VIDEO: Osječanka napisala i predstavila knjigu o 91 heroju iz Domovinskoga rata na kninskoj tvrđavi u sklopu obilježavanja Oluje

Na kninskoj tvrđavi u sklopu obilježavanja Oluje prvi puta predstavljena knjiga: „Oteti od zaborava 91 heroj Domovinskoga rata“

Na kninskoj tvrđavi u sklopu obilježavanja Oluje, 03.08.2019. godine prvi puta je predstavljena knjiga: „Oteti od zaborava 91 heroj Domovinskoga rata“ mlade autorice Roberte Kljenak iz Osijeka. Pred okupljenim uzvanicima, među kojima su bili gradonačelnik grada Knina Marko Jelić,   organizator pjesničke manifestacije „Stijeg slobode“ Nikola Šimić Tonin, pročelnik Upravnog odjela za odgoj i školstvo grada Zadra Joso Nekić i novinar, publicist, predavač i urednik, utemeljitelj te prvi i dugogodišnji glavni urednik tjednika i dnevnika Zadarski list – Nedjeljko Jusup, Knjigu su predstavljali fra Ante Čavka, hrvatski pjesnik i časnik, te branitelj Domovinskoga rata Ante Nadomir Tadić Šutra i autorica Roberta Kljenak.

Fra Ante Čavka o knjizi

„Roberta Kljenak priča devedeset i jednu priču o devedeset i jednome junaku Domovinskoga rata. Priča o tuzi, žalosti, bijedi i nevolji: hrvatskih junaka umorenih na braniku Domovine, mrtvih, jer su branili Dom, hrvatskih mučenika bez ruku, nogu, očiju, ranjenih tijela i još više ranjenih duša, hrvatskih junaka i mučenika kroz zaborav prepuštenih samima sebi, s podsmijehom „mudrih“ kukavica i porukom: tko vam je kriv da ste se borili, zašto niste pobjegli, zašto se niste predali, zašto za korito i bukaru niste prodali i Dom i Domovinu.

Roberta Kljenak u rukovetu svojih priča nadilazi vrijeme kad je junacima zabranjeno govoriti o kukavicama, a kukavicama su na raspolaganju sva sredstva za poniženja junaka. Kukavice ne čuju, ne vide, ne razumiju, štede, sumnjiče, podcjenjuju, krivo procjenjuju, stalno, nekad glasno, a ponekad dvostruko kukavički pitaju junake: pa za što ste se vi uopće borili? Baš to je njezino nadilaženje kukavičkih vremena: vratiti priču o junacima u svakodnevlje i ponoviti: Hrvatska je Država jer ste ju vi krvlju stvorili, ona hoda vašim izgubljenim nogama, hrani se vašim otkinutim rukama, vi ste njezine oči, uši, glas, govor, ushit, pjesma, sloboda… I vrata paklena ne će ju nadvladati.

Umjesto da procjenjujem stil, jezik i sve druge književne oblike knjige Roberte Kljenak, procjenjujem nju i njezine junake. Pa mi je procjena u ovome: Roberta je junakinja na pročelju svojih junačkih književnih junaka. Umjesto „ogledalca“ njezinih vršnjakinja, izgubljenih u suvremenoj književnosti „divljačke“ literature, ona se zagledala u dubinu svoje duše, težeći za „višim ciljevima“. Ona je dijete jednoga od umorenih hrvatskih junaka. Ona dobro zna kako je mladost proživljavati na grobu vlastitog oca umjesto u njegovu zagrljaju, riječi i podršci. Ona zna bol. Ona zna razumjeti bol. Ona znade ispričati bol. Baš to razumijevajući, nevažno mi je pisati o stilu, jeziku i dosegu. Važno mi je vidjeti doseg njezina nebeskoga cilja. A njezin je nebeski cilj pokazati veličinu hrvatske mučeničke duše i reći joj „hvala“, kad to čula, i kad to ne čula. Baš to govori devedeset i jedna priča o devedeset i jednome hrvatskome junaku, nakana dati važnost, i zahvalom počastiti svakoga baš takvoga hrvatskoga junaka, i onda kad ne stanu u popis njezinih priča.

Mrak je svemoćan sve dotle dok se ne upali i najneznatnija svjetiljka. Mrak prestaje kad se upali svjetiljka. Naše je svakodnevlje mrak duha. Okružuje me razdoblje crnine, ono književno, ono kazališno, ono medijsko, ono pod palicom ministrica, i njihovih političkih vukodlačenja. Ima li svjetla? Ima! Kako nema? Evo knjige Roberte Kljenak. Kad se pojavi, bit će joj kao i svim svjetlostima. Sve će učiniti da ju ugase. Ne, ne će ju ugasiti. Ona će ostati. Uznemireni svjetlošću jedne Knjige nestat će mraka. Kako to redovito biva, pakao se uvijek bučno urušava. Mala knjiga, a u nepovrat šalje mrklu stranu sinjih kukavica. A kukavice svoja jaja uvijek odlažu u tuđa gnijezda, a u mrklini duševne noći, obasjani tračkom svjetlosti ne zna se jesu li vukodlaci, vještice ili mrtvi krikovi izgubljenih duša. A jedno zasigurno jesu: ništavilo.

Hrvatski junaci svjetiljke su duha naše Domovine, oslobođene ništavila. Knjiga Roberte Kljenak, svjetiljka koja nam to osvjetljuje: smisao junaštva nasuprot ništavilu kukavičluka. Knjiga Roberte Kljenak svjetiljka je u mračnome dobu hrvatske kulture. Ona svijetli. Pitati koliko, nevažno je pitanje, jer sigurno ju ne će hvaliti sinovi „svih mrakova“. Ona svijetli. Oni se gase, bučno noseći paklu svoje ništavilo. Svjetlost se ne može ugasiti. Malena kako se čini, ostaje posljednja. Ni Knjigu se ne može ubiti. Ona ostaje jer ju istina vodi. I istina dolazi uvijek posljednja.

Knjiga Roberte Kljenak suprotstavlja se duhovnome beznađu drage nam zemlje Hrvatske, upravo namjernom oranju i sijanju prodanih duša hrvatskih kukavica. Sva je knjiga kao poruka: Hrvatska je naša sveta zemlja, njezini junaci nisu uzalud umrli, njihov je plod naša sloboda, hrvatski mučenici nisu uzaludno žrtvovali sami sebe, danas bez ruku, nogu, u kolicima, njihova je tragedija sreća milijunima, njihova je žrtva sveta. To vide dobri i zahvalni ljudi. To ne vide kukavica. Knjiga zahvalno govori jezikom dobrih ljudi. Knjiga nadilazi stvarnost kukavica. Najveće kukavičko djelo našega vremena: čemu vam je trebala Hrvatska? I moć kukavička da junacima zaniječe smisao njihove žrtve. U kukavičkoj priči hrvatski narod nazivaju neozbiljnim, zaostalim, neprosvijećenim, uvijek na putu gubitnika. Jer gubitništvo je željeti i htjeti svoju Domovinu Hrvatsku.

A Hrvati su ozbiljan Narod, puno jači i puno mudriji nego što to kukavelji duha misle, i puno dublje nego to kukavice suvremenosti dokučuju. Stvoriti Državu protiv volje svih svjetskih sila, pronaći rupicu na svjetskome tvrdome nakovnju, i tu se skrasiti, dok je malj svjetskih sila zamahnuo da nas zauvijek uništi, odlika je ozbiljnoga Naroda. Ovo nisu razumjele svjetske sile, ali su razumjeli hrvatski junaci. Vlastitom su žrtvom očuvali svoj Narod, stekli samostalnu Državu i zaprepastili svjetske sile. Knjiga o devedeset i jednome junaku, misleći na sve junake, baš to svjedoči. Hrvatica, junakinja i njezina Knjiga, počast mučenicima i 8 žrtvi, priznanje vrijednosti svake hrvatske žrtve: to je svjedočanstvo jedne stvarnosti pred zaprepaštenim našim i svjetskim kukavicama. To je Roberta i to je njezina Knjiga. Mrije se onda kad se počne u svoje ideale sumnjati. Živi se onda kad napadnut ideal ima tko braniti. Brani ga mladica, cura, žena na pročelju viših ciljeva. Mogla bi napast pomisliti da je sama. Nije sama. Ima nas puno. I ne odustajemo od ideala. Pa da je i sama, ponovno ideal ne umire. Slike mudroga života uvijek potvrđuju istinu. Biser se može zatrpati milijunima kubika bezvrijedne tupine. On ostaje uvijek isti, a svijetli čim ga obasja svjetlost. Knjiga može biti orao i kokoš. Dvorište je uvijek ograđeno, a ograda toliko visoka da kokoši ne mogu nadletjeti ogradu. Poslušne, odrekle su se letenja, vječno prebiru smetlište, uvijek bulje u istu zemlju. Upitaš li im pijetla za „smisao“ života, on, kao najmudriji izdanak suvremene filozofije, i napretka, odgovorit će umjesto kokošinjca: ovdje je smetlište, i ovdje su kokoši. Zašto bih nekamo trebao ići? Smisao je života kljucati zrnje i kokoši. Pitate li orla što on misli o ogradi, zrnju, kokošima i dvorištu, s prijezirom će odletjeti nebu pod oblake, ideal leta ne prodajući za zrnato, kokošje smetlište. Orao i kokoši nisu isto. Orlovi znaju umirati od gladi, ali nikada od srama. Kokoši umiru od srama, kokoši su svoje letenje prodale za smetlište.

Knjiga Roberte Kljenak orao je među kokošima. I pogled na kokošinjac sve govori o hrvatskoj „kulturi“. Trebali bi sada pitati tuste i pretile kokošje mozgove naše suvremenosti što su to ideali, što je to žrtva, što je to Domovinski rat, što je Hrvatska i komu je trebala? Pa pitate li sve moguće kulturne ustanove o njihovu „idealu“, a možete ih slobodno od hrvatskih proširiti i na europske, naći će se pijetao glasnogovornik: briga me za ideal, ovdje su kokoši i ovdje je smetlište. Zar je potrebno nešto više: imam kokoši i imam smetište. Mogu zamisliti kad u dvorište ovakvih kokošiju sleti poruka knjige Roberte Kljenak, knjige o smislu hrvatske žrtve, knjige kao svjedočanstva hrvatskoga junaštva, knjige kao riječi dubokoga poštovanja prema svetom idealu hrvatske slobode. Ova knjiga stoga i ne će slijetati u kokošinjac. Ona će voljom duhovnog orla nadletjeti kokoši, kokošinjac, i sve pijetlove, glasnogovornike pretiloga i bezglavoga ništavila. Neka, stoga, ova knjiga i ne prestaje biti orao. Kokoši neka misle što ih je volja. Kokoši i orlovi nisu isto. Rukopis Roberte Kljenak kao rukovet duhovne pšenice rađa kruhom hrvatske smislenosti.

Ova knjiga dijeli odličja ponosa: dodjeljuje ih devedeset i jednome hrvatskome junaku, a dodjeljuje ih svakome drugome hrvatskome junaku. Dodjeljuje ih umjesto onih što su, dijeleći „herojska“ odličja društvu svoga kokošinjca, zaboravili odlikovati junake Robertine  Domovine, Doma i Ljubavi. Da nije ovakva, zasigurno ni ja ne bih pisao to što pišem. Čitam knjige koje nitko ne čita, ne čitam knjige koje svi čitaju. Nudili su mi i kolajnu „heroja“, a ja ju nisam htio primiti, a davali su mi je golovrati pijetli prizemnih kukavica, prispodobivi jedinom uzorku slinavke u cijeloj Državi Hrvatskoj. Nude mi knjižnice herojskih knjiga. Ne pada mi na pamet takvo nešto čitati. Roberta Kljenak svoju knjigu vješa kao kolajnu na dostojanstvene grudi mrtvih i živih hrvatskih junaka. Pa da je sam pročitam, pa da jedini znam njezinu namjeru i poruku, zar je to malo? Umjesto odbijenih kokošjih odličja, sam ću prisvojiti kolajnu orlova: njezinu knjigu razumjeti kao kolajnu. Iskrenu, mudrosnu, bezazlenu. I čitati ju, pa da ju nitko više ne pročitao. Orlovi nisu kokoši, hrvatski junaci nadmašuju heroje, i Knjiga Roberte Kljenak odličje je znanim i neznanim hrvatskim junacima. I neka je. Što ne znaju veliki i moćni, znaju pravedni, pošteni i iskreni. Roberta Kljenak odličje je hrvatskim junacima, Roberta Kljenak odličje je Slobodnoj Hrvatskoj Državi. A meni je jako drago što je to baš tako, i što ovako mislim i što ovako pišem.“, rekao je fra Ante Čavka.

Ante Nadomir Tadić Šutra o knjizi

„I dok većina današnje mladeži promišlja o uspjehu bez prevelikoga truda, izobrazbi/naobrazbi glede boljega zaposlenja, statusa i ugleda u društvu, provoda i svakojakih hedonističkih pobuda, a bez ikakve i/ili skromne odgovornosti te možebitnoj lakoj i brzoj zaradi u tuđim zemljama, postoje i mladi ljudi, poput Roberte Kljenak, koji posve drugačije gledaju svijet i, u tom svijetu, svoju ljubljenu Hrvatsku. Za našu mladu intelektualku iz središta ravne Slavonije ne postoji niti jedna druga, draža i ljepša, zemlja od njene Hrvatske, jer nju je, sa stotinama tisuća drugih, hrabrih i odvažnih, sinova i kćeri hrvatskoga naroda, branio i obranio i njezin otac, a nakon slobode, hrvatska zemlja ga je, u znak zahvalnosti, prigrlila u svojoj materinskoj utrobi. Robertu je boljelo, i boli, odnos društva prema hrvatskim braniteljima i osloboditeljima. S tugom bi prelistavala neke hrvatske novine, slušala neke radio postaje, gledala programe nekih dalekovidnica i portala na internetskim stranicama…

Uz časnu iznimku onih medija, koji, glede skromnih sredstava, ne mogu pravodobno djelovati i donositi istinu u domove hrvatskih obitelji. U Hrvatskoj kao da postoji natjecanje – tko iznese više laži i prljavštine o zemlji, koja ih hrani, bit će gledaniji, slušaniji i čitaniji, a onda i popularniji i moćniji. I u takvom prljavom natjecanju, kod nekih novinara, političara i javnih osoba nema granica, kao ni crvenila u licu. Nema niti nelagode, a kamoli isprike i/ili pokajanja. E, sada, netko će se pozvati na onu staru poslovicu – ne može se s rogatim bosti – i odustat će od borbe. Neki će, pak, poput naše Roberte, kazati: “Ako je moj tata, i stotine tisuća njih, u Domovinskome oslobodilačkom ratu, bio spreman dati život za Lijepu Našu i njezinu slobodu, zar sam ja tako slab(a) da se u slobodi ne mogu boriti za istinu, a jedino nas istina može osloboditi?!”

Ovom se knjigom Roberta bori i protiv zaborava i protiv iskrivljene percepcije o hrvatskim braniteljima, a koji su, za nju, svi odreda junaci. Ona u svakome hrvatskome branitelju vidi svoga: oca, brata, prijatelja, domoljuba… Riječju, oni su njoj uzor i ona u njima vidi oličenje poštenja i junaštva, ali i poniznosti i dobrote. Ova povjesnica mogla bi se objavljivati i u tiskovinama kroz devedeset i jednu novelističku ispovijest, a po njoj bi se mogla snimiti i televizijska serija kroz isto toliko epizoda. No, Roberta se odlučila za knjigu, i to zajedničku, i time simbolizirajući ono zajedništvo s početka devedesetih godina 20 dvadesetoga stoljeća.

Taj novi preporod hrvatskoga naroda, za razliku od onoga iz devetnaestoga stoljeća, imao je sudbonosni, hamletovski, upit – sada ili nikada?! Bogu dragomu hvala, pokazalo se, da nam se Svevišnji tada smilovao i blagoslovio našu pravednu borbu za slobodom. Roberta, u ovoj knjizi, ne mjeri krvna zrnca svojim junacima, po nekakvim matematičkim i drugim mjerilima i zaslugama: koliko je tko, kada i gdje bio na bojišnici. Za nju je dostatno da je bio (bila) tada i tamo gdje je trebalo, a povijest će zapisati tko je bio malo odvažniji i malo hrabriji od drugih. Njoj je iznimno bitno da oni sami ispričaju priču, bez autoričinog uvećavanja ili dodavanja nepotrebnih hvalospjeva. Njeni junaci su i ratnici, i pisci, i njihova je istina najvjerodostojnija istina, jer oni su sami istina. Njihovu istinu ona ne želi zadržati za sebe, nego ju objaviti i podijeliti sa svojim narodom, a osobito mlađim naraštajima, jer djeca moraju znati istinu! Tako promišlja naša autorica ovoga vrijednoga djela, sakupljačica najsjajnijih bisera i blagoslovljenih zrnaca svehrvatske krunice i čuvarica naše slavne nedavne povijesti.

U našemu Domovinskome oslobodilačkom ratu žene su dale nemjerljiv doprinos, i s puškom u ruci, rame uz rame s časnim hrvatskim muževima, i kroz medicinsku, molitvenu i svekoliku skrb za naše junačke osloboditelje. Mnoge od njih, i u poraću su djelotvorne, kroz razne udruge, a ima ih – Bogu dragomu hvala – koje i osobnim primjerom, pišući, govoreći i vrišteći, bore se za pravu istinu i za zasluženo mjesto naših junaka u našemu društvu. Roberta se rodila u osvit jednih od najcrnjih jutara u svekolikoj bremenitoj povijesti našega naroda i naše Države. Kroz njeno djetinjstvo sunce je slabo izlazilo i, umjesto radosnoga svjetla, zrcalilo se krvlju hrvatskih mučenika, a oni su očistili sunce i, u potpunoj čistoći, darovali ga Roberti i njenim vršnjacima. I kako, onda, da ona to zaboravi?! Sada, kao odrasla osoba, a još uvijek mlada i puna životne snage, ovom se knjigom odužuje svojim junacima, našim osloboditeljima, zahvaljujući Nebesima što ih je gledala izbliza, i sve što su joj govorili, s teškim suzama i suzama radosnicama, revno bilježila. Vodeći se onom lijepom latinskom izrekom Verba volant, scripta manent (riječi lete, zapisano ostaje), ona je, njihov junački let, zabetonirala tintom svoga jastva, koju nikada i nitko ne će moći izbrisati. Njih devedeset i jedno, samo su mala zrnca razasute svehrvatske krunice diljem Lijepe Naše Hrvatske i Herceg-Bosne, znajući dobro da je upravo krunica, uz junačko srce i napetu pušku, našim junacima, bila ključ slavne pobjede. Ona će, uvjeren sam, u narednim knjigama zapisivati i objavljivati nove ispovijesti hrvatskih junaka. Isto tako, ovo njeno djelo, zasigurno će  potaknuti i druge mlade ljude da bolje upoznaju hrvatske branitelje, svoje susjede, znane i neznane junake, uhvate se pera i zabilježe njihove priče, izbliza, poput Roberte. To će im biti najvjerodostojnija istina o našoj časnoj nedavnoj povijesti, o kojoj oni slušaju i to, nažalost, ponajviše od onih koji ni dana nisu bili tamo gdje je trebalo biti. Molimo se Svevišnjemu da se ne umori. Pomozimo joj da ustraje. Zahvalimo Bogu što ju imamo, jer ova knjiga Roberte Kljenak bogatstvo je za našu Hrvatsku poput klenovite, raskošne i bogate krošnje. Blagoslovljeno joj i blagoslovljeno nam bilo!“, poručio je Ante Nadomir Tadić Šutra, prof., književnik.

Autorica o knjizi

„Hrvati i Hrvatice, sunce se propelo ljestvama jutra. Neprijatelji su ugasili posljednju cigaretu. Iskovali su plan pun zala i pakosti. Odlučili su napasti našu Svetkovinu. Našu Domovinu. Sve je izgledalo kao da su stigla vremena koja odgovaraju zvijerima pakla. Nacionalni zanos počeo je teći kao uzburkana rijeka. Posvuda su se došaptavale priče o obrani i stvaranju hrvatske države. Brojni su naši hrvatski dragovoljci, branitelji, vojnici i policajci sažalno prostrijelili pogledom ljepote Domovine, a onda, te ponosne i nikada zaboravljene devedesete, naoružani ljubavlju prema Svetkovini, krenuli u boj za očuvanje digniteta svoga naroda. Mnoštvo se zapitkivalo. „Kako ćete se tim puškicama suprotstaviti zloslutnoj velikoj sili agresora!?“ Srce je davalo odgovor. Neprijateljima su iznikle sijede vlasi na glavi. Shvatili su da je hrvatski narod spreman dobiti metak za hrvatsku samostalnost. Promicali su dani, a s njima rasla i odvažnost. Ipak, lako je bilo braniti svoje dok Crni Vrag devedeset i prve nije pustio zvijeri s lanca. Nitko više nije bio siguran. Nije se dalo razaznati tko je neprijatelj, tko ne. Tada je, poput neiskusne majke rodilje, Slavonija u žarkim trudovima protkanim velikom boli u svojoj maternici štitila cijelu našu Domovinu.

Na poziv Majke Hrvatske, izrečen tihim šapatom, odazivali su se mnogi časni i hrabri neznani junaci, koji su svojom hrabrošću i odlučnošću posramili mnoge koji su kad je bilo najteže napustili državu i skrili se poput miševa u rupe, ne sluteći da bi nekome taj potez mogao i odmoći. Hrabri su hrvatski junaci, pogođeni u leđa, glave, trbuhe, ruke i noge, padali na tlo. Nisu znali što ih je snašlo. Sve je izgledalo kao strašan fi lm o zvijeri koja je tisuću godina provela zatočena u podmornici zaglavljenoj na dnu mora, a onda je iznenada isplivala i zgrabila sve pred sobom. Neumoljivim je želudcem, iz sata u sat „gutala“ hrabre junake i nedužne civile pa i njihove obitelji koje su za vrijeme najtežih dana odlazile na posao, ne znajući hoće li se s njega vratiti. Iz dana u dan, zvijer se kitila nevinim ljudskim životima. Sve je izgledalo kao borba Davida i Golijata. Života i smrti. Dobra i zla. Krvava je rijeka tekla niz ulice. Ni sunce više nije imalo prijašnji sjaj.

Hrvatskim majkama, suprugama, sestrama, sinovima i kćerima, podrum je postao novi dom. Dom natopljen mrakom, suzama, patnjom i neizvjesnošću koji je s viješću o pogibelji njihovih najmilijih, postajao još mračniji. Završio je Domovinski, a počeo novi rat koji i danas traje. Onaj tihi. Perfidni. Rat za mirne snove. Rat za vlastiti opstanak. Rat za državu kakvu su naši hrvatski junaci sanjali dok su se hrabro i odvažno, sa srcem za Nju borili. Poslije teškoga obrambenoga i oslobodilačkoga Domovinskoga rata, kad u mnogim srcima nije ostalo ni zrna nade za sreću, jer nisu znala gdje su njihovi najmiliji ili su ih onako, bez oprosta, sahranili, u neovisnu, tek obranjenu domovinu Hrvatsku, doselila se novost koja se i danas u vrijeme kada cijeli svijet šuti, prepričava od dvorišta do dvorišta. Priča je to o herojskoj populaciji koja se zbog posljedica Domovinskoga rata oprašta od svojih najmilijih. Uz pomoć su Svevišnjega Gospodina preživjeli pakao rata, formirali obitelji i svoje živote, ali su ih sustigle posljedice ratnih strahota. Posljedice zbog kojih umiru. Bolest nema kalendar. Javlja se u raznim oblicima i dugi niz godina nakon proživljenoga stresa. Nitko od junaka koji su sudjelovali u izravnom otporu agresoru, nije iz Domovinskoga rata izašao isti, kakav je u njega ušao. Nitko nije izišao bez posljedica. Zasigurno se, kada govorimo o pobolu hrvatskih junaka, bojni otrovi ne mogu isključiti, kao niti streljivo koje je korišteno protiv njih, te hrana koja je možda i trovana, uz nepovoljne uvjete života u kojima su se neprijatelji najsnažnijom žestinom obrušili na Majku Hrvatsku.

Suočavamo se s velikom medijskom indoktrinacijom koja mrvi istinu o Domovinskome ratu. Mnoštvo od laži pravi istinu, a od istine – laž. Na nama je da se protiv takve nepravde, zla i svega onoga što ne dolazi od Boga borimo, jer, ako izgubimo vjeru, izgubili smo sve. Ljudi se i danas, u Domovini koja je krvlju stvorena, bore za život. Brojne obitelji jedva preživljavaju. Svaka je osoba koja stvara i prehranjuje svoju obitelj u našoj Domovini heroj koji se bori protiv demografskog sloma i za očuvanje nacionalnog identiteta, a upravo zbog svih onih koji su pali u borbi za samostalnost, ne smijemo dopustiti da izgubimo svoju vjeru i identitet, jer ako to nemamo imamo praznu državu. Hrvatska može, mora i zaslužuje puno bolje i više!

Ne smijemo biti zadovoljni razjedinjenošću hrvatskoga naroda. Ne smijemo biti zadovoljni što nam hrvatska pamet i mladost napuštaju Domovinu. Nikada ne smijemo zanijekati poginule hrvatske junake, niti se stidjeti hrvatske svete zemlje za koju su mnogi dali svoje živote. Moramo živjeti one koji su dali živote za našu slobodu! Kad bismo samo tako pokušali živjeti, Hrvatska bi danas slavila blagostanje. 25 Prijatelji moji dragi, neka ono što su dali hrvatski junaci za samostalnu Domovinu Hrvatsku bude putokaz svima onima koji kažu da u našoj svetoj Domovini nema budućnosti. Neka se sjete, samo, kada krenu u negativno razmišljanje, bukete cjelokupne povijesti uručene svim hrvatskim majkama. Naše Domovine. Domovinskoga rata. Obrambenoga. Oslobodilačkoga koji se zaboraviti niti smije, niti hoće, niti može.

Predgovore za knjigu napisali su Osječko-baranjski župan Ivan Anušić, fra Ante Čavka iz Knina, hodočasnik Branko Čulo, ratni ministar zdravstva prof.dr.sc.Andrija Hebrang, dragovoljac HOS-a i branitelj Vukovara Damir Markuš, voditelj Kuće susreta Tabor fra. Ivan Matić, ratni načelnik Stožera Specijalne policije MUP-a RH, umirovljen u prevedenome vojnome činu generala bojnika mr.sc. Željko Sačić i Ante Nadomir Tadić Šutra, prof., književnik.“, rekla je autorica knjige, Roberta Kljenak nakon što je s posebnim pijetetom pročitala 91 heroja Domovinskoga rata.

Suočena s neprimjerenim odnosom društva prema najvećim hrvatskim sinovima, našim čuvarima života, koji su tijekom agresije na Domovinu Hrvatsku stali u obranu svoga naroda, doma i Domovine, Autorica je odlučila na drugačiji način nastaviti ratni put svoga oca, preminuloga hrvatskoga dragovoljca od posljedica Domovinskoga rata. U spomen na ‘91. , napisala je knjigu o životu 91 sudionika Domovinskoga rata, sa željom da o njihovoj hrabrosti i požrtvovnosti djeca uče u školi. S istim je ciljem, u siječnju 2018., osnovala Udrugu heroja obrambenog Domovinskog rata Republike Hrvatske, u kojoj obnaša dužnost predsjednice. Duboko je svjesna da je njezina napisana riječ – riječ svih onih koji ju nisu stigli napisati.

Rođena je 16. veljače 1989.u Osijeku. Dvostruka je magistrica u području
poljoprivrede (diplomirala je s odličnim uspjehom paralelno dva diplomska studija
na Poljoprivrednome fakultetu u Osijeku,Agroekonomiku i Voćarstvo, vinogradarstvo i
vinarstvo). Dobitnica je Dekanove nagrade za najbolje studente. S odličnim je završila i pedagoško-psihološko-didaktičkometodičku izobrazbu na Filozofskome fakultetu u Osijeku, čime je stekla nastavničke kompetencije. Smatrajući da poljoprivreda nije posao, već ljubav prema marnim gospodarstvenicima, biljkama, životinjama, iskustvu, znanju i spoznajama, u slobodno je vrijeme, 2016., zakoračila u novinarstvo. Za različite je medije napisala više od tri stotine tekstova o malome, ali velikome čovjeku, kojega globalno tržište gotovo i ne zamjećuje. Vlastiti je istraživački rad „Proizvodnja zdrave hrane u funkciji održivoga razvoja ruralnoga turizma Osječko-baranjske županije“ prezentirala na 2. Kongresu eko i održivoga turizma 2016. u Zagrebu, a isti je 2019. objavljen u Zborniku radova 2. Kongresa eko i održivoga turizma. Zaposlena je na radnome mjestu više stručne suradnice za marketing kontinentalnoga turizma u Osječko-baranjskoj županiji.

Nakon izlaganja Autorice, okupljenima se obratio gradonačelnik Marko Jelić koji je dao punu podršku Knjizi.

„Za vrijeme izlaganja, otvorio sam knjigu. Na stranici koju sam slučajno otvorio, bila je priča o mome ocu. To me duboko ganulo. Sada sam gotovo „izvan sebe“.

Roberta Kljenak/Hrvatsko nebo