Krvava srpska agresija 1991. godine, veličanstvena pobjeda 1995. i izdaja nakon 2000. godine koja traje do danas

Godina 1990. započela je ponovnom registracijom Matice hrvatske, ali i registracijom Srpskoga kulturnoga društva Zora s predsjednikom Jovanom Opačićem. On u srpnju srpski kulturno izjavljuje: „Dođe li do raskida jugoslavenske federacije, onda će integralna srpska država biti od Like i Korduna do Pirota, odnosno od Subotice do Dubrovnika“.

Na prvim demokratskim izborima borbu vode HDZ s Tuđmanom na čelu, koji se zauzima za hrvatsku državu, zatim Socijalistički savez i Savez komunista – zauzimaju se za ostanak u Jugoslaviji, te Koalicija narodnog sporazuma, koja se, kao nastavak ’71., zauzima za ugovorni savez Hrvatske s ostalim republikama. Komunistički prvak jugoslavenske orijentacije, Ivica Račan, naziva HDZ „strankom opasnih namjera“, budući da jedina predviđa slobodnu hrvatsku državu. Komunističko predsjedništvo SR Hrvatske ocjenjuje kako je prvi sabor HDZ-a, održan u veljači 1990., ‘atak na demokraciju’. Istodobno oko 50.000 Srba i Jugoslavena okuplja se početkom ožujka 1990. na Petrovoj Gori, kličući velikosrpskom vođi Slobodanu Miloševiću, ističući parole: ‘Ovo je Srbija!’, ‘Ubit ćemo Tuđmana!’ i ‘Nećemo podele’. Pjevalo se: ‘Slobodane srpski sine, kad ćeš doći do Udbine’.

Između dvaju izbornih krugova srbizirana JNA bez stvarnoga otpora komunističke vlasti na odlasku oduzima oružje hrvatske Teritorijalne obrane. Hrvatska je po drugi put od 1918. temeljito razoružana. O tomu Miloševićev najbliži suradnik Borisav Jović piše: ‘Praktično smo ih razoružali. Formalno, ovo je učinio načelnik Generalštaba, ali faktički po našem nalogu. Slovenci i Hrvati oštro su reagovali, ali nemaju kud’. Hrvatskoj je onemogućena i legalna kupovina oružja za obranu u čemu se osobito istaknuo jugoslavenski diplomat Budimir Lončar. On će desetak godina kasnije postati savjetnikom Predsjednika Republike!

Srbi odbijaju svaku ponudu Zagreba

Osim u razoružanju, odnos srbiziranih JNA i predsjedništva Jugoslavije prema demokratskim procesima u Hrvatskoj očituje se i u onemogućavanju hrvatske policije u pokušaju uspostave narušenoga mira i sigurnosti na pobunjenim područjima, u premještanju vojnika i časnika Hrvata, Slovenaca i Albanaca iz Hrvatske na teritorije drugih republika uz istodobno dovođenje jednonacionalnih (srpskih) vojničkih sastava u garnizone na području Hrvatske te u naoružavanju pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Generalsku strukturu JNA činilo je 70 posto Srba i 30 posto ostalih. Od ukupnoga broja aktivnih vojnih pripadnika JNA, Srba je bilo 54,43 posto, Hrvata 12,31. U takvim okolnostima vlast u Hrvatskoj po demokratskim izborima preuzima HDZ. 30. svibnja održana je prva sjednica Hrvatskoga sabora, koju su Srbi bojkotirali zbog insceniranoga slučaja Mlinar. Desetak idućih godina 30. svibnja slavio se kao Dan državnosti, sve do povratnoga, izvana poduprtoga, jugokomunističkog udara godine 2000. godine.

Potpredsjednik Srpske demokratske stranke, Branko Marijanović izrazio je stajalište većine Srba u Hrvatskoj u govoru održanom u Smokoviću 16. lipnja 1990. Rekao je: „Mi izbore dobijamo i nakon izbora, izbore koje smo za vrijeme izbora izgubili naknadno dobijamo jer narod sad vrši izbor između naše stranke i drugih stranaka. Umjesto petokrake sad su stavili neke kocke na sebi, to nisu komunisti nego kockari. Vi znate da smo mi… zaledili odnose sa Hrvatskim saborom i sa svim kroatocentričnim strankama, uključujući i Račanov SKH SDP… Ako je Hrvatska naša domovina i Jugoslavija naša domovina i naša ljubav, a Kosovo naša narodna duša…. stvaramo svoju zajednicu općina.“

Hrvatska demokratska vlast kontinuirano je pokušavala uspostaviti dogovor sa Srbima. Njihovu pobunu i protuustavno djelovanje unatoč tomu pokušavalo se velikosrpskom promidžbom opravdati lošim odnosom hrvatskih vlasti prema Srbima. Srpski političari u Hrvatskoj prihvatili su tezu, koja se bezbroj puta ponovila sve do naših dana, koju je formulirao ključni čovjek Beograda u Hrvatskoj: „Pojedinačne, grupne i masovne likvidacije Srba počele su već u prvoj polovici 1991. godine (prema nekima i ranije). Nedužni civili odvođeni su iz svojih domova, zajedničkih skloništa, s posla ili s ulice te ubijeni skončavali u rijekama i masovnim grobnicama.“ Godine 2013. hineći srpsku ugrozu i hrvatski fašizam, zastupnik Milorad Pupovac u Hrvatski sabor došao je sa žutom trakom na kojoj je pisalo ‘Gost’.

Protuustavno djelovanje s prekrajanjem teritorijalno-administrativnoga ustroja Hrvatske, međutim, započelo je još u lipnju 1990. kad u Kninu pobunjenici donose odluku o ustroju zajednice općina sjeverne Dalmacije. Protuustavne odluke usvajaju i Srbi u Donjem Lapcu, Obrovcu, Dvoru, Vojniću, Glini, Kostajnici, Gračacu i Benkovcu. Pobunjeni Srbi proglasili su ‘ništavnim za Srpski narod u Hrvatskoj sve Ustavne i zakonske promjene, koje negiraju njegov suverenitet kao naroda i umanjuju njegovo autonomno pravo“ na odcjepljenje i ‘prisajedinjenje’ Srbiji. Vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj i Beograd tvrdili su da se od Jugoslavije ‘odcjepljuju narodi, a ne države’.

Poslije ‘zajednica općina’ pobunjeni Srbi osnivali su protuustavne „srpske autonomne oblasti“ u Hrvatskoj: ‘SAO Krajina’ (Knin, 21. prosinca 1990.), ‘SAO Zapadna Slavonija’ (12. kolovoza 1991.) i ‘Srpska oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srem’ (Beli Manastir, 25. rujna 1991.) s ciljem ujedinjenja ‘srpskih oblasti’ s istima u Bosni i Hercegovini, napokon i sa srbijanskom državom. Poslije ‘srpskih autonomnih oblasti’ utemeljena je i „Republika srpska Krajina“.

Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj počela je 17. kolovoza 1990., proglašenjem „ratnog stanja“ i okupljanjima naoružanih terorista ispred policijskih postaja u Kninu, Benkovcu, Obrovcu, Gračacu, Titovoj Korenici, Dvoru na Uni i Donjem Lapcu. Zaposjednute su prometnice na kninskome području. Minirana je turistička sezona. Nešto kasnije u okupatorskoj Republici srpskoj Krajini 17. kolovoza postao je „državnim“ praznikom, Danom ustanka srpskoga naroda. Navedeni nadnevak prihvatila je i Srbija u svojem zakonodavstvu.

Srbijanski oficir, vojni obavještajac Slobodan Lazarević, svjedočeći u Haagu o „spontanom ustanku naroda“ pojašnjava kako je predsjednik Srbije “Milošević imao izaslanike u Krajini, koji su se starali za to da sve njegove želje budu ispunjene. Njegovi predstavnici su gotovo bez izuzetka bili agenti Službe državne bezbednosti – SDB (Srbije). Oni su se od početka nalazili u Krajini i navodno ‘spontana’ pobuna protiv hrvatskih vlasti 1990. organizovana je iz Beograda“.

O čemu se u početku devedesetih godina radilo, pojasnio je Borisav Jović: „Sada se radi etnička karta srpskoga prostora, naročito u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, da se jasno prikaže teritorija gde su Srbi u većini; od Šibenika, preko Like, Bosanske krajine, pored Save do Bijeljine svuda su Srbi u većini. U centru Bosne su Muslimani. Srbi presijecaju i Sandžak pored Drine, pa se Muslimani ne mogu ujediniti. To je budući prostor Srbije.”

Glavni cilj srbijaniziranoga Predsjedništva Jugoslavije i vojnoga vrha JNA bio je rušenje demokratske izabrane vlasti u Hrvatskoj. Zbog toga je 9. siječnja 1991. Predsjedništvo SFRJ naredilo da se moraju “rasformirati svi oružani sastavi koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova i čija organizacija nije utvrđena u skladu sa saveznim propisima”. Hrvatska je, naime, počela ustrojavati redarstvene, antiterorističke i specijalne policijske snage.

U Zagreb 28. veljače 1991. dolazi Britanac Douglas Hogg, drugi čovjek Foreign Officea i nudi predsjedniku Tuđmanu staru ideju koju su od 1918. zagovarale hrvatske guske u magli, zatim Titovi komunisti, te sedamdesetprvaška Koalicija narodnoga sporazuma, na koju bi velikosrbi rado pristali, naime, „da sve republike proglase suverenost, ali da odmah potom paralelno uslijedi i dogovor o zajednici jugoslavenskih republika, za što bi osnovni interes bilo jedinstveno tržište te jedan glas u EZ-u”. Dodao je kako mu je Milošević izjavio da je „rješenje ili jugoslavenska federacija ili Velika Srbija“. Kod osamostaljenja Hrvatske od Jugoslavije ovu britansku tezu zagovarali su Račanovi komunisti, pa kad nije prihvaćena, izašli su iz Sabora i mentalno ostali u Jugoslaviji. Dok je Tuđman slušao te i takve projugoslavenske ideje i s njihovim zagovornicima razgovarao, stvarao je vojnu silu bez koje nema hrvatske države.

KOS-ove diverzije po Hrvatskoj

Kontraobavještajna služba JNA pod vodstvom srpskoga generala Aleksandra Vasiljevića diljem Hrvatske izvodi diverzije, uhićuje i sabotažama širi osjećaj nesigurnosti i potrebe za intervencijom JNA. Vodstvo pobunjenih Srba ne prihvaća razgovor na poziv legitimne vlasti. Već ranije Sabor su napustili članovi Srpske demokratske stranke, a krajem siječnja 1991. jedanaest zastupnika srpske nacionalnosti, birani na komunističkim listama SKH-SDP i Socijalističke partije, priopćilo je da napuštaju rad Sabora. Redom: Marko Atlagić, Dušan Badža, Milorad Bekić, Stevan Cupać, Petar Džodan, Savan Grabundžija, Ilija Knežević, Branka Kuprešanin, Veljko Pjevac, Milivoj Vojnović i Jovan Vukobrat.

Pobunjeni Srbi provociraju u Pakracu, Plitvicama…, a nakon intervencije hrvatskoga redarstva dolazi JNA s oklopnim jedinicama. Ginu prvi hrvatski redarstvenici. JNA se razmjestila na crte koji su velikosrpski stratezi planirali kao granice nove srpske države. Utjecajan ratni huškač, predsjednik Srpskoga pokreta obnove, Vuk Drašković, 1991. dokazuje kontinuitet velikosrpske politike: „Optimalan program je (…) sjedinjenje svih srpskih zemalja u jednu državu. Jedan optimalan program mora računati i, na primjer, Skadar. (…) Ako je naše do Ogulina, ako je tako zapisano u ‘Načertaniju’, naš ideal će biti da u pogodnim historijskim okolnostima stignemo do Ogulina. (…) Sada je suludo i nezamislivo inzistirati na pripajanju Temišvara Srbiji, ali 1945. godine, da je pobijedio Draža Mihailović, mogli smo ga dobiti”.

Vodstvo pobunjenih Srba iz Hrvatske i predstavnici Srba iz “Bosanske Krajine” 27. lipnja 1991. donijeli su “deklaraciju o ujedinjenju SAO Krajine i Zajednice opština Bosanska Krajina”. Sadržaj deklaracije pokazuje kako je krajnji cilj obnovljene velikosrpske politike i srpske pobune u Hrvatskoj – izražen načelom “da svi Srbi žive u jednoj državi” – bilo “stvaranje jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu”.

U prva tri mjeseca poginulo 170 branitelja

Od 2. svibnja do 2. kolovoza 1991., u napadima JNA i srpskih paravojnih postrojba ubijeno je najmanje 170 hrvatskih branitelja, od toga 83 hrvatska policajca. Najviše hrvatskih policajaca poginulo je u istočnoj Slavoniji – 42, na Banovini – 23, u Lici – 6, zapadnoj Slavoniji – 5, Dalmaciji – 5. Srpska agresija na Hrvatsku, koja se otvoreno provodila od ljeta 1991., imala je za cilj presijecanje hrvatskoga teritorija i potom okupaciju Hrvatske ili barem onih dijelova hrvatskoga teritorija koje je velikosrpska politika željela pripojiti planiranoj jedinstvenoj velikoj srpskoj državi. Baranja je najvećim dijelom okupirana već u kolovozu 1991. prodorom Novosadskoga korpusa JNA iz Vojvodine (Jugoslavija, Srbija), a okupacija Slavonije planirana je usklađenim djelovanjem JNA iz Srbije i Bosne i Hercegovine u jesen 1991. Do kraja 1991. okupirani su dijelovi Slavonije, Dalmacije, Like, Banovine i Korduna. JNA je 1991. djelovala kao srbijanska vojska 1918.

Karakter rata protiv Hrvatske i ulogu JNA opisao je u LeMondeu 4. listopada 1991. francuski filozof i političar Alain Finkielkraut: “Hrvatska nije, kao što neki uporno ponavljaju, poprište građanskoga rata već vojne invazije. Mornarica, ‘migovi’, tenkovi i vatreno oružje u cijelosti su samo na jednoj strani, onoj ‘federalne’ armije. Neovisno o tome koliko je u njoj preostalo ideologije, ta armija nije federalna, već komunistička, a sačinjavaju je Srbi. Nije to borba protiv ponovnoga rađanja ustaškog fašizma, već protiv odluke koju su Hrvati donijeli na demokratski način da budu gospodari vlastite sudbine, da ne budu više podčinjeni neprijateljski raspoloženoj vladi, te da osnuju suverenu državu unutar europske zajednice. Nije to pokušaj zaštite srpske manjine u Hrvatskoj, već kažnjavanje Hrvata tretiranjem njihovih spomenika kao neprijateljskih i otimanjem teritorija u korist Srbije”. Tri dana kasnije zrakoplovi JNA bombardirali su Banske dvore s ciljem likvidacije predsjednika Tuđmana.

Ubijeno 266 ranjenika iz vukovarske bolnice

S područja koje su nadzirale srpske snage ubijeno je ili protjerano gotovo sve nesrpsko stanovništvo, čak i Srbi koji nisu podržali velikosrpsku politiku, a hrvatska je kulturna i crkvena baština opljačkana i razrušena. Ipak, Hrvatska 1991. nije poražena. Od mnogih napadanih hrvatskih gradova srbijanski agresor uspio je okupirati Knin i Petrinju, te razoriti Vukovar. U njemu je tijekom srbijanske agresije poginulo najmanje 1.739 osoba, većinom civila, a ranjeno je najmanje 2.500. Po okupaciji prognano je oko 22.000 Vukovaraca, više od 4.000 osoba iz hrvatskog Podunavlja nasilno je odvedeno na područje Srbije. Najmanje 2.796 zarobljenih osoba mučeno je i zlostavljano u logorima i zatvorima u Srbiji. Najmlađi zatočenik imao je 15 godina, a najstariji 81. Iz vukovarske bolnice odvedeno je i ubijeno na raznim stratištima najmanje 266 osoba. Od toga je 200 osoba, među kojima i 20 djelatnika vukovarske bolnice, ubijeno na poljoprivrednom dobru Ovčara. Iz masovne grobnice 1996. ekshumirano je 200 tijela u dobi od 16 do 72 godine. Ulicu Stjepana Radića srbijanski okupatori preimenovali su u Ulicu Puniše Račića, Radićeva ubojice.

Metode su to kojima se provodio Memorandum Srpske akademije znanosti i „umetnosti“ i Garašaninovo Načertanije u kojem piše: “Temelj srpske politike jest da teži sebi priljubiti sve srpske zemlje koje ju okružuju, a ne da se ograničava na svoje sadašnje granice”. Hrvatske guske i hrvatski komunisti nikad nisu shvatili da je srbijanska politika trajna i da je svako podilaženje njoj – izdaja Hrvatske.

Samoegzodus jer nije ostvarena Velika Srbija

Hrvatska se „vlastitim snagama uz pomoć Božju“ oslobodila velikosrpske okupacije vojnom silom 1995. Zapovjednik 21. kordunskog korpusa tzv. “Srpske vojske Krajine”, pukovnik Čedo Bulat, potpisao je predaju Hrvatskoj vojsci 8. kolovoza 1995. Za srpskom vojskom otišao je veliki dio Srba s oslobođenih područja. Samoegzodus Srba ponovio se i 1998. poslije mirne reintegracije Podunavlja. Zašto su otišli? Zato što na hrvatskom teritoriju nisu ostvarili veliku Srbiju. Te 1998. Hrvati su unatoč izloženosti osmogodišnjoj agresiji, osvojili treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu!

Vojni uspjesi Hrvatske protiv okupatora 1995. doveli su i do Daytonskoga sporazuma. Ne samo da Sporazum, koji je uspostavio mir u Bosni i Hercegovini, nikad nije ratificiran u parlamentu BiH, već je i zajamčeno pravo svih izbjeglica i prognanika na povratak u svoje domove, posebice na području “Republike Srpske”, u praksi ostalo neostvareno. Agencija za informiranje SAD-a stoga zaključuje: “U ožujku 1996. uputili smo Zagrebu analizu državne Agencije za informiranje SAD-a od prosinca 1995., koja upućuje na probleme Hrvata u BiH kojima se treba koristiti kao argumentacijom: 1) nemogućnost povratka 200.000 Hrvata na teritorij pod kontrolom ABiH; 2) posebno problem Bugojna; 3) međunarodna zajednica zanemaruje kršenje ljudskih prava i ratnog prava od strane ABiH, što koči zaživljavanje Federacije (najmanje osam masakra); 4) nemogućnost pristupa Hrvata sarajevskim medijima (de facto isključivanje Hrvata iz politike i diplomacije u Vladi u Sarajevu); 5) tijesne veze Sarajeva i Teherana“.

Američka je agencija uočila da je nemogućnost povratka 200.000 Hrvata u srednju i sjeverozapadnu Bosnu važniji problem za Federaciju nego pitanje Mostara, gdje su Muslimani predstavljali 2 posto bošnjačkog stanovništva, dok spomenuti broj protjeranih Hrvata čini 25 posto ukupnoga stanovništva u FBiH. Upozoreno je na to da je 42 posto bosanskih Hrvata pretrpjelo fizičke štete i ozljede, za razliku od 15 posto Bošnjaka i 13 posto Srba. Unatoč tomu, u anketi Agencije, Hrvati su se pokazali najspremnijima oprostiti svojim neprijateljima i podržati zapadnu demokraciju.

Ne zaboravimo, godine 1918. BiH je „prisajedinjena“ srpskoj Kraljevini kao dio države SHS. Daytonskim sporazumom 77 godina poslije BiH je podijeljena država s dvama entitetima i trima konstitutivnim narodima. Srpskom entitetu, zahvaljujući agresiji, pripalo je 49 posto, a Federaciji BiH 51 posto teritorija unatoč tomu što je srbijanska politika glavni krivac za izbijanje krvoprolića kako u monarhističkoj, tako i u komunističkoj Jugoslaviji.

Prema podatcima dr. Andrije Hebranga, ratnoga ministra zdravstva, na hrvatskoj strani tijekom srbijanske agresije ubijen je 6.891 hrvatski vojnik i 7.263 civila. Oko 47 posto ubijenih civila bilo je starije od 60 godina, a 44 posto bile su žene. Bez jednoga je roditelja ostalo 4.285 djece, a bez obaju 54. Ubijeno je više od 400 djece.

Na neokupiranom području ranjeno je 30.578 osoba, od toga čak 7.169 civila i 21.959 hrvatskih branitelja. Među ranjenim civilima je 1.044 djece. Od posljedica ranjavanja 188 djece ostalo je invalidima. Od ukupnoga broja poginulih civila više od 54 posto stradalo je u istočnoj Slavoniji, a više od 12 posto na području pod upravom snaga Ujedinjenih naroda.

Srbijanska agresija na Hrvatsku uništila je ili teško oštetila ukupno 1.313 sakralnih objekta: 265 župnih crkava, 306 ostalih crkava, 221 kapela, 252 župne kuće i dvorane, 80 samostana, 62 groblja i 127 križeva na otvorenom.

Više od 150 masovnih grobnica

Do sada je otkriveno više od 150 masovnih grobnica s najmanje 3.995 žrtava i oko 1.200 pojedinačnih grobnica žrtava srbijanske agresije. U Hrvatskoj je uništeno ili oštećeno najmanje 195.000 stambenih jedinica, oko 120 gospodarskih objekata i 2.423 spomenika kulture. U prvoj godini srbijanske agresije stradalo je 590 naselja u 57 hrvatskih općina, od kojih je 35 do temelja uništeno, a 34 su pretrpjela teška oštećenja, među njima i veći gradovi. Samo izravne ratne štete procijenjene su od hrvatske vlade godine 1999. na iznos od 37,1 milijarda američkih dolara. Prema novijim istraživanjima, ukupna ratna šteta od 1991. do 2004. iznosi oko 142 milijarde dolara. Izravna ratna šteta iznosi 56,5, a neizravna oko 85,5 milijarda američkih dolara.

Hrvatska je zbog pretrpljene agresije do 2015. izgubila između 7,5 i 9 godišnjih bruto društvenih proizvoda prema BDP-u za 2004. Da bi se dosegle ukupne štete hrvatskoga naroda posljednje srbijanske agresije potrebno je dodati i štete Hrvata u BiH, koje su također ogromne. Od 1992. do kraja 1995. u Bosni i Hercegovini poginulo je i nestalo oko 9.900, dok je djedovinu u BiH pred napadima srpskih snaga ili Armije BiH moralo napustiti više od 400.000 Hrvata. Procjena je da se nakon rata najmanje polovica protjeranih Hrvata nije vratilo u BiH.

Prihvaćen je opći zaključak: “Organizacije koje su se bavile prikupljanjem činjenica, kao UN, Ministarstvo vanjskih poslova SAD, CIA, Helsinki Watch i druge, jednoglasno su zaključile da su Srbi počinili 90 posto zločina u ovom balkanskom ratu i da su izvršili 100 posto genocida sukladno definiciji genocida koju je dao UN, naime, organizirano, planirano i sustavno uništavanje naroda u cjelini ili djelomično, temeljem etniciteta, religije ili drugog grupnog identiteta”.

5. razdoblje od 2000. do 2018.

Predsjednik Tuđman, unatoč vojnoj i diplomatskoj pobjedi, pred kraj života bio je zabrinut za državu i naciju. Izjavio je: „Veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i samostalnosti i velebne hrvatske olujne ratne pobjede žele obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno – prodane duše“. Stoga je u Ustav ugradio članak 141., nazvan Tuđmanova tvrđava, kojim je onemogućeno legalno geganje u nove, prije svega jugoslavenske magle.

Vlast je 2000. preuzela kriptokomunistička koalicija projugoslavenske orijentacije na čelu s Račanom i Mesićem. Njihovim stopama nastavili su Sanader i Kosorova s Josipovićem. Hrvatskom je upravljala i Milanovićeva vlada, šesta najlošija vlada na svijetu, u kojoj su veliki broj ministarstava vodili Srbi, čak i potomci krvavoga Anđelinovića iz 1918. Plenković je izmislio i novi tip vlade – tzv. inkluzivnu vladu, do temelja ovisnu o Vučićevu Pupovcu.

U proteklih 18 godina promijenjeni su državni blagdani, ukinut je Županijski dom, Hrvatski državni sabor preimenovan je u Hrvatski sabor, ukinut je polupredsjednički sustav, za parcijalne ciljeve elita prilagođavan je i Ustav. Uspostavljen je nakaradni izborni sustav u kojemu svi hrvatski državljani nisu ravnopravni. Iz političkoga života izbačeno je hrvatsko izvandomovinstvo, ubačene su manjine. Zapostavljeni su Hrvati u Bosni i Hercegovini. Proaktivna vanjska politika zamijenjena je pasivnom. Umjesto na međunarodnim sudištima, vlade su međudržavne probleme pristajale rješavati na sumnjivim arbitražama. Ponovo je privilegiran srpski element. Hrvatski branitelji višekratno su izdani. Više od 3.000 hrvatskih branitelja se ubilo. Narod i država prezaduženi su. K tomu, vinkovački Križevci i danas nose ime – Karadžićevo!

Agresor je u kolovozu 1996. priznao poraz Sporazumom o normalizaciji odnosa, kojim je dogovoreno da će se sklopiti i Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu, što je uvod u plaćanje ratne odštete. U proteklih 18 godina nijedna vlada nije pristupila realizaciji Sporazuma o naknadi štete. Ustavni članak 141. nekoliko je puta grubo narušen. Vanjski dug enormno se penjao. Iseljavanje je svakodnevna pojava. Demografski slom prijeti izumiranjem hrvatskoga naroda. Hrvatska je sto godina od „prisajedinjenja“ na gospodarskom začelju Europske unije, ponajviše zbog pristajanja političkih elita na novo balkansko pozicioniranje države s rehabilitacijom jugoslavenstva i četništva.

Srbijanska agresija preimenovana je u građanski rat. Antifašizam je postao vrhovna vrjednota. Zastupnik SDP-a, Nenad Stazić, napisao je 2018.: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.“ Sabotirana su istraživanja o masovnim poratnim zločinima komunista i četnika. I dalje se promoviraju jugoslavenski i velikosrpski mitovi. Četnici su postali antifašistima u Srbiji, a u Hrvatskoj saborski zastupnici, poput ministra okupatorske vlade RSK, Vojislava Stanimirovića. Hrvatske guske obnavljaju spomenike četničkom ustanku iz 1941. Velik dio poslova jugoslavenske Udbe preuzele su tzv. vladine organizacije na državnom proračunu. Suspendiraju se policajci koji istražuju srpske zločine, kao onaj na Ovčari. Uhićuju se i sude protivnici ćirilizacije Vukovara. Marginalizirani su Srbi branitelji Hrvatske. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Srbija s predstavnicima iz Hrvatske obilježava kao Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe.

Srpski intelektualac iz britanske kuhinje, Dejan Jović, profesor na hrvatskoj plaći i Pupovčev suradnik, smatra kako je referendum o hrvatskoj neovisnosti bio „vrlo neliberalan“ te da nije održan u slobodnim i poštenim okolnostima. Kasnije u svojoj knjizi laže da je „mit o Domovinskom ratu“ (Hrvata protiv srbijanske agresije), prijetnja slobodi u Hrvatskoj, osobito za pripadnike manjina.

Medijski teror jugoslavenstva

Hrvatska je izložena medijskome teroru integralnoga jugoslavenstva. Uspostavljen je jugohranidbeni lanac u kojemu istaknute uloge igraju Tomislav Jakić, Mirko Galić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, pokojna Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Jurica Pavičić, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Mladen Pleše, Branko Mijić, Matija Babić, Ladislav Tomičić, Tomislav Klauški, Žarko Puhovski…

Nastavljena je praksa „dogovorne povijesti“. Nju zagovaraju povjesničari Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina i Dragan Markovina. Nastavljeno je teroriziranje hrvatskoga jezika sve do donošenja protuustavne Deklaracije o zajedničkom jeziku 2017. Civilnim društvom vladaju dokazani jugoslaveni, financirani izvana i iz hrvatskoga proračuna, umrežujući se u „jugosferu“. Najpoznatiji su Zoran Pusić, Rada Borić, Vesna Teršelić, Dragan Zelić…

U takvim okolnostima, političari srpske nacionalne manjine ne prihvaćaju status manjine. Srbobran s početka prošloga stoljeća preimenovan je u Novosti, a uređivan kao da su Srbi vlasnici Hrvatske. Taj protuhrvatski list izlazi usred Zagreba. Iako je izdašno financiran hrvatskim proračunom, kontinuirano vrijeđa Hrvate i hrvatsku državu, obezvrjeđuje hrvatske ustanove i nasrće na hrvatski identitet. Nakladnik je privilegirano Srpsko narodno vijeće na čelu s neizostavnim Miloradom Pupovcem. On već nekoliko mandata nastavlja posao koji je započeo Nikola Stojanović i Svetozar Pribićević, nastavio Aleksandar Ranković, potom Dušan Dragosavac, pa Jovan Rašković. Postao je najmoćnijim arbitrom u državi, premda na izborima osvaja minoran broj glasova. Hrvatski pak političari vodećih stranaka sve više nalikuju onima iz Jugoslavenskoga odbora i Narodnoga vijeća, koji su prije sto godina hrvatski narod i teritorij uveli u zajednicu sa Srbijom iz koje je hrvatski narod izašao desetkovan, opljačkan i teritorijalno prepolovljen.

Hrvatski narod treba se zapitati kamo su ga doveli političari Ivo Sanader, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Jadranka Kosor, Zoran Milanović, Andrej Plenković, Zlatko Tomčić, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Boris Šprem, Josip Leko, Željko Reiner… Kako su Hrvatsku pozicionirali ministri vanjskih poslova poput Vesne Pusić – koja Hrvatsku optužuje za nepostojeću agresiju, ili veleposlanici poput Ive Goldsteina, koji je u Parizu Hrvatsku predstavljao s fotografijom komunističkoga zločinca Josipa Broza Tita?

Posljednji jugoslavenski Dan republike proslavljen je u Haagu 29. studenoga 2017. osuđujućom presudom protiv skupine Hrvata iz BiH, kojom se Hrvatska proglašava agresorom na BiH. General Slobodan Praljak oduzeo si je život u sudnici uz krik: „S prijezirom odbacujem vašu presudu“.

Kao da nije dovoljno što su rehabilitirane velikosrpska i jugoslavenska ideologija, Plenkovićeva vlada 2018. nametnula je i rodnu ideologiju ratifikacijom Istanbulske konvencije. Povrh svega, Srbija i SPC u Bačkoj Palanci 4. kolovoza 2018. u nazočnosti Milorada Pupovca usporedile su Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, gradeći novi mit o Oluji kao pogromu Srba.

Uzalud protuhrvatska histerija

Unatoč sustavnom djelovanju hrvatske pete kolone ugrađene u duboku državu – Hrvatska je u nogometu 2018. osvojila drugo mjesto na svijetu i pokazala odnarođenim političkim elitama da je globalni subjekt, a ne balkanski objekt. Uspjeh nije spriječila višegodišnja proizvodnja protuhrvatske histerije Zorana Stevanovića iz Rijeke, profesionalnoga nogometnog doušnika. Njemu uz bok ide i riječki mu sugrađanin Željko Jovanović. Kao ministar hrvatske vlade šutke je promatrao paljenje hrvatske zastave na stadionu u Beogradu. On je s ministarske pozicije izveo niz diverzija na području znanosti, obrazovanja i športa. Sve njegove „reforme“ srušile su pravosudne ustanove. Za vrijeme ministra Ranka Ostojića na stadionu u Splitu osvanuo je kukasti križ. Poniženjima treba dodati da su državni službenici morali u šetnju izvoditi psa ministrice Milanke Opačić.

Istodobno u Srbiji legalno djeluje vlada RSK u izbjeglištvu, ulice nose imena po istaknutim ubojicama Hrvata, četnicima, agresorima i slugama velikosrpske politike u Hrvatskoj. Četnici postaju predsjednici. Srbija i SPC jedini u svijetu protive se kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca. Srbijanska državna politika, kao i Srpska pravoslavna crkva i u 21. stoljeću Hrvatsku smatraju privremeno izgubljenom srpskom zemljom, koju u pogodnom trenutku treba „osloboditi“ i „prisajediniti“. U tom poslu odlično joj pomaže hrvatska peta kolona jugoslavenskih gusaka i velikosrpskih i komunističkih zmija.

Hrvatski narod mora u svojoj državi poraziti jugoslavensku, velikosrpsku i komunističku ideologiju. Od te pobjede ili poraza ovisi hoće li kraj 21. stoljeća dočekati kao slobodan i suveren politički narod ili će nestati iz povijesti. Srbija prema Hrvatskoj 2018. ima ista politička polazišta kao i godine 1918.

Nenad Piskač/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo