Jugokomunisti ne žele na smetlište povijesti i ugrožavaju demokraciju i državu

„Slučaj D’Annunzio“ u Trstu  povod za veličanje Titova jugokomunizma

Talijanski iredentisti postavili su u Trstu spomenik književniku, preteči fašizma i pustolovu Gabrielu D’Annunziju, (u daljnjem tekstu G.D.) i to na stotu obljetnicu upada njegovih legionara u Rijeku koja je tada bila „slobodni grad“ između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. G. D. je vladao tim gradom progoneći Slavene i donijevši mu ekonomsku bijedu i bezvlađe, da bi kasnije grad bio predan Italiji čiji je ostao sve do njezine kapitulacije u rujnu 1943. Da je taj spomenik otkriven na neki drugi nadnevak, možda bismo ga mogli shvatiti kao odavanje počasti jednome zanimljivom književniku, što je na kipu istaknuto svežnjem knjiga na koje se oslanja pjesnik, no G. D. u Trstu nije samo pisac, on je u prvome redu političar koji je himnički hvalio rat, pothranjivao talijanski imperijalizam i svojim djelovanjem utabao put osnivaču fašističkoga pokreta Benitu Mussoliniju. Na žalost, u Hrvatskoj je nakon ovog incidenta izostalo snažno i trajnije reagiranje samoproglašenih antifašista, pogotovo u Istri, koji traže zatvorske kazne za navodne simpatizere ustaštva s njihovim prkosnim Za dom spremni, premda ustaška noga nikad nije kročila u „siroticu Istru“ koju je tadašnje jugoslavensko vodstvo moralo prepustiti Italiji kao što joj je Austrija morala predati Južni Tirol, a Grčka Dodekanesko otočje. Italija je okrenula leđa Austro-Ugarskoj i Njemačkoj priključivši se pobjedničkim silama pa su joj strani teritoriji u Europi i kolonije u Africi bili nagrade za tu izdaju svojih saveznika. A u borbi za te nagrade zdušno je sudjelovao G. D. Ne treba zaboraviti i to da je nekoliko mjeseci prije ovoga nemilog događaja u Trstu, tadašnji predsjednik Europskoga parlamenta Antonio Tajani brbljao o Istria italiana i Dalmazia italiana, talijanskoj Istri i Dalmaciji, izvlačeći se kasnije ispraznicama kako time nije mislio nikoga uvrijediti, a hrvatsko reagiranje na to bilo je također gotovo nezapaženo.

Galić uporno želi rehabilitirati zločinca

No ono što nas zanima u svezi sa spomeničkom provokacijom u Trstu, u gradu s kojim G. D. nije imao nikakve veze, jest povezivanje toga događaja sa shvaćanjem jednoga dijela hrvatske javnosti da komunističkome antifašizmu u Jugoslaviji treba oprostiti zločine samo radi toga što su Tito i njegovi zaslužni za oslobođenje hrvatskih krajeva od talijanske okupacije i ulazak Jugoslavije u tabor antifašističke koalicije, kako je to opisano u članku ideologa ekstremno lijevog Političkog magazina Obzor u Večernjem listu (21. rujna) Mirka Galića. Autor ove raščlambe iz broja u broj Obzora nastoji rehabilitirati Tita i jugoslavenski komunizam samo radi toga što su bili antifašisti, a to nije dovoljno jer se komunistički antifašizam nikako ne može oprati od svojih zločina time što se borio protiv fašizma. Ne treba zaboraviti da je postojao i demokratski antifašizam, a takvog u Hrvatskoj i Jugoslaviji nije bilo od početka Drugoga svjetskoga rata do raspada SFRJ. Takvi su bili u emigraciji, ali oni nisu bitno utjecali na prilike u domovini.
Galić se pita zašto Hrvate iritira G. D. a ne Za dom spremni i Mile Budak. Odgovor je jednostavan: zato što je G. D. bio preteča fašizma koji je počinio zlodjela u tuđoj zemlji, dok su se Budak i njegova družina s njihovim ZDS borili za slobodu i državu svoga naroda, premda s krivim saveznicima i pod nemogućim uvjetima, pri čemu su počinili zločine, pa su na kraju i bili strahovito kažnjeni Bleiburgom, križnim putevima i insceniranim procesima s nepoznatim grobovima, a to se talijanskim fašistima s Mussolinijem i D’Annunzijem nije dogodilo, njihovi su zemljaci u zadnji čas prešli na stranu zapadnih saveznika, fašistički grobovi su poznati i slavljeni, u Italiji od samog početka njezina proglašenja kao republike postoje neofašističke stranke, a svega toga nije bilo u Jugoslaviji i nakon nje u suvremenoj Hrvatskoj. Dakle Galićeva usporedba je suvišna i zlonamjerna.

Zanimljivo je da se u ovim situacijama čak i protivnici hrvatske države pozivaju na predsjednika Franju Tuđmana kao svoga svjedoka da Titu nije trebalo pakirati (ukloniti ga iz Predsjedničkih dvora) kao što je, navodno, Tito rekao da se to ne učini optuženomu i kažnjenome Tuđmanu. Galić piše da je Tuđman znao kako je Tito spasio Hrvatsku u ratu, a bilo je baš obratno, time što je svoje partizanske postrojbe nakon sloma Užičke republike prebacio na teritorij Nezavisne Države Hrvatske, Tito je bio sukrivac za najveće žrtve u građanskom ratu na tom području u usporedbi sa žrtvama u drugim dijelovima tada nepostojeće Jugoslavije. Iako su Hrvati nakon kapitulacije Italije, što dragovoljno što pod pritiskom partizanske mobilizacije, sudjelovali u Titovim postrojbama u postotku koji je odgovarao hrvatskom udjelu u pučanstvu NDH, oni su nakon pobjede komunizma imali najviše žrtva u osvetničkim likvidacijama pobjedničke vojske pod vodstvom Komunističke partije i Josipa Broza Tita, prema onoj Đilasovoj izreci Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela. Ova masovna ubojstva civila, domobrana i ustaša ničim nije moguće opravdati, a njih često zanemaruju oni koji još i danas pate od simboličnog uklanjanja Titova kipića iz Predsjedničkih dvora. Tome treba dodati i Titovu izreku kako će Sava prije poteći uzvodno nego će Hrvati dobiti državu kao i politički zločin u Karađorđevu kojim je Hrvatska bila osuđena na dva desetljeća sramotne šutnje. Tijekom zadnjih godina SFRJ-ota Titova je „JNA“ sudjelovala u ratu protiv neovisne Republike Hrvatske. Sve to zaboravljaju titovci u sadašnjoj Hrvatskoj.

Europu su izgradili antikomunisti i demokršćani

I Galićev opis Pavelićeve politike nakon proglašenja NDH nije točan. Ponajprije, Ustaški se pokret može isto tako proglasiti fašističkim kao i nefašističkim; u austrijskoj i njemačkoj historiografiji postoje ozbiljni autori kao Rudolf Kiszling, Ernst Nolte, Ladislaus Hory i Martin Broszat koji ustaštvu ne prišivaju fašističke oznake, a Aleksander Korb tvrdi da ustaše nisu imale master plan za genocid nad Srbima i da najveće zločine nisu počinili pripadnici Ustaške vojnice nego tzv. divlje ustaše, neregularni razbojnici. Dakako, postoje i oni koji drukčije misle, ali jedni i drugi imaju pravo na svoje znanstvene stavove što u Hrvatskoj nije moguće jer ako netko sumnja u istinitost jugoslavenske historiografije, paušalno ga se proglašava barem proustašom, i onda svaka diskusija prestaje. Osim toga, nije moguće komunističku borbu protiv okupatora i njihovih saveznika tijekom Drugog svjetskoga rata odijeliti od zlodjela njihove komunističke revolucije od početka do kraja postojanja Jugoslavije. Komunisti su osnovali federalnu Jugoslaviju, ali samo republika a ne naroda, tako da su njezine nacije imali više svojih posebnih sloboda za vrijeme Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije nego u SFRJ. Titova Jugoslavija bila je totalitarna država koja je počivala isključivo na prisilama svoje Partije, tajnih služba, vojske i milicije. U takvoj Jugoslaviji Tuđman je postigao zavidnu vojnu karijeru, ali i doživio progone jer je počeo drukčije misliti i raditi nego što je zapovijedao CK Saveza komunista Jugoslavije, no kasnije braneći Tita Tuđman je i branio svoj put kao partizana i generala JNA. Tuđman je doživio metamorfozu od komunista u demokrata, mnogim njegovim obožavateljima i citatorima to nije uspjelo jer nemaju snage podvrgnuti kritičkom preispitivanju svoje jugokomunističke prošlosti.

Ponovno možemo čitati kod Galića da je demokratska Europa izgrađena na antifašizmu. To jednostavno nije istina. Poslijeratnu Europu izgradili su veliki demokršćanski političari koji su istodobno bili antifašisti i antikomunisti, potonji mnogo više jer je sovjetski komunizam ugrožavao slobodnu Europu dok je nacifašizam bio mrtav. Onaj tko je samo antifašist, a nije antikomunist taj nije demokrat. Amen! A takvih u Hrvatskoj ima mnogo, pogotovo u medijima i na sveučilištima, jedni kvare sveukupno pučanstvo, drugi krivo odgajaju mlade ljudi koji bi u budućnosti mogli nastaviti njihovu prevratničku rabotu.

Slobodnoj Europi danas više prijete nacionalizmi nego recidivi nacifašizma, što se tako jasno vidi u pobjedničkom hodu stranaka s takvim predznakom na izborima. Demokraciju se može braniti i obraniti samo demokratskim sredstvima s jasnim pojmovima i učinkovitim sredstvima. Antifašizam se shvaća, kako piše Galić, kao skup vrijednosti nasuprot nacizmu i fašizmu, ali to je površna definicija jer antifašizam je bio itekako snažan i u komunizmu. Zar nije najveći prinos uništenju njemačkoga nacionalsocijalizma dao Staljinov Sovjetski Savez, a u Jugoslaviji Titovi partizani, a oni su bili sve drugo nego demokrati. Na žalost, obje suprotstavljene strane u Drugome svjetskom ratu na području NDH imale su kao svoje insipiratore, komunisti više, ustaše manje, komunizam i fašizam, znači nisu bile ideološki autentično hrvatski pokreti kao što je bila Hrvatska seljačka stranka. Stoga su Hrvati bili gubitnici kao ustaše, ali i kao partizani. Jedni i drugi počinili su stravične zločine i narodu nisu donijeli slobodu, demokraciju, državu i blagostanje. Tek pobjedom u Domovinskom ratu Hrvati su dobili mogućnost da stvore demokratsko društvo, ali sve ispite u tome do sada nisu položili, u čemu im smetaju i oni koji tvrde kako su Tito i njegovi komunisti omogućili stvaranje suverene Republike Hrvatske, što je još jedna od velikih laži kojima je popločan put jugokomunista u Hrvatskoj i koji nikako ne žele otići na smetlište povijesti. Možda bi im zakonom trebalo pokazati taj put bez povratka jer tko ugrožava demokraciju i državu, toga treba sankcionirati. Inače će obje institucije doživjeti poraze sve do mogućega iščeznuća. Demokracija bi dopustila samouništenje ako bi antidemokratima prepustila demokratska sredstva da ju ukinu.

Umjesto prosvjeda, tzv. antifašisti u Istri šute

I na kraju, ponovno polovični odgovori Hrvatske na talijansku provokaciju postavljanja spomenika G. D koja nije bezazlena jer su tu nazočili i crnokošuljaši. Hrvatska i Slovenija reagirale su službeno, dok je u Rijeci otvorena izložba pod naslovom D’Annunzijeva mučenica – L’olocausta D’Annunzio. Tu su stvari postavljene na pravo mjesto. Reagirala je i policija nakon što je šačica talijanskih neofašista razvila zastavu Kraljevine Italije ispred Guvernerove palače. Ali sve to nije bilo dovoljno. Samozvani antifašisti morali su organizirati velike prosvjedne mitinge protiv talijanskih provokacija, a nakladnici izdati sjajnu knjigu gotovo zaboravljenog književnika i borca za hrvatstvo Istre Viktora Cara Emina Danuncijada, objavljene davne 1946. Knjigu je trebalo prevesti na talijanski i plasirati ju u toj zemlji koja još sanja o Jadranu kao mare nostrum, našemu moru, te Istri i Dalmaciji kao talijanskim pokrajinama. Za razliku od nas, Nijemci, kojih se to ništa ne tiče, objavili su izvrsnu studiju autora Kerstena Knippa o talijanskome pustolovu i preteči fašizma: Die Kommune der Faschisten – Gabriele D’Annunzio, die Republik von Fiume und die Extreme des 20. Jahunderts , Fašistička komuna – Gabriele D’Annunzio. Republika Rijeka i ekstremi 20. stoljeća, naklada wgb Theiss, 2018. D’Annunzija se sjetio i dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga Michael Martens dodavši sasvim nepotrebno primjedbu kako hrvatska ekstremna desnica omalovažava fašističku prošlost svoje zemlje, spomenuvši Pavelića kao oponašatelja D’Annunzijeve estetike te da je bio i gori od Mussolinija u masovnim ubojstvima, što je posve izvan pameti jer Poglavnik se borio za svoju zemlju, premda krivim sredstvima, dok je talijanski pustolov posegnuo za tuđim teritorijem i narodima koji nisu bili Talijani. Od dopisnika tako utjecajnog lista trebalo bi očekivati bolje poznavanje povijesti i suzdržanost u ocjenjivanju „fašističnosti“ drugih naroda, pogotovo nakon velikih izbornih pobjeda ekstremno desne „Alternative za Njemačku“ čiji je predsjednik Alexander Gauland rekao kako je ono što su počinili nacisti u Drugome svjetskome ratu Vogelschiss, ptičje govno u usporedbi s veličanstvenom poviješću njemačkoga naroda. Tome nasuprot, hrvatski su desničari prava nevinašca. Na izborima dobivaju niti dva do tri posto dok su njemački „alternativci“ pokupili više od 20 do 25 posto glasova, i to u bivšim istočnim pokrajinama (ne)ujedinjene Njemačke. Njemačkom bi se frazom reklo: Michaelu, uhvati se za vlastiti nos!

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo