Sinjska alka – simbol odanosti domovini i Gospi Sinjskoj

Sinjska alka, viteški turnir u Sinju, održava se od 1715. godine jednom godišnje u Sinju, u Cetinskoj krajini. Tijekom natjecanja vitezovi jašu na konjima u punom galopu niz glavnu ulicu, ciljajući kopljem željezni prsten koji visi na užetu. Na UNESCO-ovu Listu nematerijalnih kulturnih dobara čovječanstva upisana je 2010. godine.

Sinjsku alku predstavio nam je politolog, asistent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i autor knjige ‘Sinj i Alka – priče o ljudima i događajima’, Jakov Žižić.

Pred nama je 304. Sinjska alka, viteška igra koja postoji od 1715. godine i održava se kao uspomena na slavnu pobjedu nad osmanlijama. Znamo da je na našem području bilo i drugih sličnih viteških igara, ali Alka se održala stoljećima. U čemu je tajna njezine dugovječnosti?

U trenutku kad je Alka nastala, 1715. godine, postojalo je dosta sličnih viteških igara na području Dalmacije, Hrvatskog primorja, Istre pa i na kontinentu. Odabir branitelja Sinja da s jednom takvom viteškom igrom odluče obilježavati pobjedu nad osmanlijama 1715. nije bio slučajan. Što se tiče njezina održanja tijekom svih tih političkih mijena i turbulencija, prijelomna godina je 1818. Znamo da je Sinjska alka ustanovljena odmah poslije bitke. Napad osmanlija na mletačke posjede u Dalmaciji i Grčkoj dogodio se 1715. i tada se na meti našao i Sinj. Utvrda je obranjena, a branitelji, koji su bili vjernici, svoju su pobjedu i povlačenje Turaka, koje se dogodilo 15. kolovoza, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Mariji, pripisali zagovoru i milosti Blažene Djevice Marije. Nemamo pouzdanih podataka, ali pretpostavljamo da su upravo tada ustanovili Alku. Ona se sigurno nije trčala 1715. jer rat je još trajao. Vjerojatno je prva Alka održana 1718. kad su prestali ratni sukobi. Što se tiče znanja o Alki, 18. stoljeće nam je još uvijek puno nepoznanica. Imamo samo dva pouzdana izvora: jedan literarni iz 1784. i jedan izvještaj-pismo iz 1798. Naravno, to ne znači da se Alka nije održavala. Ona je se sigurno održavala, ali ne u ovom obliku u kojem ju poznajemo danas. Bila je nestalna, neredovita, neinstitucionalizirana, nije imala točno definirana pravila, ali je bila običaj. Znamo da je lokalna mletačka vlast i toj Alki davala potporu. Dolazak Francuza mijenja stvari. Oni su odlučili taj trošak prebaciti na lokalnu upravu i tada Alka počinje biti osuđena na propast. Upravo u to vrijeme viteške igre nestaju s tog područja.

I kako je onda dolazak jednog cara promijenio povijest Alke?

Nakon dolaska austrijske vlasti u Dalmaciju se zaputio austrijski car Franjo I. na jedno duže putovanje u svoj novostečeni posjed. Spretni Sinjani brzo reagiraju i šalju odmah zahtjev da austrijska vlast omogući stalnu državnu dotaciju za izvođenje Alke, za nagradu slavodobitniku itd. Car Franjo I. u svibnju 1818. dolazi u Sinj, dočekuju ga alkari, ali ne izvode vitešku igru. On nastavlja put po Dalmaciji i budući da se u jednom trenutku razišlo putovanje njega i carice, dogovor je bio da se ponovo nađu u Sinju. Tada se u njegovu čast i u čast carice izvode dvije posebne Alke s kumovima, takvih alka više nema. Car tada, 1818. donosi odluku da Alka dobiva stalnu državnu dotaciju za izvođenje, troškove održavanja i nagradu slavodobitniku. Od alkara traži da pišu izvještaje i to je nama danas jako dragcjeno jer od tada imamo povijesne podatke. Od tada do danas Alka je institucionalizarina, postaje vrlo formalna, dobiva pravila i Statut.

Jesu li ta pravila do danas ostala ista?

Gotovo ista. To je jako zanimljivo i pokazuje kontinuitet. Prvo je Alka imala Statut koji je regulirao rad skupa alkara i pravila izvedbe, a kasnije je to podijeljeno na Statut Alkarskog društva kao udruženja i na pravila same izvedbe. Neki pravilnici su nastali poslije, ali većina ih je utemeljena na tom prvom Statutu Alke iz 1833.

Bara i Čoja su probna natjecanja. Bara pretposljednje, a Čoja posljednje probno natjecanje pred Alku. Bara je naziv za pašnjak koji je slavodobitnik Alke u 19. stoljeću dobivao na plodouživanje. Mogao je to koristiti za ishranu konja i to je tada bila velika stvar jer je uzdržavanje konja bilo skupo. Sada je ta tradicija obnovljena pa će ovogodišnji pobjednik Bare dan poslije natjecanja pokupiti sijeno s tog pašnjaka. Osim toga dobit će i zelenu zastavu koja će mu biti obješena na koplje kao simbol Bare. Čoja je posljednje probno natjecanje i ime mu potječe od imena finog sukna koje se isto nekada davalo slavodobitnicima Alke. Bara i Čoja imaju pobjednike, a Alka slavodobitnika. Isti ljudi trče i Baru i Čoju i Alku, ali je razlika u odorama i cremonijalnosti.

Pravila Alke vrlo su određena i definirana, a možda je najjasnije pravilo ono koje propisuje tko može biti alkar.

Alkari moraju dolaziti s područja koje se zove alkarski teritorij, a to pokriva područje Cetinske krajine. Da biste bili alkar morate biti član Viteškog alkarskog društva i morate biti rođeni na području alkarskog teritorija. Kako se od 60-ih godina prošlog stoljeća sve veći broj djece rađao u Splitu, pisci Statuta i Pravilnika ostavili su mogućnost da alkar ne mora biti rođen na području Sinja, ako su mu roditelji u trenutku rođenja bili zavičajni, a to znači da su više od 20 godina živjeli na alkarskom području. U prvom Statutu Alke iz 1833. stoji da ”alkari ne mogu biti mesari, krčmari i ljudi ‘rđavog ponašanja”. Danas u Statutu stoji da alkari trebaju biti ljudi neporočnog ponašanja. Oni su vitezovi, konjanici i od njih se očekuje čestito i moralno ponašanje i o tome računa vodi Časni sud Viteškog alkarskog društva.

Je li istina da najtrofeniji alkar svih vremena nije Sinjanin?

Tako je. Riječ je o Nikoli Ceriniću, rođenom Bračaninu, rođenom 1844. Postavlja se pitanje kako je on mogao trčati Alku? I onaj stari Statut iz 1833. imao je odredbu u kojoj se kaže da Alku mogu trčati i oni koji nisu rođeni u Sinju, ako žive na tom području kontinuirano 20 godina. I baš je to bio slučaj s Nikolom Cerinićem i njegovim bratom. Oni su kao djeca s ocem doselili s Brača u Sinj. Nikola Cerinić čak je 12 puta osvojio Alku. To je ogroman uspjeh i tome se još nije približio nitko, a vjerojatno ni neće.

Kakva je odora koju nose alkari?

Riječ je o zimskoj odori jer se u prošlosti Alka trčala u vrijeme poklada. To ne znači da je ona pokladna priredba, nego su se takve viteške igre u 17. i 18. stoljeću održavale u vrijeme poklada. Što se tiče odore alkara i alkarskih momaka ona nam pokazuje da je Alka legura različitih kulturnih utjecaja. U nošnjama alkarskih momaka vidi se osmanski utjecaj, dok se u nošnjama alkara više vidi ugarski utjecaj. Tako Alka ima dimenziju multikulturalnosti. Ako gledamo izvedbu, vidimo sličnost s talijanskim viteškim igrama. Ako gledamo terminologiju, gotovo svi su turcizmi s nešto talijanizama. Upravo zbog te mješavine različitih kulturnih utjecaja Alka je prepoznata od UNESCO-a kao svjetska nematerijalna baština.

Zbog čega je Alka tako usko vezana uz politiku?

Zbog svog ishodišta, zbog vrijednosti koje ima, Alka vapi za političkom kontekstualizacijom. Borba za slobodu, obrana svog doma, opiranje stranom osvajaču – sve su to činjenice koje možete iskoristiti u svakom političkom sustavu. Alka je politična i zbog toga je draga svakoj vlasti jer onda vlast u nju može unijeti neke svoje ideje, može se prepoznati, može poistovjetiti neke svoje današnje političke ciljeve s onim što Alka predstavlja.

Iako je lokalna i strogo vezana uz Sinj, Alka je davno nadrasla te regionalne okvire i postala nacionalna pa i svjetska baština.

Od 1965. imamo izravne televizijske prijenose i sad je već taj prijenos prve nedjelje u kolovozu postao institucija. Prije dvije godine je Alka bila u Vukovaru kao nacionalni simbol. Napominjem da je to tek četvrti grad u povijesti koji je ugostio Alku izvan Sinja. Osim Vukovara Alka se trčala u Zagrebu, Beogradu i Splitu. Već četiri godine imamo Muzej Sinjske alke koji je san brojnih generacija i kojega zaista vrijedi vidjeti. Alka je kulturni biser i simbol identiteta i samosvijesti koji pripada cijelom hrvatskom narodu.

Cijelu emisiju poslušajte ovdje:

hkm.hr/ https://hkm.hr/Hrvatsko nebo