Katica Kiš: Krađa

U našem susjedstvu živjela je jedna udovica Staža Velt, koja je imala dvije kćeri Anđelku i Đurđicu. Muž joj je, porijeklom Nijemac, nestao za vrijeme II svjetskog rata – odveli su ga partizani i nikad se više nije vratio. On je bio vrlo vrijedan i sposoban čovjek kao i većina Nijemaca, te je uredio kuću i vrt ponajljepše u cijelom selu.

Naši seljani imali su što i vidjeti, napose u njegovom cvjetnom vrtu. Cvjetalo je cvijeće cijele godine. Bilo je tu mirisnih ruža, karamfila, ružmarina, zelenkade, zumbula…A tek voće? Iako je bio prilično malen vrt, u njemu je bilo svakovrsnog voća: marelica, višanja, trešanja, jabuka, krušaka, oraha, ribizla, dinja i ljubenica…Naravno u našim vrtovima toga svega nije bilo. Stoga je seoska mladež često atakirala ovaj Veltov vrt. Čim su jabuke počele zrijati, po noći je vrt dobio goste. Mladež je preskakala našu ogradu kako bi dospjela u taj čarobni vrt. Često sam i ja dobivala pune korpe voća od svoje starije sestre Ljube i njezinih prijateljica. Popele bi se na voćke i ubirale najslađe i najzrelije voće. Nitko se nije sjetio da opomene ovu kradljivu mladež. Iako je moj otac bio alergičan na krađu, često je govorio:

„Sve što čovjek ukrade od drugoga, to nikad neće prijeći u njegovo vlasništvo, jer je silom ukradeno i nasilno prisvojeno“.

No, ova „gladna“ mladež za to nije marila.

Jednog ljetnog dana, ja i moje kolegice Ružica i Manda igrale smo se u našem čardaku. S visine smo vidjele bolje što se nalazi u Veltovom vrtu. I na naše ugodno iznenađenje ugledale smo nekoliko divnih, žutih i zrelih dinja. Poželjele smo ih jesti. 

Ja sam bila u nedoumci, kako ću  krasti tuđe stvari. Po prirodi sam osim toga bila plašljiva, te si nisam mogla zamisliti ići u tuđi vrt i krasti, krasti…

Osim toga u dušu mi se urezale one očeve riječi:

„Onaj tko ukrade tuđu stvar, nikad neće postati njen vlasnik“.

Manda je bila najsposobnija u krađi, te nas pozove:

„Ajdemo ukrasti ove dinje!“

Ružica je malo oklijevala,  ali se dala ubrzo nagovoriti.

Ja nato rekoh:

„Idite vi krasti, ja ne idem. Ali ja ću čuvati stražu da ne bi došla strina Staža. Ako se ona pojavi, ja ću vas opomenuti, pa vi pobjegnite iz vrta.“

Na taj način sam ja ipak pasivno sudjelovala u krađi. 

Manda je zakoračila preko plota i ubrzo donijela jednu divnu, zrelu, mirisnu, dinju.

Brzo smo ju s guštom pojele, ne mareći na zapovijed Gospodnju – Ne ukradi!

Danas mi je žao  što nismo bile poslušne. Što bi tek bilo da nas je strina Staža uhvatila u krađi  i kazala našim roditeljima? Ukor i batine bi tada slijedile. Manda bi sigurno dobila očevim kaišem po leđima. Ružica i ja šibom po turu. No, ponekad imaju i kradljivci sreću da ih se odmah  ne uhvati. Ali samo ponekad i privremeno.

Kako glasi poslovica:

„Zaklela se zemlja raju da se tajne sve saznaju.“

Na kraju se ipak sve sazna. Stoga treba djecu učiti da ne kradu, ne oštećuju drugog, jer na dugo neće uživati u ukradenoj stvari.

Katica Kiš/Hrvatsko nebo