G. Borić: Srbi na okupu protiv Hrvatske i Hrvata

Veselje i mamurluci poslije proslave 24. obljetnice Oluje

Proslava 24. obljetnice Oluje prošla je u Hrvatskoj na dosadašnji i u međuvremenu rutinski način koji taj velebni dan u hrvatskoj povijesti više ne zaslužuje. Mislim da je u pravu Večernjakova Renata Rašović koja u svome članku (7. kolovoza) predlaže da se Dan pobjede „hitno redizajnira i povjeri kreativcima poput onih koji su osmislili grandioznu proslavu ulaska Hrvatske u EU.“ Odmah bi trebalo prijeći na taj posao i prijedloge dovršiti do kraja prvoga tromjesečja iduće godine kako bi ostalo vremena za diskusije o preoblikovanju toga važnog blagdana. Ovdje valja naglasiti da Hrvatskoj nitko ne smije izvana sugerirati i još manje na nju pritiskati kako će slaviti svoj Dan pobjede jer to bi bilo teško narušavanje njezina suvereniteta. A to najmanje smije učiniti sadašnja Srbija koja se istoga dana upušta u neprekidnu kuknjavu i izmišljanje uzroka i posljedica Oluje. Ne bi smjelo biti ni hrvatskih sumnja u ispravnost proslave kao što je naivno pokušao Marijan Gubina, sin preminuloga hrvatskog branitelja i bivši logoraš, pitajući se tko je tu kome zahvalan, premda bi to moralo biti svima jasno: Domovina zahvaljuje svojim braniteljima, a ne obratno, (Croexpress). Oluja je bila čista kao suza uz neke incidente koje počiniše oni koji su se u rat uključili iza bojišnice, a to se na žalost događa svima pa i najdiscipliniranijim vojskama; osim toga Srbi su tako brzo bježali da Hrvatska vojska nije imala vremena osigurati pozadinu svojih akcija. A sjećanje na Oluju također je čisto kao suza, no treba ga osuvremeniti tako da se izađe iz dosadašnje rutine i ostane zapamtljivo preko novih i još kreativnijih rješenja.

Je li Pupy šef Plenkyju

I druge pobjedničke države koje drže do sebe kao Francuska i Rusija slave svoje pobjede i oslobođenje na sličan način kao Hrvatska, primjerice Francuska, čija vojska izlazi na Elizejske poljane u Parizu s postrojbama svih svojih rodova, čak i Legije stranaca, nebo paraju bojni zrakoplovi ostavljajući tragove trikolora, predsjednik Republike Macron iz vojnoga vozila otpozdravlja narodu, postavlja vijenac na spomenik neznanom junaku na Trijumfalnim vratima, kratko razgovara s veteranima, i nakon toga središte Pariza pretvara se u veliku pozornicu nacionalnoga slavlja u povodu Pada Bastilje, zloglasnoga zatvora, što je bio početak Francuske revolucije premda toga dana u njoj nije bilo političkih zatvorenika nego samo nekoliko kriminalaca, ali to u Francuskoj nitko ne kritizira jer riječ je o simbolu, a ne o njegovu tadašnjem sadržaju. A u Rusiji predsjednik Putin i čitavo državno vodstvo promatra na Crvenom trgu mimohod Ruske armije kao u najbolja sovjetska vremena, pa to nikome ne smeta, a nakon toga središte Moskve postaje prostor svenarodnoga slavlja pobjede nad fašizmom. Nitko se ni u jednoj europskoj zemlji ne sjeća na proslavama pobjede i oslobođenja žrtava onih koji su pobijeđeni, primjerice u Francuskoj višijevaca i u Rusiji vlasovaca. A to u Hrvatskoj traži Pupovac s nekolicinom svojih pristaša za svoje krajiške pobunjenike, i namjesto da se priključio svehrvatskoj proslavi Dana pobjede, odlazi na kuknjavu i gigantsko širenje laži u susjednu Srbiju, premda je njegova stranka dio sadašnje Vladine koalicije koja je takvo ponašanje trebala sankcionirati još prošle godine kad se Pupy prvi put priključio jeremijadi Aleksandra Vučića, autoritativnoga nasljednika Vojislava Šešelja i bivšega zagovornika stvaranja Velike Srbije. Da predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković ima barem malo više nacionalnoga ponosa, morao je otpustiti iz koalicije Pupovčevu stranku pa makar to završilo raspisivanjem novih izbora. Ovako izgleda kao da je Pupy šef koalicije a ne Plenky. A možda je stvarno potonje, što ćemo prije ili kasnije doznati.

Nevjerojatno je da u Kninu nije bio predsjednički kandidat Zoran Milovanović koji tvrdi da je tamošnje slavlje „podizanje važnosti tzv. Republike Srpske Krajine“, što ne bi izmislili ni najveći fantasti, dok propali političar Ivo Josipović optužuje predsjednicu Republike Hrvatske, Kolindu Grabar Kitarović, da je u Kninu bila pijana; stvarno malo tko može tako nisko pasti kao on koji u svojoj povrijeđenoj mačističkoj taštini još nije prihvatio poraz koji mu je zadala na prošlim predsjedničkim izborima. Nije teško povjerovati da će Milanović doživjeti njegovu sudbu na tim izborima jer bi po svemu što je i kakav je, mogao biti sve drugo, a ne predsjednik države. Socijaldemokrati stvarno su bili potpuni politički gluhi i slijepi dajući mu potporu u tom uzaludnom pothvatu bez ikakva izgleda na uspjeh.

Lažljivi Vučić

No vratimo se sjećanju na Oluju s obje strane hrvatsko-srpske granice. Shvatljivo je da Srbi mogu vremenski ograničeno imati drukčije mišljenje o Oluji, ali ih to ne opravdava glede njihova potpunoga neshvaćanja ili točnije rečeno svjesnoga izbjegavanja suočavanja s povijesnom istinom. Službena Srbija potpuno izblendava činjenice vezane uz propast komunističke Jugoslavije, kao što su Miloševićevo prekrajanje istočnoga dijela SFRJ u srpsku satrapiju ukidanjem autonomije Kosova i rušenjem državno-partijskih vodstava u Vojvodini i Crnoj Gori, potom srbijanske intervencije preko tzv. JNA i paravojnih postrojba u korist Srba u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini. Od tvrdnje da je Srbija ondje gdje žive Srbi, prešlo se i u ludilo kako je Srbija ondje i gdje su srpski grobovi. Miloševićev režim potpirio je srpsku pobunu u Hrvatskoj i upravljao srpskim separatizmom u Bosni i Hercegovini. Uzalud je demokratsko hrvatsko vodstvo nudilo Srbima u Republici Hrvatskoj autonomiju prema najširokogrudnijim europskim standardima, oni su odbili čak i Plan 4 Z (plan ambasada SAD-a, Rusije, Velike Britanije i Francuske) prema kojemu bi dobili „državu u državi“. Nakon svega Hrvatskoj nije preostalo ništa drugo nego vojnom silom osloboditi svoj teritorij i to joj nitko nije mogao osporiti. Također je činjenica da je vodstvo pobunjenih Srba iz tzv. Republike Srpske Krajine samo organiziralo odlazak svoga stanovništva jer ono ni pod kojim uvjetima nije htjelo živjeti u Hrvatskoj. To se ni u kojem slučaju ne može označiti „najvećim etničkim čišćenjem poslije Drugog svjetskoga rata“, kako klevetnički godinama trubi srpska propaganda. Tek kad Srbija pođe stopama Savezne Republike Njemačke i prizna stanje nastalo raspadom SFRJ i ratovima poslije toga, kao što su Nijemci priznali granice određene propašću Trećega Reicha, moći će Zagreb i Beograd pregovarati o rješavanju ratnih i poslijeratnih problema na potpuno ravnopravnoj osnovi. Sve ostalo krparije su od kojih samo Srbija ima neku privremenu korist.

Na žalost, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ne želi priznati stvarnost. Na svesrpskom mitingu 4. kolovoza u Krušedolu na Fruškoj gori, uz samu granicu prema Hrvatskoj, srbijanski vlastodržac tvrdio je kako su svi Srbi u svijetu ujedinjeni i kako znaju što im je činiti u budućnosti, premda to nije konkretno opisao. Pozdravio je sve delegacije Srba iz inozemstva, a posebice Srpskoga narodnog vijeća iz Hrvatske, (Pupovca i Stratimirovića). Osvrćući se na prošlost ponavljajući neistine kako su prekodrinski Srbi gubili bitke jer nisu bili složni, kako se drugi raduju njihovim neuspjesima i kako ih nitko ne može spriječiti govoriti o srpskim stradanjima. Naglasio je kako su Srbi otišli (iz Hrvatske), ali kako nisu nestali. Krajišnike je pozvao neka ostanu u Srbiji. Vučićev govor bio je mješavina žalopojki i prikrivenih prijetnja pun emocija, suvišnih ponavljanja o povijesti, jeziku, kulturi itd., kao da to bilo tko dovodi u pitanje. Ni riječi o vlastitim pogrješkama, kao ni o tomu kako zamišlja odnose Srbije sa susjednim državama i s Europskom unijom u koju bi Srbija mogla ući tek kad odbaci vučićevsku povijesnu i političku balast od koje najviše pati ona sama.

Grozni patrijarh

Još gori govor održao je patrijarh SPC-a Irinej koji je bezočno tvrdio kako je hrvatska država planirala zločine nad Srbima, dok je o tomu cijelo vrijeme šutjela Katolička crkva u Hrvata. A svakomu je poznato da su Srbi u Hrvatskoj uglavnom sami krivi za svoju sudbinu prema onoj „Knin je pao u Beogradu“ i da je naša Crkva pod vodstvom zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franje Kuharića stalno pozivala na mir, okončanje rata i poštivanje tuđih života i materijalnih vrijednosti. Kuharić je u tomu surađivao i s tadašnjim srpsko-pravoslavnim patrijarhom Pavlom. Grozno je slušati Irinejeve laži o tomu da su srpska stradanja u Oluji bila ravna njihovim stradanjima u Drugom svjetskom ratu, u kojemu su ustaše u dječjim logorima ubili 50.000 srpske djece, što, po njemu, Katolička crkva nije osudila. Možemo pretpostaviti da je Irinej te laži proslijedio Vatikanu i papi Franji koji ga je nazvao „velikim“, zamrznuvši proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca do Svetoga Nigdarjeva, na sramotu Katoličke crkve kao cjeline, hrvatske katoličke hijerarhije i hrvatske diplomacije. Treba vjerovati kako će se laži srpskoga državnog i vjerskog vodstva srušiti u provaliju ništavila i da ćemo to doživjeti čim ovaj papa napusti svoj položaj, a to bi se moglo uskoro dogoditi. Isto će se dogoditi i s lažima Milorada Pupovca koji u intervjuu za Deutsche Welle (5. 8.) iznosi nevjerojatne izmišljotine o hrvatskoj povijesti, položaju Srba u našoj državi i djelovanju Katoličke crkve, u čemu mu je posebno uliznički podilazio novinar Zoran Arbutina, očito njegove gore list.

Samo nekoliko natuknica iz intervjua M. Pupovca: Hrvatska se nakon ulaska u EU god. 2013. vratila kroatocentrizmu i etnocentrizmu i klerikalnom političkom konceptu zemlje u kojem drugi identiteti, druga stradanja, druge politike nisu dio takve ideje hrvatske nacije, društva , politike i povijesti. (…) Hrvatska je zemlja u kojoj na djelu nije politika suočavanja s prošlošću već politika konstruiranja prošlosti. (…) U tom smislu Hrvatska i nije projekt budućnosti nego projekt prošlosti. Ovo nije istina jer u Hrvatskoj postoji široka lepeza pluralizma mišljenja i izražavanja o nacionalnom identitetu i povijesti svih njezinih nacionalnih zajednica. S druge pak strane komunistički režim smjestio je na sve važnije društvene funkcije svoje ljude od kojih su mnogi preživjeli slom Jugoslavije i danas djeluju u smislu njezine ideologije i politike. Shvatljivo je da je nakon polustoljetnoga jugokomunističkoga jednoumlja moralo doći do svojevrsne „eksplozije“ drukčijih mišljenja, govorenja i djelovanja u hrvatskom smislu, pa i nekih pretjeravanja, što je potpuno normalno i sukladno takvim razvojima u svim bivšim komunističkim zemljama, čak je u njima obračun s komunističkom prošlošću bio žešći nego u Hrvatskoj.

Govoreći o položaju srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj Pupovac tvrdi kako su njezina prava iz sfere kulture i identiteta u nekom smislu suspendirana i ograničena, pri čemu konkretno spominje uporabu ćiriličnoga pisma, srpske manjinske škole i identitetska obilježja Srba u Hrvatskoj, što je također izvan svake istine jer Srbi u Hrvatskoj oduvijek su govorili najčistijim hrvatskim jezikom (on je upravo klasičan primjer za to!), a ćirilica je bila sporedna čak i u vrijeme monarhističke Jugoslavije, u kojoj su Srbi bili politički dominantni. Srbi u Hrvatskoj potpuno ravnopravno sudjeluju u zajedničkoj kulturi s Hrvatima, u književnosti, znanosti, glazbi, estradi, medijima itd. A sad bi jedna manja skupina Srba u Vukovaru htjela stvoriti srpski corpus separatum i uvesti srpski (srbijanski) jezik i ćirilicu, dok je potonja na uzmaku čak i u samoj Srbiji, i time se separirati od ostaloga dijela srpskoga nacionalnog korpusa u Hrvatskoj, što bi Pupovac da je srpski rodoljub i hrvatski domoljub trebao sprječavati, no to ne čini, demaskirajući se kao srpski nacionalist. Nitko Srbe ne sprječava da iznose svoje nacionalne posebnosti u javnosti, ali one nisu srpski jezik i pismo. Čak i u samoj Srbiji veliki dio javnih glasila i knjiga biva tiskan na latinici kako bi se lakše prodavao i izvan uže Srbije i u tzv. Regiji.

Okupljanje svih Srba

Još nešto treba naglasiti, naime da Srbi u Hrvatskoj nikad nisu bili konstitutivna nacija, čak to nisu bili ni za vrijeme komunizma, jer da jesu, Hrvatska bi bila federacija i od domicilnih bi Srba ovisila svaka zajednička odredba zajamčena Ustavom, a to nije bilo tako, i to je dobro. Nije sramota biti nacionalnom manjinom, pogotovo ako uživa sva manjinska prava, a neka i preko toga, primjerice zajamčena tri zastupnika u Saboru i proporcionalno sudjelovanje u vlasti na lokalnim razinama. Takvo nešto ne postoji ni u jednoj demokratski razvijenoj zemlji zapadne Europe. No Pupovac bi u pogledu toga htio, kako narod kaže, kruha svrh pogače, povlašteni položaj za svoj narod kakav je imao za vrijeme „monarhofašističke diktature“ u Kraljevini Jugoslaviji.

Danas se Srbi iz bivše države ponovno okupljaju prema nacionalističkoj ideologiji Vuka St. Karadžića Srbi, svi i svuda i četničkoj paroli Srbi na okup proglašenoj nakon osnivanja Banovine Hrvatske iz koje su oni htjeli odvojiti općine sa srpskom većinom, a to je ipak spriječio službeni Beograd pod vodstvom jednoga od rijetko pametnih srbijanskih državnika, princa Pavla Karađorđevića. No izgleda da je Pupovac politički bliži nacionalističkom „Srpskom kulturnom klubu“ nego državniku Pavlu Karađorđeviću. Povijest se na našem prostoru stvarno ponavlja na grub način.

Završno valja reći kako je sramota da član Hrvatskog sabora Milorad Pupovac odlazi na nacionalističke derneke u Srbiju i time narušava međunacionalne odnose u našoj Republici. Jedan sličan primjer s gorim posljedicama za prijestupnika dogodio se prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj. Poznato je da se Njemačka nalazi među državama koje su proglasile sankcije protiv Moskve zbog ruskoga osvajanja ukrajinskoga Krima i Putinova pomaganja antiukrajinskim pobunjenicima na istočnoj granici te miroljubive zemlje. Unatoč tomu, jedan je zastupnik ekstremno desne stranke Alternativa za Njemačku otišao službeno na Krim, što je izazvalo velike prosvjede svih demokratskih stranaka, a lijevo liberalni Der Spiegel posvetio mu je vrlo kritičan članak proglasivši ga ruskim kvislingom. U Hrvatskoj pak Pupovcu se to ne može dogoditi ni u najluđem scenariju. Pouka iz svega rečenoga trebala bi biti da Hrvatska mora i dalje ustrajati na poštivanju svojih zakona glede prava i dužnosti nacionalnih manjina, ali i biti protiv toga da neke od njih povrh zakona uživaju nezaslužene privilegije. Najbolje bi bilo formulirati novi Izborni zakon u kojemu bi, među ostalim, prava nacionalnih manjina i većinskoga hrvatskoga naroda bila potpuno ista, što sad nije tako. U tome bi slučaju manjine sigurno izabrale bolje predstavnike nego što ih srpska ima danas.

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo