Razgovor s A. Galović: Želim izraziti pijetet i poštovanje za žrtvu svojih vršnjaka, za sva njihova prekinuta djetinjstva

Razgovor s književnicom Ani Galović

U „Hrvatskom tjedniku“ objavili ste dvije priče o ubijenoj djeci u Domovinskom ratu. Riječ je o Martini Štefančić i Borisu Vaseleku. Što Vas je potaknulo na obradu ovih tema i možemo li očekivati još neke priče s obzirom na to da ukupan broj ubijene djece prelazi brojku 400?

Potaknuli su me podaci u brojkama stradale djece spominjani bez imena i prezimena. Kada čitate bilo kakvu literaturu o Domovinskom ratu, bilo u formi knjige, članka, dnevnika ili gledate snimljene emisije uvijek naiđete na osobu koja spomene kako je „tu negdje stradalo dijete”. Stradala djeca također imaju svoje obitelji, okolnosti stradanja, vrijeme i mjesto, različitih su nacionalnih pripadnosti, a mi o tome ne znamo ništa. Potrebno je naglasiti kako su stradala djeca – ubijena djeca, bilo eksplozivnim napravama, kao posljedica ranjavanja ili su žrtve egzekucija. S obzirom da su stradala djeca, tada većinom bili moji vršnjaci osjećam duboki pijetet i veliku odgovornost prema istraživanju i pisanju o njihovim tragičnim sudbinama.

Uvijek spomenem da smo s tom djecom u crnu zemlju zakopali mladost i sigurno one koji bi danas bili ponos naših sela, gradova, kao intelektualci, radnici ili profesionalni športaši. To je velika stvar za jednu malu državu poput naše Domovine. Konkretnije o stradanju četverogodišnje Martine Štefančić današnja javnost nije znala skoro ništa, do izlaska članka u Hrvatskom Tjedniku. Tek nekoliko šturih članaka objavljeno je još 1994. i 1998. u vrijeme ekshumacije. Osim toga tu je i svjedočanstvo jedinog preživjelog svjedoka tog zločina, strica Željka. Zločin kojem je ubijena Martina stravičan je iz više razloga, a neki od njih su okolnosti samog događaja u proljeće 1992. i to četiri mjeseca nakon kraja bitke.

Na cijelom vukovarskom području vlast je tada imala tzv. SAO Krajina te UN koji je također bio prisutan. Činjenica da do danas nije rasvijetljeno tko je ubio četverogodišnju djevojčicu i njenu baku te pokušao ubiti strica, a kamoli da je kazneno procesuiran, zastrašujuća je. Također, stradanje petogodišnjeg Borisa Vaseleka još je veća nepoznanica, on naime nije bio niti uvršten u taj, za sada, jedini službeni popis stradale djece. Za njegovu smrt, osim nekolicine mještana Petrovaca i obitelji – doslovno nitko nije znao. Mjesto je prije rata bilo naseljeno većinskim Rusinskim stanovništvom, zajedno s pripadnicima Ukrajinaca i Srba, dok su Hrvati oduvijek bili manjina.

Maleni Boris pripadnik je ukrajinske nacionalnosti. Tog dana okupacije i stradanja nikakvog službenog uviđaja nije bilo niti od strane tzv. krajinskih vlasti. Boris je pokopan u obiteljsku grobnicu, ali podataka o tome nema ni u crkvenim knjigama o ukopima. Kada sve to znate i pomislite kako vrijeme čini svoje i biologijom će i svjedoci ovih događaja otići, onda se pitate što poduzeti. Na žalost, vrijeme bitke za Vukovar i vrijeme okupacije na užem području grada donose još ovakvih tragedija i svakako radim na još nekoliko takvih slučajeva za koje smatram da bi javnost trebala znati. Želim izraziti pijetet i poštovanje za žrtvu svojih vršnjaka koju su podnijeli. Za sva njihova prekinuta djetinjstva.

Je li sudbina ubijene djece po Vama premalo obrađena u hrvatskoj književnosti, ali i novinarstvu?

Apsolutno. Mislim da postoji tek nekoliko privatnih svjedočanstava u formi knjiga i pjesama, ostalo su više publikacije stručnjaka na temu stradanja djece u ratu. Novinskih članaka s konkretnim informacijama, sadržajem, događajima i ishodom – gotovo i nema. Treba uzeti u obzir vrijeme koje je prošlo, pronalazak obitelji, te njihov pristanak kojeg smatram moralnom obveznom kada se piše i razgovara o nečijem stradalom djetetu. Stoga smatram da je tema prevažna kako bi ostala zapisana „samo” na internet stranicama i zaista mislim da su članci objavljeni u Hrvatskom tjedniku, novinama koje se čitaju i van granica Republike Hrvatske, napravili pozitivan pomak nakon toliko godina šutnje o ovom velikom dijelu Domovinskog rata.

U lipnju je predstavljena Vaša prva knjiga „Dječak koji je volio prozore”. O čemu možemo čitati u Vašemu prvijencu?

Dječak koji je volio prozore je zbirka kratkih priča o načinu nošenja sa svakodnevicom kada dijete oboli od maligne bolesti. Priče su u dijelovima pisane nekoliko godina ranije na istoimenom blogu. Njima sam htjela na neki način odgovoriti na pitanja koja su mi prijatelji postavljali o tome „što se događa iza zatvorenih vrata”, ali i pokušati pružiti podršku bilo kome tko se trenutno susreće s sličnom situacijom, kao što sam to i sama prolazila. Na žalost, za djecu s onkoloških odjela čujemo većinom iz medija kada zablistamo i pomognemo financijski onoj djeci koja su iscrpila sve medicinske mogućnosti liječenja za njihovu dijagnozu. A zapravo imate cijeli jedan svijet događaja koji se odvija, a o kojem ni ne slutimo. Stoga se teme priča protežu od samog opisa pedijatrijskog onkološkog odjela, načina prihvaćanja postavljene dijagnoze, o promjeni načina života koju obitelji prolaze u toj situaciji, o bratskim odnosima, o prijateljstvima koja na odjelu ne poznaju ni nacionalnu ni vjersku pripadnost ni materijalno stanje.

Jednako tako, tema koja je u tom smislu pomalo potisnuta, a vezana je za medicinsko osoblje. Sestre i doktori te stručni timovi koji rade na odjelima onkologije i koji također prolaze sve dobre i loše trenutke, a moraju zadržati profesionalnu razinu. Naravno tu je pitanje nošenja s gubitkom bliske osobe. Izgubiti dijete u bilo kojem smislu velika je i dugotrajna bol i patnja, kako za roditelje i širu obitelj tako i za braću i sestre, prijatelje, djecu s odjela koja su zajedno provodila vrijeme, stručno osoblje. Rekla bih da sve ono što nas dijeli u svakodnevici nestaje kada se nađete kao roditelj ili pacijent na onkološkom odjelu. Barem je moje iskustvo takvo.

Kako ste došli o doticaj sa sudbinom djece s onkološkom dijagnozom?

S onkologijom sam povezana od svog djetinjstva zapravo, kada sam odrastala uz oca koji je bolovao od akutne mijeloične leukemije. Kada si dijete prihvaćaš svakodnevicu kao nešto normalno i ne pitaš se, događa li se i drugima. Sve dok se ne dogodi nekom tvojih godina. Tako sam zadnja dva razreda srednje škole provela uz Ivanu, prijateljicu iz školske klupe kojoj je tada dijagnosticiran osteosarkom desne natkoljenice. Naši su vršnjaci brojili dane do izlazaka vikendom, mijenjali se za odjeću i CD omiljenih pjevača, a mi smo brojile dane do kraja kemoterapije, izlaska iz bolnice, tražile smo dućane s perikama i crtale znakove smješka na dijelovima tijela modrih od punkcija i uboda iglom. Na žalost nakon godinu dana prvi sam se puta, kao tako mlada osoba susrela s tako velikim osobnim gubitkom.

Gledati nekoga tvojih godina kako se gasi ispred tebe nije lako odrasloj osobi, a kamoli u vrijeme puberteta. Taj osjećaj bespomoćnosti bio je strašan. Pogotovo jer u to vrijeme nije bilo internet podrške kao što je imamo danas, nije bilo raznih udruga niti previše mogućnosti. Jednostavno se nađeš u situaciji kada nemaš koga pitati – što bi sada trebao i mogao? Kasnije sam tijekom studija u Zagrebu krenula volontirati u udrugama koje su pomagale djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima. Ali najviše sam voljela biti direktno na odjelu s roditeljima i djecom. Tu se povežete, jednostavno čovjek osjeti i ta prijateljstva nemaju rok trajanja. Bez obzira na ishod liječenja. Sva ta iskustva prvo sam uključila i u diplomski rad na temu psihologije crteža djeteta oboljelog od maligne bolesti i nekih logoterapijskih naznaka, jer sam silno željela i sama dokazati kako unatoč takvoj situaciji djeca daju smisao svojem liječenju, patnji i bolu, baš kao što su i temeljene postavke same Franklove logoterapije.

Pripremate i novu knjigu – zbirku pripovijesti s tematikom Domovinskog rata?

U pripremi je zbirka tekstova pod nazivom Žute Čizme. Kako su Žute čizme nosili branitelji grada Vukovara, a kasnije i medicinsko osoblje i civili (čak i neprijateljski vojnici) smatram kako već sam naslov govori o simbolu samih događaja. Tekstove na temu vukovarske bitke pišem već nekoliko godina. Protokom vremena neki su događaji dobili i svoj nastavak. Više sam tematski orijentirana na funkcioniranje grada, bolnice, života „malog čovjeka”, ali najviše na ratni zločin i pitanje nestalih za vrijeme bitke i nakon okupacije grada, nego na samu bitku. Posebno me zanima i propaganda koju su tada koristili mediji u Republici Srbiji kako bi motivirali svoje građane i opravdali djelovanje i zločine koji su neupitno počinili.

Neka pitanja su poznatija javnosti, kao zločin na Veleprometu i zločin na Ovčari, ali i pojedina koja nisu toliko ispričana, na primjer postoji li tzv. Šesti autobus, suradnja s Republikom Srbijom po pitanju nestalih, pitanje zarobljenika srpskih koncentracijskih logora, zločina u Negoslavcima i Borovu Selu nakon okupacije, svjedočanstva novinara i fotoreportera Republike Srbije koji su svjedočili pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu i suprotstavili se politici Slobodana Miloševića s čim javnost nije upoznata. Tema je zaista puno i svaka zaslužuje maksimalno vrijeme i profesionalnost.

Kad ste otkrili ljubav prema pisanju?

Pišem od malena, još u vrijeme kada smo mi djevojčice pisale dnevnike i ispunjavale spomenare. I danas, unatoč svoj tehnologiji najdraže su mi klasične bilježnice i kemijska. Pisanje mi je pomoglo preživjeti gubitke dragih osoba jednako kao i u ratnim temama. Kada zapišeš, ostaviš trag, a sve što te u mislima boli, možeš nekako pustiti da bi lakše zaboravio.

Pripadnica ste mlađeg naraštaja koji posljednjih godina masovno napušta domovinu, a i sama dijelite njihovu sudbinu. Što je po Vama glavni uzrok iseljavanja? Gdje vidite glavne probleme današnje Hrvatske?

Mišljenja sam da većina nas ne odlazi zato što to silno želi, nego zbog boljih uvjeta za život. Život vani kod nas se predstavlja u dvije krajnosti, kao vrlo hedonistički bez briga ili kao užasno grozan robovlasnički. Istina je negdje u sredini. Uostalom, svatko je drugačija osoba i ono što je meni važno nekom je potpuno sporedno ili obrnuto. Vjerujem da bi većina moje generacije radije živjela u svojoj Domovini, radila i odgajala djecu na svojem materinskom jeziku, pružila dostojnu starost svojim roditeljima, nego kretala iz početka negdje u tuđini.

Na žalost, kod nas uvjeti rada toliko su loši, pogotovo u materijalnom smislu, tako da bez velikih financijskih rizika ne možeš započeti samostalan život, a plaća koju imaš ne pokriva troškove i potrebe. Tako se stvara začaran krug, a vrijeme prolazi. Mislim da je to glavni uzrok iseljavanja – ne mogućnost pronalaska posla, tu ne mislim isključivo na zanimanje za koje si se školovao, male plaće i velika nesigurnost za podizanje obitelji. Kada bi samo to bilo obuhvaćeno vjerujem da bi nas manje iselio ili bi se prije vratilo. Ovako, o stalnom povratku razmišljamo samo radi brige za svoje bližnje ili tek u vrijeme mirovine.

Davor Dijanović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo