D. Pejčinović: Schengenska prepucavanja

Hrvatska i granični problemi

Proteklih nekoliko godina Hrvatska se svojski trudila zadovoljiti kriterije za ulazak u schengenski prostor što je kod nekih susjednih zemalja izazvalo zabrinutost i negodovanje. Slovenski predsjednik vlade Marjan Šarec ustvrdio je kako „Hrvatska praktično nema riješenu granicu niti s jednim svojim susjedom i kako se onda to pitanje može zaobići i automatski zaključiti da je sposobna za ulazak u Schengenski sustav?“ U skladu s tim stajalištem i slovenski ministar vanjskih poslova Miro Cerar nagovijestio je da se sprema slovenska blokada hrvatskog ulaska u Schengen. Na sve to spremno je odgovorio hrvatski ministar unutarnjih poslova Davor Božinović koji smatra da je „članstvo Hrvatske u Schengenu u najvećem slovenskom interesu“, ali i postavlja logično pitanje: – Kako je Slovenija ušla u Schengen s otvorenim graničnim pitanjem s Hrvatskom?“ (narod.hr, 28. 9. 2019.)

Post-jugoslavenski sporovi

Slovenski predsjednik vlade doista nije pogriješio kada je spomenuo da Hrvatska „nema riješenu granicu niti sa jednim svojim susjedom“. To se, međutim, odnosi isključivo na države nastale raspadom SFRJ, a ne na susjedne zemlje poput Italije ili Mađarske s kojima nemamo nikakvih teritorijalnih sporova. Svi naši granični problemi posljedica su propasti zajedničke države i nepridržavanja poznatog načela Badinterove komisije po kojemu su, u trenutku raspada Jugoslavije, međurepubličke granice postale međudržavne. Ondje gdje granice nisu bile sasvim jasne, poput akvatorija između Hrvatske i Slovenije, graničnu crtu trebalo je povući u skladu s međunarodnim pravom mora (tzv. „crta sredine“), na što Slovenija nije pristala. Nakon višegodišnjeg natezanja pitanje razgraničenja prepušteno je privremenom arbitražnom sudu, koji se, nažalost, svojim pristranim i neprofesionalnim ponašanjem sam isključio iz postupka. Tako je, zahvaljujući ponajprije hrvatskoj popustljivosti, Ivici Račanu i Jadranki Kosor, pitanje hrvatsko-slovenskog razgraničenja na moru postalo gotovo nerješiv problem koji trajno opterećuje odnose između dviju prijateljskih država.

Privučeni slovenskim primjerom i drugi „jugoslavenski“ susjedi pomislili su da mogu ucjenjivati Hrvatsku i beskonačno odgađati rješenje graničnih sporova. U tom pogledu najveće pretenzije iskazala je Srbija, koja pitanje podunavskih ada želi riješiti jednostavnom trampom po kojoj bi se Hrvatska odrekla 5000 hektara zemlje na vojvođanskoj strani, a zauzvrat dobila 1000 hektara srpske zemlje na hrvatskoj strani Dunava. Osim što bi Hrvatska tako izgubila popriličan teritorij u korist Srbije, time bismo zauvijek izgubili mogućnost nadzora nad obje strane Dunava, što baš i nije zanemariv gubitak.

Što se tiče Bosne i Hercegovine najviše poteškoća u graničnim pitanjima stvara jedan od tri konstitutivna naroda koji se uporno pokušava nametnuti kao isključivi vlasnik čitave države. Razgraničenje sa Hrvatskom na području Neuma zapelo je na pitanju dva škoja koje muslimansko-bošnjačka strana spretno koristi kako bi osporila (ili barem usporila) gradnju Pelješkog mosta i tako Hrvatsku držala ovisnom o prolazu kroz Neum. Kad se samo sjetimo koliko su teritorija Muslimani u Daytonu dobili zahvaljujući intervenciji Hrvatske vojske, cijela priča postaje još mučnija. Što bi rekao narod: – Pomozi sirotu na svoju sramotu!

Drugo oko u glavi

O pitanju razgraničenja sa Crnom Gorom u Hrvatskoj se rijetko govori, vjerojatno i zbog uvjerenja kako je ta država osamostaljenjem nanijela nepopravljivu štetu velikosrpskoj politici. Međutim, nije uvijek bilo tako! Crna Gora početkom devedesetih godina prošlog stoljeća odigrala je izrazito negativnu ulogu u raspletu jugoslavenske krize. Otvorenom podrškom Miloševiću i JNA Crnogorci su, zapravo, onemogućili dogovor o mirnom preustroju Jugoslavije i tako potaknuli krvave sukobe koji su završili katastrofom. Najveću odgovornost za takav razvoj događaja snose nedavno preminuli Momir Bulatović, član Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i vječni crnogorski lider Milo Đukanović.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti da je na crnogorskoj strani bilo i časnih ljudi, poput admirala Vladimira Barovića, ali to ne može promijeniti opću ocjenu o zločinačkom karakteru crnogorske politike. Prošlo je od tada dosta vremena, Crna Gora je u međuvremenu postala nezavisna, ali još uvijek nismo dočekali jasnu i glasnu osudu crnogorske agresije, ispriku državnog vrha, suđenje ratnim zločincima, uključujući i vodstvo UZP-a, a o pitanju ratne odštete da i ne govorimo. Crnogorci su (lukavo) iskazali samo žaljenje, vratili nešto pokradenih umjetnina, isplatili mršave odštete logorašima, no sve to skupa samo je kap u moru štete koju su napravili.

Pođemo li od povijesne činjenice da su agresiju na Hrvatsku izvršile četiri republike „krnje“ SFRJ – Srbija, Crna Gora, BiH i bivša jugoslavenska republika Sjeverna Makedonija, onda bi, teoretski, sami Crnogorci trebali odgovarati za četvrtinu ratne štete u Hrvatskoj, a ona iznosi, prema saborskoj procjeni s kraja devedesetih, impozantnih 37 milijardi dolara.Naravno, nitko ne očekuje da će malena Crna Gora ikada platiti svoj dio ratne odštete, ali, ako postoji dobra volja, dugovi se mogu isplatiti i na neki drugi, „bezgotovinski“ način.

Ne-sporazum o Prevlaci

Koncem 2002. godine Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija (to jest, Srbija i Crna Gora) prihvatile su privremeni sporazum o Prevlaci kojim je to područje demilitarizirano, a pitanje morske granice ostavljeno za budućnost. Nekoliko godina kasnije Crna Gora se na referendumu izjasnila za neovisnost pa je zajednička srpsko-crnogorska država prestala postojati. Hrvatskom državnom vrhu tada se pružila jedinstvena prilika da, bez puno truda, riješi nekoliko važnih vanjsko-političkih pitanja. Nema nikakve sumnje da je Hrvatskoj itekako odgovarao raspad ostatka nekadašnje Jugoslavije, što zbog slabljenja veliko-srpske prijetnje, što zbog konačne propasti jugoslavenske ideje. No, na tome nije trebalo stati! Onog trenutka kad je Crna Gora proglasila nezavisnost, Hrvatska je njezino priznanje trebala uvjetovati, između ostalog, i pristankom nove države na rješavanje pograničnih pitanja pred Međunarodnim sudom u Haagu.

Ukoliko bi Podgorica odbila dati suglasnost za rješavanju spora pred najuglednijim sudom UN-a, Hrvatska bi imala puno pravo odgoditi priznanje Crne Gore i poništiti sporazum o Prevlaci. Nemojmo zaboraviti da ni važne članice EU-a u tom trenutku nisu bile načisto treba li poduprijeti crnogorsku nezavisnost, pa su zbog toga tražile da na referendumu 55% birača (umjesto uobičajenih 50%) podrži osamostaljenje. Referendum je nekim čudom ipak prošao, ali Hrvatska nije prstom mrdnula da zaštiti svoje interese! Prema mišljenju nekadašnjeg crnogorskog ministra vanjskih poslova Branka Lukovca sudu u Haagu trebalo bi nekoliko godina da riješi hrvatsko-crnogorski spor. Dakle, taman na vrijeme da se hašku presudu stavi Slovencima pod nos i tako Hrvatskoj uštedi nepotrebnu gnjavažu s „kontaminiranom“ arbitražom.

Druga prigoda za prisiljavanje Crnogoraca na poštivanje međunarodnog prava pružila se Hrvatskoj u vrijeme pristupanja Crne Gore NATO-paktu 2017. godine. Treba li podsjećati da kilava diplomacija i državni vrh niti tu priliku nisu iskoristili?!

Posljednju mogućnost za brzo i pravedno rješavanje spora sa Crnom Gorom Hrvaska će dobiti u trenutku kad Crnogorci odluče pristupiti Europskoj uniji. Branko Lukovac se nada „da Hrvatska neće postaviti pitanje razgraničenja kod Prevlake kao uvjet zbog kog bi blokirala prijem Crne Gore u EU. To ne bi trebala biti prepreka za Crnu Goru jer svakako ima još puno „domaćih zadaća“ prije ulaska u EU ali svakako bi bilo dobrodošlo ako bi Hrvatska i Crna Gora ovo pitanje riješile prije prijema“, smatra Lukovac. (dw, „Zašto se čeka arbitraža o Prevlaci?“, 24. 7. 2019.) Samo da podsjetimo, međudržavna komisija za rješenje graničnog spora nije se sastala već četiri godine! Što se čeka?
Kriterij pravednosti

„Crna Gora jest malena, al’ je časna i poštena“.

Da je hrvatska država odlučna i nepopustljiva poput, recimo, Slovenije, spor s Crnom Gorom mogao bi se riješiti i neposrednim dogovorom dviju vlada, pri čemu bi se, osim međunarodnog prava mora, uzeo u obzir i kriterij „pravednosti“. U konkretnom slučaju to bi značilo da će se na stol staviti i povijesne činjenice o otimačini Boke Kotorske, crnogorskoj agresiji u prošlom ratu i golemoj ratnoj šteti koja nikad nije isplaćena. Svi ti argumenti morali bi natjerati crnogorsku vladu da, kao svojevrsnu kompenzaciju, prihvati za Hrvatsku najpovoljniju inačicu razgraničenja teritorijalnih voda. Postoji nekoliko mogućih crta tzv. lateralnog razgraničenja Hrvatske i Crne Gore, a sve polaze od ulaza u Boku Kotorsku i vode do sredine Jadranskog mora, odnosno granice nekadašnjeg epikontinentalnog pojasa između Italije i SFRJ.

Budući da je Jadran na tom potezu širok gotovo dvjesto kilometara, nije svejedno pod kojim će kutom ići spomenuta crta; mali pomak crte prema istoku ili zapadu može značiti gubitak ili dobitak više stotina četvornih kilometara morske površine! O tom problemu pisao je još 2001. godine naš istaknuti stručnjak za pomorsko pravo akademik Vladimir Ibler: „No što se tiče pravca te crte izvan Boke, valja smatrati da taj pravac nije međunarodnim pravom precizno određen, te je stoga zadatak dviju susjednih država da sporazumno odrede pravac te crte. Sigurno je, a i razumljivo, da ta crta mora presijecati crtu vanjske granice teritorijalnog mora, a zatim i dotaknuti crtu razdvajanja epikontinentalnih pojasa… (V. Ibler, „Međunarodno pravo mora i Hrvatska“, str. 234.) Ako je Crnogorcima doista stalo do dobrosusjedskih odnosa, časti i poštenja kojim se toliko diče, eto prilike da i djelima pokažu koliko do njih drže!

Dinko Pejčinović