Lažni Nijemac iz Turopolja

Otkako je u travnju ove godine započela medijska manipulacija slučaja Mirjane Pukanić, nekoliko je osoba u njemu vidjelo priliku za samopromociju i vlastiti obračun s Ivom Pukanićem. Bili su to, kao što je već poznato, šefica udruge B.a.B.e. Sanja Sarnavka, šef Hrvatskog helsinškog odbora Ivo Banac i SDP-ov saborski zastupnik Ranko Ostojić. U međuvremenu, tom se trojcu priključio i četvrti član koji je svoju priliku za veliku medijsku pažnju našao u tobožnjoj brizi za bivšu suprugu jednog novinskog izdavača.

Goran Beus Richembergh, 43-godišnji saborski zastupnik Hrvatske narodne stranke i zamjenik velikogoričkog gradonačelnika Tonina Picule prošlog je tjedna iskoristio govornicu Hrvatskog sabora za nevjerojatno patetične izjave poput “monstruoznog slučaja od kojeg se dobronamjernom čovjeku ledi krv u žilama”, do one da je dotičnu “netko želio strpati u psihijatrijsku kliniku, zaključati za njom vrata i pretvoriti je u biljku”. Međutim, osim svežnja ispraznih demagoških floskula, zastupnik Beus Richembergh nije izrekao ni jedan dokaz za vlastite teze, već je samo nastavio s lažnim konstatacijama za koje je već u nekoliko navrata bio javno prozvan.

Naime, Beus Richembergh se u slučaj Mirjane Pukanić uključio još početkom svibnja, kad je kao član saborskog Odbora za zdravstvo inscenirao izlazak sa sjednice iz protesta što njegovi kolege nisu htjeli naklapati o ”pozadini slučaja” pa potom javno iznio tvrdnje o navodnom kršenju zakona u slučaju Pukanić. Budući da je tom prilikom iznio i niz neargumentiranih teza uz spominjanje tajnovitih dokumenata o vlasništvu Nacionala koje nije podastro javnosti, izjave HNS-ova zastupnika dotaknuo se predsjednik HNS-a Radimir Čačić koji ga je pozvao da iznese dokaze za svoje tvrdnje.

Sličan javni poziv uputio mu je i Ivo Pukanić, no Beus ni do danas nije iznio ništa smisleno. Štoviše, u svom prošlotjednom govoru u Saboru nastavio je nesuvislo napadati neimenovanog nekog, dodajući čak da je ”netko gospođi Pukanić želio oduzeti poslovnu sposobnost”, vjerojatno aludirajući na njezina bivšeg supruga. Međutim, ta tvrdnja je lažna, što može potvrditi i Centar za socijalnu skrb, što ostavlja samo dvije mogućnosti: ili da Beus Richembergh to zna, ali namjerno laže, ili nema pojma o čemu govori.

Prošlotjedni nastup Gorana Beusa u Saboru bio je tek otužni pokušaj samopromocije neafirmiranog i neiskusnog zastupnika koji u svojoj lokalnoj sredini ima iznimno loš ugled o čemu svjedoče velikogorički mediji s kojima je Beus u nekoliko sudskih sporova. Beus Richembergh je 2004. postao predsjednik velikogoričkog HNS-a. Godinu dana kasnije SDP-ovac Tonino Picula postao je gradonačelnik Velike Gorice, a Richembergh je otad njegov zamjenik. Motive za njegove napade na Ivu Pukanića valjalo bi tražiti i u činjenici da je velikogorički NEWS, franšizni magazin NCL Media grupe o Richembergu dosad uglavnom pisao kritički. Budući da se u Goricu doselio tek 1997., i lokalni mediji i politički protivnici proteklih su godina znatiželjno istraživali njegovu prošlost, iskopavši pritom mnoge zanimljivosti. Najveći problem bili su osnovni podaci o njemu, poput porijekla i zvanja, koji su otkrili Beusove frustracije i komplekse kojih se, kako se čini, ni do danas nije riješio. Naime, Goran Beus rođen je 31. srpnja 1965. u Splitu u obitelji oca Edhema i majke Marije. Kad je 1985. došao na studij politologije u Zagreb, kolege sa studija sjećaju se da je tijekom prve godine svom prvom prezimenu dodao i drugo – Richembergh. Svojim se drugim prezimenom počeo prikazivati kao pripadnik njemačke manjine. Raspitujući se za Richembergha, Nacional je proteklih dana stupio u kontakt s predstavnicima Narodnog saveza Nijemaca u RH, koji s Goranom Beusom imaju ne baš dobra iskustva: godinama ih je opsjedao pismima u kojima ih je pokušavao uvjeriti da je potomak stare austrijske grofovske obitelji, no oni su i u razgovoru s Beusovom majkom zaključili da je riječ o sinovim fikcijama. Svojedobno se uključio i u rad Židovske općine Zagreb, no njegov stvarni identitet i tamo je bio vrlo brzo otkriven. Mnogima je upadala u oči činjenica da ni Beus ni njegova majka uopće ne govore njemački, a sudeći po Beusovoj biografiji, on i danas njemački jezik tek uči.

Osim hrvatskog, dalmatinskog, njemačkog ili židovskog identiteta, Beus je osamdesetih koketirao i sa srpskim, o čemu svjedoče njegovi nedavni sukobi s velikogoričkim medijima. Naime, u veljači 2006. Hrvatski list iz Zadra objavio je navodni popis suradnika nekadašnje Uprave državne bezbjednosti (Udb-e). Među mnoštvom imena našao se i stanoviti Goran Beus s kodnim nazivom “Odisej”. Tu vijest odmah su prenijeli velikogorički listovi, a lokalni HDZ-ov dužnosnik Ante Šimunović Beusa je na sjednicama gradskog poglavarstva optuživao za suradnju s tajnom službom nekadašnje Jugoslavije, navodeći čak ime osobe koja je Beusa navodno zavrbovala i točan period njegove suradnje s Udbom.

Ta bi epizoda iz Beusove biografije zbog manjka dokaza i sumnjive vjerodostojnosti navedenog popisa možda i bila zaboravljena, da u studenom 2007. mjesečni list Glasnik Turopolja nije objavio zanimljivu priču iz Beusovih srednjoškolskih dana. Po njoj, Beus se tijekom srednjoškolskog razdoblja u Splitu predstavljao kao Srbin, što je kulminiralo slučajem iz veljače 1984., kad je dvije učenice brodograđevinske škole u Splitu optužio za ”ustaštvo” i ”poticanje na klanje Srba”, a sve zbog prikaza opere “Nikola Šubić Zrinski” objavljenog u školskim novinama Brodograđevinac.

Naime, te godine je nakon dugog niza godina u HNK Split postavljena navedena opera, a dvije šesnaestogodišnje učenice napisale su prikaz u kojem su istaknule da je najveći pljesak publike izazvala arija “U boj, u boj” i čin ljubljenja hrvatske zastave. Dva mjeseca kasnije, u travnju 1984. Goran Beus, tada maturant i omladinski aktivist, u godišnjaku maturanata napisao je članak u kojem se obrušio na autorice teksta o operi Zrinski, nazivajući ih ustašama, a tom prilikom napao je i nastavnicu koja je bila urednica školskog lista. Zbog Beusovih optužbi, dvije učenice morale su promijeniti školu, a nastavnica je završila na bolovanju zbog živčanog sloma i pritisaka.

Da bi imali pokriće za cijelu priču, urednici i novinari Glasnika Turopolja u Splitu su pronašli dvije akterice slučaja, Marinu Protić, jednu od učenica i njihovu nastavnicu Slobodanku Matijević, koje su potvrdile cijeli slučaj. Jedna od njih, danas uspješna poslovna žena u Splitu, svoju je izjavu o slučaju ovjerila i kod javnog bilježnika. Ipak, iako im je Beus svojim optužbama nanio velike probleme tih godina, nekadašnje akterice su bez imalo mržnje zaključile da je to učinio vjerojatno da bi si osigurao ”bolje karakteristike za vojsku”, te da je bio pod utjecajem svog nastavnika Ognjena Ignjatovića, bivšeg glasnogovornika Milana Martića, vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj.

Od 1989., pa tijekom cijelog Domovinskog rata Beus je bio predsjednik Ferijalnog saveza Hrvatske, organizacije koja je povezivala nekoliko hrvatskih hostela, a iz biografije nije jasno gdje je boravio od 1989. do 1992., a politički protivnici optužuju ga da je period stvaranja hrvatske države proveo u Beogradu.

U veljači 2008., kad je već postao saborski zastupnik, lokalni mediji u Velikoj Gorici otkrili su još jednu zanimljivost iz Beusove biografije: lažno predstavljanje. Naime, u stranačkim dokumentima HNS-a on je za sebe napisao da ima VSS, no provjerom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu utvrđeno je da to nije točno: Beus je studij politologije upisao 1985., no već dvadesetak godina ondje se vodi – kao apsolvent. Na službenim stranicama Hrvatskog sabora za Beusa pak piše “SSS suradnik u kulturno-znanstvenim ustanovama”.

Ipak, u tužbama koje je podnio protiv Glasnika Turopolja i Radija Velike Gorice, Goran Beus priložio je zamorno opsežan životopis u kojem sebe navodi kao stručnjaka za ”mobilnost mladih”, ma što god to bilo, a spominje i da je ”oženjen i koautor dvojice sinova”. Biografija otkriva i popis njegovih dosadašnjih zaposlenja: Beus je osam mjeseci proveo radeći u Hrvatskoj glazbenoj mladeži, godinu dana je bio obrtnik, a 2003. u svom je stanu osnovao udrugu nejasne funkcije, Centar za mobilnost mladih, a sebe postavio za direktora. Da bi tužba imala tragikomične razmjere Beus Richembergh potrudio se i navodeći sve države koje je posjetio, te predložio niz svjedoka za koje nije jasno što bi trebali iskazati na sudu: kao pisac Miljenko Jergović, izvršni direktor Europapress holdinga Stipe Orešković, urednik Slobodne Bosne Senad Avdić te nekoliko aktivistica njemačko-austrijskih udruga i njegovih kolega iz HNS-a.

I dok je u svojoj lokalnoj sredini bitku za ugled i vjerodostojnost očito izgubio, Goran Beus Richembergh na dobrom je putu da s karikaturalnošću svog djelovanja upozna i širu hrvatsku javnost. Neutemeljene i neodmjerene izjave o slučaju Pukanić za to su pravi primjer. Zanimljivo je ipak da je početkom travnja, samo tri dana prije otvaranja slučaja Mirjane Pukanić, Beus na forumu službenih internetskih stranica Velike Gorice jednom od svojih političkih protivnika javno preporučio – odlazak u Vrapče i to bez uputnice.

OVJERENI ISKAZ BEUSOVE KOLEGICE IZ SREDNJE ŠKOLE

U studenome 2007. velikogorički mediji objavili su veliku priču o Beusovim grijesima iz srednjoškolskih dana u Splitu. Godine 1984. Goran Beus obrušio se na 16-godišnje učenice brodograđevinske škole koje su napisale prikaz opere “Nikola Šubić Zrinski”. U svom članku koji je bio odgovor na prikaz, Beus je učenice optužio za ustaštvo. Epilog slučaja bio je da su učenice izbačene iz škole odnosno prebačene u drugu školu, a nastavnica koja je uređivala školski list završila je na bolovanju zbog živčanog sloma i političkih pritisaka koji su započeli Beusovim tekstom.

Arhiva Nacional/http://arhiva.nacional.hr/Hrvatsko nebo