i korištenje riječi tako da ih je teško na prvi pogled razlikovati od istine. Manipulacija je moć nad mišljenjem ili kontrola uma. “Ništa nije tako nevjerojatno da ne može uvjeravanjem postati vjerojatno” (Ciceron)

Manipulator zagovara poimanje slobode bez odgovornosti. Dosadnima se proglašavaju koncerti ozbiljne glazbe, (mono)drame, teatar, kolumnistički tekstovi… Umjesto da se čuva vlastiti kulturni identitet, prepušta ga se stihiji tržišta ili sveopćoj komercijalizaciji života. Izmanipulirani pojedinac na stvari i na svijet oko sebe ne gleda svojim očima. Nije sposoban odvojiti zabludu od smisla. Njemačka poslovica kaže: “Istina je kao sveta voda: svatko je hvali, ali nitko ne voli da mu je u oči prskaju”. Latinska poslovica kaže Veritas odium parit – “Istina stvara neprijatelje”.

U predgovoru svoje knjige Nove paradigme za stvaranje kvalitetnih škola” Brad Greene je zapisao da je najveća zapreka (kritičkog) učenja strah “od neuspjeha, kritike, da ćemo ispasti glupi, strah od rizika, (novih) pokušaja, neodobravanja od drugih, strah da ćemo razočarati druge i strah od uspjeha.”

U Orwellovu romanu 1984 kao sinonim za manipulaciju, gušenje slobode ili ispiranje mozga koristi se pojam “novogovor” (engl. newspeak). Kako autor romana opisuje, tada se demokraciju koristi da bi se prikrivalo (prikrivenu) diktaturu, rat (u državnim medijima) tumači se kao mir, sloboda kao ropstvo, a neznanje postaje moć. U “novogovoru” ministarstvo istine i informiranja šire dezinformacije, a slobodu se pretvara u ropstvo, ministarstvo obrazovanja indoktrinira, a ministarstva sigurnosti i obrane pokreću ratove. Prema Đuri Šušnjiću u knjizi Ribari ljudskih duša, stratezi kaosa i medijski manipulatori uzimaju sve: “Eksploatacija rada u radnom vremenu odgovara eksploataciji ukusa u slobodnom vremenu”.

Manipulator zna što hoće, ali to ne zna manipulirani. Manipulator “usmjerava pozornost ljudi na određene stvari kako bi ih naveo da idu u smjeru u kojemu on želi da idu” (Jordan Maxwell u knjizi Mreža moći). Maxwell objašnjava strategiju odvraćanja pozornosti kojom se sputava kritičko mišljenje. “Većina pripadnika ljudskog roda ima gotovo beskonačan kapacitet da stvari uzima zdravo za gotovo”. (Aldous Huxley)

Manipulator zaokuplja ljude trivijalnim događajima, serijama, reklamama… Manipulacija je “zavodljiva prijevara” (Sead Alić).

Kada bismo poznatu Hamletovu uzrečicu “biti ili ne biti” danas aktualizirali, ona bi (posta)la “imati ili nemati”. Američki književnik Mark Twain je zapisao: “Nije problem što ljudi znaju premalo, nego u tome što znaju previše – nevažnih stvari”.

Manfred Lütz u knjizi Ludilo objašnjava zašto su konformizam i nametnuta moda temelj marketinških strategija. Povodljivi rezoniraju da ono što drugi rade ne može biti pogrješno. Čarobna je riječ moda. I Milivoj Solar u knjizi Kritika relativizma ukusa smatra da se ukus “oblikuje u komunikaciji, a koja je najvećim dijelom određena modom jer jedino ona kao da osigurava snalaženje u obilju medijskih sadržaja koji ne zahtijevaju napor osobnog mišljenja.”

Manipulator potiče kritičare svega postojećega. “Kada ljudi verbalno napadaju političare ili ljude na vlasti, vjeruju da time pokazuju kako ne dopuštaju da se njima manipulira. Često vrijedi upravo suprotno. Ljudi mogu napadati političare kao beskorisne ili bankare kao pohlepne parazite, no što se događa ako nešto pođe po zlu? Kome se ti isti ljudi obraćaju za rješenja i preuzimanje odgovornosti? Samima sebi? Ne. Političarima i bankarima” (David Icke). Pogubno je kada dajemo povjerenje onome tko ne odgovara za svoje postupke.

Emancipacija i manipulacija

Slabljenjem odgoja u obitelji i školi manipulacija i/ili indoktrinacija postaje/u dominantna/e. Manipulator nudi ideju komercijalizacije života i vrednota. Manipulator daje savjete o tome kako pobjeći u svijet privatnosti, apolitičnosti, u skepticizam. Gradi svoju mrežu s pobornicima hedonizma, dok odgojitelj nudi vrijednosti etike rada – upornost, štedljivost, kritičnost, kreativnost, altruizam, solidarnost, neovisnost i odgovornost. Kod manipulatora sve ima cijenu, ništa vrijednost. Središnja ideja manipulatora jest rušenje svakog oblika razumnosti u ime neposrednosti, spontanosti i ugode.

U knjizi K filozofiji odgoja, pokojni kolega, Milan Polić ovako objašnjava relacije odgoja i manipulacije: “Odgoj je emancipacija, svekoliko oslobođenje od svih vrsta ovisnosti i podčinjenosti, dok manipulacija ide za tim da tuđe biće instrumentalizira, da mu oduzme dostojanstvo i vjeru u vlastite mogućnosti”.

Odgoj za kritičko mišljenje osobito je važan kao sredstvo u otklonu od manipulacija. Ondje gdje prestaje odgoj, počinju indoktrinacija i manipulacija. Nastavnici bez inventivnosti sputavaju kritičko mišljenje, moćnici ga osuđuju, zabranjuju ili izvrgavaju javnom ruglu, a manipulatori lakše upravljaju.

U djelu O odgoju (On education, 1971.) Bertrand Russell, pišući o srednjem školstvu, preporučuje da se učenici upoznaju sa svim aktualnim pitanjima (političkim, socijalnim, religijskim, etičkim, medijskim…). Učenike, kaže Russell, treba poticati da poslušaju sve strane i argumente svih sudionika u raspravi. Ukidanje rasprave prvi je korak da bismo učenike učinili pasivnima i poslušnima. Današnji tzv. debatni klubovi (u srednjim školama) stvaraju dvije strane, gdje je jedna pobjednik, a druga gubitnik. Glavna metoda je Pro et contra. To ne vodi odgoju za kritičko mišljenje i ne njeguje tolerantnost ni višeslojnost analiza. Porazno je kada se imperativ natjecanja doživljava po načelu pobjednik-gubitnik: “Netko od nas mora izgubiti, a to neću biti ja”. Crno-bijelo zaključivanje ne pridonosi razvoju kritičkog mišljenja. I onaj tko misli drugačije (na kraju) kaže: “Suglasan sam s vama da se ne slažemo!” Jedan od primarnih ciljeva odgoja i obrazovanja jest da djeca i mladi postavljaju pitanja na koja odrasli ne moraju uvijek znati odgovor.

Emancipiranje se u strategiji manipulatora poistovjećuje s bijegom od vanjskih ograničenja, uključujući i roditeljsku odgovornost, dok u odgoju riječ emancipacija podrazumijeva odgovornost za drugoga. U ovom drugom slučaju biti emancipiran ne znači negaciju tuđih prava.

Učenje za kritičko mišljenje treba biti prioritet na svim razinama obrazovanja. J. Vos i G. Dryden, autori knjige Revolucija u učenju, pišu o tehnikama poticanja kreativnosti, koje bih nazvao etapama istraživanja koje započinju (zajedničkim) izborom problema do odabira predmeta, cilja i zadataka, obrade i interpretacije podataka. Smisao škole kritičkog i stvaralačkog mišljenja jest naučiti učenike pronalaziti, obrađivati i (re)interpretirati informacije. Obrazovni sustav ne njeguje istraživački pristup, a osnova za kvalitetni nastavni rad je naučiti djecu kako učiti. Odgoj za kritičko mišljenje nazivaju “učenje o tome kako učiti i učenje o tome kako misliti. Novi se odgovori rađaju iz osporavanja statusa quo, a ne iz njegova prihvaćanja.” Svojevremeno sam od nekoga dobio poučno poruku: “Nije nama loše koliko mislimo. Koliko mislimo i dobro nam je”. Onaj tko kritički podučava zna spajati nespojivo i podučava razlikovati, ali i opasnosti od (društvenih) podjela.

M. Lipman je jedan od najglasovitijih suvremenih teoretičara kritičkog mišljenja u odgoju. U svojoj knjizi Thinking in Education donosi prepoznatljivosti kritičkog mišljenja: refleksivno mišljenje koje nam pomaže riješiti probleme, mišljenje koje omogućuje samostalno donošenje odluka, logičko rasuđivanje i zaključivanje, mišljenje čiji je cilj prevladavanje pristranosti, predrasuda i stereotipa, mišljenje koje nam pomaže da se zaštitimo od manipulacija, koncizno prosuđivanje, sposobnost preuzimanja odgovornosti, pojašnjavajuće i interpretativno mišljenje, primjena teorijskih spoznaja u praksi, mišljenje koje zna relativizirati relacije uzroka i posljedica, i mišljenje koje otkriva netočne, nepotpune ili pojednostavljene interpretacije.

Činjenice i medijske informacije

Søren Kierkegaard je napisao da se na dva načina možemo zavarati: “Jedan je kad vjerujemo u ono što nije istina, a drugi je kad odbijemo povjerovati u ono što je istinito”. Medijske informacije ne moraju biti činjenice.

Moć manipulacije nalazi se (i) u odnosu između činjenica i informacija. Informacije bi trebale biti pravodobne, pouzdane, potpune i provjerljive, ali se one sve više postaju sloboda novinarskog izvještavanja, koje ne mora biti činjenično, tj. istinito. Informacije bi trebale biti bazirane na istinitim događajima. Medijske dezinformacije s lažnim prikazima događaja, netočnim informacijama, zavaravajućim poluinformacijama skrojenih da bi difamirale javne osobe, napravile nenadoknadivu štetu pojedincu ili čitavom narodu, sve u cilju da bi kako bi bile poligon novih sukoba i/ili stjecanja profita vlasnicima medija.

Anketiranje članova uredništva američkih dnevnih listova otkriva da je za njih najveći događaj u 1994. bila afera s O. J. Simpsonom (bivšom zvijezdom američkoga nogometa, optuženom za ubojstvo supruge i njezina ljubavnika). U to se vrijeme događalo krvoproliće u Ruandi, koje se medijski prikrivalo jer su ubijali katolike. Drugi je primjer seksualna avantura Monike Levinsky i predsjednika SAD-a B. Clintona, kada su 1998. godine svi mediji o tome unisono izvještavali, umjesto o rastućim krizama diljem svijeta. Jestin Coler ne skriva da kao vlasnik internetske kompanije (disinformedia.inc) od 2013. namjerno (sa tridesetak suradnika) obmanjuje građane. Njegov glavni moto je: “Na lažima se dobro zarađuje!” Američki književnik i novinar Walter Lippmann zapisao je: “Kad svi misle slično, nitko ne misli dovoljno”.

Od 2017. u Njemačkoj je na snazi zakon koji put uvodi visoke novčane kazne za vlasnike društvenih mreža ako ne uklone objave imaju obilježja govora mržnje, ali nema sankcija za dezinformiranje javnosti.

Često čujemo da nije važno što je netko rekao, nego tko je rekao. No, kod pravilnog prosuđivanja važna su oba pitanja i još neka druga. Učenje za kritičko mišljenje aktualizira se pitanjima što se prikazuje kao važno, a što je tebi važno, tko je nešto napisao ili rekao? Netko nama poznat, kome vjerujemo i tko je za nas autoritet ili nama nepoznata osoba? Što je rečeno ili napisano? Jesu li to činjenice, (medijske) informacije ili nečije (re)interpretacije? Je li vijest stvarna, izmišljena, provjerljiva, i je li što prešućeno? Kada je i gdje rečeno ili napisano? Za vrijeme, prije ili poslije nekog (važnijeg) događaja? Je li rečeno na javnom mjestu, privatno, u kojim medijima? Ima li prozvani mogućnost braniti se demantiranjem (u istim medijima) ili na istom mjestu? Zašto je nešto rečeno ili objavljeno? Ima li informacija obrazovnu, odgojno-savjetodavnu, manipulativnu ili neku drugu ulogu? Pojašnjava li ona ili stvara (dodatnu) zbrku? Kako je nešto rečeno ili napisano? Ovdje je interesantno napomenuti da psihoterapeuti izbjegavaju pitanje zašto se nešto dogodilo (nekome) pa pribjegavaju (s klijentima) odgovor kako se nositi s problemom. Tako se saniraju simptomi ili posljedice, ne uzroci, jer brojne probleme smo sami izazvali, na primjer našom inertnošću, konformizmom, nekritičkim prihvaćanjem mišljenja drugih… Je li informacija dana usmeno ili pismeno, jasno ili dvosmisleno, pomirljivo ili optužujuće, mirno ili afektivno? Mladima treba dati da prokomentiraju i ovu misao: “Čovjek koji ne čita dobre knjige nema prednosti nad čovjekom koji ih uopće ne zna čitati” (Mark Twain).

Manipulator je krojač duhovnih odijela ili lažnih potreba. On je zadužen za oblikovanje potreba i podgrijavanje sukobljenih strana.

Osobito je moćna i pogubna strategija ZLOUPOTREBE I MANIPULACIJA ZNANOSTIMA. Nemali broj znanstvenika angažiran je u sustavima ugroze ljudskih života, od ratne industrije do farmaceutske mafije. Ovdje se podsjetimo na duhovnu dosjetku don M. Kaćunka – kako su medicina i farmacija toliko „uznapredovale“ da su “za svaki lijek pronašle bolest”. Zloporaba emocijama se koristi za poticanje strasti i otklon od razumnog razlučivanja. “Razum je bez strasti dosadan, a strast je bez razuma razarajuća” (Chris Thruman). To vodi do zaglupljivanja ljudima nevažnim stvarima. Ovdje navodim kao primjer Dieselov reklamni slogan: “Kada ne bismo imali glupe ideje, ne bismo uopće imali zanimljive ideje!” Medijski manipulatori sve prikazuju fragmentarno i površno. Onaj tko je upao u mrežu “ribara ljudskih duša” sve je manje kadar pobjeći od “lude trke za stvarima i sa stvarima, gdje čovjek nije mjerilo stvari, već su stvari mjerilo čovjeka” (Šušnjić).

prof. dr. sc. Zlatko Miliša