Dr.Josip Stjepandić: Politički korektno je biti nespreman

Izlaganje dr. Josipa Stjepandića prigodom predstavljanja knjige „Josip Šimunić i ‚Za Dom spremni‘“ u Zagrebu 3. listopada 2019:

Knjiga koju danas predstavljamo jedna je u nizu o temi pozdrava ‚Za Dom spremni‘. Iznimno plodonosnog autora u ovome krugu mislim ne treba predstavljati. Meni je posebno veselje svaki puta kad dobijem njegovu novu knjigu, a sudjelovanje u predstavljanju posebna čast, koju ove godine imam već drugi put. Žao mi je i ispričavam se zbog toga što naša zajednička knjiga „Ništa se još promijenilo nije“ iz godine 2017. mojom krivicom još nije dobila nastavak, iako za to ima jako puno materijala. To je tema za 2020. godinu.

 Ja sam u najavi predstavljen kao predsjednik HAZUDD-a, što stoji za Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini, sa sjedištem u St. Gallen-u u Švicarskoj. Admiral Domazet Lošo je član, a profesor Jurčević prvi dopredsjednik naše Akademije, koja je osnovana godine 1978. U ovome trenutku brojimo 60 članova, otprilike po pola u domovini te inozemstvu. U članstvu imamo i strance poput Esther Gitman.

Kao svaka akademija bavimo se znanošću, a nešto manje i umjetnošću. U ovome trenutku imamo dva težišta. Prvo je tema izbornog zakona, a napose za Hrvate izvan Hrvatske. U tu svrhu formirali smo tim s tri naša te dva vanjska člana, koji će skupa s ovdje nazočnim odvjetnikom Matom Knezovićem razraditi put kako bi se taj problem u dogledno vrijeme riješio – ako ne drukčije – onda pravnim sredstvima tj. tužbama. Tema je, na žalost, puno, puno složenija od jednog, dva ili tri referendumska pitanja. O tome ćemo se obratiti javnosti koncem godine, kad budemo imali konkretan prijedlog.

Drugo težište je obilježavanje 75. obljetnice genocida u Bleiburg-u dogodine. Tu usko surađujemo sa srodnim austrijskim organizacijama te pripremamo simpozij te prigodno izdanje o toj tužnoj obljetnici. 

Nakon toga bismo ispunili uvjete iz čl. 1 Zakona o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti te kanimo najkasnije godine 2021. naše sjedište prebaciti u Hrvatsku.

Osim gore navedenog svi se mi rado bavimo pronošenjem istine o Hrvatskoj, pogotovo o nedavnoj prošlosti. Tu je potreba velika, jer u Hrvatskoj na žalost ima puno izroda i otpadnika koji o svojoj domovini iznose najgore objede te ih ciljano prenose u inozemstvo, često zu pomoć velikosrba, pokušavajući Hrvatsku ogaditi u očima stranaca. Najgore razdoblje bilo je u prvoj polovici godine 2016. dok je na vlasti bila Vlada Tihomira Oreškovića. To je mene ponukalo da se malo više angažiram.

Govoreći o Njemačkoj, u kojoj živim od 1988. godine, mogu istaknuti da je slika Hrvatske vrlo povoljna. To ima dva razloga. Počet ću od drugoga: godinu za godinom oko 2,5 milijuna Nijemaca posjećuje Hrvatsku, te se vraća s vrlo povoljnim dojmovima. Čuo sam tu i tamo poneku pritužbu na visoke cijene i slabu uslugu, ali nikad da bi netko bio zlostavljan, pogotovo zato što je Nijemac. Da je ksenofobija u Hrvatskoj široko raširena, kao što tvrde izrodi i otpadnici, to bi bio opazio svaki malo pronicljiviji njemački gost.

Prvi razlog, zašto je je slika Hrvatske vrlo povoljna, smo mi Hrvati koji živimo u Njemačkoj te uživamo ugled kao malo koja nacija. Mogao bih Vam ispričati puno anekdota, koje to potvrđuju. To naravno ne možete pročitati u režimskim tiskovinama u Hrvatskoj niti čuti na Yutel-u, koji se skriva iza kratice HRT. Kad bi se hrvatska država jednom naučila pameti pa počela prema Hrvatima onako dobro postupati kao Njemačka, možda bi se puno njih vratilo u domovinu!?

Ta nas intrigantna misao dovodi na današnju temu. 

Jedan od stjegonoša toga velikog ugleda bio je dugi niz godina Josip Šimunić. Iako je za veliku većinu Nijemaca potpuno neshvatljivo, pače izvan zdrave pameti, da športaš koji je rođen i odrastao u dalekoj Australiji, koji godinama živi i igra u Njemačkoj, na nacionalnoj razini igra za sićušnu zemlju svojih djedova, malo pomalo su se privikli na tu činjenicu te su Šimunića počeli zvati „Der Kroate“ (Hrvat) umjesto „Der Australier“ (Australac).

U kratkim crtama: Josip Šimunić uspješno je igrao 14 sezona u prestižnoj njemačkoj Bundesligi, gdje je dogurao do kapetana te najpopularnijeg i najboljeg igrača tradicionalnog kluba Hertha iz Berlina, pogotovo godine 2008. kad je Hertha bila u borbi za naslov prvaka. Dva puta je bio biran za najboljeg braniča u Bundesligi. 

Od godine 2002. bio je nezamjenljiv stoper hrvatske nogometne vrste, za koju je nastupio 105 puta. 

Kao branič sigurno nije mogao biti nježno janje, međutim za Šimunićem se nisu vukle nikakve afere niti repovi, kao za drugim zvijezdama. Svaki njegov uspjeh bio je i naš uspjeh. Od mnogo istaknutih hrvatskih športaša u Njemačkoj, Šimunić je u duljem razdoblju sigurno bio među pregršt najboljih.

Onda je donio odluku o kojoj razmišlja svaki iseljenik pred konac karijere: povratak u domovinu.

U domovini se dogodilo ono što se dogodilo. Priča je toliko puta prepričana, a meni je previše mučna da bih je ponavljao.

Umjesto toga, htio bih Vam ispričati što sam ja doznao o tobožnjoj krivnji Josipa Šimunića.

Nakon početnog šoka i pomisli “A što mu je to trebalo”, počeo sam malo razmišljati o tome što su Šimunić i navijači zapravo rekli.

Ništa posebno, pogotovo što bi opravdalo takve reakcije i interpretacije.

Budući da imam poslovne kontakte u 29 zemalja širom svijeta, vremenom sam se raspitao te doznao da je zapravo svatko od mojih kolega Za Dom spreman. Nakon nekog vremena bilo se pročulo da se  raspitujem, pa su me zapitali zašto pitam nešto što je samo po sebi razumljivo. Najzanimljivije je bilo s Kinezima, koji imaju krilaticu 恋家 (Liam Shi). Međutim, dugo mi nisu znali točno objasniti smisao tog pojma tako da bih ja to razumio, jer eto radi se o najdubljim emocijama, dok nisam naletio na Danping Lin, mladu docenticu iz Šangaja. Poslušajte:

“Prvo riječ po riječ. 恋 se sastoji od 亦 i 心。Znak 亦 znači “isti”, a 心 znači “srce”, pa onda znak 恋 označava sve one koji imaju isti osjećaj u srcu, a to je ljubav; znak 家 napravljen je od znaka 宀 i znaka 冢. Znak 宀 znači “krov”, a冢 znači grob. Tako znak 家 pokazuje na nutarnji vid doma, dom koji mi pruža krov, u kojem mogu biti kad i koliko želim, a u konačnici ću za njega raditi, umrijeti, i u njemu biti pokopana.

Drugo, izraz 恋家 izražava intimni osjećaj ovisnosti o nečemu. Dom je više od kuće, lokacije, ljudi koje volim. To je mjesto u kojem će se moje srce nastaniti. Kao riječi pjesme Michaela Buble-a “Home” (dom) – “Samo želim ići doma, draga, ići ću doma… Pusti me da idem doma, bit će u redu. Bit ću doma večeras, dolazim doma.”

Treće, mislim da je to riječ pohvale i časti.“

Toliko mlada Kineskinja o ZDS.

Kad smo već kod Kineza, sigurno Vam nije promaklo da su prije nekoliko mjeseci u Imotskom kaznili jednog Kineza, koji je na javnome mjestu uzvikivao Za Dom spremni. Jadan očigledno nije znao da je zapravo iznosio prijevod od Liam Shi, pa se previše nije niti branio.

Slične osjećaje budi ZDS kod korisnice Merlin27 s portala hkv.hr (ako je ovo oznaka njezina ljepote i starosti, onda je moram pohvaliti da je mlada i lijepa te povrh svega vrlo pametna), koju ću ovdje citirati:

„Glede ZDS – ako se odmaknemo od tih nekih kontroverzi oko njega – samo bi ovo htjela reć’: sam pozdrav je s estetskog aspekta (po izboru riječi i po zvučnosti) FAKAT savršen; on je ponosan, odlučan, odrešit, lako pamtljiv. Njegova poruka je kratka i svima jasna a bez trunke prijetećeg ili agresivnog (kao npr. riječ ‘smrt’ u ‘Smrt fašizmu’). Šteta zbog svih tih problema – ili ‘problema’ – vezanog uz njega jer bolji i ljepši nećemo smislit’ tako skoro…“

S obzirom da je kineski pozdrav tako topao i drag, dao sam vikovičnu licencu Hrvatskom tjedniku za kolumnu Plašikracija, koja je svakog tjedna bila korištena kao zaključni pozdrav, dok se kolumnistica nije razboljela. Ali, nadajmo se da će se uskoro vratiti.

Nisam imao prilike pitati braću Srbe kako oni gledaju na ovaj pozdrav. Kad malo razmislim između slogana „Bog i Hrvati za Dom spremni” te slogana “S verom u Boga za kralja i otadžbinu“ za promatrača sa strane i ne bi moglo biti neke velike razlike.

Logičkim slijedom dolazi pitanje zašto onda sva ta hajka i progon?

Ja mislim da je veliki problem u tome da Hrvatska godine 1991. nije bila pregažena, jer su stala braća da obrane svoje domove. Što se nije postiglo u ratu, želi se očigledno postići u miru. Memorandum 2 ili tako nekako. Velikosrbi i njihove bijedne sluge u zajedničkoj su akciji. Jednako smetaju oni koji su domovinu branili puškom protiv tenka kao i oni koji ju brane na sportskome polju ili o tim slavnim danima samo pjevaju. Točka.

Dobro zapamtite: ovo što se napakiralo Šimuniću, može se napakirati svakome od nas!  Zapravo me od svih najviše čude sudci na međunarodnim sudovima, koji izgleda nisu razmišljali o tome, kako će postupiti kad se ovakav postupak ponovi, prvi, peti ili deseti put.

Za sve ovakve pojave postoji prijeki lijek, a to je narodni otpor, koji se najbolje iskazuje na izborima.

Prva je prilika za manje od tri mjeseca. 

Kampanja se prilično zahuktala, iako službeno još nije niti otvorena.

Hrvatska je ŽEDNA promjena, iako mi dobro znademo da promjene znaju biti i nagore.

Kao po nekom pravilu, prijatelji me nagovore da prije svakih izbora dadem preporuku, kao da to može promijeniti svijet, jer u Hrvatskoj ne odlučuju oni koji biraju, nego oni što ostaju doma te fantomski, nepostojeći birači. Moram priznati da sam u svojoj preporuci skoro svaki puta pogriješio. Posljednji puta sam preporučio generala Tomu Medveda, računajući da on na temelju ratnog puta ne će zatajiti. Međutim kao što znamo, i on je npr. postao perjanicom Istanbulske konvencije. Zakon o hrvatskim braniteljima prepun rodne ideologije!

Danas u Miroslavu Škori imamo vrlo ozbiljnog i izglednog kandidata. On zaslužuje više povjerenja od svojih dvoje protukandidata (Kolinde Grabar Kitarović i Zorana Milanovića), koji se svojim radom u najvišim funkcijama nisu preporučili, iako i među njima naravno postoji ogromna razlika. 

Mišljenja sam stoga da smo već došli do točke da ćemo svi izgubiti, ako Škoro izgubi. Prijeti status quo! Ista prazna priča bez konkretnih mjera kao i do sada.

Posve drugo je pitanje hoćemo li svi pobijediti, ako pobijedi Škoro? Da Škoro može pobijediti, najbolje je posvjedočio veliki vjernik Ivica Relković prije dva tjedna na Yutel-u, tvrdeći da Škoro nema potencijal veći od 18%. Od Relkovićevih 18% do stvarnih 50% nije neka velika razlika…

Hoće li Škoro onda postati muška “čokolinda” (ovo je pojam koji sam preuzeo od jednog angažiranog svećenika, koji je na taj način htio utišati moju radost nakon izbora Kolinde Grabar Kitarović), te imati razumijevanje za svoje birače samo kad su TV kamere u blizini?

Ja sam se u više navrata bezuspješno i bez odgovora obraćao predsjednici Kolindi Grabar Kitarović zbog progona kojem je već dulje vrijeme izložen akademik Pečarić. U srpnju godine 2017. prenio sam njoj te predsjedniku Vlade Plenkoviću peticiju koju je potpisalo 17 inozemnih znanstvenika, koji bi po svome opusu sigurno spadali među 10% najboljih članova HAZU, da su kojim slučajem njezini članovi. Dok je ured Predsjednika Vlade primitak potvrdio, te potom ništa nije poduzeo, ured Predsjednice nije učinio niti to. U to vrijeme njezin savjetnik za unutarnju politiku bio je Osječanin Mate R., koji je sada – ako se skroz ne varam – savjetnik Miroslava Škore.

Mene bi zanimalo što kandidat Miroslav Škoro kani učiniti u slučajevima očiglednog bezakonja prema npr. Pečariću, Šimuniću, te ranije Vladimiru Milankoviću i Tomislavu Merčepu?

Mogao bi npr. žurno posjetiti ovu dvojicu utamničenika te najaviti da će od Hrvatskog sabora zatražiti ovlast da manjem broju ljudi po svome izboru dodijeli oprost od kaznenog progona tj. konkretno ovoj dvojici hrvatskih branitelja.

Onda bi stvari postale potpuno jasne. I nitko više ne bi propitivao, gdje je bio i što je radio kandidat Škoro dok je današnji utamničenik Merčep imao ovlast samo “boriti se i poginuti za Hrvatsku” (ovdje po sjećanju citiram pokojnog ratnog ministra Ivana Vekića) te zbog takve nikakve ovlasti bio osuđen po zapovjednoj odgovornosti.

Znači: ako je Miroslav Škoro doista SPREMAN, onda bi to uskoro morao nedvosmisleno izraziti, tako da narod zna. Ostatak možemo sami dokučiti.

Nakon predsjedničkih izbora slijede oni parlamentarni. Nova utakmica, nova sreća. Stoga ću svoje izlaganje završiti s nekoliko riječi o suverenistima, hrvatskim suverenistima.

Lijepo je čuti da postoji takva skupina, pogotovo što u njoj sudjeluju neki meni vrlo dragi ljudi. Javljeno mi je da bi ovaj skup pro brojnosti mogao biti njihov skup.

Međutim, kako vrijeme prolazi, čudim se da im još uvijek nedostaje program, ali i znanje kako Hrvatsku povesti u pravome smjeru.

Nadam se da mi je ovako neopreznome promaklo kako su se suverenisti dosad pozabavili s dva najveća hrvatska problema: goruća situacija u Bosni i Hercegovini tj. položaj tamošnjih Hrvata te gospodarski oporavak, koja obadva dovode do galopirajućeg iseljavanja.

Moji prijatelji, koji žive u Federaciji BiH, svoj položaj opisuju s dvije teške riječi: TURSKI ZULUM. Prevedeno: kad bi mogli, ne bi nam dali niti disati! To je možda malo pretjerano, međutim prolazi manje više nezapaženo, čak i među hrvatskim suverenistima. Ne samo to: hrvatski suverenisti nedavno su formirali zastupnički klub, u kojem je jedan zbilja ingeniozni političar, koji na nesreću izgleda ne zna je li prije Hrvat ili musliman. Ne ponaša se baš kao tuđmanovac, a to bi jedan suverenist morao biti, makar pomalo.

Stranka ili pokret koja ima nejasan stav prema Bosni i Hercegovini, napose tamošnjim Hrvatima (u koje i ja spadam), ne može dobiti moj glas niti bilo koji oblik potpore. Budite sigurni da velika većina Hrvata izvan Hrvatske dijeli ovo mišljenje.

Isto tako, ne znam čime bi suverenisti zaustavili rijeku iseljenika, kad bi od sutra sudjelovali u vlasti, pa recimo dobili mjesto ministarstva gospodarstva? Gdje su ideje?

Sve se to može na vrijeme razriješiti. Dao Bog da su to samo samo moje crne misli. 

U tome smislu želim Vam puno biračke i ine inspiracije pri čitanju ove knjige!

Dr. Josip Stjepandić

Zagreb, 3.10.2019

Hrvatsko nebo