Ž. Dogan: Riskiramo izgubiti slobodu i budućnost zbog ponavljanja grješaka iz prošlosti

Hrvatski teritorijalno-politički pejsaž u prošlosti je uvijek bio plodno tlo za napetosti, ekstremizam i podjele svake vrste. Stoljeća tuđinske okupacije, stiješnjenost na nemirnoj granici Istoka i Zapada, na trusnom području sudara različitih religija, kultura i ideologija, nametnuli su hrvatskom čovjeku spontan, ekstremno individualan, narodski rečeno, hajdučki način reagiranja na stalno zlostavljanje i ugrozu. Bez vlastite države kao vida organizirane zaštite, u uvjetima dugotrajne izloženosti okrutnom ugnjetavanju i progonu, ‘ljutu travu na ljutu ranu’ bio je često jedini mogući odgovor na nametnutu nepravdu.

Iz naraštaja u naraštaj, takav način preživljavanja pun patnje i stresa ostavio je u psihi slobodoljubivog dijela hrvatskog naroda gorčinu, bijes i duboki trag neselektivne borbenosti, protiv svega i svakoga. S druge strane onaj dio koji je zbog osobne ugode i privilegija pristao biti sluga pokoran i suradnik stranih zavojevača, morao je te povlastice plaćati stalnim sukobima s tim nepokorenim dijelom Hrvata. Te, izvana podmetnute međuhrvatske podijele i sukobi, prouzročile su nam u prošlosti golema stradanja i gubitak milijuna dragocjenih života.

Staro osvajačko pravilo – podjeli pa vladaj- među nama Hrvatima izvrsno je funkcioniralo sve do pojave Tuđmana. On je to dobro znao i nije dopustio da nam se isti scenarij podmetne i ponovi i u Domovinskom ratu. Nakon tisuću godina uspio nas je ujediniti pod jedan barjak i pobijediti u naizgled unaprijed izgubljenom ratu s višestruko nadmoćnijim velikosrpskim agresorom. No, što vrijeme više odmiče u Hrvatskoj se sve više povećava broj političara i običnih ljudi koji zaboravljaju što su bili temeljni ciljevi Domovinskog rata – bijeg iz jugobalkanske tamnice i domoljubno zajedništvo svih Hrvata.

Ta nova slika zajedništva i uspjeha hrvatskog naroda očito se nije svidjela ‘međunarodnoj zajednici’ mračnih loža stvaratelja bivših Jugoslavija i grabežljivim susjedima koji su se požurili da je uhodanim političko- obavještajnim i medijskim manipulacijama ozbiljno zagade. Uskoro se tako (‘fašist’) Tuđman iznenada razbolio i umro, a na političku i javnu scenu Hrvatske (uz konspirativnu pomoć faraona globalnog liberalizma) u prve redove ponovo su progurani odnarođeni Jugoslaveni (‘antifašisti’) Mesić, Račan, Milanović, Josipović, Pupovac sa svojom ‘bivšom’ logistikom, koji su svojim provokativnim proslavama po šumama i gorama s titovkama na čelu i javnim djelovanjem namjerno zazivali i potpirivali zloduh bivših podjela.

Strategija stvaranja nove balkanske zajednice

Upravo na toj, dobro poznatoj slabosti hrvatskog naroda, neprijatelji novostvorene, slobodne Hrvatske izvana i ‘snađi se druže’ domaći lopovi, gradili su svoju strategiju njenog bojkota i stvaranja nove balkanske zajednice. I dok su se drugi narodi, koji su prošli slične traume komunizma, u svojoj tranziciji ubrzano okretali budućnosti, u Hrvatskoj je od 2000-te ‘nova’ vlast svojom starom politikom nastavila dijelili hrvatski narod na partizane i fašiste i zaokretati ga povratku u prošlost. U ‘Našu Regiju’. U takvom ozračju, nastavak ideoloških podjela iz prošlog stoljeća ponovo se pokazao kao primamljiv i profitabilan model ponašanja za jeftine političke oportuniste i iskompleksirane ridikule izgubljene u prostoru i vremenu.

Kancerogeni virus bivših podjela proširio se postupno u sve pore hrvatskog društva, ostavljajući je pocijepanu po šavovima, depresivnu, iscrpljenu i bezvoljnu.

Postoje naime nedvojbeni znaci da ‘bivše’ podijele, jugobalkanska ‘kultura’ i mediji u zadnjih 20-tak godina zagađuju i unazađuju hrvatsko društvo u mjeri u kojoj im to nije uspijevalo ni u bivšoj Jugoslaviji. Takav bolestan trend vuče Hrvatsku natrag, pa umjesto europskog procvata, nakon uspješnog bijega iz bivše jugobalkanske tamnice, ona ponovo doživljava programirano odumiranje kao talac stabilizacije novog ‘Regiona’.

Stare crte razdvajanja

Paradoks hrvatske slobode ogleda se dakle u tome što je danas, skoro 30 godina od raspada Jugoslavije i 75 godina od završetka 2. svj. rata narod opet podijeljen uzduž ‘bivših’ partizansko-ustaških crta razdvajanja. Koje se sve više produbljuju. Unatoč činjenici kako daljnje propadanje u ponor tih podjela, uz nepomirljivu polarizaciju političkih stranaka i lidera, Hrvatsku sve više udaljava od naprednog dijela Europe i vuče natrag u balkanski kavez nove, regionalne Jugoslavije. Vrijedilo bi ozbiljno razmotriti posljedice takvog načina ponašanja, trenutno zabrinjavajućeg stanja i još neizvjesnije budućnosti.

Svi iskreni domoljubi, desni i lijevi, slažu se u jednoj stvari – u današnjoj Hrvatskoj previše je ‘bivših’ podjela i načina ponašanja. Zbog čega kod svakog normalnog i politički zdravog Hrvata, postoji opravdan strah da nam se nesretna povijest opet ponavlja.

Nije li to žalosno? Nakon što je iz Domovinskog rata Hrvatska izišla kao pobjednica i jedinstvena državno-politička cjelina, čime su stvoreni fenomenalni preduvjeti za gospodarski procvat i zajednički rad na izgradnji boljeg sutra. Ali nam neprijatelji naše slobode i uspjeha, koji umjetno održavaju i hrane te nesretne i iracionalne međuhrvatske podijele, sprječavaju da sazrije kolektivna svijest o potrebi izlaska iz mraka kumrovečkog i jasenovačkog.

Šteta, zaista neoprostiva šteta, što ne vidimo, ili ne želimo vidjeti, stvari onakve kakve jesu nego, preokupirani međusobnim podjelama, svađama i jalom, zatvaramo oči pred stvarnošću i prepuštamo se u ruke drugima, onima koji nas ne vole, da nas kao slijepce vode, varaju i kradu.

Postali predmet podsmijeha i ignoriranja

Ako smo iznutra tako zajapureno prošlošću podijeljeni, balkanski nesređeni i  prevrtljivi, možemo li u uvjetima takve političke nezrelosti i štete koju stalno nanosimo sami sebi, tražiti i očekivati da nas itko u svijetu podrži i na nas ozbiljno računa? Pogledajmo samo rezultate izbora nakon Tuđmanove smrti ili trenutnu političko-medijsku scenu i bit će nam jasno zašto smo, u očima vanjskih neprijatelja i prijatelja, ponovo postali predmet podsmijeha i ignoriranja.

Vidite, kada se umjesto rješavanja bitnih problema, u novostvorenoj hrvatskoj državi kreira i forsira programirani društveni kaos u kojem se narod ‘zabavlja’ stalnim podmetanjem ‘antifašističko’- ‘fašističkih’ provokacija i jalovim nadmetanjima u stilu je li prije bilo jaje ili kokoš, onda tu nema neke velike perspektive. Recimo, kome na primjer danas koriste beskrajne rasprave i podjele oko toga jeli prvo polje hrvatskog grba bijele ili crvene boje?

Kao da hrvatski grb nije hrvatski grb, bez obzira je li mu, u određenom povijesnom trenutku, prva kockica bijele ili crvene boje. Kao da nije jednako naš onaj drevni na krovu crkve Svetog Marka kao i ovaj današnji, nekoliko metara dalje na ulazu u Sabor. Ali, ako smo dakle u ovoj konačno slobodnoj hrvatskoj državi, za koju su naraštaji naših predaka ginuli (pod prvim bijelim i crvenim poljem) pristali da u službenoj uporabi bude njegov današnji izgled, hajdemo onda poštivati ovu našu današnju državu Hrvatsku, poštujući tu odluku i taj grb. Kome to danas koristi vraćati se u prošlost i dijeliti oko njegova izgleda?

Besmislene rasprave

Isto se odnosi i na besmislene podjele i rasprave uvezi s time je li pozdrav ‘za dom spremni’ starohrvatski, ustaški ili braniteljski? Kao da taj motivacijski uzvik Hrvata, karakterističan za vremena ratnih ugroza izvana, nije bio i starohrvatski i ustaški i braniteljski u Domovinskom ratu? I kao da mi Hrvati, u prijelomnim vremenima, kritičnim za našu obranu i opstanak, nismo pokazali neprijateljima i prijateljima da smo uvijek bili i ostali – za dom spremni.

Ali, ako provokativno i iz inata uzvikivanje tog pozdrava, kada za to nije ni vrijeme ni miesto, ne koristi nego šteti današnjoj hrvatskoj državi, poštujmo onda ovu našu državu i nemojmo joj time pucati u noge.

Budimo na čisto s takvim stvarima. Zar, za današnju Hrvatsku, nije ponižavajuće sramotno vidjeti s jedne strane hrvatske ‘antifašiste’ kako ponosno mašu crvenim zastavama s zvijezdom petokrakom i ističu ih tamo gdje im je najmanje mjesto (Filozofski fakultet u Zagrebu) a s druge strane (pokazujući ‘hrvatski inat’) postrojene crnokošuljaše koji viču kako su oni, istinski predstavnici hrvatskog naroda?

Ima li veće gluposti i sramote od ovoga?

Znajući koliku to štetu ugledu i budućnosti Hrvatske nanosi, vrlo je uznemirujuće gledati kako se hrvatski ‘antifašisti’ i ‘fašisti’ nabrijavaju do granice fizičkog obračuna. Nedostaje im, dakle (isto kao i u 2.svj. ratu), ‘mala pomoć sa strane’ nekoga tko će im gurnuti puškice u ruke i eto nas opet u vremenima Jure i Bobana i Titovih partizana.

Dodajte tome još gromoglasnu kuknjavu vječito ‘ugroženih’ velikosrba i Milorada Pupovca, koji stalno dolijevaju ulje na tu vatru i navijačke ‘hrvatske’ medije u stranom vlasništvu, koji su prvenstveno rezervirani za ‘ugrožene’ Srbe i turbo Hrvate tipa ‘Srbe na vrbe’ i dobit će te krležijanski sumornu sliku sadašnjeg hrvatskog cirkusa i jada.

Apsurdne podjele

Mnogi Hrvati trebali bi malo dublje i rafiniranije razmišljati što se iza tog tragikomičnog i dobro sponzoriranog multimedijskog cirkusa s ‘buđenjem fašizma’ i borbom protiv njega, danas kotrlja Hrvatskom? Zašto se ignoriraju glasovi zdravog razuma trenutne predsjednice, gospođe Grabar-Kitarović, profesora Tomca, don Ivana Miklenića i mnogih drugih koji upozoravaju kako je to samo dimna zavjesa kojom se priječi da dođe do pomirenja i dogovora o tome što su nam dugoročni nacionalni i strateški interesi?

Sjeća li se u Hrvatskoj netko još glasova Tuđmana, Brune i Zvonka Bušića i mnogih drugih vizionara koji su nas svojevremeno upozoravali na to isto?

Zar nam još nije jasno kako nam daljnje međusobno raspirivanje apsurdnih podjela i sukoba na osnovu propalih i poraženih ideologija iz prošlog stoljeća mogu donijeti opet samo veliku nacionalnu tragediju i gubitak slobode? Jednom kad rastuća međusobna netrpeljivost i provokacije između ‘partizana’ i ‘ustaša’ uzavriju do točke s koje nema povratka.

Upitajmo se, smijemo li uporno i glupo ponavljati iste pogrješke koje su nas skupo koštale u prošlosti? U jedno budite sigurni, ima puno onih izvana koji računaju na takav rasplet i znati će to iskoristiti.

Jesmo li, dakle, išta iz naše povijesti naučili? Ako nešto jesmo, onda bi barem morali znati da su fašizam i komunizam apsolutno strani našim temeljnim vrijednostima i duhovnoj tradiciji. A velikosrpstvo, koje ‘sve svoje ciljeve ostvaruje zaverama’ (J. Dučić), naš najveći neprijatelj.

S malo zdravog razuma lako ćemo doći do zaključka kako su nam u prošlom stoljeću te tri, izvana nametnute totalitarne ideologije, nanijele nemjerljivu štetu. Oko toga se ni jedan pametan Hrvat ne bi trebao svađati ni dijeliti.

Politički zreo dio hrvatskog naroda treba se dakle argumentirano suprotstavljati onim snagama i pojavama u društvu, koje na podmuklo privlačan način prizivaju i potpaljuju te stare podjele i razlike. Na kojima se ne može graditi budućnost nego samo nova nesreća Hrvata.

Današnjoj Hrvatskoj potrebni su političari, stranke, institucije i ljudi koji će svoje domoljublje iskazivati zajedničkom nadideološkom borbom i nesebičnim zalaganjem za njeno bolje sutra. Koji će širiti u narodu pozitivno ozračje i optimizam. Ako nam u ovakvoj situaciji išta treba onda je to novi Tuđman i Hrvati koju mogu surađivati jedni s drugima. Učinkovito zajedništvo i društveno-politička stabilnost kako bi se privukle zdrave strane investicije i povratak iseljenih Hrvata. Europska kultura komunikacije jednih s drugima i razvijanje vlastite nacionalne svijesti i odgovornosti.

 Oprez pred izbore

U današnjoj demokratskoj Hrvatskoj (bez obzira na tvrdnje nekih da ona to nije) razinu dostignute slobode treba koristiti za promociju kulture međusobnog zbližavanja Hrvata i kreativnog izbjegavanja stalnog nasjedanja na vješto podmetnute stupice velikosrpskih provokatora i jugoudbaških krtica koji to nastoje spriječiti i ispod žita destabilizirati Hrvatsku kako bi je vratili u stanje prije 91.

Ima dakle puno toga za počistiti, pospremiti i staviti na pravo mjesto u današnjoj Hrvatskoj. Ali nemojmo se zanositi iluzijom da je to moguće napraviti preko noći. Vruće pristalice promjena ‘sve, sad i odmah’ ne bi smjeli izgubiti iz vida činjenicu da je unutarnja stabilizacija i uređenje jedne novostvorene države koja je na puno načina opterećena naslijeđem iz prošlosti i utjecajima vanjskih čimbenika, kao što je Hrvatska, složena stvar. Koja zahtijeva ne nekoliko mjeseci ili godina, već nekoliko naraštaja.

Ali, trideset godina nakon postignuća vlastite slobode i države vrijeme je da barem postanemo svjesni kako je naš temeljni problem to što još nismo promijenili ‘našu’ jugobalkansku kulturu i način ponašanja. I počeli priznavati koliku nam štetu danas nanose izvana sponzorirane i umjetno održavane ‘bivše’ podijele i zablude.

U tom smislu važno je i u ovo vrijeme uzavrelih navijačkih strasti pred nadolazeće predsjedničke izbore, stati malo na loptu, obuzdati našu gorčinu i jal, što nam ih podmuklo (iz ‘antifašističkog’ i ‘fašističkog’ tabora) raspiruju oni koji, suprotstavljajući dva identična domoljubna kandidata, doprinose tome da hrvatskom narodu kandidat zlokobne jugobalkanske prošlosti (‘mi ili oni’) opet kroji i određuje budućnost.

Željko Dogan

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo