Ivo Rendić – Miočević: Poraz je sudbina agresora

No, oznaku “z” do današnjega dana dobivali su i Srbi “izdajice” svoga naroda. U ratnim uvjetima NDH se morala braniti od četničke velikosrpske agresije podržavane od Vlade u Londonu i Nedićeve Srbije. Ta je agresija genocidnim etničkim čišćenjem otvarala prostor velikoj Srbiji prema zapadu. Ovu potpunu prešućenu temu tek polako otvara Stjepan Lozo (2017.) u knjizi Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekt „Homogena Srbija“ 1941. Split: Naklada Bošković. On nadalje pažljivom analizom zaključuje da su u sklopu velikosrpskih genocidnih planova poratni pokolj koji su četnici trebali izvesti nad Hrvatima umjesto njih izvele partizanske postrojbe pošto su 1944 abolirani četnici uključeni u partizanske brigade. Prethodno su, poslije zauzimanja Beograda krajem 1944. godine, velikosrpski elementi ukorijenjeni u komunističke strukture.[1].

Osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća prevladao je tabor velikosrpskih „ubojica za pisaćim stolom“, koji su poticali agresiju. Mržnju prema Hrvatima tada su snažno poticali srpski književnici, Srpska akademija znanosti i umetnosti (Memorandumiz 1986) i mediji te Srpska pravoslavna crkva (prijenos moštisv. Lazara po srpskim zemljama, obnova mita o 700.000 ubijenih u Jasenovcu i dr.). Vuk Drašković tada je, iskazujući koliko je velikosrbima važna uporabna vrijednost NDH i koliko su njome opsjednuti, određivao granice Srbije „tamo gde su srpske jame i grobovi“.„Argument“ o srpskoj ugroženosti i nevinosti te ishodišnoj krivici žrtvenih jaraca Hrvata još je aktualan, ali njegova utemeljenost u laži konačno je u svijetu ipak razotkrivena, napose nakon razaranja Vukovara i Dubrovnika te zločina u Srebrenici, koji je Međunarodni sud pravde 2007. definirao kao genocid.

Srpska politika i „znanost“, uz dugotrajnu pomoćSrpske pravoslavne crkve, i obrazovnoga sustava pate od zaborava kronologije i uvijek prešućuju primat srpske agresije i genocida. Odlazak srpskoga stanovništva poslije Oluje proglašen je zločinom stoljeća (Svetozar Livada). Kronološki posloženi događaji ipak daju drukčiju sliku. Progon Hrvata iz Vojvodine te iz Republike Srpske, genocid u Hrvatskoj (Ilok, Baćin, Tordinci, Široka Kula kod Gospića,Vukovar, Škabrnja itd.) i Bosni (masakr nad 224 bošnjačkih i hrvatskih civila na Korićanskim stijenama, Srebrenica itd.) zločini su stoljeća koje je počinila srpska strana prije Oluje. Takvih kronoloških zaborava u srpskoj promidžbi ima na pretek.

„Druga“ Srbija odlučno je istupala protiv zlogukoga srpskoga nacionalizma. Najbolji primjer je zbornikSrpska strana ratakoji je 1996. uredio Nebojša Popov. U zborniku više srpskih autora razotkriva nacionalističku atmosferu u Srbiji osamdesetih godina i srpske grijehe, posebno SPC i SANU te ostalih intelektualaca u poticanju rata na kraju komunističke Jugoslavije. Nažalost, slab je bio, a i dalje je slab, utjecaj „druge“ Srbije na srpsku nacionalnu memoriju i svijest, koje su u dugom trajanju kontaminirane velikosrpstvom i mitovima te se teško mire s bilo kakvim hrvatstvom. U Hrvatskoj, pak, „druge“ Srbije gotovo i nema i tek se polako budi.

Otpor velikosrpskoj genocidnoj ideji o čistoj naciji ipak u Srbiji postoji. Srpske hrabre majke – „žene u crnom“, čiji su sinovi mobilizirani u JNA i uzalud poginuli za vrijeme srpske agresije, u Beogradu pale svijeće za Vukovar i posjećuju taj grad prigodom dana sjećanja na žrtve. Dostojno divljenja!

No, želja da se ostvari velika Srbija i dalje živi. Haški optuženik Vojislav Šešelj nedavno je na privremenoj slobodi u Beograd u društvu četnika izjavio da je ideja velike Srbije besmrtna. Tu izjavu valja najozbiljnije shvatiti. Ta Ivo Pilar je davne 1918, ukazujući na krivnju Srbije za izbijanje Prvoga rata, zloguko nagovijestio da će nekoliko godina poslije rata stvar započeti iznova, ali oblik će se promijeniti i prilagoditi novonastalim okolnostima. Ispravnost Pilarovih razmišljanja potvrdila su kasnija zbivanja. Danas u Srbiji mnogi pomišljaju na promjenu granica osvajanjem. Tako Srđa Trifković u predavanju “Granice teritorije i srpsko pitanje” raspravlja o ispravljanju granica u korist jačih naroda (Srba)

Za sve osvajače, pa i velikosrpske agresore u vrijeme raspada Jugoslavije poučna su biblijska proročanstva u svezi pada Ninive glavnoga grada Asirije 612. godine prije Krista. Dugotrajni ratovi oslabili su surovu Asiriju, a Asiraca nije bilo dovoljno da vladaju nad brojnim narodima na velikome području. Babilonija i Medija pobijedili su velikoga osvajaća iskazvši također u vrijeme pobjede veliku surovost. Pad Ninive opisan je u Bibliji i opomena je svakom osvajaču: “Niniva! Kakva razvalina! Tko je može požaliti? Gdje joj naći tješitelja?… Neizlječiva je tvoja ozljeda. Svi koji te znaju plješću tvojoj razvalini. Tko nije bez sanka i prestanka osjećao na sebi tvoju okrutnost?” (Nah 2,1; 3,1. 7. 19). Osvajači koji su išli predaleko uvijek su bili poraženi. “Genijalni” Napoleon vojsku je doveo daleko u rusku zimu. Hitlerov zalogaj bio je prevelik te je bio osuđen na poraz. Mnogo je ovakvih primjera u povijesti.

Srbija nema snage za nove ratove, a mnoga hrvatska popuštanja prema srpskoj vlasti rezultat su diktata iz Europe. Teško je predvidjeti kada će se srpska ogresija ponoviti. Sigurno hoće, a rezultat će biti nova Niniva (Beograd).Srpski potencijalni neprijatelji (Hrvati, Bošnjaci, Albanci…) brojniji su od Srba što Trifković i drugi ne shvaćju.

Ivo Rendić – Miočević

[1] O velikosrpskoj agresiji na NDH vidjeti u: S. LOZO, 2017. O partizanskom preuzimanju pokolja nad Hrvatima od četnika isto, str, 631 i dalje. O ukorijenjivanju velikosrpskih elemenata u komunističke strukture vidjeti u: Ph. J. COHEN, 1997.