Akademik D. Rudolf: Moja razmišljanja o komunizmu i antifašizmu – Zašto u Hrvatskoj nema pomirbe i tko ju sprječava?

Prije desetak godina pisao sam u časopisima i novinama („Vijencu“, „Slobodnoj Dalmaciji“) o velikim totalitarizmima 20. stoljeća – komunizmu, fašizmu i nacizmu. O dvojbama u nas jesu li državni poretci i doktrine iz čijih su utroba rođeni – kao društvena praksa i dio naše sudbine – bili duboko tragični za svijet i Hrvatsku, ili među njima ima krupnih razlika, pa se ne mogu smatrati jednakim izvorištima zla i ne smiju se stavljati na istu ravan? Prošlo je, evo, i drugo desetljeće od tih rasprava, a u nas je još uvijek jednako aktualna ta važna politička, etička i moralna dvojba i tema. O njoj se piše i raspravlja različito. Odlučio sam, stoga, na stranicama Hrvatskoga tjednika ponovo objaviti dopunjena svoja davna stajališta koja su, usprkos vremenu, brojnim istraživanjima i utvrđenim činjenicama, u temeljima ostala neizmijenjena.

Naše dvojbe

Usprkos faktografiji, u nas je još uvijek dvojbeno veličanje ili sotoniziranje pojedinih totalitarizama 20. stoljeća, njihovih režima, politika, ciljeva, djelatnosti, učinaka i simbola. Gotovo svi slažemo se s političkim i moralnim (po nekima i zakonskim) sankcioniranjem apologije i javnoga propagiranja nacizma i fašizma. Drukčija su, međutim, stajališta kada je u pitanju komunizam. Pojedini političari i intelektualci, posebice naši bivši komunisti, neokomunisti i službeni antifašisti (u ovome radu taj termin rabim za pripadnike organiziranih antifašističkih saveza i udruga) drže kako nema valjanih osnova za poistovjećivanje komunističkoga totalitarizma s nacističkim i fašističkim. Njihovi se argumenti mogu sažeti u dvije tvrdnje. Prvo, vlast, doktrine i ciljevi nacizma i fašizma počivali su na državnoj ekspanziji i rasizmu, militantnom antisemitizmu i pogromu Roma, preziranju Slavena, a konačni cilj komunističke političke filozofije jest besklasno društvo potpune jednakosti ljudi, uspostava zajedničkoga vlasništva na sredstvima za proizvodnju, društvo pravde i blagostanja. Drugo, nekadašnji Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (Sovjetski Savez, SSSR) s komunističkim je pokretima u nekim europskim zemljama – uključujući partizanski pokret i komunističku vlast u Jugoslaviji – sudjelovao u Drugome svjetskom ratu na strani antifašističke koalicije pa se ne može trpati u isti koš sa zavojevačkim zločinačkim diktaturama nacifašističkih (termin su skovali saveznici tijekom Drugoga svjetskog rata, a obuhvaća fašizam i nacizam) država, Njemačkom, Italijom i militarističkim Japanom.

Razlika između doktrina i prakse

Utvrđene i nedvojbene činjenice kazuju da su veliki totalitarizmi koji su obilježili 20. stoljeće, komunizam (prvi se u modernoj povijesti pojavio i razlio na četiri kontinenta), fašizam i nacizam, uzrokovali smrt i patnje milijuna ljudi, unakazili ljudska prava i srozali civilizaciju. Primjerice, u Njemačkoj su nacisti od 1933. do 1939. u logorima i zatvorima pobili oko 20 tisuća ljevičara, a od kraja 1939. do početka 1941. eutanazirano je plinom oko 70 tisuća Nijemaca. Nacisti i fašisti su, među ostalim, pripremili i započeli Drugi svjetski rat u kojemu je poginulo 55-60 milijuna civila i vojnika. Računa se da je samo nacizam uzrokovao smrt oko 25 milijuna civila (15 milijuna u okupiranim zemljama, 5,1 milijuna Židova). U državama, pak, u kojima su komunisti bili (ili su još) na vlasti (pa su se te države nazivale komunističkima) stradalo je u nemilosrdnoj “klasnoj borbi” za vlast, egzekucijama “narodnih neprijatelja”, “čistkama”, u Gulagu (službeni naziv Glavne uprave za popravno-radne logore i kolonije, sinonim za represivni sustav u SSSR-u, uključivao je koncentracijske logore za prisilni rad i zatvore) i sl. u Europi, Aziji, Africi i Latinskoj Americi oko 90 do 100 milijuna ljudi. Analitičari, zapadnoeuropski intelektualci, komunisti i ljevičari u knjizi „Le Livre Noir du Communisme, Crimes, terreur, répression“, Paris 1997., (knjigu u hrvatskome prijevodu „Crna knjiga komunizma, Zločini, teror, represalija“ objavili su zagrebački nakladnici Politička kultura i Golden marketing 1999.), tvrde da su to minimalne aproksimacije, jer se istraživanja nastavljaju. Činjenice, dakle, kazuju da su sva tri velika totalitarizma 20. stoljeća uzrokovala tragedije golemih razmjera za čovječanstvo.

A doktrine na kojima su ti totalitarizmi izrasli, jesu li one bile nevine? Barem neke od njih?

One su se, dakako, međusobno razlikovale. Ne mogu se staviti na istu ravan, primjerice, Hitlerov Mein Kampf i Marksov Kapital, fašistički korporativizam i radničko samoupravljanje. Razlikovale su se i koncepcije kasnoga jugoslavenskog “titoizma”, “eurokomunizma” i istočnoeuropskog “realsocijalizma” od boljševičkog komunizma (u Rusiji, Sovjetskome Savezu i komunističkim državama u istočnoj i srednjoj Europi) i „masovnog“ komunizma u Aziji (Kini, Vijetnamu, Sjevernoj Koreji, Kambodži), Africi (Angoli, Mozambiku) i Latinskoj Americi (Kubi) pogotovo. Bilo je razlika i između fašizma i nacizma, primjerice u tretmanu Židova. Međutim, nijedna od doktrina totalitarizma, ideologija i koncepcija nije bila nevina (čak su i učenja čuvenih filozofa pretvarana u ideologije zla), pa su sva tri velika totalitarizma 20. stoljeća koja su iz njih izrasla, bila surova i tragična praksa, ostvareni opaki totalitarni državni poretci i revolucionarni režimi (osobito u ranim razdobljima nakon stjecanja vlasti u bivšem Sovjetskom Savezu, primjerice, sve do zadnjih faza postojanja te države). Uz razlike “i po porijeklu i po sudbini”, imali su neka ista ili slična obilježja koja su doktrinarno bila jasno projektirana, obrazložena i pravdana: fetišiziranje države, veličanje vođe, diktaturu, zastrašivanja, masovne progone i egzekucije, policijski i partijski teror. Prohujali su i ovim našim prostorima poput pošasti pa nema obitelji u Hrvatskoj u kojoj netko nije stradao ili je ojađen jednim od njih. Ovim ili onim. Zbog takva njihova ostvarenog učinka, zbog “sjećanja na teror” u svijesti građana svako javno veličanje bilo kojega totalitarizma 20. stoljeća, propagiranje ekskluzivnih doktrina na čijim su temeljima izrasli, zagovaranje režima koje su ti totalitarizmi kreirali ili inspirirali valja politički i moralno javno razobličavati, osuditi i proskribirati.

Kaznena odgovornost

Kaznena odgovornost pojedinaca za počinjene zločine (uključujući najviše državne dužnosnike, vojne i policijske zapovjednike), normirana je u zakonodavstvima gotovo svih država, a i na međunarodnoj razini. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata procesuirani su i kažnjeni brojni protagonisti nacističkoga totalitarizma, posebice u Njemačkoj i u pobjedničkim, tijekom rata okupiranim zemljama. Na Međunarodnome vojnom tribunalu u Nürnbergu 1945. – 1946., primjerice, osuđeno je na smrt i egzekutirano 12 njemačkih visoko rangiranih nacista, ratnih zločinaca; na doživotni zatvor osuđena su trojica osuđenika, a na vremenske kazne četvorica. Trojica su oslobođena optužaba. Tribunal je u presudi utvrdio zločinački karakter vodstva nacističkih stranaka, političke policije i jurišnih stranačkih odreda.

U Italiji nikada nije bilo službenih državnih poticaja da se sudi perjanicama fašizma. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata talijanska im je vlada podijelila opću amnestiju, najprije Talijanima koji su se borili protiv Nijemaca (nakon talijanske kapitulacije 1943.), potom svim talijanskim fašistima i njihovim pomagačima.

U Japanu je osuđeno 28 najviših državnih dužnosnika (dva bivša premijera, pet ministara rata, dva ministra ratne mornarice, načelnici Glavnoga stana, neki veleposlanici; japanski car Hirohito nije se spominjao u optužnici) zbog zločina počinjenih od 1. siječnja 1928. (okupacija kineske provincije Shandong) do kapitulacije u Drugome svjetskom ratu 2. rujna 1945. Sedmorica su pogubljena.

Prekretnica u povijesti komunizma 20. stoljeća zbila se 24. veljače 1956. u Moskvi, na zatvorenoj sjednici 20. kongresa Komunističke partije Sovjetskoga Saveza. Prvi sekretar Partije Nikita Hruščov izložio je sudionicima kongresa sadržaj „tajnog izvješća“ o opačinama sustava komunističkoga totalitarizma koji je tijekom tridesetak godina proizvodio u Rusiji neizmjernu tragediju. Prikrivani progoni i ubijanja golemih razmjera (procjenjuje se da je komunistički totalitarizam u SSSR-u uzrokovao smrt oko 20 milijuna ljudi) „časnih građana, odanih Partiji, revoluciji, lenjinskoj stvari izgradnje socijalizma i komunizma“, kako ih je nazvao Hruščov, izbili su u javnost. Zastrašivanja, montirani sudski procesi, egzekucije, progoni, koncentracijski logori, proizvodnja gladi, razotkrili su užase o kojima se u SSSR- i u Europi šutjelo. Francuski profesor povijesti François Furet zapisao je: „Tajno izvješće iz veljače 1956. srušio je jednim udarcem, čim se za nj saznalo, status komunističke ideje u svijetu. Bio je to prvi veliki preokret u službenom priznavanju zločina komunističkoga totalitarizma. Glas nije dolazio sa Zapada, nego iz Moskve, i to iz svetinje nad svetinjama – iz Kremlja!“

Hruščov je s tim izvješćem ušao u povijest (do danas su misterij vrela iz kojih je Hruščov crpio hrabrost za taj iznenadni nastup), premda je, kao visokorangirani komunistički rukovodilac u Ukrajini, bio osobno odgovoran za brojne progone i egzekucije. Kasnije, 1961., nije uspio ostvariti podizanje spomenika žrtvama „staljinizma“. U listopadu 1964. naprasno je smijenjen sa svih funkcija, bez pojašnjenja, gotovo šutke. Nije bio smaknut, umro je prirodnom smrću 1971. To je već bilo nešto u sovjetskoj totalitarističkoj praksi svekolikih, ponajviše političkih obračuna.

Dvadesetak godina kasnije, u Komunističkoj partiji Kine, povučena je crta između „velikih zasluga“ kineskoga vođe Mao Ce Tunga do 1957. i kasnijih njegovih „velikih zabluda“ (procijenjeno je da je kineski komunistički totalitarizam odgovoran za smrt oko 65 milijuna ljudi). Okrutni komunistički pokret Crvenih Kmera (1975.-1979.) u Kambodži (Kampućiji), u suludoj agrarnoj reformi pobio je više od milijun i pol stanovnika Kambodže. U afričkim državama, u kojima su bili (ili su još uvijek) komunisti na vlasti, broj žrtava totalitarizama procjenjuje se na dva milijuna, itd.

U nas je povijesno napuštanje totalitarnog komunizma obavljeno 1990. i 1991. Načelno, osuđeni su svi totalitarizmi. I na službenoj razini i u javnome mnijenju. Ostala su, međutim, u javnosti, posebice među političarima i intelektualcima, različita gledanja i tumačenja zločina počinjenih tijekom Drugoga svjetskog rata i nakon toga rata, prijepori i dvojbe oko broja žrtava, istraženih i neistraženih stratišta, procesuiranja počinitelja zločina i sl. Ako se izdvojeno promatraju tri velika totalitarizma 20. stoljeća, nacifašizam je nedvojbeno sotoniziran i osuđen. Komunizam je, međutim, do danas vrelo razmirica i svađa starih komunista, službenih antifašista i dijela hrvatske ljevice s dijelom hrvatske desnice zbog različitih vrjednovanja i tumačenja učinaka komunističkog totalitarizma 20 stoljeća. Za stare komuniste i službene antifašiste činjenice o progonima i zločinima komunističkoga totalitarizma propagandne su izmišljotine mrskih kapitalista. I ništa više.

Jasna stajališta demokratske Europe

Demokratska je Europa odavno rekla što misli o velikim totalitarizmima prošloga stoljeća. U rezoluciji Europskoga parlamenta Europske unije (EU) „Europska savjest i totalitarizmi“, koja je donesena 2. travnja 2009., izričito su osuđeni fašizam, nacizam i komunizam. Jer su bili simboli smrti, diktatura i masovnoga nasilja. U rezoluciji je istaknuto da je europska integracija država odgovor na patnje koje su prouzročili Drugi svjetski rat i nacistička tiranija „koji su utrli put širenju totalitarizama i nedemokratskih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi“ .

„Europa se ne će moći ujediniti ako ne bude sposobna postignuti zajednički pogled na svoju povijest, priznavajući nacizam, staljinizam, fašizam i komunističke režime zajedničkim naslijeđem i ako ne obavi poštenu i sveobuhvatnu raspravu o zločinima u prošlome stoljeću“.

Poziv komunističkim i neokomunističkim strankama

U rezoluciji se, dalje, kaže kako je Europski parlament EU-a uvjeren da je „krajnji cilj ostvarivanja i procjenjivanja zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi pomirba, a ona se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove“.

Europski parlament EU je 23. rujna 2008. posebnom deklaracijom proglasio 23. kolovoza „Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i fašizma“ koji valja komemorirati s dignitetom i nepristrano. Taj je dan izabran jer je 23. kolovoza 1939. u Moskvi ministar vanjskih poslova Sovjetskoga Saveza Vječeslav Molotov potpisao s njemačkim ministrom vanjskih poslova Joachimom von Ribbentropom ugovor o međusobnom nenapadanju. Tajnim protokolima uz taj ugovor Hitler i Staljin podijelili su interesne sfere u Europi i područja pogodna za osvajanje.

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama (u Kanadi se rabi naziv „Dan obilježen crnom vrpcom“) podržala je i Parlamentarna skupština Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS, danas okuplja 56 država Europe, Sjeverne Amerike i Azije) na sastanku u Vilniusu 3. srpnja 2009.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe (neovisne međunarodne organizacije osnovane 1949., koja danas obuhvaća 47 država Europe i Azije) u Rezoluciji o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, 25. siječnja 2006., istaknula je nužnost „međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ i pozvala sve komunističke i postkomunističke stranke da u svojim zemljama (ako to nisu učinile) ponovno procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost te se distanciraju od počinjenih zločina totalitarnih komunističkih režima i osude ih bez ikakvih nejasnoća. Vijeće Europe je i u nizu drugih dokumenata osudilo sve totalitarizme prošloga stoljeća. Primjerice, u rezoluciji donesenoj 2009. godine istaknuto je kako „Europa mora na jedinstven način suzbiti i bezrezervno osuditi sve oblike diktatorskih režima, poput onih nacionalsocijalističkih, fašističkih i totalitarnoga komunizma“.

Veliki totalitarizmi 20. stoljeća osuđeni su i na drugim važnim međunarodnim skupovima. U Pragu je 3. lipnja 2008. donesena „Deklaracija o zločinima komunizma“ koju su potpisali eminentni europski političari i povjesničari, primjerice češki političar i pisac, predsjednik Češke od 1993. do 2003. Vaclav Havel i njemački predsjednik od 2012. do 2017. Joachim Gauck, te oko pedeset članova Europskog parlamenta EU-a.

U Varšavi je 23. kolovoza 2011. donesena Deklaracija o sjećanju na žrtve totalitarnih režima, a takvi su dokumenti usvojeni u Višegradskoj skupini država (Mađarske, Slovačke, Češke i Poljske), Vijeću EU-a za pravna i interna pitanja, brojnim vladinim i nevladinim institucijama i dr.

Na poticaj Vijeća Europe (Hrvatska je članica toga Vijeća od 1996.) i Parlamenta Europske unije Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. donio „Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.“ Tekst Deklaracije objavljujemo u posebnomu okviru.

U našemu Zakonu o blagdanima i spomendanima Dan antifašističke borbe blagdan je (ne spominju se antikomunizam ni antinacizam), 22. lipnja, a Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarizama i autoritarnih režima unesen je u popis spomendana, koji obilježavamo stidljivo, gotovo nezapaženo, osuđujući poimence pretežito zločine fašizma i nacizma. Ako netko na Dan antifašističke borbe spomene i komunizam najčešće se izlaže kritici službenih antifašista zbog neutemeljenoga, zlonamjernog i neprimjerenog svrstavanja komunizma u skupinu totalitarizama u koju ne pripada. U Republici Sloveniji u popisu državnih blagdana ne spominju se poimence totalitarizmi, pa ni antifašizam, na dan 27. travnja slavi se praznik Dan ustanka protiv okupatora.

Antifašizam i komunizam

U obranu komunističke vladavine u Europi, posebice u Hrvatskoj, osobito se aktiviraju stari komunisti i samoproglašeni službeni antifašisti. Tvrde kako su u svojoj biti antifašizam (pod tim terminom, dalje u tekstu, valja razumijevati političke pokrete i djelatnosti u Hrvatskoj protiv fašizma i nacizma) i komunizam zapravo istoznačni društveni fenomeni pa se komunizam (a samim time i bivši Sovjetski Savez kao država, pokreti koji su bili oružano konfrontirani s nacifašizmom a potakli su ih ili vodili komunisti, jugoslavenski, francuski i grčki primjerice) ne može svrstavati u isti koš s fašizmom i nacizmom, niti se smiju zakonom zabranjivati komunistička obilježja. Ako se u nas treba nešto osuditi i politički sotonizirati, onda su to samo nacifašizam i oni režimi koji su bili u Drugome svjetskom ratu na strani Njemačke i Italije, primjerice ustaški. I njihovi simboli, naravno.

Uvjeravaju nas također da antifašizam nije završena i ostvarena povijesna pojava vezana uz razdoblje od 1919. (stvaranja borbenih fašističkih postrojba) ili 1922. (postavljanja Mussolinija na čelo talijanske vlade), ili 1933. (dolaska Hitlera na vlast) do okončanja Drugoga svjetskog rata, već trajna progresivna aktualna politika i ideološka vrijednost koja je na snazi u Europi danas. Javno, ili u zamršenim i mutnim formulacijama tvrdi se kako komunizam – jer je jedna od sastavnica antifašizma – uživa trajno poštivanje i tretman na isti način kao i antifašizam.

Tako sročene teze nukaju na raspravu o antifašizmu: što je zapravo i kamo ga u povijesti smjestiti?

O antifašizmu danas

Antifašizam je prije svega bio antipod i negacija fašizma i nacizma. Pod tim terminom razumijevaju se usuglašene politike i savez država i pokreta koji su u Drugome svjetskom ratu stvorili najveću vojnu alijansu u povijesti svijeta i suprotstavili se agresorima: Njemačkoj, Italiji, Japanu i njihovim saveznicima.

Antifašizam je u raznim zemljama (Italiji, Austriji, Francuskoj, Španjolskoj, Jugoslaviji i dr.) imao različite organizacijske oblike, a izvan Italije, otpor fašizmu u svijetu najprije se pojavio u “domu roda hrvatskoga”, pitomoj i slobodarskoj Istri: seljaci u Proštini pobunili su se protiv fašizma u veljači 1921., a u travnju ustali su rudari Labinštine. Bitne odlike su mu bile antibarbarstvo, sloboda, poraz i kažnjavanje silnika i agresora.

Valja, dalje, imati na umu da su se u antifašističkoj vojnoj alijansi stvorenoj tijekom Drugoga svjetskog rata – koja je nesumnjivo najvažniji povijesni reprezentant antifašizma – zajedno našli britanski premijer, zakleti antikomunist Winston Churchill, i službeno najveći prokomunist sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin, primjerice. Antifašistička je koalicija, prema tomu, bila ideološki i politički, gospodarski i vojno, heterogena, samo je cilj bio isti – rušenje nacifašizma (na Dalekome istoku japanskoga imperijalizma) i zla koje je nosio. Velika Britanija, primjerice, nikada nije bila komunistička država, ali jest antifašistička.

Pretvaranje u sektu, svojatanje i rezerviranje antifašizma samo za komuniste, neokomuniste i borbene ljevičare lukava je smicalica ljevičarske ortodoksije i potkupljivih intelektualaca. Uzurpatori antifašizma, posebice utaboreni u antifašističkim savezima i udrugama, ideološki su se zatvorili i odcijepili od goleme većine hrvatskih građana koji su aktivno sudjelovali u antifašističkome pokretu tijekom Drugoga svjetskog rata ili se smatraju antifašistima, a nisu učlanjeni u udruge. Naposljetku, ako su svi misleći građani Hrvatske antifašisti, a jesu, kakva smisla imaju posebno osnovani antifašistički savezi i udruge?

Akademik Davorin Rudolf

Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo