EMANCIPACIJOM DO UNIŠTENJA EMOCIONALNIH ODNOSA IZMEĐU MUŠKARCA I ŽENE

Premda feministice objašnjavaju kako njihov pokret ima za cilj pomoći obespravljenim ženama i muškarcima kroz razbijanje rodnih stereotipa, istina je u cijelosti drugačija. Oni žele mijenjati čovjeka, kojeg je stvorio Bog, pod izlikom razvnopravnosti, a to je protiv čovjekova bitka i za sobom nosi velike posljedice.

To je rivalstvo između muškarca i žene da moraju jednako misliti, osjećati, raditi, govoriti i ponašati se, ali to je neostvarivo je čovjek je stvoren kao muškarac i žena sa svim svojim različitostima. U toj borbi nestaje romantika i seksualne privlačnosti, muškarcima žene postaju odbojne i nemaju potrebu za njima u zajedničkom suživotu jer to iziskuje puno trpnje i nerazumijevanja, gubitak ponosa i stanje apatije.

Viziju čovjeka, njegove naravi i njegova poslanja, kršćanin otkriva već na prvim stanicama Biblije. Božje stvaralačko djelo, doseže svoj vrhunac u stvaranju čovjeka i Bog mu posvećuje posebnu brigu i pažnju. Jedino čovjek je stvoren na sliku Božju (Post.1, 27) i time je njegovo dostojanstvo uzdignuto do neslućenih visina. Čovjek nije stvoren sam i nije sam sebi dostatan. Bog čovjeka stvara u različitosti spolova kao muško i žensko: „muško i žensko stvori ih“. „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro“ (Post 1, 27).  Time je njegovo dostojanstvo uzdignuto do neslućenih visina.

U muškarcu i ženi prepoznajemo njihovu različitost, ali i uzajamnu usmjerenost komplementarnost koja je neodvojiva od njihove naravi. Umjesto da se njeguje jedinstvo različitosti pokret emancipacije žena želi izjednačiti muškarca i ženu i tako ono što savršeni Bog stvori, mijenjati na nesavršeno i sve pod izlikom ravnopravnosti.

Ravnopravnost se izgrađuje našim Bogom danim različitostima u snazi, načinu izražavanja emocija, vizualnim, komunikativnim, radnim predispozicijama i ta različitost muškarca i žene svoj osobit smisao dobiti će  u njihovu uzajamnom sjedinjenju.

Različitost muškarca i žene ne bi trebala biti zapreka nego nešto što ih spaja i povezuje u svakom elementu života. Različitosti ih vode do ostvarenja bračnog i obiteljskog zajedništva. To zajedništvo dobiva svoj blagoslov u rađanju novog ljudskog bića. U zajednici muža i žene stvara se prirodno okruženje za nastanak i rast ljudskog života. To su prvi koraci ostvarenja Kristove vjere. Značenje majke i oca u obitelji i u odgoju nezamjenjivo je. Ne može ni jedan otac ili više očeva zamijeniti majku obitelji, niti majka može zamijeniti svojoj djeci oca. Njihova uloga je nezamjenjiva i komplementarna. Obitelj je najbolji primjer suživota u različitosti.

Pokret emancipacije nije imao cilj i svrhu zaštiti ženu, nego uništiti odnos između muškarca i žene, umanjiti vrijednost Božjeg savršenog djela stvaranja muškarca i žene. Cilj je poigrati se sa vrhuncem Božjeg stvaranja. Izjednačavanjem muškarca i žene izazvani su mnogi psihološki pritisci na muškarce koje oni sve teže mogu prihvatiti i nositi. Taj komplicirani odnos ne mogu niti žele kao teret nositi, te se okreću društvu muškarca i tako se mijenja njihova seksualna orijentacija i mržnja prema ženama.

To je krajnji cilj pokreta emancipacije. Žene se osjećaju nesigurno, nevoljeno, nevažno i postaju sve agresivnije prema muškarcima. Ono što su prihvaćanjem različitosti i prema Božjem poslanju imali sada su trajno izgubili, pa umjesto da se muškarci trude oko njih, one se sada trude oko muškaraca, gube dostojanstvo, a od poslova im je ostalo sve kako su i prije radili i duplo više jer su zaposlene. To je dokaz zla koje je izazvano prihvaćanjem smišljenih načina kako uništiti muškarca i ženu. Nažalost, žene su to prihvatile i mnoge sve izgubile.

Žene su naivno nasjele na „ponuđenu“ podršku i bodrenje, kako više ne moraju ovisiti o muškarcima, ako budu emancipirane i ako se osamostale, biti će „slobodne“, i ravnopravne. Posljedice koje vidimo su velike i za žene i za djecu i gotovo nepopravljive. Žene su sada više  radno iskorištene, izgubile su poziciju čuvarkuće, majke, odgajateljice, premda to i dalje čine, ali sa gubitkom uvažavanja i poštivanja svojih muževa. Muževi se više ne osjećaju kao hranitelji i zaštitnici svoje obitelji i u novoj situaciji se ne snalaze. Ne znaju misliti, voljeti i govoriti kako to od njih traže njihove žene.

Nestalo je romantike i ljubavi jer ju je ubila borba za ravnopravnosti koja je od početka neizvediva, jer dva različita bića, ne mogu biti istovjetna, a ako to i jesu, onda je to okretanje muškarca, muškarcu i žene, ženi. Izgubio se smisao Božjeg poslanja, vezanja kroz različitost muškarca i žene, i otvaraju se vrata rodnoj ideologiji. Kad se odmaknemo od Boga i mijenjamo njegovo savršeno poslanje, Njegovo stvoreno remek djela – čovjeka, onda idemo smjerom propasti, a otac propasti je Sotona.

Vratimo se izvoru svoga života, svome Stvoritelju, jer nema veće emancipacije i ravnopravnosti od one koje je Bog dodijelio muškarcu i ženi kad ih je stvarao.

Slavica Vučko/Hrvatsko nebo