Moja osveta je – oprost
Vrijeme:12 min, 49 sec
Bl. Miroslav Bulešić, čovjek Božji-svećenik Božji
Istarskom svećeniku i hrvatskom sinu!
Svjedok vjere, Miroslav Bulešić- Svjedok kristov
Natpis je na nadgrobnoj ploči koju su na Bulešićevu grobu podigli istarski svećenici na obljetnicu njegove smrti 24. kolovoza 1987. godine u Svetvinčentu!
Nakon oslobođenja Istre od nacističke i fašističke okupacije i dolaska komunista na vlast, Katolička Crkva u Istri bila je podvrgnuta velikoj represiji od strane tzv. narodne vlasti koja je činila sve kako bi ju potpuno uklonila s društvene scene. Pritom su najveću žrtvu snosili svećenici. I ranije, u doba ratnih operacija, komunisti su Katoličku crkvu vidjeli kao prijetnju njihovom režimu. Komunistička partija nije trpila nikakvu vjeru doli vjeru Partije.
Dokumenti ukazuju da su hrvatski katolički svećenici u Istri bili najveća prepreka talijanskom fašizmu, koji je po svojoj krvavoj represiji bio jednak kasnijem komunizmu. Bili su istinski kršćanski antifašisti! No, nikad nije bila upitna pripadnost katoličkoj crkvi i Papi u Rimu.
Istra je pripala Hrvatskoj, a za to je zaslužno isključivo istarsko hrvatsko katoličko svećenstvo, organizirano u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Taj je Zbor u Pazinu 12. veljače 1946. donio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri koju je potpisao tajnik Miroslav Bulešić, pa je za pretpostaviti da je Bulešić bio i jedan od glavnih sastavljača. To je bio najbitniji dokument mons. Boži Milanoviću na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947 godine. po kojemu je Istra pripala Hrvatskoj. A kao „zahvalu“su zaslužne istarske svećenike Titovi komunisti proganjali, zatvarali i ubijali.
Tako su 14. kolovoza 1947. ubili Alojzija Kristana, župnika u Golcu, a deset dana kasnije, 24. kolovoza u Lanišću, Miroslava Bulešića. To je dokaz kako je Tito „plaćao“ onima koji su sve učinili da hrvatsku Istru pripoje Hrvatskoj. Vlatko Lakoseljac rođen 13. veljače 1924. godine, za svećenika je zaređen 29. lipnja 1948 ,godine i nakon toga raspoređen je za upravitelja župe Premantura. Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo.
Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, već i talijanski. Bl. Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krasica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži. “Odmah se našao na udaru komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su OZN-aši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati, među njima je bio u Francesco Bonifacio. Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag. Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei.Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca.
Poslijeratna ubojstva svećenika komunistička hijerarhija vlasti unaprijed je osmislila i pripremila. Partija nije dopuštala da se mladi naraštaji okupljaju u crkvi i katolički odgajaju, jer je komunistička ideologija nametala jednoumlje, bezboštvo i nasilje. Svećenici koji su imali uspjeha u okupljanju mladeži bili su zato na udaru partije. Najprije ih se zastrašivalo, a kasnije i napadalo. Ubojstvo Miroslava Bulešića plod je komunističkog protuvjerskog terora. Miroslav Bulešić ubijen je kao mučenik, iz mržnje prema vjeri – in odium fidei. Komunističke su vlasti započeli otvorenu represiju prema katoličkom svećenstvu. Na sve su načine pokušavali omesti njihovo djelovanje, što je dovelo do javnog prozivanja, prijetnji, progona i ubojstava svećenika, ali i vjernika. U Istri su ubijena 15 svećenika i troje sjemeništaraca-bogoslova.
Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom još dvojice svećenika, trebalo je poslati narodu jasnu i strašnu poruku da je Komunistička partija sada na vlasti i da je ona gospodar života i smrti.
Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice Komunističke partije, samozvani antifašisti.
Iz knjige Ilije Jakovljevića, Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika
Miroslav Bulešić rodio se 13.svibnja 1920 u istarskom selu Čabrunići ,župa Svetvinčenat od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja tvoja” kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup preporoditelj Juraj Dobrila. Već u 10 toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno školovanje.
Nakon godinu dana pripreme u Gorici, ulazi u sjemenište u Kopru za šk.god 1931/32 gdje boravi do 1939 godine. Nakon velike mature ,a na preporuku svećenika Ivana Pavića porečko-pulski biskup upućuje ga na studij u Rim na jesen 1939 godine.
U Rimu boravi do proljeća 1943 godine. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju.
Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije Stepinac.
Na proljeće 1943 god. na poziv porečko pulskog biskupa vratio se u Istru. Zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 god. u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom dnevniku
“Moja majka, otac i braća su plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu uz geslo
” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!”
Na jesen 1943 imenovan je župnikom u Baderni, gdje se zdušno trudio u svom pastoralnom djelovanju U to vrijeme rata u Istri djeluju tri vojske: Njemci, talijanski fašisti i istarski rodoljubi.
Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava:
“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Njemcu i Talijanu”
Tim je stavom stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Primao je prijetnje na koje je odgovorio
” Moja osveta je -oprost”
Neumorno je radio sa mladima na vjeronauku, organiziranjem pučkih misija oživljavanjem pobožnosti, navještanjem evanđelja.
Nasuprot pogubnog veličanja Komunističke partije i obožavanja ” vođe revolucije Josipa Broza Tita” ,Bulešić je na Veliki petak 1946 godine hrabro svjedočio sa propovjedaonice župne crkve u Kanfanaru:
“Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj.
Crkva je naša Majka ,vjera je spas
naših duša i najveća dragocjenost i svetinja”
Naravno da se njegove propovjedi nisu svidjele novoj komunističkoj vlasti, a napose Dini Zlatić, koja je bila predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika, a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima u Istri.
Ponovo su mu počeli prijetiti, a na nagovor rodbine da ide u Italiju odgovorio je:
” U Italiji ima dosta svećenika, ovdje trebam ostati među svojim narodom.
Ako me ubiju, ubiti će me za Boga i vjeru”
Za školsku godinu 1946/47 postavljen je za podravnatelja i profesora u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. U Pazinu se zdušno posvećuje radu sa prvim generacijama sjemeništaraca.
Istodobno se kao tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj, komunističkoj državi.
Svim silama se trudi zaštititi mlade svećenike od nasrtaja komunističkih vlasti.
Ulaže velike napore da sa svim istarskim svećenstvom putem Svećeničkog zbora sv Pavla pomogne mons. Boži Milanoviću da u pregovorima sa Saveznicima dokaže kako u Istri živi hrvatski živalj.
U to vrijeme komunisti su već zatvorili kardinala Bl.Alojzija Stepinca u Lepoglavu, a tršćansko- koparskom biskupu Santinu otvoreno prijetili. Bulešić je zrelo sagledavajući situaciju postao svjestan opasnosti koja mu prijeti.
Riječko -senjski nadbiskup mons.Josip Pavlišić koji je tada bio sa Bulešićem u Pazinskom sjemeništu svjedočio je da se tri mjeseca prije smrti Miroslav Bulešić pripremao na mučeništvo. A sjemeništarcima je sam Bulešić rekao:
” Biti svećenik znači- biti mučenik”
Zločin i posljedice
U kolovozu 1947 godine Miroslav Bulešić ,kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr.Jakoba Ukmara kod djeljenja sv. Potvrde u Buzetu i okolnim župama.
Kako se u vrijeme rata nisu djelile sv.Potvrde bilo je puno kandidata po svim župama.
U subotu 23.kolovoza 1947.godine, kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu sa namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio
Svetohranište i rekao im:
“Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga”
Dakako da su ti razulareni komunisti puni mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi spremali osvetu, kada im u Buzetu naum nije uspio.
Slijedeća Krizma održavala se u Lanišću 24.kolovoza 1947. godine i na upit da li se boji Bulešić je odgovorio:
“Samo jedamput se umire”
i nije htio odustati od Krizme.
Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem
ZAKLALI u hodniku. Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su “nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.
Tražili su zatim župnika ali ga nisu našli, jer se negdje sklonio Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva.
Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje:
Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak!
Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja tajna policija.
Bulešićeva krv poprskala je zid predsoblja župnog ureda i prema riječima očevidaca osjetivši da umire zazvao je:
” Isuse primi dušu moju”
Tadašnje vlasti nisu dopustili da ga se pokopa u Svetvinčentu, bojali su se da se cijela Istra ne digne na noge, već je uz stroge mjere pokopan u Lanišću. Kasnije poslijepodne istoga dana došla je četveročlana ekipa s dvojicom svjedoka iz mjesta izvršila je očevid crkve i župnog stana, a obdukcija je izvršena idućeg dana. Dana 26. kolovoza održan je sprovod kojeg je vodio Ivan Pavić, jedini kojeg su komunisti pustili da dođe.
” Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koji je radi vjere izgubio život” ispričao je vlč. Ivan Krajcar, koji je uzeo komad kolara bl.Miroslava Bulešića.
Tek su 2003 njegovi posmrtni ostaci preneseni u župnu crkvu u Svetvinčentu, gdje se i danas štuju.
Tako je, mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve, završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili, jer ste dobili sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
28.rujna 2013 u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je Miroslav Bulešić Blaženikom!
72 je obljetnica mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, koju obilježavamo sa tugom i rezignacijom, jer u Istri još ima onih koji brane i opravdavaju koljače i ubojice. Jedan komentar mi se usjekao u pamćenje, da je Miroslav Bulešić sam kriv što su ga zaklali, jer kao nije htio krizmati djecu komunista??? Sami sebi proturiječe, komunisti nisu ni išli u Crkvu, niti svoju djecu slali na vjeronauk! Eto toliko su zatupljeni i indoktrinirani!
Komunističke vlasti u Istri osobito su se okomile na Katoličku crkvu. Propaganda je bila snažna, htjeli su narod odvojiti od Crkve, ali ne uspjevaju, pa se služe svim metodama, od zastrašivanja do likvidacija.
Istarski se narod jedne za drugom našao na udaru tri ideologije, fašizma, nacizma i komunizma. Teško je razumjeti i prihvatiti ovakvo ponašanje komunista, prema svećenstvu, koje je sačuvalo narod od još veće pogibelji i prema vlastitom narodu koji je uz svoje svećenstvo, a na zasadi nauka Biskupa Jurja Dobrile sačuvalo svoj hrvatski identitet usprkos agresivnoj talijanizaciji Mussolinijeva fašističkog režima
„Oče budi volja tvoja „bio je čest zaziv među Hrvatima u Istri, koji im je svojim molitvenikom u dušu utkao biskup Juraj Dobrila. Prvi puta molitvenik je tiskan u Trstu 1845. godine. Ovaj molitvenik sačuvao je duhovni identitet istarskih Hrvata, bio je nositelj duhovnog i kulturnog preporoda hrvatskog naroda. Sam Miroslav, kao i mnoge generacije vjernika i svećenika, odgojen je uz ovaj molitvenik.
U svezi molitvenika zanimljiva je priča o narodnom heroju Joakimu Rakovcu. Joakim Rakovac potekao je iz katoličke i narodnjačke obitelji. Uvijek je nosio uz sebe molitvenik „ Oče budi volja tvoja“ biskupa Jurja Dobrile i imao je dobru suradnju sa Miroslavom Bulešićem i ostalim svećenicima- To se naravno nije sviđalo komunistima, a naročito njegovo zalaganje za mons. Božu Milanovića u oblasnom NOO 3.veljače 1944. godine. Postoje svjedoci koji su potvrdili da mu je postavljena zasjeda i da je ostavljen ranjen bez pomoći i iskrvario. I u samim komunističkim zapisima postoje različita svedočenja, što samo potvrđuje sumnju u službenu verziju njegove pogibije.
U pulskoj areni 66 godina kasnije, mlađi brat Josip, prinio je pokaznicu krvi brata Miroslava na oltar, kako bi njegova žrtva svijetlila hrvatskom narodu kao neizbrisivi putokaz u budućnost. Vjera, ljubav i istina – živjet će vječno u sjećanju na blaženog Miroslava Bulešića u cijelom hrvatskom narodu.
Poslijeratni komunistički ubojice i njihovi krvavi zločini ne mogu se ničim opravdati. Dok ta istina posve ne ispuni svijest političara, Miletića, Mrak-Taritaš, Beljaka, Milanovića, Bernardića, Ostojića, pa i mnogih HDZ-ovaca, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), Mesića i njima pridruženih udruga civilnog društva, dok se ponižene žrtve komunizma dostojno ne uzvise, dok se komunistički zločini oštro ne osude, dok se slijednici komunističke ideologije ne pokaju, nema suživota, nema napretka, jer njihov je antifašizam čista laž i licemjerje. Pravi antifašizam je onaj istarskih svećenika prije i poslije Drugog svjetskog rata, kršćanski antifašizam!
Lili Benčik/Hrvatsko nebo
