Brisani prostor; N. Piskač: Hrvatska krivica – NDH i fašizam, Domovinski rat i Oluja

Sustav nametanja kolektivne krivnje

Neprijatelji hrvatske državnosti nameću kolektivnu hrvatsku krivnju još od trenutka kad je Hrvatska zajedno s Bosnom i Hercegovinom i Vojvodinom uz pomoć veleizdaje „prisajedinjena“ (okupirana) godine 1918. Hrvati su već naučili živjeti s kolektivnom krivnjom, pa se hrvatske vlasti i ne trude da je Hrvatima skinu s grbače. Otklanjanje kolektivne hrvatske krivnje danas bi politički i medijski mainstream nazvao jeftinim populizmom.

Svrha kolektivne krivnje odnosi se na dvije opcije hrvatske državnosti. Prva je onemogućiti stvaranje slobodne hrvatske države, kad je ona u stanju „prisajedinjenosti“ s Beogradom. Ta je opcija potrošena i skinuta s dnevnoga reda u Tuđmanovom desetljeću. Stoga je sad na djelu druga – nametanjem kolektivne krivnje oslabiti hrvatsku državnost kako bi ona opet bila sposobna za neka nova „prisajedinjenja“.

Danas su aktualne tri točke na kojima se gradi hrvatska kolektivna krivnja; NDH (fašizam), Domovinski rat i Oluja. Prva točka je naslijeđena iz totalitarnoga jugokomunizma. Druge dvije su nadogradnja jugokomunističke kolektivne krivnje. Prva je pobijeđena u Domovinskom ratu, ali je u posljednjih dvadesetak godina revitalizirana do te mjere da je zapriječeno proglašenje bl. Alojzija Stepinca svetim. U trenutku njegova proglašenja svetim teza da je hrvatski narod fašistički (prema tome nije dostojan slobodne države) doživjet će konačan pad.

Kako su se odnosili hrvatski predsjednici prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj? Jesu li oni pridonijeli revitalizaciji endehaške kolektivne krivnje hrvatskome narodu?

1990. Franjo Tuđman na Prvom općem saboru HDZ-a

„Pritom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama Versailleskog mira krojila novi europski poredak (…) Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih sila, nego je bila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika“ (F. Tuđman, 24. veljače 1990.).

2001. Stjepan Mesić u izraelskom parlamentu

„Kao predsjednik Republike Hrvatske izražavam duboko i iskreno žaljenje zbog zločina počinjenima nad Židovima u vrijeme Drugog svjetskog rata, na području kvislinške tvorevine nazvane Nezavisna država Hrvatska, koja nije bila niti nezavisna niti hrvatska. Kao što je većina hrvatskog naroda u to vrijeme znala da joj je mjesto na strani antifašističkog otpora kojemu je na čelu stajao također Hrvat, maršal Tito, tako i današnja Hrvatska zna da svoju budućnost i svoje odnose s drugim zemljama može graditi samo na čvrstoj opredijeljenosti za demokraciju i slobodu u čije su temelje ugrađene i neprolazne vrijednosti antifašizma. U jednom kratkom razdoblju, u borbi za nezavisnost i neposredno poslije toga, tragično pogrešno postavljeni koncept ujedinjavanja svih Hrvata, rezultirao je s jedne strane negiranjem tamnih stranica naše povijesti, a s druge – traženjem uzora upravo u njima. To je vrijeme prošlo i neće se vratiti“ (S. Mesić, 31. listopada 2001.).

2012. Ivo Josipović u izraelskom parlamentu

„Da, postojao je širok antifašistički pokret otpora u Hrvatskoj. Da, svi predsjednici moderne Hrvatske bili su antifašisti. I sâm sam sin Titova partizana. Ali, da, istina je da se, bez obzira na devijantne okolnosti u Europi, unutar korpusa hrvatskoga naroda pojavio i bio prihvaćen, kako potporom tako i bezobzirnim nehajem, jedan od najužasnijih zločinačkih nacističko kolaboracionističkih režima u Europi. U iskrivljenim umovima ustaša, ne-Arijevci – Srbi, Židovi i Romi, kao i politički protivnici ustaša – morali su biti zbrisani s lica zemlje. Ustaška je brutalnost bila strašna, njihovi zločini odvratni. Mi to znamo, ali znati nije dovoljno. Neprestano se moramo suočavati s neugodnom činjenicom da je – stavljajući na stranu slavan antifašistički otpor – bilo pripadnika našega naroda koji su bili sistemski organizirani u izvršenju groznog zločina protiv čovječnosti. Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju. Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba“ (I. Josipović, 15. veljače 2012.).

Aktualni mandat: Kolinda Grabar Kitarović u Muzeju Holokausta

„Na ovom svečanom mjestu, želim iskazati duboku tugu za sve žrtve holokausta u Hrvatskoj i žrtve kolaboracionističkog ustaškog režima tijekom Drugog svjetskog rata koji je donio strašna stradanja židovskoj zajednici, ali i Romima, Srbima i Hrvatima te svima onima koje se smatralo neprijateljima režima onoga vremena“. „Taj režim nije predstavljao stvarni izraz težnje hrvatskoga naroda za svojom neovisnom državom, a moderna Republika Hrvatska utemeljena je na antifašističkoj borbi i na Domovinskom ratu“ (K. Grabar-Kitarović).

Impresije na temelju predsjedničkih izjava…

Sve četiri osobe na mjestu Predsjednika Republike Hrvatske bili su i jesu deklarirani „antifašisti“. Bilo bi dobro od predsjedničkih kandidata čuti jesu li „antifašisti“ i što podrazumijevaju pod antifašizmom, kako vide odnos „antifašizma“ i hrvatske državnosti, te mogu li nabrojati osnovne elemente nametanja kolektivne krivnje narodu kojemu žele predsjedati, tj. zastupati ga u domovini i inozemstvu. Uostalom, zašto žele biti predsjednikom države i naroda s nametnutom kolektivnom krivnjom, ako ih ne žele izbaviti toga zla?

Tuđmanova ocjena NDH predstavlja izraz trezvenoga povjesnika neovisnog o jugoslavenskim mitovima. Mesićeva je politikantska. Josipovićeva je odraz ideološke zadrtosti. Grabar-Kitarovićeva ocjena NDH je „konglomerat loših politika“ dvojice prethodnika. Osim Tuđmana, nijedan predsjednik nije napravio ništa da se hrvatskome narodu skine nametnuti teret endehaške kolektivne krivnje. Posljednja četiri mandata s Pantovčaka nismo čuli inicijativu, primjerice, o tome da se slobodno, na znanstvenim osnovama dođe do cjelovite istine o Jasenovcu i broju žrtava. Sramotna je šutnja Pantovčaka i u pogledu sustavnoga blaćenja, doma i u svijetu, bl. Alojzija Stepinca. Ako jednu kolektivnu krivnju zanemarite, na nju će se zalijepiti nove. Upravo se to Hrvatskoj danas događa.

Kad hrvatski predsjednici u Izraelu govore o „kvislinškom režimu“, morali bi znati barem koliko je Tuđman znao, naime, da NDH nije bila Norveška, pa niti Francuska s Petainom. Pavelić nije bio Kvisling. Kvislinzi su nastajali u već formiranim državama. NDH je proglašena u travnju 1941. Za razliku od Norveške i Francuske, Hrvatska je tada bila okružena neprijateljima: Mađari su htjeli oteti Baranju i Međimurje, Talijani Istru, otoke i Dalmaciju… A na unutarnjem planu protiv hrvatske države ustaše Srbi i komunisti, kokarda i petokraka. Možemo samo pretpostaviti kako bi se u tako složenim međunarodnim i unutarnjim prilikama i neprilikama snašao npr. režim hrvatskih komunista, da se usudio proglasiti Hrvatsku nezavisnom državom. Kad dođu u Izrael, francuski i norveški najviši državni dužnosnici ne spominju francuski kvislinški režim ili norveški kvislinški režim, niti im itko nameće kolektivnu krivnju za fašizam, ili pravo na vlastitu održivu državnost. Hrvatski predsjednici pristaju na neodrživi tip državnosti.

Nadalje, Židovi su stradavali i poslije „kvislinškog režima“ u „antifašističkoj“ totalitarnoj Jugoslaviji pod „maršalom Titom“ , ali to naši predsjednici nisu (još) usvojili, a mogli su na temelju zahtjeva brojnih Židova za povrat imovine – njihovi zahtjevi odnose se na jugoslavensko razdoblje Hrvatske, a ne na „endehaško“, o čemu je I. Josipović sigurno dobro informiran iz prve ruke. Pritom, dakako, predsjednici, vidljivo je iz navedenih citata, u pravilu zaboravljaju istaknuti hrvatske žrtve, kojih nije malo. Pače, u inozemnim nastupima konstantno ih prešućuju, a na domaćem planu služe im uglavnom za predizborne svrhe, popravljanje lošeg rejtinga i zavaravanje hrvatskoga biračkoga tijela. Stanje s hrvatskim predsjednicima moglo bi se ove godine još više pogoršati, ako bi kojim slučajem na Pantovčak zasjeo još jedan deklarirani „antifašist“ opće prakse, Zoran Milanović, kojemu je RH slučajna država…

Kolektivna krivnja u pogledu Domovinskoga rata i Oluje

Kolektivna krivnja nameće se i kroz reinterpretaciju Domovinskoga rata i Oluje. Tu prednjače moderni kvislinzi Republike Hrvatske (judeki i yudeki) i velikosrpski agenti. Njihov je najveći uspjeh bio (pri Haaškome sudu) pokušaj izjednačavanja krivnje za velikosrpsku agresiju. Oluja je, međutim, ostala netaknuta, nije se uspjelo Tuđmana gurnuti u naručje Pavelića, niti režim RH poistovjetiti s „kvislinškim režimom“ NDH, premda su uloženi ogromni napori da se u tom naumu uspije. Uspjelo se, međutim, na Haaškome sudu Hrvatsku dovesti u kontekst agresije na Bosnu i Hercegovinu, što jugokomunistima i velikosrbima nije uspjelo čak ni za vrijeme Jugoslavije, naime, da Pavelićev režim optuže za agresiju na BiH! Pavelić i Hitler uspostavili su istočnu granicu NDH na Drini, gdje je i bila prije za nas kobnog „prisajedinjenja“ 1918.

Velikosrpska agresija nastoji se opravdati prethodno nametnutom „fašističkom“ krivnjom Hrvata i Hrvatske, zbog kojega su Srbi u Hrvatskoj ugroženi („oduvek i zauvek“), budući da su genetski „antifašisti“. Otud u nametanje kolektivne krivnje dolazi i teza o „građanskome ratu“. U duhu je jugoslavenskoga i jugokomunističkoga bratstva i jedinstva podijeliti krivnju između agresora i žrtve. Srbija, njezina agentura u Hrvatskoj i u svijetu, uz svekoliku pomoć svetosavske SPC, ulažu velike političke napore i nemala sredstva da od Oluje naprave mit o pogromu Srba iz Hrvatske. U sustavu nametanja Oluja zauzima mjesto produženog Jasenovca, a međunarodno priznanje RH jest zločin nad zločinima, jer je zločin samo postojanje hrvatske države i naroda vjernoga Svetome Stolcu.

Prošle je godine predsjednik Srbije Vučić, u nazočnosti najvišega klera SPC i Milorada Pupovca, zastupnika u Hrvatskom saboru, izjavio: „Jedina krivica i Ane Frank i Srba iz Krajine bila je ne nešto što su uradili… traženo je i primenjeno konačno rešenje“, pritom je u isti kontekst stavio Hitlera i Tuđmana s jedne, a Židove i Srbe s druge strane. Ove je godine bio blaži. S ove strane Dunava i Drine, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja SNV obilježava tradicionalnom „izjavom sjećanja“. U prošlogodišnjoj „izjavi“ ove jednonacionalne udruge građana Oluja je dovedena u ovaj kontekst: „ubojstva, etničko čišćenje, sistematsku pljačku, uništavanje imovine i ometanje povratka izbjeglica“. U svakom slučaju za službeno srpstvo u Hrvatskoj Oluja nije oslobodilačka akcija. U ovogodišnjoj pak „izjavi“ SNV drži da „rat“ nije završen! Koji ili čiji rat? Zato što nije završio kriva je Hrvatska. Izjava je pročitana u Zagrebu na „komemorativnoj sjednici“ u povodu 24. obljetnice Oluje u nazočnosti mitropolita Porfirija i predstavnika srbijanskoga veleposlanstva! Riječ je o službenom stajalištu Srbije, Srpske pravoslavne crkve i političkih predstavnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Nema reakcije vlade, predsjednice države, niti političkih stranaka.

Sustavu nametanja nitko se ne suprotstavlja

Patrijarh SPC, Irinej, tvrdi u ovogodišnjoj propovijedi da je Oluja bila zločin koji je planirala hrvatska država, a osudio je „šutnju“ Rimokatoličke crkve, koja je, navodno, osnažila mnoge koji su činili zlo i „ostali neosuđeni od te božanske organizacije“. Upravo je SPC tražila velikosrpsku agresiju i mnoge osnažila da u njoj rade zdravom razumu neshvatljive zločine. Zašto ta „svetosavska organizacija“ šuti o zločinima agresora i koga svojom šutnjom osnažuje? Dojma i dramaturgije radi, Irinej je Hrvatsku optužio da je tijekom Drugog svjetskog rata imala logore za djecu!

Takve se bezočne krivotvorine i perfidne laži mogu plasirati samo ako su dio sustava. Sustava nametanja kolektivne krivnje hrvatskom narodu. Neobično je za jednu državu da se u taj sustav ugrađuju i političari iz Hrvatske. Je li u pitanju neznanje? Ili su kvislinzi? U oba slučaja riječ je o beskorisnim šeprtljama na grbači hrvatske države čiji karakter dobro osvjetljava vic u kojemu dječak zdravoga razuma upitao oca, što je potrebno prodati kako bi se kupila jahta, vila, ili hotel, a ovaj mu odgovara: Domovina, sine, domovina!

Riječ je o sustavu koji agresivno stotinjak godinica nameće kolektivnu krivnju Hrvatskoj i Hrvatima. Njime bi se trebala ozbiljno baviti svaka hrvatska stranka, politika, pa i ustanova Predsjednika Republike, a osobito službe zadužene za nacionalnu sigurnost. Umjesto time, stranke se bave „crnim labudima“, beskrajnim i besmislenim nizankama među koje spada i „rekonstrukcija vlade“, koja, izgleda, ne smije stati jer je riječ o nametnutoj revoluciji koja teče. Za hrvatski iskorak iz kolektivne krivnje revolucije koja teče treba nam potpuno nova politička snaga. Čini se i buđenje najširih slojeva hrvatskoga naroda, koji sve teže podnosi nametnuto stanje neoproštene pobjede.

Nenad Piskač/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo