J. Jović: Čekajući ispriku koja neće doći

UHDZ-u sa strepnjom očekuju ono što se ne će dogoditi. Naime, iščekuju da se Milorad Pupovac ispriča zbog izjave u kojoj je usporedio današnju Hrvatsku s NDH, nazvavši je još i faktorom nestabilnosti na Balkanu. Treba odmah kazati kako je interpretacija i citiranje ove izjave svojevrsni eufemizam i ublažavanje rečenoga. Pupovac nije usporedio već izjednačio dvije države, usput govoreći, rehabilitiravši NDH. Te dvije države, treba li to napominjati, nisu slične ni po teritoriju niti po režimu. Ključni element izjednačavanja je tobožnja mržnja prema Srbima kao temelj postojanja. I drugo, on nije za Radio Sarajevo rekao samo da je Hrvatska faktor nestabilnosti, nego i da je čak preuzela zastavu te nestabilnosti. Andrej Plenković, unatoč žestokim reakcijama vlastitih birača, Crkve i branitelja, želi očuvati koaliciju pod svaku cijenu, a eventualna isprika ili ograda dobro bi mu došla kao nekakvo opravdanje i iskupljenje. Njegove, pak, teorije o uključivosti i o manjinama kao bogatstvu ne piju vodu jer bi one trebale za pretpostavku imati prihvaćanje države, poštivanje njezina Ustava, lojalnost i barem minimum domoljublja, a toga u cijelom ovom Pupovčevu slučaju nedostaje.

Pupovčeva strategija

Zanimljivo je kako se sada svi kao iščuđuju i zgražaju nad onim što je Pupovac izjavio, iako to nije prvi put. Više je to sustav nego eksces i zato njegovu ispriku ne treba očekivati. Pa ni priželjkivati jer bi ona značila samo zavaravanje. Podsjetimo, već godinama Pupovčeva delegacija odbija ići na jasenovačku komemoraciju s Vladinom delegacijom pod izgovorom da vlast koketira s proustaškim elementima. List koji izdaje Srpsko narodno vijeće, kojemu je on predsjednik, više je puta nazvao Vladu RH Vladom NDH, a samoga je premijera oslovio poglavnikom. Nikada Pupovac ništa nije rekao protiv službene rehabilitacije četničkoga pokreta u Srbiji, a sam redovito slavi ustanak u Srbu, koji nije bio ništa do li ustanak i zločin protiv hrvatske države i naroda kao takvih.

Njegova se strategija svodi na nekoliko ključnih elemenata: podsjećanje na užase Drugoga svjetskog rata kao referentni okvir za diskreditaciju Domovinskog rata, inzistiranje na sveopćoj ugroženosti srpskoga naroda, nasilna segregacija srpske djece preko obrazovnoga sustava i uvođenje ćirilice, unutarnja homogenizacija nasuprot većinskomu narodu i postupno stvaranje najprije kulturne, a onda i političke autonomije. Napokon, Pupovac je vjerni sljedbenik Aleksandra Vučića kojemu se neskriveno divi kao svojemu idolu, ne propuštajući priliku sudjelovati na „svesrpskim mitinzima“ koji su ove godine početkom kolovoza održani na Fruškoj gori, podsjetivši na onaj skup na Gazimestanu kada je Slobodan Milošević najavio početak rata. Ovaj je miting održan u znak, navodno, sjećanja na žrtve Oluje i solidarnosti s izbjeglicama te kao kontra proslavi Oluje, ali se pretvorio u žal za „SAO Krajinom“, uz vrlu jasnu naznaku moguće reconquiste.

Fruškogorske trube

Ne znam je li tko ozbiljno analizirao govor predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji tipičnom ratničkom retorikom navješćuje novu agresiju. Obraćajući se „krajišnicima“ Vučić je, između ostaloga, naglasio: “Izgubili smo jer nismo bili jedinstveni, jer smo se svađali.“ (to je izravan poziv na novu homogenizaciju). „Neki tvrde da su oslobađali svoju zemlju, koja je bila vaša zemlja.“ (Time hoće kazati kako Krajina nije dio Hrvatske.) Zahvalio je nazočnima što su ratovali za Srbiju, čime je potvrdio ono što s je notorna činjenica, što je Srbija, međutim, pokušavala negirati pred međunarodnim sudovima tezama o građanskom ratu, da je to bio zapravo rat Srbije protiv Hrvatske. I na kraju prijetnje: “Znamo što nam je činiti u budućnosti, znamo odgovoriti snažnije ali ne ćemo jer smo sada pametniji, znamo u čemu smo griješili.“ Nakon ovih incidenata u Đevrskama i Uzdolju Vučić ide korak dalje. Sada je, kaže, razumljivo zašto su se Srbi pobunili 1990. Razumljivo je onda i da ponovno dignu bunu. I obećava: “ Srbija će pomoći!“

Opet magnum crimen

Spomenute incidente, koje su svi u Hrvatskoj osudili, a policija provela brzu akciju uhićenja i privođenja sumnjivih, Milorad Pupovac, koji uvijek vreba na slične situacije ne uviđajući nimalo vlastite zasluge za njih, i ovoga je puta jedva dočekao kako bi ispalio svoju odavno spremljenu tiradu. Odgovorna je, ustvrdio je on, ukupna protusrpska klima, rehabilitacija ustaštva i veličanje NDH, u čemu sudjeluju zastupnici, eurozastupnici, ministri, veteranske udruge, diplomatski zbor, predsjednica i premijer, a napose Katolička crkva.“ Opet magnum crimen, opet Viktor Novak.

„Nama je dosta!“ uskliknuo je Pupovac, izazivački naglasivši:“ Ako su neki za dom spremni, i ja sam na to spreman.“ Kobajagi, on se pribojava, a u stvari priželjkuje, kako bi današnja Hrvatska mogla završiti kao i NDH. Smetaju mu i obljetnice, misleći na Oluju, a smetaju mu i određene kvalifikacije rata, misleći na izraz „velikosrpska agresija“.

Poziv na oprez

Stvar nije nimalo bezazlena. Ponovno tamo imamo Slobodana Miloševića, a ovamo Jovana Raškovića. Opet su u igri grobovi, genocid, vjekovna ognjišta, ugroženost, mitovi i laži. Nedostaju za sada samo pobunjenici, ali Vučić, koji očito drži da su Dalmacija i Lika ili barem dijelovi tih regija srpske zemlje, i za to ima rješenje: “Tu su mladi koji se diče svojim dalmatinskim i ličkim korijenima i sanjaju nešto napraviti za svoj rodni kraj!“ Što? Valjda opet uzeti oružje u ruke.

U kontekstu proizvodnje incidenata, delegacija Vojske Srbije, zaustavljena na granici, poslana je s uniformama u Jasenovac kao svojevrsna provokacija i podsjećanje na „genocid“ i vjekovnu ugroženost. Trebali su se ondje okupiti i civili, a sveštenici održati svoj parastos. Iza ove najnovije provokacije otvoreno je stao Vučić optužujući Hrvatsku kako se ne želi suočiti s vlastitom prošlošću.

Ima više razloga zašto Vučić prijeti i obnavlja ratnu retoriku. Iza sebe sada ima osokoljenu i konsolidiranu Rusiju, čega nije bilo prije trideset godina. Nije nevažno ni postojanje i osamostaljivanje Republike Srpske koja se pojavljuje kao spona Srbije i SAO Krajine. Moguće je kako Milošević-Šešeljev suborac želi odvratiti pozornost od unutarnjih problema i kompenzirati neizbježni gubitak Kosova. Ali iznad svega stoji neumrli dugo vremena hranjeni mit o Velikoj Srbiji.

Reakcije i komentari

Raspoloženje u narodu u znaku je zabrinutosti. Ali pozornost zavrjeđuju reakcije i komentari pojedinih domaćih medija, političara i analitičara, koji idu i dalje i od samoga Pupovca. Jutarnji list, Novi list i dio Večernjeg lista otvoreno drže stranu Milorada Pupovca, unatoč svemu, optužujući ozračje u Hrvatskoj, poglavito antisrpsko raspoloženje. Novinar Vlado Vurušić, primjerice, pod naslovom „Čovjek kojega Hrvati vole mrziti“ (kakve li sintagme: „vole mrziti“) gotovo zaljubljeno opisuje Pupovca kao letargičnoga, melankoličnog, nekonfliktnog profesora lingvistike, koji istinskom patetikom i tragizmom podsjeća na biblijskoga patnika Joba. A njegove su izjave, tvrdi Vurušić, samo poslužile za lov i hajku na njega. Antisrpski nacionalistički duh pušten je iz boce, zavladao je delirij da se konačno riješi (aluzija na nacistički endlösung) srpsko pitanje.

U istom članku, identično Pupovcu, Tvrtko Jakovina označuje Crkvu i branitelje kao generatore spomenutoga duha. I sam misli kako su usporedbe s NDH posve na mjestu jer, pita on vlast: što ste učinili da se obilježava Dan pobjede nad fašizmom, ili da zaustavite propovijedi biskupa Vlade Košića? Srbi su, zapaža ovaj povjesničar, pametni, jer su četnički pokret, koji je samo dijelom bio kolaboracionistički, proglasili antifašističkim za razliku od Hrvata koji žele rehabilitaciju ustaškoga pokreta. A Furio Radin potpredsjednik Sabora i predstavnik talijanske manjine, zbori o plutajućoj „antisrpskoj atmosferi“ (zašto ne i antitalijanskoj?), a za Pupovca konstatira kako je nepopularan samo zato što je Srbin. (Zar zaista?). Igor Mandić je incidente u Uzdolju i Đevrskama nazvao dijelom neoustaškoga projekta. Za Žarka Puhovskog Pupovac je jedan od petorice ljudi koji su u zadnjih 25 godina učinili najviše za Hrvatsku. Predsjednik HNS-a i drugi koalicijski partner HDZ-a Ivan Vrdoljak, stavši u obranu Milorada Pupovca gotovo se poistovjetio s njim: „Ako je on problem, onda sam to i ja!“ Stjepan Mesić i Budimir Lončar pridružuju se orkestru koji trubi o ustašizaciji. Zoran Milanović nada se kako Pupovac nije pretjerao. Itd.

Jednom zgodom mi je prije desetak godina u četiri oka Ninoslav Pavić, svojedobno apsolutni vladar medijske scene, kazao kako je uloga medija u Hrvatskoj nakon devedesetih ista kao i medija u Njemačkoj nakon 1945., što znači da je Hrvatska devedesetih vodila nacistički rat i politiku. Za Hrvate mi je još kazao kako su „krvoločan narod“. Pavić, koji je bio u dobrim odnosima sa svim vlastima, sklonio se, ali su ostali brojni njegovi puleni koji jašu istoga protuhrvatskog konja, uvijek s istim zaključkom: Ceterum censeo…

Vrijeme preispitivanja

U nedavnom izvješću Sigurnosno-obavještajne agencije, kao potencijalne ugroze za državu navedeni su korupcija, migracije, kibernetski napadi i još ponešto, ali nigdje nema opasnosti od nove velikosrpske agresije, valjda da se koalicijski partner ne bi uvrijedio. Pupovčeve izjave i Vučićeve prijetnje naišle su na blagi odgovor hrvatskih vlasti. Samo je Kolinda Grabar Kitarović udarila šakom po stolu rekavši kako srpski tenkovi nikada više ne će u Vukovar. Od Plenkovića se očekivao raskid koalicije, što je bila posljednja prilika povratka izgubljenoga povjerenje naroda. Ali on to nije učinio. Naprotiv, nakon što je malo prosvjedovao protiv Pupovčeve paralele, pokazao je razumijevanje za njegovu zabrinutost.

Hrvatska zaista mora temeljito preispitati svoj odnos prema Srbiji kao i prema SDSS-u i SNV-u koji preko svojega glasila i putem javnih nastupa čelnih ljudi vode šovinističku kampanju protiv Hrvatske nanoseći neizmjernu štetu odnosima dviju država i dvaju naroda kao i položaju same srpske manjine koju bi iznova iskoristili za opsesiju o stvaranju Velike Srbije i gurnuli u krvoproliće. Sve to unatoč svim pravima i pogodnostima koje ta manjina uživa.

Josip Jović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo